Hrvatska država utemeljena je na krvi hrvatskih branitelja, i hrvatskih civilnih žrtava, u ratu za hrvatsku nezavisnost i slobodu 1991. godine, u velikosrpskoj agresiji i protiv osovine Miloševićevog režima i tzv. JNA i jugoslavenske komunističke države, poglavito je hrvatska država i njezina nezavisnost nastala na žrtvi hrvatskog Grada heroja Vukovara i njegovih branitelja. Otkad je hrvatska država obnovljena u Drugom svjetskom ratu, dana 10. travnja 1941. godine, pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska, sama ideja hrvatske države, njezini politički nositelji i zagovaratelji hrvatske državnosti i nezavisnosti, dakle borci za slobodu, jer hrvatski politički narod može biti slobodan samo i jedino u hrvatskoj državi, što nam pokazuje povijest i dokazuju povijesne činjenice stoljetnog ropstva Hrvata u stranim državnim savezima i carstvima, ideja o hrvatskoj državi, hrvatsko državno pravo, i njegovi branitelji i zastupnici su klevetani kao „fašisti“, hrvatski narod etiketiran kao „genocidan narod“, a hrvatska država kao „fašistička tvorevina“. Takve optužbe Hrvati trpe već tri četvrt stoljeća. Klevetnici su bili partizani, jugoslavenski komunisti, i udbaši, među njima komunistički političari, članovi i funkcioneri Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i SKJ, novinari komunističkog tiska, dobrim dijelom ujedno udbaški doušnici, i oficiri jugokomunističke tajne službe i političke policije Ozne, Udbe, Kontraobavještajne službe JNA (KOS), i osobno jugoslavenski diktator i komunistički tiranin Josip Broz – Tito. Uz vrh jugoslavenske države i njezinih institucija i dužnosnika, hrvatsku državu i narod klevetali su desetljećima strani i poglavito Zapadni mediji čiji su izvori bili jugoslavenski političari i dužnosnici komunističkog režima u Zagrebu i Beogradu. Ista priča kao za vrijeme Hladnog rata ponovila se i nakon nove obnove hrvatske države i proglašenja nezavisnosti 1991. godine kada je, ne samo službeni Beograd i Miloševićev režim sa svojim satelitimapobunjenim Srbima klevetao Republiku Hrvatsku da je navodno „neofašistička“, i Hrvate da su navodno „ustaše“ i „neofašisti“, nego i strani tisak na liberalnog Zapadu, opet na tragu izvora čiji trag vodi do eks-jugoslavenskih komunističkih političara, novinara, povjesničara i publicista, i udbaša i njihovih doušnika, međutim, čak i državni vrh Republike Hrvatske je borce za hrvatsku slobodu i nezavisnost, dragovoljce oružanih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) klevetao da su to „ustaše i fašisti“. Uglavnom, Republika Hrvatska je na osnovi klevetničke propagande bila „ustaška država“. Paradoks jest, da hrvatska država, odnosno Republika Hrvatska nije bila „ustaška država“ kako su tvrdili srpski pobunjenici i njihovi beogradski sponzori, nego tipična udbaška država kakva je bila bivša SFRJ pod palicom „maršala Tita“, jer sve važne i najvažnije položaje u Republici Hrvatskoj su nakon prvih demokratskih promjena 1990. godine popunili partizanski ratni veterani, bivši komunisti, udbaši, i doušnici KOS JNA i nekadašnje zloglasne Ozne i Udbe. U isto vrijeme išla je iz Beograda agitacijska propaganda da su Hrvatskom zavladali „ustaše“ i „hrvatski nacionalisti“, a tu ocjenu je preuzeo i strani tisak na Zapadu, iako prvi predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman nije bio ni ustaša, ni hrvatski nacionalist nego nekadašnji partizan, bivši komunist, i čak i Titov general JNA, a ponovnim dolaskom na vlast 1990. godine vodio je pseudo-nacionalističku politiku pod kontrolom eks- komunista, dakle, hrvatski nacionalizam instrumentaliziran od bivših komunista i udbaša. Dok su hrvatski nacionalisti, ujedno i patrioti, kao branitelji Republike Hrvatske ginuli u velikosrpskoj agresiji, eks-komunisti i udbaši u Zagrebu klevetali su vlastite branitelje, i čak neke od njih dali likvidirati u politički organiziranim atentatima, a dužnosnike Hrvatske stranke prava na čelu sa Dobroslavom Paragom, jedine stranke koja se zalagala programski i politički za hrvatsku nezavisnost, odnosno pravaše progonili kao što je Rimsko Carstvo progonilo prve kršćane. (Dopredsjednik Hrvatske stranke prava, i ratni načelnik Hrvatskih obrambenih snaga, demokrat i anti-komunist i borac za slobodu Ante Paradžik, ubijen je 1991. na zagrebačkom asfaltu.) Za generalom Gotovinom su raspisali policijsku tjeralicu, i novčanu nagradu, međutim, nitko od Hrvata nije dobio novčanu nagradu jer ju nitko od Hrvata nije zahtijevao, a policijskom tjeralicom se dala jedino stražnjica obrisati. Sve vlasti Republike Hrvatske, izvršne, sudske i parlamentarna vlast, i dužnosnici RH, štitili su udbaše, udbaške ubojice iz doba masovnog ubojice Tita, hvalile su Tita, partizane i komuniste „prekrstili“ u „antifašiste“, i klevetali anti-komuniste, anti-jugoslavenske političare, i hrvatske žrtve komunizma. Na svetog Iliju od 20. srpnja, kada se tradicionalno pohodi mjesto zločina titoističkog režima nad jamom Jazovka, osvjedočio sam se da hrvatske žrtve komunizma i 2013. leže u toj jami kao zaklane zvijeri u šumi. Niti jedna tako zvana hrvatska vlast od 30. svibnja 1990. dodanas (2013.) nije se udostojila, da hrvatske žrtve komunizma ekshumira, i dostojno sahrani u pojedinačnim grobovima na grobljima, kako to propisuje UN da svaka žrtva ima pravo na vlastiti grob. Također je već i povijesna činjenica da niti jedan komunistički zločinac nije kažnjen niti za politički motivirana ubojstva iz doba bivše SFRJ, niti iz ranog doba samostalne Republike Hrvatske, niti za masovna smaknuća Hrvata nakon završetka Drugog svjetskog rata, niti za montiranje politički motiviranih sudskih procesa u Titovoj satrapiji, pa ni za montirane procese u Republici Hrvatskoj koje su montirali isti oni koji su se „montažom“, odnosno namještanjem sudskih postupaka zlouporabom političke moći bavili su „slavnoj“ terorističkoj Jugoslaviji. (Titova Jugoslavija se bavila državnim terorizmom.) Čak se događalo da su neki nadležni sudovi RH odbijali rehabilitaciju hrvatskih žrtava koje su smaknuli Titovi partizanski komunisti. Jedan sud u RH je čak odbio rehabilitaciju ratnog sekretara CK KPH, Andrije Hebranga kojeg se Tito odrekao, i kojeg je dao ubiti. Čak niti nedavno otvaranje Hude Jame u Sloveniji, kada se cijeli svijet osvjedočio u zvjerstva Titovog partizanskokomunističkog režima, nije tzv. hrvatskim vlastima bilo dovoljno da krene s kažnjavanjem masovnih ubojica iz redova komunista i partizana koji žive u Zagrebu, a da se ne govori o tome, da su mnogi od ubojica i nalogodavaca ubojstava prije otvaranja Hude Jame, kao i nakon toga, umrli snom pravednika u Zagrebu. Umjesto toga svjedoci smo kako se godinama, i desetljećima Tita u RH službeno naziva „oslobodiocem“, partizane i komuniste „antifašističkim cvijećem“, partizanske kape „lijepima“, a sve političke  neistomišljenike u RH se etiketira „ustašama“, i „klero-fašistima“, „rasistima“, i „netolerantnim nacionalistima“, a etikete lijepe udbaški novinari i doušnici, političari, državnici, i dužnosnici. Kada je neki diplomat tako zvane diplomacije Republike Hrvatske branio svoju zemlju u inozemstvu od etiketiranja da je „fašistička“, „nacionalistička“, da „progoni Srbe“, i da je „antisemitska“? Kada je ikada neka vladajuća stranka ili koalicija, kao pravna osoba, podnijela kaznenu prijavu protiv komunističkih ubojica i jugoslavenskih terorista? Kada se ikada jedan medij u Hrvatskoj iskreno i bez fige u džepu bavio hrvatskim žrtvama četničkog terora i partizanštine iz Drugog svjetskog rata, i hrvatskim žrtvama komunizma iz bivše Jugoslavije? Udbaško-komunističko narcisoidno zmijsko siktanje uzelo je toliko maha u Republici Hrvatskoj da se danas više ne spominju ni hrvatske žrtve Domovinskog rata, niti žrtva Vukovara, naprotiv, nastoji se uvesti srpska ćirilica u Vukovar, dakle, vodi se sotonistička politika, i to sve pod imenom hrvatstva, demokracije i  ustavno-pravnog poretka. Međutim, jedina istina jest, da je sve laž što nam vlasti u ovoj udbaškoj Hrvatskoj serviraju, i da osim njihovog suda, a to je „sud partije“, postoji Božji sud koji nitko od njih neće moći mimoići. Ovi udbaško-komunistički „talibani“ sprdavaju se s Bogom i vjerom, i oholo i besramno uživaju u opljačkanoj imovini iz vremena pretvorbe i privatizacije, te drže sve konce vlasti, ekonomije, medija i kulture, politike, sudstva i represivnog aparata ove policijsko-udbaške džamahirije,  lažu, i kleveću, obmanjuju naroda i svijet, i taman kad su pomislili kako su si dobri i lijepi, doći će im Sudnji dan! Tko će udbašima i eks-komunistima suditi za politički motivirana ubojstva ako se u Ustav i unese odredba o nezastarijevanju takvih ubojstva? Zar će ih optužiti oni iz Državnog odvjetništva koji su ih 23 godine štitili od optužnica? Zar će ih uhićivati i ispitivati njihovi komunističko-udbaški prijatelji u policiji, ili im suditi oni suci i sutkinje koji su djeca onih koji su montirali procese u komunističkoj Jugoslaviji, a ako bi slučajno netko i na nadležnom Županijskom sudu i bio nepravomoćno osuđen, na Ustavnom i Vrhovnom sudu ih čekaju opet njihovi eks-komunistički „drugovi“ suci od kojih je jedan montirao političke procese u bivšoj Jugoslaviji, a da ne govorimo o predsjedniku Republike koji ih može i bude abolirao, kao što je prvi hrvatski predsjednik abolirao Paradžikove ubojice. Bez lustracije, i to lustracije eks-komunista i udbaša, nema normalnog života za poštene ljude u Hrvatskoj, i nema mira za hrvatski narod. Nakon totalne vladavine eks-komunista i udbaša je potrebna totalna lustracija eks-komunistam i udbaša iz državnih institucija, iz medija, iz kulture i diplomacije, iz vojske i policije, iz ministarstava i gradskih i općinskih vijeća, i iz Crkve, jer Katolička Crkva u Hrvata nije poslušala pokojnog papu Ivana Pavla Drugog, koji je zapovjedio lustraciju na Kaptolu. Tako zvana politika pomirbe je idiotizam par excellence, jer niti je bilo pomirbe, niti je pomirba uništena, pošto je nije ni bilo, nego je jedina istina da su eks-komunisti 1990. preuzeli vlast od komunista, i da su nakon toga bivši komunisti predavali vlast bivšim komunistima, i djeci partizana i udbaša. Od hrvatstva i Hrvatske nema ni koliko je crno pod noktima. Niti je Hrvatske bilo, niti je ima danas. Sve što smo do sada vidjeli bila su Potemkinova sela. Kao Hrvat se osobno nikada nisam u Republici Hrvatskoj osjećao slobodno, a od demokracije i pravnog poretka nisam do danas vidio ništa. Prema tome, sve je ovo jedno veliko NIŠTA. Kao voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma nisam u Republici Hrvatskoj imao prilike govoriti o žrtvama komunizma, i zločinima komunizma. Umjesto mene govore raznorazni „publicisti“, nekadašnji marksisti, i eks-komunisti, udbaški doušnici, ali niste  mogli vidjeti žrtve komunizma da govore slobodno, bez da budu etiketirane. Stepinca se i dan danas u ovoj udbaškoj džamahiriji službeno drži zločincem, a njegovoga krvnika Tita se hvali, i  njegove pomoćnike-ubojice se poziva u Banske dvore, i na javnu televiziju, na kojoj se i inače hvali Tita i u goste poziva redom sve one koji su ubijali i proganjali Hrvate iz političkih razloga. O čemu uopće govorimo, i gdje živimo? U Republici Hrvatskoj jugoslavenski i komunistički totalitarizam de facto nikada nije ni ukinut, i pravni poredak do danas nije zaživio, jer da je, ja ovo ne bi morao pisati, a pišem ovo jedino zbog istine, i onih koji nisu protiv nje cijepljeni, i koji žele nešto aktivno poduzeti da se promijeni ovo jadno stanje u kojem životare. Ostali me ne zanimaju, jer stoji u Bibliji zapisano: „Svakome njegovo“ (Svatko odgovara sam za svoj život.) Piše profesor Goran Jurišić Izvornu vijest možete pogledati OVDJE