U višestoljetnoj povijesti Grubišnog Polja važan dio zauzima Domovinski rat. Naime, dio područja Grubišnog Polja početkom devedesetih protekloga stoljeća okupirale su srbočetničke snage potpomognute snagama JNA. Ne, ipak je želja za slobodom bila jača i grubišnopoljski branitelji su uz pomoć suboraca iz drugih sredina uspješno oslobodili svoj grad u prvoj hrvatskoj vojno-redarstvenoj operaciji Otkos 10.

Dana 3. studenoga 1991. hrvatske snage ulaze u vojni poligon Gakovo koji se nalazi na Bilogori između Virovitice i Grubišnog Polja. Dan kasnije, zajedničkim djelovanjem pregrupiranih snaga garde i policije južnog sektora, ojačanih svježim snagama iz operativne priče nastavljaju se napadna djelovanja i oslobađaju sela Munije, Turčević Polje i Dijakovac. Tim izbijanjem na rijeku Ilovu hrvatske snage imaju nadzor nad cijelim prostorom općine Grubišnog Polja, te se ovaj dan slavi kao Dan oslobađanja Grubišnog Polja. Time su stvoreni uvjeti za produžetak djelovanja na papučko–daruvarskom bojištu i izbijanje na prometnicu Suhopolje – Daruvar, piše grubisnopolje.hr

JNA oprema pobunjene Srbe

Još u lipnju 1991. JNA se aktivno uključuje u proces stvaranja vojne sile pobunjenih hrvatskih Srba opremajući ih oružjem i drugom vojnom opremom, te potporom u obuci. Krajem srpnja 1991. g. ustrojava se samoprozvani “Bilogorski odred Teritorijalne obrane Grubišnog Polja” sa zapovjedništvom smještenim u Velikoj Peratovici, središtu pobune na Bilogori. Tu se osniva i “Vlada SAO Krajine – Zapadna Slavonija – općina Grubišno Polje” na čelu sa čelnicima SDS-a, te se po odmetanju policajaca iz policijske postaje Grubišno Polje ustrojava i “Milicija SAO Krajine”.

Okupacija bilogorskih sela popraćena je izgonom hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva, te zapljenom i pljačkom njihove imovine. Preostalo nesrpsko stanovništvo bilo je izloženo stalnom zastrašivanju i prijetnjama, te represivnom ponašanju zlostavljanja, fizičke torture, odvođenja u logore i ubojstvima. Takva teroristička djelovanja izvodila su se i van granica SAO Krajine, a otpočela su 13. kolovoza 1991. g. kada pobunjenici na magistralnoj cesti otimaju prve Hrvate i odvode ih u zatočeništvo. Do oslobađanja ovog prostora ukupno je zarobljeno i podvrgnuto torturi 38 osoba, od kojih je razmijenjeno ili oslobođeno 14, a 24 ih je mučki ubijeno. Nacionalna i politička radikalizacija pobunjenih Srba predvođenih SDS-om poprimila je zločinački karakter.

Snažnu potporu branitelji su imali od cjelokupnog pučanstva, mali dio civila napustio je ratnu zonu. Gospodarstvo i cjelokupni civilni život izuzev rada u školi odvijao se bez prekida iu potpunosti. Svi su na svoj način dali veliki doprinos i potporu obrani općine.

Teško stanje u cijeloj Hrvatskoj

Stanje u listopadu bilo je teško u cijeloj državi: jedna trećina Republike Hrvatske bila je okupirana, najteže je bilo u Istočnoj Slavoniji. U Zapadnoj Slavoniji vodile su se borbe duž čitave crte bojišnice. Pakrac je bio u okruženju i prijetio je proboj agresora.

Pojavljuje se potreba i zamisao Glavnog stožera OS RH da se provede sveobuhvatna oslobodilačka operacija i oslobodi što veći okupirani prostor, čime bi se postigao značajan vojni uspjeh i zaustavili pobunjenici i JNA nakon njihove višemjesečne inicijative. Odlučeno je da se ta operacija provede u Zapadnoj Slavoniji, a za cilj je uz oslobađanje prostora bila jednako važna zadaća smanjiti dužinu crte bojišnice, te tako rasteretiti naše snage, osloboditi Pakrac iz okruženja i ugasiti velikosrpsku ideju o presijecanju Republike Hrvatske. Time narušiti moralne agresora i našim snagama dati dodatnu snagu i motiv na svim bojišnicama za upornu obranu i potvrdu mogućnosti oslobodilačkih operacija većeg značaja.

U ovim operacijama oslobođeni su prvi veliki dijelovi teritorija Hrvatske, pa je osim Bilogore, oslobođen i cijeli Papuk, kao i veliki dijelovi oko Daruvara, Virovitice, Podravske Slatine, Požege, Pakraca i Grubišnog Polja.

Bitka za Bilogoru: