Kad već Hrvatska nema snage suočiti se s vlastitim crnim mrljama iz komunističkog razdoblja, ovoga puta nam je u tomu pomoglo njemačko pravosuđe. Zdravko Mustać i Josip Perković, osuđeni su (za sada prvostupanjskom, nepravomoćnom presudom) na doživotne kazne zatvora zbog organiziranja i sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Je li ovo gruda koja će konačno zavaljati lavinu i hoćemo li u dogledno vrijeme doznati tko su nalogodavci i organizatori ubojstava brojnih drugih emigranata koje se poput divljih zvijeri progonilo po svijetu samo zato što su bili oponenti jugoslavenskom totalitarnom poretku – ili ćemo i dalje tavoriti u ovoj neo-komunističkoj žabokrečini, u nedogled slušati laži o jugoslavenskom socijalizmu kao sustavu „s ljudskim licem“, gledati na televiziji četničke derneke u Srbu i trpjeti teror crvenih fašista koji sve one izvan vlastitog čopora prokazuju kao „naciste“ i „ustaše“, svojski upirući u istu rudu s Vučićem, Nikolićem i Dačićem? U poratnom razdoblju (od 1946 do 1989. godine), u zapadnoeuropskim zemljama (najviše u Njemačkoj), ubijeno je najmanje 69 hrvatskih  emigranata, njih 8 se vode kao „nestali“, a evidentirano je i 24 pokušaja atentata (slučajevi u kojima su žrtve preživjele napade uz teže ili lakše ozljede), dok je broj sumnjivih i nedovoljno razjašnjenih „nesreća“ u prometu ili na bauštelama, te „samoubojstava“ do danas ostao nepoznat. Ne rijetko, navodi se podatak, kako je takvih terorističkih egzekucija koje su provele jugoslavenske tajne službe (u navedenom razdoblju) veći od onoga što je  izvršen čak i od nadaleko po okrutnosti poznatoga sovjetskog KGB-a. Je li ova tvrdnja točna ili ne, manje je važno, no, činjenica je da se Republika Hrvatska još uvijek nije počela suočavati s tim dijelom vlastite prošlosti, i da se kod nas još uvijek (a naročito agresivno posljednjih mjeseci) uporno naturaju teze o „ustašizaciji“ društva, s nakanom da se tom zaglušnom drekom i izmišljotinama koje nemaju nikakvoga uporišta niti opravdanja u realnom stanju, pokriju krvavi tragovi propalog komunističkog sustava i obrane njegovi ideološki temelji. Unatoč svakoj logici, uprkos svim dokazima i potrebi da se konačno zatvori i ova stranica povijesti i jednom za svagda stavi točka na međusobne sukobe i podjele, svjedoci smo da se tvrdoglavo i uporno odbija pogledati istini u oči i stvari nazvati pravim imenom. Sve akcije u kojima se političke oponente na području stranih država ubijalo zato što su tobože „ugrožavali ustavni poredak Jugoslavije“ organizirala je država preko svojih legalnih političkih tijela i službi. Jugoslavenski komunisti s tom su praksom nastavili i onda kad su sve druge komunističke zemlje tzv. Istočnog lagera tijekom pedesetih godina (pa čak i Bugarska i SSSR) odustale od ovakvih metoda obračuna s emigracijom. I to je svakako jedan od pokazatelja u kojoj su mjeri jugoslavenski dogmati bili skloni primjeni tvrdih staljinističkih metoda prema svim (pa čak i potencijalnim) političkim neistomišljenicima, i očiti dokaz da je Titova Jugoslavija u mnogim svojim segmentima bila rigidnija od već spomenutih istočnoeuropskih zemalja, i to u razdoblju koje mnogi još uvijek zovu vremenom „procvata socijalizma“. Pronalaženje (stvarnih ili izmišljenih) unutarnjih i vanjskih „neprijatelja“ bila je jedna od najvažnijih, trajnih zadaća režima, i ova „opasnost“ služila je kao alibi za uvođenje strahovlade i progon neistomišljenika. „Neprijateljska emigracija“, pogotovu hrvatska (odnosno, „ustaška“), bila najvažnija karika u tom lancu, pa su svi oni za koje se smatralo da su potencijalno „sumnjivi“ uhođeni, o njima su se prikupljali podaci, u emigrantska udruženja ubacivani su agenti-provokatori i konfidenti, vrbovani su ugledni članovi kako bi se unutar njih izazivala pomutnja, Agitprop je poduzimao specijalne propagandne operacije u svrhu dokazivanja kako upravo ta „ustaška emogracija“ predstavlja najopasniju pojavu po budućnost Jugoslavije1 i sl. Nisu ispaštali samo „državni neprijatelji“, nego i njihove obitelji i rodbina koji su također bili pod paskom SDB-a, a ne rijetko sustav ih je koristio i kao svojevrsno sredstvo ucjene kako bi postigao svoje ciljeve. Za „zaštitu ustavnog poretka“, bile su zadužene prije svega političke strukture na saveznoj razini, pa se u njima i odlučivalo o eliminaciji emigranata. Najprije se od strane Predsjedništva CK KPJ/CK SKJ donosio zaključak koje osobe predstavljaju „opasnost za ustavni poredak“, i davalo odobrenje za poduzimanje potrebnih mjera. „Potrebne mjere“ podrazumijevale su neutraliziranje pojedinca ili skupine, a od procjene „stepena društvene opasnosti“ ovisilo je koji će stupanj represije biti primjenjen. Daljnji postupak su potom preuzimali Izvršni komiteti CK republika iz kojih su porijeklom pojedini „državni neprijatelji“ bili su zaduženi za daljnje postupanje i oni su izvršavali naloge svojih centrala, te formalno odobravali likvidacije, otmice, ili neki drugi način uklanjanja iz javnog života – budući da je uglavnom bila riječ o emigrantima angažiranim u raznim društvima i organizacijama iseljenika, novinarima, književnicima, nakladnicima i sl. Egzekucije je provodila UDB-a – komunistička tajna politička policija, preko mreže svojih suradnika ili unajmljenih ubojica koji su za to bili dobro plaćeni (nakon izvršenja zločina davani su im stanovi, novac, skupi automobili, zlatnina, položaji u tajnim službama ili drugim državnim institucijama itd.). Na ovom mjestu bit će spomenuto samo nekoliko drastičnih slučajeva likvidacija, iz kojih je vidljivo o kakvim se prljavim metodima obračuna s ljudima radilo, i što je sve jugoslavenski komunistički vrh bio pripravan učiniti kako bi zadržao i učvrstio svoje samovlašće. Dana 24. kolovoza 1972. godine, plaćenik jugoslavenske UDB-e (pretpostavlja se da je riječ o Vinku Sindičiću), na relaciji između Trsta i Venezije, u automobilu je ubio Stjepana Ševu, njegovu suprugu Tatjanu, i pokćerku Rosemari (Tatjaninu kćer iz prvog braka) kojoj je bilo tek devet godina. Ovaj monstruozni zločin ubojica je izvršio pucajući žrtvama iz pištolja u glave, dok je na kraju, primjetivši da je Tatjana još živa, u nju ispalio cijeli šaržer.Vojnici koji su čuvši pucnjavu dotrčali iz obližnje vojarne, svjedočili su o stravičnom prizoru na koji su naišli. Kad su stigli, ubojica je već napustio mjesto zločina. Da ironija bude veća, žrtve su svoga egzekutora primile kao gosta, i s njime putovale na odmor. Od strane jugoslavenskih službi, Ševo je bio označen kao jedan od najznačajnijih ljudi iz emigrantske organizacije „Hrvatsko revolucionarno bratstvo“, što je bio dovoljan razlog za likvidaciju. Činjenica da su skupa s njim ubijeni žena i malodobno dijete, samo govori s koliko se beskrupuloznosti pristupalo izvršenju naloga što su dolazili iz komunističkog vrha tadašnje Jugoslavije. U pomno razrađenim planovima bilo je predviđeno sve, pa i likvidacija potencijalnih svjedoka, neovisno o tomu radi li se o ženama ili djeci. Bila su – u doslovnom smislu riječi – dopuštena sva, pa i najsurovija sredstva. I najvažnije je bilo da se sve izvede tako da se pokriju i zametu tragovi. Bez svjedoka. U tim zločinačkim pohodima kolateralne žrtve nemaju nikakvog značaja, pa makar bila riječ o ženama ili djeci. Jedan od najpoznatijih i najznačajnijih poratnih hrvatskih emigranata, novinar i književnik Bruno Bušić, ubijen je u Parisu, u kasnim večernjim satima, 16. listiopada 1978. godine, u dvorištu zgrade u kojoj je privremeno stanovao, mučki, s leđa, iz vatrenog oružja. Njegova „krivnja“ sastojala se u tomu što je neumorno pisao o poratnim komunističkim zločinima, velikosrpskoj megalomaniji i komunističkim lažima vezano za logor Jasenovac i druga stratišta, te o težnji hrvatskoga naroda za slobodom i samostalnom državom. Za kratko vrijeme Bušić je postao najugledniji hrvatski emigrant, s velikim utjecajem na hrvatsku iseljeničku populaciju, i to je bio glavni razlog da je donesena odluka o eliminaciji koju je provela jugoslavenska UDB-a preko svojih ubojica. Opravdanje za ovaj zločin pokušalo se pronaći u dokumentarnom filmu snimljenom u švedskoj produkciji, na kojemu se u jednom kadru pojavljuje lice Brune Bušića. Film se, naime, bavio temom: „Hrvati, borci za slobodu ili teroristi“, pa su u tom kontekstu, u nekoj šumi, snimljeni naoružani maskirani ljudi (s hrvatskim grbom na rukavima) na jednoj od tobožnjih „vojnih vježbi“. U pitanju je, dakle, bio običan promidžbeni uradak koji nije imao nikakve veze s terorizmom, nego je trebao poslužiti prije svega u svrhu podizanja morala hrvatskoj emigraciji, koja je bila poprilično razjedinjena i oslabljena stalnim progonima i ubacivanjem jugoslavenskih agenata-provokatora. Kako je došlo do toga da je snimatelj objektivom uhvatio upravo lice Brune Bušića (koji jedini nije bio maskiran), ostaje tajna, ali je činjenica da je na taj način jugoslavenska UDB-a konačno dobila „dokaz“ kako je on „terorist“, i alibi da ga se upravo radi „zaštite ustavnog poretka SFRJ“ mora fizički likvidirati. Ostaje gorka istina, da je i ovaj hrvatski emigrant (kao, uostalom i mnogi drugi), glavom platio to što je smatrao da makar u zapadnom, demokratskom svijetu (ake već ne u Jugoslaviji), ima pravo pisati i govoriti ono što misli. U organizaciji likvidacije navodno su sudjelovalii operativci UDB-e Stanko Čolak, Josip Perković, Srećko Šimurina, Jovo Miloš, Blagoje Zelić i drugi. Tito je svakako morao za to znati i složiti se s likvidacijom, jer se takvo što nije smjelo poduzeti bez njegovog pristanka, ali i nalogodavci i izvršitelji ostali su nepoznati i nekažnjeni do danas. Iz mnoštva primjera zločinačkih obračuna jugoslavenskog režima s hrvatskom emigracijom izdvaja se i „slučaj Đureković“, koji i danas, 33 godina nakon što se odigrao, i dalje plijeni pozornost javnosti, posebice u Republici Hrvatskoj, u kojoj politički sljedbenici komunizma i dalje grčevito nastoje prikriti krvave tragove svojih ideoloških prethodnika i skriti nalogodavce zločina. Stjepan Đureković, komercijalni direktor INA-e (jedne od najprofitabilnijih trvtki u tadašnjoj SFRJ), 1982. godine emigrirao je u Njemačku i tamo zatražio politički azil. Ubijen je već 28. srpnja slijedeće (1983.) godine, u Wolfratschausenu (u blizini Munchena), u garaži u kojoj je tiskao svoje knjige. Umorstvo je počinjeno na posebno podmukao i okrutan način. Najprije je izrešetan vatrenim oružjem, i potom mu je smrskana lubanja. Očito je bilo da je zločin pomno isplaniran i proveden ovako surovo s ciljem da se pošalje jasna poruka svim emigrantima – protivnicima režima u Jugoslaviji. Đurekovića su tadašnji politički moćnici ušutkali iz razloga što je razotkrio i objelodanio svu degeneriranost i nakaznost komunističkog sustava koji je iznutra bio pokvaren i truo, a kojega se u Jugoslaviji od tada vladajuće oligarhije i njezinih podanika još uvijek idealiziralo. Parazitska manjina, koja je bezočno pljačkala vlastiti narod i lagodno živjela na njegov račun, nije se tek tako htjela odreći svog povlaštenog položaja. S tog stanovišta, svaki glas istine, ma otkuda on dopirao, trebalo je ušutkati. Dakle, glavni „grijeh“ Đurekovića je bio taj što nikako nije pristajao na šutnju, nego je uporno pisao i govorio o strogo zabranjemim temama, a knjige koje je tiskao postajale su iz dana u dan sve popularnije i čitanije. Tijekom 1982/83. godine, tiskano je 8 njegovih knjiga (Ja, Josip Broz Tito, Komunizam: velika prevara, Kako Jugoslavija pljačka Hrvatsku, Sinovi orla, Slom ideala, Crveni menageri, Yugoslavia in crisis: the political and economic dimensions – suautor Ivan Botić, te nakon 1983. godine, Yugoslavia’s energy crisis), u kojima je pisao o uzrocima ekonomske i političke krize, samovolji i kriminalu koji u SFRJ organizirano provode ljudi iz političkog vrha, njihovoj raskalašenosti i nemoralu, te o pljački Hrvatske koja se u okviru Jugoslavije sustavno provodila. Zbog toga je ubrzo nakon što je pobjegao iz zemlje stekao velike simpatije u hrvatskim iseljeničkim krugovima, ali u isto vrijeme je od strane jugoslavesnkih vlasti bio proglašen državnim neprijateljem prvog reda. Vijest o tomu kako će Đureković kupiti brod opremljen vrlo jakim odašiljačem za emitiranje radio programa, koji će ploviti Jadranom i emitirati emisije čiji je cilj razotkrivati narav i metode jugoslavenske komunističke vladavine, izazvala je pravu paniku u komunističkom vrhu, posebice u krugovima utjecajnih drugova čiji su članovi obitelji i bliski prijatelji bili umiješani u gospodarski kriminal.Pripremi fizičke eliminacije prethodila je uobičajena, žestoka i opsežna medijska kampanja u kojoj je ovaj čovjek sotoniziran na doista monstruozan način. Ovaj emigrant proglašen je „lopovom“ i „teroristom“ (optužen za pljačku INA-e, i „subverzivnu neprijateljsku djelatnost“ protiv „naroda, poretka i države“), i time je bila zapečaćena i njegova sudbina. 1982. godine (šest mjeseci prije nego bježi u inozemstvo), SDB je otvorila dosje pod kodnim nazivom „Brk“, u koji su upisivana sva zapažanja do kojih su došli operativci stalnim nadziranjem i praćenjem ovog čovjeka, koji je postao meta državnih tajnih službi samo zato što je „stao na žulj“ političkim moćnicima i njihovim kriminalnim poslovima. O pozadini njegovog ubojstva (u tajnoj operaciji SDB-a, kodnog naziva „Dunav“), postoje brojni tragovi koji se ne mogu sakriti – i svi oni vode prema partijsko-političkom vrhu tadašnje SFRJ i SRH. Prema iskazima pojedinih svjedoka koji su u to vrijeme bili na raznim dužnostima u jugoslavenskom sustavu, pa i u tzv. Stručnim službama CK SKH (čija je težišna zadaća bila pratiti „sumnjive“ pojedince i skupine, sređivati prikupljene podatke i slagati dosjee koji su služili za „informiranje“ političkog vrha), upravo te 1982. godine, u INA-i je otkrivena organizirana kriminalna skupina koja je pljačkala i poduzeće i državu. Na njezinom čelu bio je Vanja Špiljak, sin tadašnjeg političkog moćnika (Mike Špiljka), glavni čovjek INA-e za nabavu nafte. Inače, činjenica je, da su tada najutjecajniji ljudi iz komunističkog vrha u ovo poduzeće, na značajna rukovodeća mjesta postavljali svoju djecu – pa su se tamo našli, pored Vanje Špiljka i Titov sin – Mišo Broz, sin Izidora Štroka – Goran, sinovi Steve Krajačića, Mate Ujevića itd. Jedna od najvećih malverzacija sastojala se u tomu da je sirova nafta kupovana je po višim cijenama od one na svjetskom tržištu, a razlika je odlazila kao provizija na račune Špiljka juniora i njegovih suradnika. Svojedobno je o toj mafijaškoj skupini na njemačkom sudu svjedočio i Vinko Sindičić (optužen za sudjelovanje u mnogim ubojstvima koje je izvršila SDB), bivši pripadnik špijunsko-terorističkih grupa KOS-a JNA ( „Labrador“ i „Opera“), Radenko Radojčić,2 ali i nekadašnji ministar unutarnjih poslova SR Hrvatske, Pavle Gaži, koji je nakon raspada SFRJ tvrdio kako je njegova akcija koju je u okviru tadašnjeg MUP-a SRH trebalo provesti protiv ove skupine obustavljena upravo iz razloga što su u kriminalu sudjelovali sinovi tadašnjih političkih moćnika. Stjepan Đureković, iako bivši partizan i član SKJ, nije imao nikakvu zaštitu u državnom vrhu, pa je kao takav bio najslabija karika u rukovodstvu INA-e, i, po svemu sudeći, ujedno i najpogodnija osoba kojoj je trebalo „napakirati“ odgovornost za kriminal koji se događao. Ovu tezu dokazuje kamapanja koja je pokrenuta čim je Đureković napustio Jugoslaviju. Osim što je odmah preko medija optužen da je ukrao veliku količinu novca iz tvrtke, dežurni propagandist JNA i suradnik KOS-a, srbijanski novinar Miroslav Lazanski preko medija ga je okrivio za odnošenje u inozemstvo „tajnih dokumenata o strateškim zalihama nafte“, što je navodno predao njemačkoj državnoj tajnoj službi (BND), s kojom je „od ranije surađivao“. Otegotna okolnost za Đurekovića, bila je i ta što je već prije njegov sin Damir napustio Jugoslaviju i izbjegao služenje vojnog roka u JNA, što je također u to vrijeme shvaćano kao „izdajnički čin“, i u medijskom ratu se dalo dobro iskoristiti. Uzme li se sve to u obzir, nije isključeno da su mnoge okolnosti vezano za bijeg Đurekovića u inozemstvo i njegovo kretanje, dijelom bile unaprijed režirane od strane jugoslavenskih tajnih službi, koje su ga cijelo vrijeme držale na oku, i na kraju fizički uklonile. Stjepanov sin Damir, pobjegao je nakon ubojstva oca u Canadu (u Calgary), ali je četiri godine poslije (10. rujna 1987.), pronađen mrtav u stanu. Službeno: riječ je o „samoubojstvu lovačkom puškom“. Slučaj do danas nije potpuno razjašnjen, ali je rukopis jugoslavenske UDB-e i ovdje prepoznatljiv, utoliko prije što je postojao dosta jak motiv za njegovu likvidaciju. Naime, Damir Đureković aktivno je pomagao ocu u njegovom spisateljskom i nakladničkom poslu u vrijeme dok su zajedno živjeli u Njemačkoj, potom je taj rad nastavio samostalno. Budući da je imao solidno sređen život, a psihički je bio vrlo stabilan – bez ikakvih simptoma depresije, teza o „samoubojstvu“ malo je vjerojatna. Naši iseljenici koji i danas zamjeraju aljkav i površan odnos kanadske policije u ovom slučaju (posebice kad je u pitanju očevid na mjestu događaja kad je Damirovo tijelo pronađeno), skreću pozornost na mnoge detalje koji bacaju dodatnu sjenu sumnje na istinitost službene verzije. Očevici tvrde kako je lovačka puška bila u blizini tijela, ali na zidovima i mjestu gdje je ono ležalo, nije zamjećena krv (mada sačmarice uzrokuju obilna krvarenja), tako da se dobijao dojam da je žrtva ubijena tko zna gdje i onda donesena u prostoriju, a krajnje sumnjivo je i to što je bilo prebačeno najprije u Beograd, gdje je na tamošnjoj patologiji temeljito očišćeno od svih tragova koji bi forenzičarima mogli poslužiti u istrazi. Od strane njemačkog pravosuđa, 2008. godine, na kaznu doživotnog zatvora je zbog pomaganja u ubojstvu Stjepana Đurekovića osuđen Krunoslav Prates, i to je do danas (kraj 2014. godine) jedina osoba kojoj je izrečena presuda u ovom slučaju. Zahvaljujući svjedočenju bivšeg hrvatskog emigranta Petra Penave, tijekom sudskog postupka je utvrđeno da je Prates dao ključeve garaže u kojoj je žrtva ubijena, i to osobno Josipu Perkoviću, tada načelniku centra SDS-a za SR Hrvatsku. Prema svim indicijama, inicijator zločina bio je Mika Špiljak, organizatori najviši savezni i republički dužnosnici, sve je operativno provodio hrvatski odjel SDS-a (Josip Perković) u suradnji sa centralom SDB-a u Beogradu, a kao mogući egzekutori spominju se srbijanski kriminalci-suradnici SDB-a (Željko Ražnatović Arkan i Đorđe Božović Giška – devedesetih godina vođe srpskih paravojnih formacija). Posljednjih godina, međutim, pojavile su se i tvrdnje kako je mogući ubojica pripadnik tzv. riječke udbaške grupe, bivši oficir KOS-a Branko Bijelić, zvani Kiler, što ne mijenja situaciju po pitanju nalogodavaca i operativaca koji su zločin organizirali. Po funkciji, u sve je sasvim sigurno bio umiješan i tadašnji savezni sekretar za unutarnje poslove SFRJ (ministar policije) Stane Dolanc, kao i predsjednica SIV-a (odnosno, savezne Vlade), Milka Planinc, jer bez njih takvo što se jednostavno nije moglo provesti. Svoju ulogu u svemu, po partijskoj – hijerarhijskoj liniji odgovornosti, imao je i CK SKH i njegov Izvršni komitet, koji je davao pismenu suglasnot za svaku akciju protiv „ustaške neprijateljske emigracije“, pa i one koje su podrazumijevale fizičke likvidacije. Po jednoj od verzija koja zvuči dosta uvjerljivo, 1982. godine (nakon otkrivanja kriminala u INA-i), Mika Špiljak je tražio da se Đurekovića koji je u krugovima u kojima se kretao otvoreno govorio o tomu ušutka, pa je od tadašnjeg predsjednika Predsjedništva CK SKH, Jure Bilića u tom smislu zahtijevao poduzimanje mjera. Ovaj očito nije bio spreman na suradnju takve vrste, pa se Špiljak obratio prijateljima na razini središnje vlasti SFRJ, gdje se donijela odluka da se nezgodnog svjedoka eliminira, ali tek onda kad napusti Jugoslaviju. Nakon svega, Vanja Špiljak postao je naftni magnat – milijarder,3 živi mirno u Švicarskoj, i nitko ga ne tereti nizašto. U rijetkim izjavama za novine odbacuje svaku odgovornost svoga oca za ovo ubojstvo, iako verzija po kojoj je Đureković morao biti ubijen upravo zato jer je bio ključni svjedok kriminala što su ga Špiljak junior i društvo provodili u INA–i zvuči sasvim logično i uvjerljivo. Dana 17.10.2014. godine (poslije dugotrajnog i mukotrpnog natezanja u Hrvatskoj, gdje je ljevičarska vladajuća koalicija učinila sve kako bi spriječila izručenje optuženika za kojima su izdane međunarodne tjeralice), u Njemačkoj je započeo sudski proces protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća. Oni su optuženi da su sudjelovali u organiziranju ovog zločina. Supruga ubijenoga Stjepana Đurekovića, Gizela dobila je kao oštećena strana status pridruženog tužitelja. Presuda je izrečena nakon procesa koji je trajao 21 mjesec. Posljednje ubojstvo jugoslavenska UDB-a izvršila je 1989. godine, kada je u Njemačkoj, u gradu Nurnbergu 29. lipnja, pronađen mrtav u svome stanu hrvatski emigrant Ante Đapić. Žrtvu je pronašao nećak (hrvatski političar, bivši predsjednik HSP-a istoga imena i prezimena), koji ovako opisuje mjesto zločina: „Cijeli vikend zvali smo strica na telefon i nije se javljao. Kada smo mu nakon četiri, pet dana zazvonili na vrata, nije otvorio. Otac je odmah rekao, sigurno je ubijen. Domar nam je otvorio stan i zapuhnuo nas je neopisiv smrad. Ubojice su ostavili uključen plin, štednjak, a na televizoru se vrtio neki crtani film, bez tona. Tada sam prvi put osjetio dah smrti. Ta dva i pol metra predsoblja prolazio sam kao kroz vječnost i onda vidio strica kako nepomično leži. Ubijen je čekićem i nožem! Krvi je bilo posvuda, sve do stropa. Policija je utvrdila da su bila najmanje dva počinitelja…“ (www.slobodnadalmacija.hr; tekst: Svjedok zločina, objavljeno 30.08.2013.; stranica posjećena 22.09.2013.; istaknuo: Z.P.) Kad su u pitanju ovakva i slična nedjela, važno je naglasiti da su to po svemu klasični akti državnog terora, što je vidljivo iz same tehnologije planiranja i izvršavanja zločina. Kako je već rečeno, na najvišim političkim tijelima SFRJ najprije su se donosile političke odluke o poduzimanju represije prema određenim skupinama ili pojedincima za koje su vodeći državni funkcionari imali saznanja da predstavljaju „opasnost po ustavni poredak i socijalistički sistem“ (odnosno, po njihov režim). Ove odluke su potom (po partijskoj hijerarhiji) postajale obvezujuće i spuštale se na daljnje postupanje na politička tijela republičkih vlasti, koje su po automatizmu potvrđivale naloge viših instanci. Egzekucije su organizirane preko UDB-e, uz angažman brojnih suradnika, najčešće kriminalaca ili ljudi s margine društva, koji su bili pripravni ubijati za novac, položaj, ili neku drugu materijalnu korist. Dakako, bilo je i onih koji su na sve natjerani zbog svoje sumnjive prošlosti, budući da su tajne službe o njima imale kompromitirajuće materijale uz pomoć kojih su ih ucjenjivale. U kojoj mjeri je jugoslavenska dogmatska komunistička vrhuška bila pripravna braniti svoj monopolistički i privilegirani položaj u društvu svim sredstvima – a sve pod krinkom „zaštite naroda i države“ – pokazuje i jedna epizoda iz 1973. godine, dakle, iz vremena koje se smatra najdemokratskijim razdobljem socijalizma u ovoj zemlji. Antun Vrdoljak, tada već cijenjeni filmski glumac i redatelj iz Zagreba (čiji su filmovi i serije tih godina zabranjivani iz ideoloških razloga), onemogućen je u obavljanju svoga posla i stavljen na „led“, a njegovi filmovi u „bunker“. Pošto niti nakon višekratnog obraćanja institucijama zaduženim za kulturu nije mogao dobiti dozvolu za realizaciju svojih projekata – čak ni kratkih dokumentarnih filmova – na kraju je odlučio obratiti se Ivici Račanu, tadašnjem sekretaru Izvršnog komiteta CK SKH. Prema iskazu samoga Vrdoljaka, nakon što ga je uljudno primio i ponudio pićem, Račan je upitao za razlog posjeta, a ovaj mu je rekao: „Druže Račan, ja znam da Vi imate puno posla, i ne želim Vam oduzimati vrijeme, ali imam samo jedno jedino pitanje: Ima li za mene posla na filmu?“ Nakon kraće pauze, Račan mu je odgovorio: „Otvoreno govoreći, za Vas posla na filmu nema.“ Budući da je nekoliko dana prije već primio pismo jedne od uglednih gospođa iz svijeta filma, koja ga je pozivala u zapadnu Europu, da tamo nastavi raditi, Vrdoljak je rekao: „Ako je tako, ja onda moram u inozemstvo.“ Odmah je uslijedio odgovor: „Ne možete, upravo smo Vam oduzeli pasoš.“ Nastojeći malo razbiti neugodnu atmosferu, gost je na to uzvratio šalom: „Znate, ja sam ipak imoćanin…a mi imoćani ne mislimo da je pasoš jedini način da se pređe granica.“ Ono što je nakon toga čuo, šokiralo ga je: „Samo probajte, ucmekat ćemo Vas na granici kao psa.“ Naravno, UDB-a je već znala sadržaj pisma upućenoga Vrdoljaku iz inozemstva prije nego ga je on i dobio, što je bio dovoljan razlog za oduzimanje putne isprave. Što se izrečene prijetnje tiče, to je bio sasvim uobičajeni, normalni način komunikacije komunističkih moćnika kad bi se našli s neistomišljenicima u četiri oka, i Račan tu nije bio nikakav izuzetak. On je bio partijski čovjek, aparatčik, kotačić u mehanizmu Partije, i izvršavao je bez dvoumljenja sve naloge koji su se stavljali pred njega, ma kakvi oni bili – radilo se o cenzuri, progonima nepodobnih, montiranim političkim procesima ili egzekucijama emigranata. Sustav je tako funkcionirao, i onaj tko se nije mogao prilagoditi pravilima slijepe poslušnosti i bespogovornog izvršavanja volje nadređenih, nije mogao niti doći na bilo kakvu poziciju u tadašnjoj Partiji i državi, a kamo li uspeti se do vrha piramide. „Filter“ kroz koji su prolazili kadrovi za partijske funkcije (naročito one značajnije) bio je posebno gust, i kroz njega su mogli proći samo oni pomno odabrani, potpuno lojalni i poslušni (poput Vladimira Bakarića, Jakova Blaževića, Stipe Šuvara, Josipa Vrhovca, Jure Bilića, Milke Planinc, Ivice Račana i sličnih). Priča o razgovoru između Vrdoljaka i Račana dobila je svoj nastavak 1992. godine, u Hrvatskom saboru, kad su se oba aktera našla u ulozi saborskih zastupnika (Ivica Račan kao lider oporbene stranke SKH – SDP, a Antun Vrdoljak kao zastupnik vladajuće stranke – HDZ). Poslije jednoga od Račanovih pledoajea o „nedemokratskoj Tuđmanovoj vladavini“, Vrdoljak je izašao za govornicu, i pred punom sabornicom prepričao njihov susret i razgovor iz 1973. godine. Račan je sve mudro odšutio, i na izlaganje Vrdoljaka jednostavno nije reagirao.4 Tako je stvar legla. „On je trebao donijeti odluku o likvidaciji Brune Bušića. Njegov izvršni komitet. On je bio predsjednik tog komiteta“ – bio je sasvim određen Antun Vrdoljak spominjući Ivicu Račana u svome intervjuu za zagrebački Večernji list, čije dijelove je 1. kolovoza 2013. godine prenio internet portal Dnevno.hr (http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/92201; stranica posjećena 10.10.2013.; istaknuo: Z.P.). Komunistički zločini na području bivše SFRJ, poglavito u Republici Hrvatskoj, još uvijek ne nailaze čak niti na odgovarajuću moralnu osudu (dok o sudskim procesima nema ni govora), unatoč masovnim grobnicama s desetinama tisuća žrtava, te brojnim zahtjevima koji u tom smislu stižu iz demokratskog svijeta, uključujući i službene rezolucije i deklaracije kojima Vijeće Europe i druge međunarodne institucije traže da se konačno zauzme odgovarajući stav prema masovnim zločinima i nehumanim postupcima totalitarističkih komunističkih režima. Ono što je jugoslavenski državno-partijski aparat organizirano i planski provodio u vidu masovne represije i terora nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, ne može se opravdati nikakvom borbom protiv naci-fašizma, niti svesti na „pojedinačne incidente“, baš kao i u slučajevima zločina okupacijskih vojski i njihovih kolaboracionaista. Sve naprijed rečeno predstavlja onu drugu stranu medalje jugoslavenskog komunističkog režima. Istina o svemu što se događalo tijekom Drugoga svjetskog rata i neposredno po njegovom svršetku, nije potpuna i nije cjelovita, izostavi li se ovo nečasno poglavlje koje pobjednicima u ratu nikako ne služi na čast i ne može se pokriti nikakvim antifašizmom. Slika crno-bijelog svijeta, nametana od 1945. godine, sve do raspada SFRJ, u kojoj se na jednoj strani nalaze isključivo pošteni, hrabri, odvažni i časni ljudi, humanisti i pravednici (oličeni u komunistima), a na drugoj besprizorni masovni zločinci, „zvjeri“, „krvoloci“, „koljači“ i „kanibali“, u tolikom je raskoraku sa stvarnošću, da se to jednostavno, u ime povijesne istine, ne može i ne smije prešutjeti. Svaka nepristrana i objektivna analiza onoga što se u komunističkoj Jugoslaviji događalo u mjesecima nakon drugoga svjetskog rata, pa i u godinama koje su uslijedile, neminovno vodi ka jedinom mogućem zaključku: jugoslavenska komunistička vladavina obilježena je krvavim tragovima surovih i masovnih zločina i državnim terorom koji je nesmiljeno i sustavno progonio, ubijao, mučio i zatvarao sve one koji su bili „nepodobni“ ili su na bilo koji način (pa makar i po samome podrijetlu i svjetonazoru) predstavljali smetnju učvršćivanju autokratske vladavine komunističke vrhuške. Je li prošlo vrijeme skrivanja krvavih tragova iz razdoblja komunističke diktature i hoće li ova presuda u slučaju ubojstva Sjepana Đurekovića u tom smislu biti prekretnica? Nadajmo se da hoće. BILJEŠKE: 1U ovom kontekstu vrijedno je spomenuti samo neke od tih metoda: tiskanje lažnih primjeraka emigrantskih časopisa i internih akata emigrantskih političkih organizacija i iseljeničkih društava u koje su komunističke službe unosile kompromitirajuće sadržaje (veličanje Ustaškog pokreta, tobožnje prijetnje i planovi o ubacivanju diverzantskih skupina u Jugoslaviju i sl.), pronalaženje „pokajnika“ među emigrantima koji su javno „priznavali“ kako su bili angažirani na terorističkim akcijama ili pripremi istih, simuliranje „ubacivanja ustaških grupa“ u Jugoslaviju koje je išlo preko agenata SDB-a, da bi se potom iste „neutralizirale“ itd., itd. 2 Ovaj špijun i terorist, bivši djelatnik u „Stručnim službama CK SKH“ (od 1978. godine nadalje), dugogodišnji suradnik vojnih obavještajnih službi kojega je KOS JNA koristila za razne terorističko-subverzivne djelatnosti (od vođenja specijalnog rata i naoružavanja Srba u Hrvatskoj i B i H, do bombaških terorističkih akcija – poput one u Zagrebu, kad je skupina „Labrador“ kolovoza mjeseca 1991. godine minirala židovsku grobnicu na Mirogoju i zgradu Židovske općine u Palmotićevoj ulici), radio je za ovu službu pod kodnim imenom „Ljudevit“. Nakon što su mu u Beogradu sudili za tobožnju urotu protiv Miloševića i držali ga jedno vrijeme u zatvoru, u ožujku 1994. godine pobjegao je u Republiku Hrvatsku, dragovoljno se prijavio SZUP-u MUP-a RH, i dao opsežnu izjavu o aktivnostima KOS-a, SDB-a i ekstremnih srpskih skupina kako u JNA tako i izvan nje, koji su bili angažirani u pripremama za agresiju i ratovima koji su devedesetih godina vođeni protiv Slovenije, Hrvatske i B i H. Izjava se nalazi na internet str. www.slobodanpraljak.com, data je u razdoblju od 15.03. do 13.04.1994. godine, na ukupno 241. str. kucanog teksta. 3 Samo u razdoblju od 2007. do 2011. godine, na trgovini naftom između SAD-a i Kosova, tvrtka Vanje Špiljka „Mitan“, zaradila je preko 41 milijun dolara. 4 Antun Vrdoljak ovu je epizodu iz svog života ispričao u emisiji Bujica – TV Mreža, 08.10.2013. godine, u 20,05.; voditelj: Velimir Bujanec.