Pritisla je tuga zemlju, ko po vještom nalogu od prije,

Diše se teško, bez snage, a od Boga tako suđeno nam nije.

Nestala su krila, mladost naša, i slabi udarac nas ruši,

U tamni otvor guraju nas, bez oltara i bez mane na duši.

Te nakaze našu krunu nose i nazivaju nas sretnim zbog toga,                                  

Šalju nam otpatke od gozbe svoje kao pozdrave našeg blaga.  

Bože, na što smo kao narod spali, žalosnije ne može biti,

Kao da nas maćeha rodi, bez slave i bez zakletvi sveti.

Nestade ono doba dostojno predaka, domaćina, krvi i mača,

Ruke su postale četvrte noge, nesložna smo braća.

Zovem te zato, majko, domovino, strahom praznog grada,

Pružam ruke iz mračne dubine, i kličem -  Ustaj, ustaj sada!