“Operacija je planirano izvedena na najvišoj profesionalnoj razini i predložit ćemo je kao primjer za izobrazbu u vojnim akademijama.”...

Na okupiranome području Miljevačkog platoa (na Miljevačkom platou su isključivo živjeli Hrvati) okupator je maltretirao preostalo stanovništvo, minirao i palio domove Miljevčana. Također su s okupiranoga područja vršeni topnički napadi na Šibenik i Skradin… Akciji „Miljevačka oluja“ prethodila je akcija oslobađanja Nos Kalike (02. ožujka 1992.) koju je izvela 2. satnija 4. bojne 113. brigade HV-a. Ta akcija je omogućila sljedeće akcije HV-a. Nakon akcije Nos Kalika agresor je ubio četvoro Miljevčana, dvadesetak ih je odveo u Kninski zatvor te uništavao domove Miljevčana pa je stanje postalo neizdržljivo. To je bio glavni povod za akciju „Miljevačka oluja“. Operacija je pripremljena u tajnosti i izvedena u jednom danu. Munjevitom akcijom Hrvatska vojska oslobodila je Miljevački plato (7 sela, oko 150 km2) u općini Drniš. Glavne snage za napad činile su dijelovi 113. brigada  i dijelovi 142 brigade, ukupno 520 vojnika. Zapovjednik akcije bio je zapovjednik 4. bojne 113. brigade HV-a pukovnik Kruno Mazalin, a zapovijed za izvođenje akcije potpisao je zapovjednik 142. brigade pukovnik Luka Vujić. Napad je počeo iz tri smjera, bez topničke pripreme, s ciljem da se iznenadi neprijatelj što je uspjelo. Neprijatelj je krenuo tenkovima iz vojarne Trbounje, ali nakon što je uništen prvi tenk, ostali su se vratili u vojarnu. Borbe su trajale cijeli dan 21. lipnja do jutra 22. lipnja 1992. godine. Agresoru su naneseni znatni gubitci u ljudstvu i tehnici: 60 poginulih, uništena 3 tenka, 2 oklopna transportere, 4 kamiona, zarobljeno 18 vojnika, 1 tenk, 2 oklopna transportera, 6 haubica 150 mm, 17 motornih vozila, 4 topa ZIS-a, 2 minobacača 120 mm, 5 netrzajnih topova, 2 OULK 9 K11 i veća količina streljiva. U akciji je poginulo 6 boraca, a 2 borca su umrla od posljedica ranjavanja: Ivica Goreta, Petar Sedlar, Milan Novaković, Ivica Barišić, Mate Pućo, Nikola Cigić, Ante Škopljanac i Halid Kopić. Zbog složene političke situacije zatraženo je od hrvatskih vlasti da se hrvatske snage povuku što je zapovjednik akcije odbio, a kasnije je izjavio: “Bili smo svjesni da bi u slučaju povlačenja stradanja bila još veća, pa je 23. lipnja došlo do protuudara Torbičinih vojnika. Uspjeli smo zadržati oslobođeni teritorij, a onda su počeli pregovori o predaji tijela neprijateljskih vojnika.

Nakon odbijanja povlačenja hrvatskih snaga uslijedio je protuudar srpskih snaga, 23. lipnja 1992., koji je uspješno odbijen. Nakon toga slijedili su topnički napadi agresora po dalmatinskom gradovima. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je Rezoluciju 762 kojom je osuđena akcija i zatraženo povlačenje na početne položaje. Hrvatska vojska se nije povukla već je branila oslobođeni prostor. Akcija je olakšala izvođenje VRO „Oluja“. Političke okolnosti (Sarajevsko primirje, mandat UNPROFOR-a) bile su složene pa se postavljalo pitanje legitimiteta akcije. Ivan Bačić je zapisao („Miljevci u Domovinskom ratu“ i „Miljevačka oluja“):

-Da nisam oslobodio Miljevce, bio bih jedan od najodlikovanijih Tuđmanovih generala…

Brigadir Ivan Bačić jedan je od ratnih zapovjednika 113. šibenske brigade za vrijeme čijeg zapovjedništva je brigada izrasla u respektabilnu vojnu silu. Osmislio je vojne operacije oslobađanja Nos Kalika, a kasnije i Miljevačkog platoa koje su pokazale agresoru da je hrvatska vojska spremna za oslobođenje okupiranih područja. 

– Miljevce sam oslobodio jer je neprijatelj stalno kršio primirje. Ja sam čelu vojske vratio Hrvatskoj dio teritorija, a zbog toga sam i kažnjen. Omalovaženi su oni koji su zapovijedali operacijom oslobođenja Miljevaca, a da ih nisam oslobodio, mislim da bih bio jedan od najodlikovanijih Tuđmanovih generala – kazao je Bačić koji je u mirovini dogurao do najnižeg generalskog čina. Miljevci se mogu mjeriti s Maslenicom Bačić ističe kako se operacija Miljevci može mjeriti s Maslenicom jer je operacijom šibenskih vojnika ugroženo sjedište Republike Srpske Krajine s pet puta manje vojske i to šest mjeseci ranije, dok je na Maslenici ratovala elita hrvatske vojske u sva tri roda sa sličnim rezultatima. Oslobođenje Miljevaca je, kaže, bilo važno jer je tada prvi put krenula evakuacija Knina. Prije Miljevaca 113. brigada je pod Bačićevim zapovjedništvom oslobodila i Nos Kalik, prostor između Krke i Čikole odakle je prijetila stalna opasnost minobacačkim napadima prema hidroelektrani na Krki. – Moja brigada je od listopada 1991. godine, kad sam preuzeo dužnost, toliko ojačala da sam procijenio da možemo osloboditi Nos Kalik. Imali smo realne uvjete da obavimo brz napad preko Čikole i Krke s 2. na 3. ožujka. Tada je u Kninu bio zapovjednik bio Ratko Mladić s kojim sam pohađao jednu ratnu školu u Beogradu. Poručio mi je po UNPROFOR-u da će izvršiti snažan protunapad ako se ja s hrvatskom vojskom ne povučem s Nos Kalika što na kraju nije uradio, a zanimljivo je da je Nos Kalik možda i jedini pravi poraz u Mladićevoj vojničkoj karijeri – istaknuo je Bačić te se prisjetio i Tuđmanova ukora zbog akcije kada se ispred stotinjak časnika zaderao ‘Tko je taj pukovnik Bačić?’ te ga upitao zašto okolo priča da je oslobodio Kalike. Herojska obrana Stolova Poslije Nos Kalika 113. brigada je pozvana da s jednim dijelom snaga ide u obranu Neretve, odnosno na Stolove gdje su se vodile žestoke bitke koje su mogle rezultirati odsijecanjem Hrvatske na dva dijela. – General Janko Bobetko je bio neprikosnoven u svojim zahtjevima te je tražio da dio 113. brigade ode braniti Stolove. Moram reći da velik broj naših ljudi nije bio spreman ići u Hercegovinu. Dvije satnije pod vodstvom Vukšića i Maleša su mi pobjegle u Šibenik o čemu sam izvijestio generala Bobetka. Javio sam u Šibenik da pripreme dolazak četvrte bojne na čelu s Mazalinom koja je bila izvrsna bojna jer nisam želio da ljaga padne na naše ime – ispričao nam je Bačić koji je Bobetku obećao da Stolovi neće pasti što se na kraju i obistinilo, rekao je za šibenik IN. Akcije Nos Kalik, obrana Stolova i oslobođenje Miljevaca pokazali su da je 113. brigada pod Bačićevim vodstvom krajem 1991. i početkom 1992. izrasla u jednu od najjačih hrvatskih vojnih formacija. Umjesto da je dobio počasti kao vrhunski ratni zapovjednik koji je bio na čelu jedne od prvih oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, Bačić je degradiran. Doduše, nije mu oduzet čin, ali mu je oduzeto zapovjedništvo 113. brigadom, imenovan je za nastavnika u zapovjedno-stožernoj školi, a na svoj zahtjev je 1995. godine i umirovljen bez da je sudjelovao u Oluji. „Žalosno je što „Miljevačka oluja“ nikad nije priznata kao legitimna operacija HV-a od strane državnog i vojnog vrha, tako da su njeni izvršitelji umjesto pohvala za tako briljantno izvedenu operaciju ustvari kažnjeni. Operacija je izvedena na ograničenom prostoru, s ograničenim snagama, protiv jakog neprijatelja na najosjetljivijem prostoru na pravcu Šibenik-Drniš-Knin. Takav položaj HV-a na tom dijelu fronta bitno je doprinijelo odličnoj vojno-taktičkoj situaciji za početak Oluje. Možemo samo zamisliti kako bi u Oluji HV izvršila proboj na tom dijelu fronta da je prethodno morala savlađivati rijeke Čikolu i Krku. Koliko su vojni analitičari cijenili”Miljevačku oluju” može se vidjeti iz izjave šefa promatračke misije UN-a, generala Morion-a. “Operacija je planirano izvedena na najvišoj profesionalnoj razini i predložit ćemo je kao primjer za izobrazbu u vojnim akademijama.” Nakon „Miljevačke oluje“ dio Miljevčana vratio se iz progonstva u razrušene domove svojim svakodnevnim poslovima. Mnogi donatori i Caritas Šibenske biskupije pomogli su taj povratak.