Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovjesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina – kazala je Kolinda Grabar Kitarović u intervjuu koji će sljedeći tjedan emitirati bosanskohercegovačka javna televizija BHT 1, napominjući kako ona ni po čemu ne dijeli hrvatske građane jer sve smatra Hrvatima. Kazala je i kako je osobno smeta oslovljavanje s “građanke i građani”, tim prije jer s tim imaju problema ljudi na selu. – Ako kažete građanke i građani dođete negdje na selo u Hrvatskoj i kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu – opisala je Grabar Kitarović svoj doživljaj komuniciranja s ljudima tijekom kampanje koju je vodila. Predsjednik srbijanskoga parlamentarnog odbora za dijasporu i Srbe u regiji, stanoviti Janko Veselinović na to veli: – Grabar Kitarović ovom izjavom oživljava pravašku ideju Ante Starčevića iz XIX. stoljeća, a ona može biti posebno opasna za položaj naroda u BiH, jer bi se na taj način zakinuli nacionalni identiteti Hrvata i Srba. S groteskonom podudarnošću, predsjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj dr Milorad Pupovac govori: – To je mnogo bliže frankovskoj i ustaškoj ideji Hrvatske, nego modernoj i europskoj ideji Hrvatske. Nadam se da će izabrana predsjednica do dana kada će prisegnuti na Ustav upoznati vrijednosti koje proizlaze iz njegove preambule – da je Hrvatska nacionalna država Hrvata i država nacionalnih manjina, uključujući i srpsku. To obvezuje sve a posebice predsjednicu RH da treba poštovati sve manjine i da im se identitet ne može mijenjati imenujući ih drugim etničkim imenima. Ja ne bih volio da netko moje prijatelje iz Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji naziva Srbima. Oni jesu srpski državljani, ali su etnički Hrvati, kao što sam ja etnički Srbin i hrvatski državljanin. Zamislite što bi bilo da netko Hrvate u BiH nazove Bosancima? http://www.vecernji.hr/…/moze-hrvatice-i-hrvati-ali-i-grada… Međutim, koliko se čini, nova hrvatska predsjednica nije rekla zapravo ništa “strašno”: iz njene se formulacije ne može iščitati nikakva natruha vjerske ili nacionalne mržnje, štoviše, upravo se očituje priznanje “zasebnosti identiteta” (čak i u slučaju onih pravoslavaca koji nisu nužno Srbi), a dodatno se definicijski precizno razrješuje svaka moguća dvosmislenost: “On je ipak Hrvat U SMISLU hrvatskog državljanina”. Uostalom, nešto vrlo slično – ali bez posljedičnih žučnih reakcija! – izjavio je 2011. i Ivo Josipović u “Jutarnjem listu”: – “Mislim da treba otvoriti i pitanje naših identiteta. Mora se moći biti politički Hrvat, dakle, odgovoran hrvatski državljanin, i u isto vrijeme Srbin po nacionalnosti. Zašto netko ne bi imao identitet koji obuhvaća oba elementa!? Usudio bih se reći da već danas hrvatski Srbi, ili barem ogromna većina, to jesu.” Posebno Kolinda Grabar Kitarović nije kazala ništa što bi se zdravorazumski ikako dalo povezivati s pravaškim naslijeđem Ante Starčevića iz 19. stoljeća, ili s naslijeđem Josipa Franka i Ante Pavelića iz 20. stoljeća, kako to već na prvu loptu čine Srbijanac Veselinović i Srbin Pupovac (i drugi) na tragu – žao mi je, ali! – notornih, apsurdističkih, memorandumskih strašenja pravaško-ustaškim babarogama, zapravo, protuaustrugarskim iz devetnaestoga i protuvelikosrpskih iz 20. stoljeća. Izjave Pupovca i Veselinovića izdvojene su samo kao paradigmatski primjer, naime, one nipošto nisu usamljen slučaj, a nisu niti predvodnici hajke povezane s tom izjavom Kolinde Grabar Kitarović, sličnih, pa i daleko, malignijih (ukoliko je to uopće moguće) teza prepuni su mediju i društvene mreže u “Regiji”, gdje se odjednom bistre filozofsko-sociološke, pojmovne distinkcije između termina građanin, državljanin, citoyen, bourgeois, citizen, itd. od Platona, preko Francuske revolucije, do američkog Ustava, s posebnim osvrtom na razdoblje karađorđevićevske jugoslavenske fašističke diktature, suprotstavljene joj Pavelićeve HDH, zatim suprotstavljenim im konceptom jugoslavenske Titove diktature, pa sve do Tuđmana (Pavletića), Mesića i Josipovića u samostalnoj Hrvatskoj, ali – odjednom – s posebnim ukazivanjem na hipotetičku k-bi-da-bi primjenu te formule na BiH (kažu oni: na Bosnu, a ne kažu: na BiH, zašto?), makar ona o tome također nije govorila. Ovi kritičari, oponenti i napadači, uz to, uopće ne navode što s tom i takvom definicijom, s tim i takvim obrazloženjem, ne štima, niti predlažu KAKO BI, ZABOGA, DRUGAČIJE TREBALO BITI, osim što se, po svemu sudeći, grčevito zalažu za pozdravni oblik obraćanja hrvatskom pučanstvu, tvrdeći da se on “uvriježio” u obliku u kojemu ga je ad hoc i na svoju ruku svojedobno inaugurirao prvi Tuđmanov sljednik, doživotni bivši predsjednik na račun poreznih obveznika Stipe Mesić, a od njega preuzeo bivši predsjednik Ivo Josipović (nota bene: koji je još pri polaganju predsjedničke prisege – zbog silne domoljubne treme, vjerojatno! – ispustio riječ “Hrvatska” iz državnog naziva “Republike”), a koji su se narodu obraćali sa “građani i građanke”, svaki put kad ne bi pozdravljali sa “drugarice i drugovi”. Osim loše zamišljenog i posve pogrešnog komparativnog argumenta sa BiH (“Bosnom”), ovi kritičari, oponenti i napadači, ridikuliziraju tu izjavu s nimalo smiješnim statusom Hrvata u susjednoj “Regionalnoj” Republici Srbiji (“RRS”), pa tako npr. Pupovac lamentira: “Ja ne bih volio da netko moje prijatelje iz Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji naziva Srbima. Oni jesu srpski državljani, ali su etnički Hrvati, kao što sam ja etnički Srbin i hrvatski državljanin.” No, osim što na određeni način zapravo ponavlja isto ono što je i Kolinda Grabar Kitarović rekla, Pupovac se ovdje upleo u dodatnu (izrazito nacionalističku) zamku: inzistirajući na SAMOIZOLACIJSKOM načelu – kroz naglašenu RAZLIKOVNOST zasebnoga manjinskog etniciteta od nacionalne (većinske) državnosti – on govori o tome kako DRŽAVNOST poima na temelju teritorijalnog određenja, no istodobno inzistira da se PRAVO NA DRŽAVNOST (teritorijalnu) zadržava u okvirima etniciteta/nacije. A to je već opasno, a poglavito je opasno na prostoru “Regiona”, uostalom, Srbiji i Srbima se takva garašaninovska politička zadrtost, koja se u nepravilnim, ali čestim razmacima pojavljuje u različitim političkim bojama, oblicima i agregatnim stanjima, od Balkanskih ratova pa tijekom cijeloga 20. stoljeća naovamo, već dosta puta obila o glavu, pokrivenu šljemom, šapkom, šubarom, trorogicom ili nepokrivenu, s rusim kosama razvijanim ili pak uredno počešljanim, i s Bugarima, i s Albancima, i s Hrvatima. No, pogledajmo kako državnost i pravo na državnost, i u pogledu naroda/nacija, i u pogledu etničkih manjina, i u pogledu vjeroispovijedi, te u pogledu “državljana i građana” (u SFRJ se to navodilo kao: “narodi, narodnosti, nacionalne manjine i etničke skupine”, tako da se tamo moglo pronaći sve što je tko htio, različiti su bili samo “stranci”), tretiraju ustavi država i republika o kojima je ovdje riječ, a koje se od 2000. naovamo eufemistički zovu potpuno blesavim praznoznačenjskim terminom “Regija”. U Ustavu Republike Srbije (iz 2006.) stoji: Polazeći od državne tradicije srpskog naroda i ravnopravnosti svih gradjana i etničkih zajednica u Srbiji, polazeći i od toga da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije, da ima položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije i da iz takvog položaja Pokrajine Kosovo i Metohija slede ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima, gradjani Srbije donose USTAV REPUBLIKE SRBIJE Član 1. – Republika Srbija je država srpskog naroda i svih gradjana koji u njoj žive, zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima gradjanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti evropskim principima i vrednostima. Član 2. Suverenost potiče od gradjana koji je vrše referendumom, narodnom inicijativom i preko svojih slobodno izabranih predstavnika. Nijedan državni organ, politička organizacija, grupa ili pojedinac ne može prisvojiti suverenost od gradjana, niti uspostaviti vlast mimo slobodno izražene volje gradjana. Član 10. U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo. Službena upotreba drugih jezika i pisama uredjuje se zakonom, na osnovu Ustava. Član 11. Republika Srbija je svetovna država. Crkve i verske zajednice su odvojene od države. Nijedna religija ne može se uspostaviti kao državna ili obavezna. U Ustavu Bosne i Hercegovine (Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma potpisanog 14. 12. 1995. godine u Parizu) stoji: Član I 1. Kontinuitet Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada “Bosna i Hercegovina”, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama. 3. Sastav Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (u daljem tekstu “entiteti”). 7. Državljanstvo Postoji državljanstvo Bosne i Hercegovine, koje reguliše Parlamentarna skupština, i državljanstvo svakog entiteta koje regulišu sami entiteti, pod uslovom da: a) Svi državljani bilo kojeg entiteta su, samim tim, državljani Bosne i Hercegovine. b) Nijedno lice ne može biti arbitrarno lišeno državljanstva Bosne i Hercegovine, ili državljanstva entiteta, ili na drugi način ostavljeno bez državljanstva. Niko ne može biti lišen državljanstva Bosne i Hercegovine, ili entiteta, po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili bilo koji drugi status. c) Sva lica koja su bila državljani Republike Bosne i Hercegovine, neposredno prije stupanja na snagu ovog Ustava, su državljani Bosne i Hercegovine. Državljanstvo lica koja su naturalizovana poslije 6.4.1992. godine, a prije stupanja na snagu ovog Ustava, regulisaće Parlamentarna skupština. d) Državljani Bosne i Hercegovine mogu imati državljanstvo druge države, pod uslovom da postoji bilateralni ugovor između Bosne i Hercegovine i te države kojim se to pitanje uređuje, a koji je odobrila Parlamentarna skupština u skladu sa članom IV, stav 4, tačka (d). Lica sa dvojnim državljanstvom mogu glasati u Bosni i Hercegovini i u entitetima samo ako je Bosna i Hercegovina država njihovog prebivališta. e) Državljanin Bosne i Hercegovine u inostranstvu uživa zaštitu Bosne i Hercegovine. Svaki entitet može izdavati pasoše Bosne i Hercegovine svojim državljanima, na način kako je to regulisala Parlamentarna skupština. Bosna i Hercegovina može izdavati pasoše onim državljanima kojima pasoš nije izdat od strane entiteta. Uspostaviće se centralni registar svih pasoša izdatih od strane entiteta i od strane Bosne i Hercegovine. U zasebnom Ustavu Federacije BiH (od 30. ožujka 1994.) stoji : Clanak 1. (1) Bosnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, zajedno sa ostalima, i gradjani Republike Bosne i Hercegovine, ostvarujuci svoja suverena prava, preoblikuju unutarnji ustroj teritorija s vecinskim bosnjackim i hrvatskim pucanstvom u Republici Bosni i Hercegovini u Federaciju Bosne i Hercegovine koja se sastoji od federalnih jedinica sa jednakim pravima i odgovornostima. (2) Odluke o ustavnom statusu teritorija Republike Bosne i Hercegovine s vecinskim srpskim pucanstvom donijet ce se tijekom pregovora o miru na Medjunarodnoj konferenciji o bivsoj Jugoslaviji. Clanak 2. Federacija Bosne i Hercegovine sastoji se od federalnih jedinica (kantona). Metode i postupci fizickog odredjivanja granica izmedju kantona utvrdit ce se federalnim propisima. Kantoni ce se imenovatii iskljucivo po gradovima sjedistima kantonalnih vlasti ili po regionalno-zemljopisnim karakteristikama. Clanak 3. Sluzbeno je ime Federacije: Federacija Bosne i Hercegovine. Clanak 6. (1) Sluzbeni su jezici Federacije bosanski jezik i hrvatski jezik. Sluzbeno je pismo latinica. (2) Ostali jezici se mogu koristiti kao sredstva komunikacije i nastave. (3) Dodatni jezici mogu se odrediti kao sluzbeni vecinom glasova u svakom domu Parlamenta Federacije, ukljucujuci vecinu glasova bosnjackih izaslanika i vecinu glasova hrvatskih izaslanika u Domu naroda. U zasebnom Ustavu Republike Srpske (pročišćeni tekst iz 1996.) stoji: Član 1. Član 1. zamijenjen je Amandmanom XLIV, koji glasi: „Republika Srpska je država srpskog naroda i svih njenih građana“. Član 2. Stav 1. člana 2. zamijenjen je Amandmanom XLV, koji glasi: „Teritorija Republike je jedinstvena, nedjeljiva i neotuđiva.“ Stav 2. člana 2. zamijenjen je Amandmanom LV, koji glasi: „Sporazum o promjeni granice između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine može se iznijeti i na potvrdu putem referenduma u Republici“. Član 4. Član 4. zamijenjen je tačkom 2. Amandmana LV, koja glasi: „Republika može, shodno Ustavu Bosne i Hercegovine, da uspostavlja specijalne paralelne odnose sa Saveznom Republikom Jugoslavijom i njenim republikama članicama.“ Član 5. Ustavno uređenje Republike temelji se na: – garantovanju i zaštitiu ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima; – obezbjeđivanje nacionalnih ravnopravnosti; – socijalnoj pravdi; – tržišnoj privredi; – višestranačkom sistemu; – parlamentarnoj demokratiji i podjeli vlasti; – slobodnim izborima; – lokalnoj samoupravi; – zaštiti prava etničkih grupa i drugih manjina. Član 6. Stav 1. člana 6. zamijenjen je Amandmanom XLVII, koji glasi: „Građani Republike imaju državljanstvo Republike Srpske“. Član 6. dopunjen je Amandmanom XXX, koji glasi: „Građanin Republike ne može biti lišen državljanstva, prognan ili ekstradiran“. Član 7. U Republici je u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog i ekavskog izgovora i ćirilično pismo, a latinično pismo na način određen zakonom. Na područjima gdje žive druge jezičke grupe u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, na način određen zakonom. Član 10. Građani Republike su ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalni pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo. Konačno, u Ustavu Republike Hrvatske (pročišćeni tekst, Ustavni sud Republike Hrvatske, 23. ožujka 2011.) stoji: I. IZVORIŠNE OSNOVE Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo: – u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću; – u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću; – u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću; – u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji; – u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije; – u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712; – u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda; – u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi godine 1868. o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712; – u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije; – u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918), poslije (3. listopada 1929) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao; – u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji; – u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990) na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. – u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države. [NN 76/10., čl. 1., 16. 6. 2010.] Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta. Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje. II. TEMELJNE ODREDBE Članak 1. Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Članak 2. Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv. Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja. Republika Hrvatska ostvaruje, u skladu s međunarodnim pravom, suverena prava i jurisdikciju u morskim područjima i u podmorju Jadranskoga mora izvan državnoga područja do granica sa susjedima. Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje: – o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, – o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime; – o udruživanju u saveze s drugim državama. Saveze s drugim državama Republika Hrvatska sklapa zadržavajući suvereno pravo da sama odlučuje o prenesenim ovlastima i pravo da slobodno iz njih istupa. Članak 8. Granice se Republike Hrvatske mogu mijenjati samo odlukom Hrvatskoga sabora. Članak 9. Hrvatsko državljanstvo, njegovo stjecanje i prestanak uređuje se zakonom. Državljanin Republike Hrvatske ne može biti prognan iz Republike Hrvatske niti mu se može oduzeti državljanstvo, a ne može biti ni izručen drugoj državi, osim kad se mora izvršiti odluka o izručenju ili predaji donesena u skladu s međunarodnim ugovorom ili pravnom stečevinom Europske unije. [NN 135/97., čl. 6., 15. 12. 1997.] [NN 76/10., čl. 4., 16. 6. 2010., osim u dijelu koji se odnosi na izvršenje odluka o predaji donesenih sukladno pravnoj stečevini Europske unije, koji stupa na snagu danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji – čl. 31.] Članak 10. Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom. Dijelovima hrvatskoga naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske. Članak 12. U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom. III. ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA Članak 14. Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Članak 15. U Republici Hrvatskoj jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina. Ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje se ustavnim zakonom koji se donosi po postupku za donošenje organskih zakona. Zakonom se može, pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor. Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija. Članak 16. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Izdvojimo sada ono najbitnije: 1.) Ustav Republike Srbije govori o državi srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive (nema naroda, manjina, etničkih skupina, poglavito nema Hrvata, a prava kosovskih Albanaca posebno su “demokratski” apostrofirana u Uvodu, itd.); 2.) Ustav bivše Republike Bosne i Hercegovine, koja se danas službeno zove samo Bosna i Hercegovina (znači, bez atributa “Republika”), koristi se samo terminom “državljani”; 2a.) Ustav Federacije BiH govori o “Bošnjacima i Hrvatima kao konstitutivnim narodima, zajedno s ostalima, i gradjanima Republike Bosne i Hercegovine” (što je pak posebna zbrka, jer BiH više nije “republika”, nema spomena o nacionalnim manjina i sl, a nejasno je na što se točno misli pod “ostalima” koji su čak i zarezima izdvojeni i od dva poimenično navedena konstitutivna naroda, ali i od “građana”); 2b.) Ustav Republike Srpske sadrži identičnu – tek nešto gramatički lošije obrađenu – formulaciju iz srbijanskoga Ustava, pa govori o državi srpskog naroda i svih njenih građana 3.) Ustav Republike Hrvatske, međutim – kao i cijela njegova Preambula – daleko je kompliciraniji, nota bene, što bi se u prvoj prigodi moralo modificirati… Naime, budući da je Preambula hrvatskoga Ustava manje-više ostajala ista u obliku u kojemu je napisana 1990., a koja uslijed tadašnjih specifičnih okolnosti sadrži cijeli niz “osigurača”, ona čak izrijekom sitničarski navodi toliko detalja da nepogrešivo, umjesto da definira, određuje i razjašnjuje, dodatno usložnjava i zamagljuje stvar. Tamo se doslovno kaže da se “Republika Hrvatska ustanovljuje kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta”. Žalosno je stoga što se – svakako pozitivno simplificirane – riječi novoizabrane hrvatske predsjednice ne pozdravljaju kao najava jasnijih i učinkovitijih praktičnih pristupa ovoj problematici, i to baš od strane apostrofiranih Srba i Srbijanaca, ali i od svih sličnih kritičara koji su se za njene riječi zakvačili: njena formulacija nije samo bliža poimanju demokratskoga zapadnoga svijeta, nego je čak bliža i odrednici koja se navodi u srbijanskom Ustavu. A u svojoj je biti suprotstavljena kako samoizolacijskom (u ovom slučaju, srpskom) etničkom nervu, tako i onomu segragacijskom (hrvatskom, u odnosu na etnike), isto tako asimilacijskom nervu većinskog hrvatskoga naroda, te onomu šovinističkom, također hrvatskomu, koji u Pupovčevim riječima (a ni Furio Radin se nije baš iskazao s rečenicom: “Moderno društvo je kompleksnije jer smo svi mi zapravo različiti.”) zapravo nalazi potvrdu vlastitih teza: – Eto vidi, i on sam inzistira na tome, pa onda… Na ovom malenom otočiću, izgubljenomu u sinjem prostranstvu divljih južnih mora, na kojemu trenutno živi moje tijelo, pa i na Radiju SBS koji emitira na 68 različitih jezika na kojemu sam proveo 7-8 godina, bilo bi takve kritike smiješne – čak NEDOPUSTIVO smiješne? – štoviše, razumijevajući Pupovca, moglo bi se zaključiti kako su i on i SNV zadovoljni kad ih se pozdravlja, bilo kao amorfnu, neznanu i nejasnu masu “građana i građanki”, bilo kao iste takve ali ideologizirane i nabrušene “drugarice i drugove”, “seljake, radnjike i radnjićku kljasu”, bilo kako bilo, samo ne kao “Hrvatice i Hrvate”, iako to U SMISLU DRŽAVLJANSTVA doista jesu. Ili bi, s obzirom na postojeću ustavnu formulaciju iz Preambule Ustava RH, na koju se on tako vješto “politički” poziva, skačući udalj samom sebi u usta bez razloga, budući pozdrav trebalo DOSLJEDNO formulirati ovako: “Hrvatice i Hrvati, pripadnici hrvatskoga naroda i pripadnici nacionalnih manjina, Srbi i Srpkinje, Česi i Čehinje, Slovaci i Slovakinje, Talijani Talijanke, Mađari i Mađarice, Židovi i Židovke, Nijemci i Nijemice, Austrijanci i Austrjanke, Ukrajinci i Ukrajinke, Rusii i Ruskinje, Bošnjaci i Bošnjakinje, Slovenci i Slovenke, Crnogorci i Crnogorke, Makedonci i Makedonke, Rus i Ruskinje, Bugari i Bukarke, Poljaci i Poljakinje, Rom i Romkinje, Rumunji i Rumunjke, Turci i Turkinje, Vlasi i Vlahinje, Albanci i Albanke i drugi hrvatski državljani državljani, kojima je zajamčena ravnopravnost s građanima i građankama hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta, dopustite da se sad malo odmorimo od vaših igara bez granica! Izvorni članak možete pogledati OVDJE