Zločini agresorske srpske vojske u Domovinskom ratu bili su svakodnevni, brutalni i bez milosti. Cilj je bio etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima i ne-Srbima na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Srpska vojska, po zapovijedi i u organizaciji Beograda i Srbije, izvršila je agresiju na Hrvatsku do tada neviđene u Europi. Cilj je bio pripojiti veliki dio naše domovine Srbiji, prvo kroz ostanak u tzv. krnjoj Jugoslaviji, a onda Velikoj Srbiji. Pod srpskom vojskom podrazumijevamo pobunjene Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj, četnike i druge dobrovoljce iz Srbije i dr., te JNA koja je ratovala u korist Srbije.
U vrijeme najveće agresije na Hrvatsku, tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, 2. listopada 1991 . dao je izjavu od koje se vodila krv u žilama: Granice Crne Gore i Hrvatske su administrativne! To je značilo rat za Veliku Srbiju, čiji je dio trebao biti i Bulatovićeva Crna Gora, te južna Hrvatska čiji je dio Bulatović htio pripojiti Crnoj Gori.
DORH nikada nije podigao optužnicu protiv predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, organizatora i pokretača agresije na Hrvatsku, kao ni protiv nikoga drugoga iz Srbije, Crne Gore ili vrha JNA.
Kada bi sada nabrajali brojne huškače koje su poticali, organizirali i provodili agresiju na Hrvatsku taj bi spisak bio jako dugačak. Nije to samo Slobodan Milošević, a niti velikosrbin iz Crne Gore Momir Bulatović. Na tom spisku bi se našli i današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i ministar Ivica Dačić.
Kada su prvog listopada 1991. jedinice JNA popunjene pripadnicima rezervnog sastava iz Crne Gore, jedinice Teritorijalne obrane i specijalci crnogorskog MUP-a zajednički su krenule preko crnogorsko-hravatske granice – da unište “ustaše” – propagandna mašinerija državnih medija već je pripremila teren, tvrdeći da su “ustaše” prethodno napale Crnu Goru.
Danas su se na vlast u Crnoj Gori vratili upravo oni koji su 1991. poticali i huškali agresiju na Hrvatsku.
Huškanje protiv Hrvata – medijska haranga iz Podgorice i Beograda
Kakve bizantske laži službenog Beograda!
Milošević i njegov ministar vanjskih poslova Vladislav Jovanović prali su ruke. Na međunarodnim konferencijama u jesen 1991. godine ističe se kako Srbija nema ništa s “oružanim sukobima oko Dubrovnika”. Nego je to, po Srbiji, problem koji “Hrvatska treba riješiti s Crnom Gorom”.
Tadašnji ministar Marović tvrdi da je mir jedino moguće osigurati ratom – “neovisno koliko će biti patnje i bola”! Momir Bulatović je pozivao, kao i mnoge danas u Hrvatskoj čak, u “antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva”, a Đukanovića u konačno razgraničenje sa Hrvatima.
Samo je Dubrovnik ostao u rukama hrvatskih snaga, u potpunom okruženju, pod opsadom Srba i Crnogoraca, polako umirući u iščekivanju sudbine Vukovara.
Ipak, u prosincu 1991. jedan crnogorski novinar i reporter Monitora obišao je dubrovačku okolicu i zabilježio tragove zločina. U tekstu “Posrnuli gospar”, između ostalog, piše:
Tako je Trebinje biološki centar za uništavanje Dubrovnika i okolnih hrvatskih mjesta, da se ne zaboravi. A sve samo radi granica, koje je htio mijenjati i predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, te uzeti silom ono što je bilo oduvijek hrvatsko.
Ovaj Crnogorac i rođeni Beograđanin preminuo je 30. lipnja 2019. u 63. godini. Protiv jednog od aktera raspada Jugoslavije i produžene ruke Slobodana Miloševića DORH nikada nije podigao optužnicu, kao niti crnogorski i međunarodni sudovi, kao niti protiv nijednog huškača i predvodnika rata protiv Hrvatske.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.