Od kada je 1918. godine tadašnja „Vojvodina“ (koja se sastojala od dijelova regija Baranja, Bačka i Banat) manipulacijama i prijevarom pripojena Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, na ovim je prostorima u okviru velikosrpskog režima Karađorđevića na djelu „posrbljavanje“ koje se sastojalo u odnarođivanju ne-srpskih naroda i etničkih zajednica, sustavnoj asimilaciji i administrativnim prekrajanjima s ciljem umjetnog stvaranja „srpske većine“ i tamo gdje je nikad nije bilo, uz nasilno uvođenje srpskog jezika i pisma. Sličnu politiku nastavila je i komunistička Jugoslavija koja je skrojila „SAP Vojvodinu“ u ovom obliku i s ovim granicama (što je 1946. godine odradila tzv. Đilasova komisija za granice), s očitim ciljem da se teritorijalno zaokruži prostor koji se sastojao od dijelova nekadašnjih ugarskih regija Bačke i Banata i „amputiranog“ dijela Srijema ili tzv. istočnog Srijema – ozemlja koje je oteto Hrvatskoj. Proces „posrbljavanja“ potom je nastavljen agresivnom kolonizacijom pod krinkom „agrarne reforme“ i parolom „Zemlja seljacima“, pri čemu je u samo 2-3 poratne godine (1945-48.) organiziranim „seobama“ (ili grupnim i pojedinačnim preseljenjima) na te prostore planski doseljeno između 220 i 250 tisuća Srba i Crnogoraca (među kojima je su Crnogorci bili manjina od oko 10% u ukupnoj masi). S početnih 27% (koliko ih je na ovom području bilo prije 1918. godine), Srbi postupno postaju relativna većina, a već nakon 1961. i natpolovična (54,9%). Galopirajuća asimilacija pod krinkom „jugoslavenstva“, pri čemu su se svi ostali narodi i etničke zajednice „topili“ a Srbi postajali sve brojniji, provođena je na razne načine – kroz sustavno odnarođivanje, nametanje srpskog jezika, pisma, kulture i školskih programa do „razbijanja“ pojedinih naroda poticanjem subetničkih odrednica u zamjenu za nacionalnu, kao primjerice kod Hrvata (stimuliranje i propagiranje „bunjevaca“ i „šokaca“ kao posebnih naroda). Tako su čitave etničke zajednice gotovo nestale u samo 50-60 godina, poput Vlaha, Cincara, Židova,  Roma, Turaka, Nijemaca, Čeha, a ozbiljno su „načeti“ i svi drugi (Mađari, Hrvati, Slovaci, Ukrajinci, Bjelorusi, Rusini, Muslimani itd.), pri čemu su najgore prolazili oni koji su koristili srpsku, srpsko-hrvatsku ili hrvatsko-srpsku jezičnu varijantu. Kraj 80-ih godina XX stoljeće donio je i nove nevolje svim narodima u Vojvodini. Srbi su krenuli s konceptom „Jedinstvene Srbije“ i ukidanjem autonomije jamčene Ustavom SFRJ. I nisu se zaustavili na tomu. Od Vojvodine su napravili svoju koloniju u doslovnom smislu riječi. Ne samo da je temeljito pljačkaju (od ukupnog dohotka koji Pokrajina ostvari i uplati u budžet države, iz Beograda joj se vraća samo 7% i to za potrebe redovitog funkcioniranje tijela državne uprave, plaće službenika i namještenika, policije, prosvjetnih i zdravstvenih djelatnika u najnužnije održavanje infrastrukture, sve drugo ostaje u Beogradu). Zbog agresije na Hrvatsku i dobro poznatog negativnog odnosa Srbije prema našoj zemlji, položaj tamošnjih Hrvata je naročito težak, a posebice je to došlo do izražaja prije i u vrijeme ratova na području SFRJ. Hrvati su bili izloženi presiji, progonjeni, nasilno mobilizirani u rat za „Veliku Srbiju“, tako da ih je između 30 i 40 tisuća trajno napustilo Pokrajinu već u razdoblju od 1991. do 2000. godine. Iako su kroz cijelo vrijeme bili potpuno lojalni građani, nasilno su izbacivani iz kuća, ubijani, odvođeni u logore, premlaćivani i šikanirani na brojne druge načine. Sve su to skupa činila tijela vlasti i ekstremne četničke skupine, u dosluhu i koordinirano. I danas, na tisuće Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata ne može u posjed svoje imovine (kuća i zemlje), pa čak niti mnogi od onih čiji su članovi obitelji tamo pobijeni 90-ih godina u svojim kućama. Za malobrojnu i posebno ranjivu hrvatsku populaciju u Vojvodini, tragični događaji iz devedesetih godina XX stoljeća označili su početak konačnog i potpunog brisanja s ovih prostora na kojima ovaj narod stoljećima živi kao autohtono starosjedilačko stanovništvo. Za samo 50 godina (u razdoblju od 1961. do 2011. godine), prema službenim statističkim podacima SFRJ, odnosno Republike Srbije, broj Hrvata u Vojvodini pao je sa 145.341, na 47.033, ili, sa 7,8%  na 2,4% udjela u ukupnom stanovništvu Vojvodine, što je predstavlja smanjenje od preko 300%! Isti trend pojavljuje se i promatraju li se podaci o brojnosti Hrvata u Srbiji. Takvu demografsku katastrofu u kratkom vremenskom razdoblju nije doživio niti jedan narod u Jugoslaviji od Drugoga svjetskog rata do danas – izuzimajući vojvođanske Nijemce (folksdojčere) koji su etnički očišćeni od strane komunističkog režima u zadnjim mjesecima i neposredno poslije svršetka ovoga svjetskog sukoba (budući da su prije svršetka rata odlukom AVNOJ-a bili kolektivno proglašeni „državljanima njemačkog Reicha“ i lišeni svih ljudskih i građanskih prava). Podaci o nacionalnom sastavu pojedinih područja u kojima su Hrvati oduvijek činili značajan postotak populacije (posebice u vojvođanskom dijelu Srijema i jugozapadnoj Bačkoj), rječito govore, da ih danas tamo gotovo nema, odnosno da su svedeni na marginalnu etničku skupinu s perspektivom potpunog nestajanja koja je, nažalost, na dulji rok sasvim izvjesna. Naravno, treba uzeti u obzir da su Srbiju i pokrajinu Vojvodinu tijekom desetogodišnje vladavine nacional-socijalističkog režima Slobodana Miloševića, pod prisilom, iz straha, zbog izbjegavanja mobilizacije ili iz razloga nemogućnosti normalnog življenja, pored pripadnika hrvatske nacionalne zajednice, napustili i deseci tisuća pripadnika drugih naroda (Mađara, Slovaka, Rusina, Ukrajinaca, Rumunja, Čeha, Muslimana, Nijemaca, Albanaca), ali i veliki broj demokratski opredijeljenih Srba. Protivnici režima ili oni koje se iz bilo kojeg razloga smatralo „nelojalnima“, zatvarani su, progonjeni, nasilno mobilizirani u rat, premlaćivani, ubijani, pljačkani, istjerivani iz stanova i kuća, zatvarani u logore, javno difamirani, zastrašivani, izvrgavani medijskom linču, i šikanirani na brojne druge načine. Najveću cijenu ipak su platili Hrvati koji su bili posebna meta državnog aparata i ekstremista, budući da su tretirani kao pripadnici „genocidnog naroda“ i glavna zaprjeka ostvarivanja ideje „Velike Srbije“. Kao takvi, unaprijed kolektivno žigosani najvećim „srpskim neprijateljima“, izvrgnuti su iracionalnoj mržnji koja je svoj izraz našla u masovnom psihološkom teroru, uz progon i nasilje kao „legitimne“ metode obračuna s „petom kolonom“ koja je tobože djelovala protiv vitalnih srpskih interesa. U međuvremenu je etnički sastav Vojvodine drastično narušen na štetu ne-srpskih naroda i u nju je doseljeno toliko srpskog nacionalno elementa (iz Hrvatske, B i H, s Kosova itd.), da je ona trajno i u potpunosti izgubila svoj identitet. Analitičari koji se bave tom problematikom, tvrde kako je iz Srbije od 1991. godine do danas odselilo preko milijun osoba, ali srpski nacionalisti još uvijek ponavljaju onu staru Miloševićevu laž kako je „Srbija jedina od zemalja bivše Jugoslavije koja je zadržala svoju etničku strukturu“. Gledajući kako danas predsjednik Srbije Aleksandar Vučić „velikodušno“ obećava tamošnjim Hrvatima „sve što budu hteli“, čovjek se ne može oteti dojmu da je posrijedi vrhunski cinizam, jer ovaj je narod na pragu opstanka upravo zahvaljujući njemu i politici isključivosti i segregacije prema manjinama koju on i njegovi ideološki istomišljenici zastupaju već gotovo punih 30 godina. Aleksandar Vučić, Ivica Dačić (a do jučer i Tomislav Nikolić), kao i većina drugih dužnosnika iz današnje srbijanske vlasti, bili su stupovi režima Slobodana Miloševića i suradnici Vojislava Šešelja i drugih ekstremista koji su radili na etničkom čišćenju Vojvodine i Srbije. On koji je promotor teze „o Srbima katoličke vere“ već desetljećima, odjednom „brine“ za Hrvate!? Što je manje Hrvata, imat će veća prava u Srbiji. To je jedino što je sasvim izvjesno. Jer, kad ih ne bude, prava im neće ni trebati.   Zlatko Pinter