Ustav iz 1974. U Preambuli Ustava naglašava se slobodna volja svih naroda i narodnosti za život u zajedničkoj državi, s pravom samoopredjeljenja , „uključujući i pravo na otcjepljenje“ , što je tekovina svakog naroda i svake narodnosti u zajedničkoj borbi za slobodu tijekom Drugoga svjetskog rata .To stoji u Ustavu iz 1974 „Uvodni deo, Osnovna načela“: „Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredeljenje, uključujući i pravo na otcepljenje, na osnovu svoje slobodno izražene volje u zajedničkoj borbi svih naroda i narodnosti u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji...“ Nadalje, vezano za konstitutivne članice Federacije, naglašava se slobodno opredjeljenje članica pri udruživanju u zajedničku državu „Deo prvi – Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija“ u Članu 1. kaže se: „ Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, kao i socijalističkih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova koje su u sastavu Srbije...“ U istom dijelu Ustava, u Članu 3. definira se suverenost republika kao država, u kojima su slijedom toga i narodi suvereni (dakle, suverenost naroda proizlazi iz suverenosti njihovih republika, a ne iz suverenosti Federacije), kao i ravnopravnost svih naroda i narodnosti: „ Socijalistička republika je država zasnovana na suverenosti naroda i na vlasti i samoupravaljanju radničke klase i svih radnih ljudi, i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti.“ U Članu 5., među ostalim stoji: „ Teritorija republike ne može se menjati bez pristanka republike, a teritorija autonomne pokrajine – ni bez pristanka autonomne pokrajine.*.“ Izvor: Službeni list SFRJ, godina XXX, broj 9, Beograd, četvrtak, 21 februar 1974.; preuzeto s internet stranice: sr.wikiscource.org/sr-el – „Vikiizvornik“, slobodna biblioteka na srpskom jeziku; stranica posjećena 02.12.2010. godine Sada idemo na nešto drugo Što se obrane tiče, u Glavi VI („Narodna odbrana“), Član 237. kaže: „ Neprikosnoveno je i neotuđivo pravo naroda i narodnosti Jugoslavije, radnih ljudi i građana, da štite i brane nezavisnost, suverenitet, teritorijalnu celokupnost i Ustavom SFRJ utvrđeno društveno uređenje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.“ Odmah u sljedećem Članu (238.), među ostalim stoji i ovo: „ Niko nema pravo da spreči građane Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije da se bore protiv neprijatelja koji je napao zemlju. Takvi akti su protivustavni i kažnjavaju se kao izdaja zemlje. Izdaja zemlje je najteži zločin prema narodu i kažnjava se kao teško krivično delo.“ U narednom (239. Članu), pojašnjava se tko i na koji način ima pravo organizirati obranu: „ Pravo i dužnost opština, autonomnih pokrajina, republika odnosno drugih društveno-političkih zajednica je da, u skladu sa sistemom narodne odbrane, svaka na svojoj teritoriji uređuje i organizuje narodnu odbranu i rukovodi teritorijalnom odbranom, civilnom zaštitom i drugim pripremama za odbranu zemlje, a u slučaju napada na zemlju – da organizuje opštenarodni otpor i njime rukovodi...“ * Izvan svake sumnje, ovaj Ustav SFRJ je u odnosu na prethodni (iz 1963. godine) značio priličan pomak u smislu ravnopravnosti republika i pokrajina, mada je također bilo bjelodano da su to bila samo puka „papirnata“ rješenja formalne naravi, koja se nisu previše doticala jugoslavenske političke prakse. Iz teksta Ustava iz 1974. godine vidljivo je da su se narodi koji tvore SFRJ udružili u tu državnu zajednicu slobodno i svojom voljom, te stoga imaju pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja, republike su suverene države, a narodi koji u njima žive nositelji su suverenosti (što se jasno kaže u članku 3.) . Tako je u Srbiji nositelj suvereniteta srpski narod, u Hrvatskoj hrvatski, u Makedoniji makedonski, it.d.; dakle, nema govora o tomu da se suverenitet pojedine republike može prenijeti na središnju vlast ili bilo koji drugi narod izvan te republike . Isto tako, naglašeno je da se teritoriji članica Federacije ne mogu mijenjati mimo njihove volje , te da svaka od njih ima pravo na obranu . Kad je o obrani riječ treba naglasiti da je sustav „općenarodne obrane“ bio postavljen tako da je bio posve u funkciji obrane od vanjskog agresora, s vodećom ulogom „JNA“ kao stožerne organizacije u koju se uklapala „Teritorijalna obrana“ svake republike ponaosob. Niti „JNA“, niti „TO“, nisu imale pravo unutarnje oružane intervencije (u okviru granica SFRJ) i svako takvo djelovanje bilo je protuustavno . Tzv. društvena samozaštita bio je mehanizam koji je trebao djelovati u cilju otklanjanja unutarnjih poremećaja u nekim izvanrednim okolnostima (opet vezano za agresiju izvana, u slučaju većih elementarnih katastrofa i sl..), a nije bilo niti jednog jedinog zakonskog akta koji bi dozvoljavao oružanu intervenciju „TO“, „JNA“ ili drugih dijelova sustava „općenarodne obrane“ ili „društvene samozaštite“ u okviru granica SFRJ ili na području pojedinih republika . Paritetni odnos zastupljenosti republika u tijelima središnje vlasti, odlučivanje konsenzusom i veći utjecaj federalnih članica na vlastitu sudbinu, također su bile bitne sastavnice novog Ustava SFRJ iz 1974. godine, kao i neka rješenja koja su se ticala stvaranja preduvjeta za uspostavu slobodnog tržišta. Dakako, da se s novim Ustavom nisu slagali svi. Nezadovoljnika je bilo na svim stranama i u svim republikama i pokrajinama. Oni koji su težili većoj samostalnosti republika i pokrajina smatrali su da je on još uvijek suviše rigidan i „centralistički“, dok su oni drugi, skloniji većoj ulozi središnjih tijela vlasti, ovo vidjeli kao neki oblik početka „dezintegracije“ Jugoslavije. No, i jedni i drugi uglavnom su šutjeli, jer zadnju je riječ imao neprikosnoveni autoritet, Josip Broz Tito koji ga je potpisao. Ono što se, međutim, događa u dijelu srbijanske političke elite od donošenja ovog Ustava do smrti Josipa Broza, moglo bi se nazvati pokušajima „tihe revizije“ onih odredbi koje nisu odgovarale tvrdim centralističko-unitarističkim krugovima i njihovim shvaćanjima odnosa u Federaciji i među narodima. Nezadovoljstvo je posebice izraženo nakon što je SR Srbija (kao i svaka druga republika) uskladila svoj Ustav sa Saveznim. Jedan od najutjecajnijih ljudi tog vremena, general Petar Gračanin (u razdoblju od 1982. do 1991. godine obnašao vrlo visoke dužnosti: načelnika Generalštaba JNA, predsjednika Predsjedništva SR Srbije, Saveznog sekretara za unutrašnje poslove), bio je jedan od onih koji su lobirali među uglednim pojedincima saveznih tijela vlasti i partijskih foruma, kako bi se stvorili uvjeti da se nakon Titove smrti izvrše one izmjene Ustava SFRJ, koje su prema uvjerenju srpskih nacionalista bile usmjerene „protiv vitalnih interesa Srbije i srpskog naroda“. U otvoreno rušenje „konfederalnog“ Ustava, krenulo se 1988. godine, kada je Srbija započela svoj nasilnički pohod na institucije sustava.   Daran Bašić Izvorni članak pogledajte OVDJE