Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, u Domovinskom ratu aktivno je sudjelovalo 24.246 žena. U spomen na sve njih, na njihovu hrabrost, "ludost" i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu,  Portal dnevnih novosti u suradnji sa nekoliko braniteljskih udruga žena proizašlih  iz Domovinskog rata, pripremio Vam je nekoliko desetaka istinitih prića tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svojumladost  i  ljubav poklonile NJOJ "Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj"   počevši sa današnjim danom, u narednom periodu, svake srijede objavljivati ćemo njihove priće, kako bi  oteli  zaboravu nemjerljiv doprinos žena u Domovinskom ratu. Namjera nam je, osim već pomenutog otimanja zaboravu, prisjetiti se dana "Ponosa i slave", ispričati priće sudionica ratnih zbivanja na području Republike Hrvatske, te potaknuti sve ostale da svoje priće "stave  na papir" kako bi promicali istinu o Domovinskom ratu i kako bi se čula strana malog čovjeka, a ne samo visoko pozicioniranih osoba. Znadete kako se u narodu kaže "Ono što nije zapisano i  dokumentirano kao da se nije dogodilo", stoga papir i olovku u ruke, a Portal dnevnih novosti će vrlo rado objaviti Vaše radove. Na ovaj put, objavljivanja  prića žena, majki, ratnica iz Domovinskog  ratam, krenut ćemo sa prićom, na žalost   danas već pokojne Ane Deković iz Turnja pored Zadra, koja je preminula na današnji dan prije četiri  godine i u spomen na nju krečemo na ovaj put istine, a priću su nam ustupile članice Udruge " Žene u Domovinskom ratu - Zadar".   TAKO DALEKO, A TAKO BLIZU!

I danas, po godinama tako daleko, a po sjećanju tako blizu, nakon 21 godine tutnji mi u glavi, a u nosu osjećam miris krvi i znoja, tuge i očaja, jada i neizvjesnosti. I danas čujem jauk i plač, glasove i vapaje tužnih majki, žena i djece, jer i ja sam bila jedna od njih. Rođena sam 6.6.1967. godine u mome Turnju, prekrasnom mjestu nadomak Biograda na Moru, kao osmo dijete od nas devetero, a šesto žensko. Sve mi se vrti oko broja šest. Ne mogu reći da sam bila željno čekano dijete u već tako velikoj familiji, ali što se može - obitelj ne biramo. Dakle, u obitelji nas je sedam sestara, dva brata, majka i otac koji nas sam prehranjuje; ukupno jedanaestero, ali ima mjesta za svih. „Di čeljad nije bisna, nije kuća tisna“, govorila bi moja pokojna majka. Odgajala nas je u neimaštini, ali pošteno i časno, što znači da smo dobili svoje mjesto pod suncem, svi završili makar osnovnu školu (neki i srednju), svi dobili sve svete sakramente (krštenje, pričest i krizmu) i polako odlazili od kuće „trbuhom za kruhom“. Tako sam i ja završila osnovnu školu i odmah otišla na rad u Sloveniju gdje mi je već živjela starija sestra Marija. Radeći tamo, upoznala sam dečka po imenu Ibro! Zaljubili smo se i počeli zajedno živjeti. Godine 1987. rodio nam se naš prekrasni sin Edo. Rođen je 18.9. 1987., na isti dan kao moj brat Edo, po kojem sam mu i dala ime. Bila sam presretna mlada majka sa svojih 20 godina. Nakon dvije godine u prosincu sam u Ljubljani rodila moju Arijanu, drugo dijete i curicu, tako da mojoj sreći nije bilo kraja. Međutim, zbog Edinog teškog bronhitisa morala sam se preseliti iz Slovenije mojima u Turanj na more, da mi se dite izliči. Tako je i bilo, moj Edo je brzo ozdravio na moru i, hvala Bogu, danas nema nikakvih posljedica. Za mnom je došao i moj nevjenčani suprug i zaposlio se u firmi „Vijadukt“ iz Zagreba, a kako su bili terenski radnici, dopalo ga je radno mjesto u Gorskom kotaru u Fužinama. Jedno vrijeme bili smo razdvojeni, a onda krajem osamdesetih doselila sam se i ja s djecom u Fužine gdje nastavljamo živjeti kao podstanari, ali jako sretni jer smo zajedno. Živjelo se pristojno, dobro se zarađivalo i taman kad smo mislili da ćemo tako sritni biti do kraja života, došla je ta nesritna 1991. godina. Svakodnevno slušam radio, gledam TV: srpski okupatori sa svih strana okupiraju moj dragi Zadar i okolicu, nemilosrdno granatama tuku moju braću i sestre, moju majku i oca otkud god mogu. Često psujem gledajući vijesti i misleći što će biti s mojima, i ne sluteći što se meni priprema. Pala je Škabrnja. Pada i Vukovar. Gledam ta bradata čudovišta na TV-u kako satiru pred sobom sve što je hrvatskog podrijetla. Suze mi teku zbog moga razapetog naroda. Bože, pa zar samo zato što smo Hrvati? Pitam se

što smo im skrivili, što smo krivo napravili, pa do jučer smo bili susjedi i prijatelji, kumovi. Što je ovim izopačenim mozgovima, ali odgovor je jedan-jedini: to vam je zato što ste Hrvati i katolici, a vaša vas vjera uči da morate oprostiti svojim dušmanima. Oprostiti, prijatelju DA – ali zaboraviti nikada NE! Ne mogu niti hoću zaboraviti sve ono što je uslijedilo. U prosincu 1991. godine došao je moj suprug kući i govori mi: „Ane, pakiraj sebe i djecu, idemo u Bosnu.“ „Ma, kakvu Bosnu, jesi li ti normalan, zar ne vidiš što se događa - ne želim ići iz svoje zemlje nigdje“, odgovaram ja i to je bila naša prva žestoka svađa. Ja se ne dam, a on ne popušta. Govorim mu da se kroz Bosnu provlače krvnici, tenkovi, minobacači, sve što se dalo povući iz nesretne JNA. A on mi odgovara kako će kroz Bosnu oni samo proći i idu dalje, povlače se u Srbiju i da on ide i vodi djecu, a ja kako hoću. Kako hoću?! Što da radim? Odlučila sam otići za svojom djecom, ali vjerujte, teška srca jer sam imala predosjećaj da će se dogoditi nešto strašno. Sjećam se tog mučnog putovanja, vlakom do Zagreba, a od Zagreba do Banja Luke autobusom. Nikada nisam bila nesretnija nego tada. Stiskala sam u krilu ručice svoje djece i plakala. Nisam znala plačem li više nad svojom sudbinom ili domovinom koju ostavljam na milost i nemilost krvnicima koji su u svojim tupim glavama odredili granice Velike Srbije. Došli smo napokon i u taj nesretni gradić nadomak Banja Luke koji se zvao Kotor- Varoš. E, tek tada su počele moje muke. Došla sam u svekrvinu kuću. Kako sam bila Hrvatica, kršćanka, a oni muslimani, imala sam osjećaj da tu i nisam baš dobro došla, ali nikad mi to nisu rekli – nisu ni tribali! Muž je ostao par dana s nama, a onda se zbog posla vratio u Zagreb. I tako je dolazio i odlazio mjesecima do proljeća 1992. god. Tada je počeo pakao za hrvatski i muslimanski narod u Bosni. Počelo je nestajati struje, pa hrane, a o cigaretama da i ne govorim (kako sam strastveni pušač, to mi je najteže padalo). Nije bilo više ničeg. Nemam se kome povjeriti; to nisu moji ljudi, mada se još uvijek držimo zajedno. Moj muž je došao jedne večeri i rekao mi da je pogriješio što me doveo tamo, da je mislio da će sve biti drugačije, da mu je sada žao. I da se priključio HVO-u. Molila sam ga i preklinjala da nas odvede natrag iz onoga pakla, ali mi je samo odgovorio da ne može jer je sve blokirano, da su svi ulazi i izlazi iz Bosne zatvoreni. Jedini je izlaz još bio na Orašje, ali je preopasno jer su četnička uporišta tamo najjača i da ne može riskirati radi djece. Isuse Bože, što da radim? Moj Edo je tada imao 5 godina, a Arijana 3 i pol. Bila sam na izmaku snaga, nisam im imala što dati jesti. Jedini spas je bila jedna koza koja mi je spasila djecu da ne umru od gladi. Muzla bih je navečer i davala im piti to mlijeko. Smršavila sam 20 kg i strašno patila. Noću sam sanjala moju Hrvatsku, svjetla grada, trafiku punu kruha i cigareta, a ujutro opet isto, glad, tuga i crnilo pred očima. I tako osam mjeseci. Dugih kao 80 godina. Našla se tu i tamo pokoja

voćkica, jer je bilo ljeto, ali kad je stigao deveti mjesec, za mene je nastalo još tužnije vrijeme. Moj muž je došao na kratko, dao mi pola cigarete, rekao mi samo da budem hrabra i neka mu čuvam djecu. Nisam znala jesam li ljuta na njega ili žalosna… kao da sam znala da ga tada vidim zadnji put. Tako je i bilo, nikada ga više nisam vidjela. Taj cijeli mjesec proveli smo u skloništu kod moje tadašnje susjede „Bavljanke“, tako smo je zvali. Jedno jutro, vrlo rano, uletio je čovjek unutra i povikao: „Bježite koliko vas noge nose, skrivajte se di god znate. Opkolili su nas četnici.“ Ajme majko moja, kuda ćemo sada? Brzo sam preskočila ogradu, ušla u kuću i pokupila neke stvari, robicu za djecu koliko je stalo u torbu i brzo natrag. Stvorila se kolona na cesti. Jedva sam pronašla susjedu i djecu. Razbježali smo se po šumi da budemo manje uočljivi i tako lutajući po šumi, nakon deset dana predali smo se četnicima u ruke. Grupirali su žene i djecu sa starčadi i uveli nas u jedan ambar. Spavali smo svi jedno preko drugoga. Mojima se nikad nisam uspjela javiti tako da su mislili da smo mrtvi i djeca i ja. A to znači da me je moja mater već oplakala. Koja samoća! Ali nije tu mukama kraj. Tek počinju! Bili smo 5-6 dana u tom ambaru, a četnici su svaki dan pozivali na megafon: „Tko želi da se iseli, može slobodno, neće dlaka sa glave da mu fali! Naši autobusi će da vas prevezu do planine Vlašić, tj. do Travnika, a za dalje ne odgovaramo za vas!!!“ Te riječi mi i dan danas odzvanjaju u ušima. Što da radim, Bože moj, mislim u sebi. Meni i mojoj djeci nema ni ovako spasa. Ili ćemo umirati polako od gladi, ili da se odlučim za drugi scenarij smrti, od četničkog noža; bit će bolnije, ali brže. U tom trenutku nisam znala mrzim li više svoga muža ili volim. Mrzila sam ga jer sam se osjećala izdano, iznevjereno, prepuštena sama sebi. S druge strane sam ga voljela jer sam bila sretna što je bio pripadnik HVO-a i što tada nije bio s nama jer bi sigurno bio odvojen, kao mnogi muškarci, potom mučen i ubijen. Stoga sam se odlučila za drugu verziju: predati se četnicima u ruke pa što Bog da. Put smo morali platiti 50 DM, a kako ja nisam imala ništa novca, posudila sam u muževe sestre jer je i ona sa svojim sinom i kćeri bila sa mnom, a također i njihova majka. Muževa sestra mi je dala još 100 DM ako nas razdvoje, da mi se nađe. Bila sam joj tako zahvalna. Otišla sam na mjesto koje je izgledalo kao porta, jer se tamo plaćala karta i morali smo navesti koga vodimo sa sobom. Pošto sam ja imala hrvatsku ličnu (osobnu) kartu, ja sam mogla povesti sa sobom koga sam htjela. Tako je i bilo. Na mojoj karti su upisana imena moje djece, pa svekrva, pa Ibrina sestra i njena djeca, što imam i danas kao dokaz ispisan ćirilicom. Tako smo se uputili prema autobusima. Taj dan su napunili sedam autobusa. Krenuli smo iz Kotor-Varoši preko Čelinca i Banja Luke prema Travniku, međutim, u Čelincu su nas zaustavili i opet smo morali svi izaći iz autobusa. Pretresli su nas kao, navodno, traže muškarce, međutim svašta su nam govorili. „Gdje idete u Hrvatsku, j… vam Tuđman mater, nećete dalje Manjače (logor kod Banja Luke), tamo ćete biti svi poklani.“ I opet natrag u autobuse, idemo dalje, stiskam svoju djecu uza se, plačem i molim se Bogu samo da prođemo Banja Luku. Pet autobusa je krenulo

prema Travniku, a dva autobusa – u jednome sam naravno bila ja, krenuli su prema Manjači, ali Bog je bio velik. Poslao je mirovne snage UN-a (UNPROFOR) da nas zaustave. Kad su pitali četnike zašto su se odvojili od konvoja, rekli su da su se izgubili, tako da su se morali priključiti konvoju. Tako smo za dlaku izbjegli zloglasnu Manjaču. U noći smo stigli na odredište. Iskrcali su nas kao stoku i rekli da se sad snalazimo, da oni dalje ne idu, a doveli su nas na vrh planine Vlašić. Rulja iz sedam autobusa je krenula. Ne znam je li itko od nas od straha znao gdje se nalazimo ni kuda idemo. E, tu sam doživjela vrhunac strave. Samo što smo krenuli, iz šume su nas opkolile bradate spodobe s redenicima oko leđa, naoružani do zuba i zavikali: „STOJ!“ Hici su zafijukali zrakom. Stali smo svi kao ukopani. Ovo je zavjera, pomislila sam i još čvršće stisla svoju djecu uza se. Nitko ništa ne zbori. Mrtva tišina. Listopad je i već je hladno u planini. Odjedanput se čuje: „Ovo je pljačka! Bacaj sve što imaš kod sebe i pored sebe: zlato, pare, sve na sunce! Majku vam j….! Glave dole!“ Muk, tišina, znoj. Strah para planinu. Muha se ne čuje. Ljudi skamenjeni. Nitko ništa ne baca. Opet čuješ: „Sve bacaj!“ Bacamo i ono malo što smo ponijeli. Do mene stiže spodoba, čupa mi naušnice iz uha, skida mi prsten - jedino što mi je ostalo od muža, i kaže mi: „Daj pare!“ „Nemam pare“, odgovaram. „Kako nemaš pare, kurvetino?!“ Pretresa me i nalazi 100 DM koje mi je dala muževa sestra. Ajmeee meni, mislim u sebi, sad će biti svašta. Sekunde su bile duge kao sati. Gledam kako skida pušku s ramena, prislanja je na moje srce i govori: „Kažeš da nemaš pare, kurvo, a šta je ovo?“ U meni nema ni kapi krvi, ne progovaram. Čujem „škljoc“. Repetirao je i ja čekam metak, ali umjesto metka, prolomi se glas moje Arijane. Dijete od 3 i pol godine moli ga da joj ne ubije majku! Svi se okreću. Među njima se našao jedan nečetnik koji je maknuo pušku s mojih prsa i upitao ga: „Šta radiš, budaletino, pusti ženu na miru.“ Pogladio je moju kćerkicu po glavi rekao joj: „Ne boj se, dete, neće tvojoj majci da bude ništa.“ Zahvalna sam mu na tome, iako je bio na njihovoj strani. „Možete da idete, j… vam Tuđman mater!“ netko je viknuo. Svi trče. Trči tko može, tko ne može - pada, ali nitko ni na koga ne gleda, samo bježi i trči koliko ga noge nose. Kad smo već dosta odmakli, počeli smo hodati. Na pola puta nas opet zaustavljaju, ali ovi nisu toliko naoružani i nemaju brade. Imaju na ruci i prsima ljiljane i šahovnice, i kažu da su naši, ali teško vjerujemo jer smo već izmučeni. Oni nas upućuju kuda trebamo ići i kažu da nas u Travniku čekaju naši s toplim kruhom. Mmmm… sline mi cure pri pomisli na topli kruh. Nismo ga niti vidjeli već skoro godinu dana. Pred samu zoru stižemo u Travnik gdje nas stvarno čeka naša vojska – muslimani i Hrvati (još uvijek zajedno). Smjestili su nas u jednu vojarnu gdje smo ostali nekoliko dana. Sasvim drugi život u usporedbi s onim gore. Tu čak imaju poštu i telefonsku govornicu. Odlazim svaki dan na poštu u nadi da ću telefonski razgovarati sa sestrom

Senkom u Zadru. Nakon upornog nazivanja uspijevam je dobiti i osjećam da je ostala bez teksta kad me je čula da sam živa i zdrava. Govorim joj da mi hitno pošalje garantno pismo da mogu doći kući. Kad sam ga napokon dobila, došao je trenutak da krenemo za Hrvatsku. Plačem od sreće, od tuge, sve su se emocije uzburkale u meni. Odlazimo u Split. Povela sam svu njegovu rodbinu sa sobom iz Splita, put Zadra. Kad smo došli blizu Biograda, srce mi je počelo lupati kao ludo, hoće izaći iz grudi. Napokon sloboda! Dolazimo u kuću mojih roditelja – suze i radost, sreća i tuga, sve se miješa. Napokon u svojoj domovini. Prvo što sam kod roditelja htjela je da se okupam jer smo smrdili ko tvorovi. Dva mjeseca nisam vodu ni vidjela, osim za piti, a i htjela sam sa sebe sprati svu prljavštinu onih četnika, njihovih dodira, njihovoga smrada. Tko ga nije udahnuo, taj ne zna kakav je to smrad koji se zadržava cijelog života u nosu. Taj smrad ne pere niti jedna voda, taj smrad može oprati jedino Božja kazna ili njihova milost. Uzdam se u Boga, neka im on sudi, ja neću. Što sada? Zovu me svekrva i Ibrina sestra da idem s njima u Njemačku, Dansku, Norvešku i govore mi: „Ana, rat je i tu, odi s nama, spasi djecu.“ Tko, ja? Bože sačuvaj, jedva sam se dočepala svog svetog tla i da ga sad napuštam, ne dolazi u obzir. „Vi odite di oćete, ja vas odvodim u Pulu kod Ibrine druge sestre i ja se vraćam. Ja sam slobodna. Druga zemlja nije moja zemlja, moja rodna gruda. Ne, ne, ne idem nigdje i po cijenu vlastite djece.“ Ostajemo u Turnju. Moj stariji brat Edo već je u gardi. Idem i ja za njime. Govorim mu da me ubaci negdje. „Ne dolazi u obzir“, kaže on, „imaš dvoje male dice i ne želim da ostanu i bez majke. Bez oca su već ostali.“ Nema veze, snaći ću se ja i bez tebe, mislim se ja! Sjetila sam se svog dobrog prijatelja Drage Orlića (Roka) i nazovem ga. On mi govori da je on s našim prisluškivačima. Pitam ga ima li što za mene tamo da se priključim, a on mi govori: „Ane, imaš dicu, mi smo stalno na meti i često se selimo, a ja ne znam di da te ubacim.“ Ma, navalila sam na nj svim raspoloživim sredstvima. Daj, molim te, ubaci me bilo kako, sve govorim u sebi, radit ću bilo što pa taman kuvala kavu, čaj, prala čarape našim vojnicima, ali imam toliko želju odazvati se domovini. „Dobro, vidit ćemo“, rekao je. I stvarno, u siječnju 1993. zove on mene da su doselili u jednu privatnu kuću u Biogradu i da mogu doći kod njih kuhati im ručak i malo pospremati. Prihvatim to objeručke! Toliko sam bila sretna, da to ne mogu ni opisati. A ponos koji sam osjetila kad sam obukla hrvatsku odoru! Neizrecivo! Ponosno, gordo i časno sam je nosila. Svi moji su mi govorili da sam luda, da ću poginuti, da će djeca ostati siročad, a ja nisam o tome tako razmišljala. Nitko mi nije mogao stati na put da me spriječi u mome naumu. Jednog dana sam došla raditi. Smijali smo se jer smo zezali „čede“ preko radio-veze, a oni su nas zvali „ujo“ (ustaše). To je bila uobičajena komunikacija u ratnim uvjetima. Taman sam uzela kogulu da pristavim kavu, no nisam došla ni do špakera kad su nas zasule granate. Jedna je

opalila u kantun kuće taman blizu špahera i odnijela pola zida, a mene je s kogulom odbacila u drugi kraj kuće. Nastao je muk. Nekoliko sekundi nisam čula ništa, a onda čujem strku i dozivanje svoga imena: „Ane, Ane, jesi živa?“ Moji suborci su me tražili, a ja se dižem iz one prašine i vičem: „Živa sam, hvala Bogu, ništa mi se nije dogodilo.“ Tada su nam otkrili položaj, a to je značilo žurno napuštanje te kuće. U ožujku 1993. sele se dalje, a ja se priključujem u 53. domobransku bojnu Biograd. Pokrivali smo Vranu, Pakoštane, Veterince, pa sve do šibenskog zaleđa. To je bilo najljepše i najtužnije vrijeme provedeno s njima. Najljepše zato što smo svi bili kao jedan. Svi za jednoga, jedan za sve! Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku nizašto! Tamo sam upoznala i stekla dobre prijatelje, među kojima izdvajam prijateljicu Senku Medić koja je isto bila pripadnica topničke satnije. Jednom smo sidile u Sv. Filipu i Jakovu na rivi, kad zasvira uzbuna. Ljudi biže u sklonište, samo ona i ja ostale smo siditi, ne bižimo nigdi. Granate su pljuštale, olovna kiša se spustila na Biograd i okolicu, a ja i ona i dalje sidimo i gledamo kako padaju. Padaju i preko nas u more, i sve bliže i bliže. Najedanput predosjetimo da pada točno na nas! Uspjele smo se baciti ispod jednog kamenog zida kad je opalila u rub mula nedaleko mjesta di smo nas dvije sidile. Bacile smo se jedna preko druge i, kad je to stalo, onda smo provjeravale jesmo li žive. Hvala Bogu, i to smo izbjegle. Tako smo se smijale do kuće ko dvije lude. Moja su djeca bila zbrinuta kod mojih roditelja koji su svaki čas trčali s njima u podrum. Treslo se na sve strane i mislila sam da to nikad neće prestati. Ginuli su borci i suborci, civili. Bilo je straha, plača, jada i jauka na sve strane. Najgori prizor mi je bio kad sam ugledala tijelo pok. Lidije Vrankulj, djevojke u najljepšim godinama, koja je poginula s nekoliko svojih prijatelja na Solinama kada su gadovi bacili zvončiće. Utoliko mi je bilo teže jer je to bila kćer moga suborca i prijatelja. To su sve prizori koji vam se uvuku u dušu, u mozak, i koje je nemoguće zaboraviti. Zaboravlja samo onaj koji nije ništa od toga vidio, koji nije gledao smrti u oči i kome nije pala dlaka sa glave. U travnju 1994. opet je neki preustroji Hrvatske vojske i tada prelazim u Aerobazu Zemunik. Prije toga, u Biogradu sam se sprijateljila s čovjekom kojemu ne želim ni ime spominjati. S njim sam proživjela predugih šest godina maltretiranja, tuče, straha i bježanja. Jedino što mi je vrijedno i sveto dao je moj sin Luka koji se rodio u srpnju 1997. godine. To malo biće davalo mi je snagu da se borim za život! Ne želim se sjećati tog perioda jer mi je baš on ukrao najljepše godine života. U 31. godini života već sam bila starica sita svega. Za moje kolege i suborce rat je završio BLJESKOM i OLUJOM, a za mene se nastavio do 2000.g. kada sam i ja svoje oružje položila na sveto tlo napaćene Hrvatske. Dalje neću jer nema kraja mojoj priči. Mogla bih o svome životu pisati romane strave i užasa– ali sad sam tu gdje jesam. Opet živim u Turnju u kući svojih roditelja i baš me je pripala soba u kojoj sam se i rodila ljeta davne 1967.g. Nadam se da ću u njoj jednog dana sklopiti svoje napaćene i naplakane oči.

Neka Bog čuva moju Hrvatsku i sve Hrvate koji žive u njoj! BOG I HRVATI

Autorica: Ana Deković