Točno prije četrdeset i šest godina u jednom od najljepših gradova svijeta, francuskoj metropoli, zloglasna jugoslavenska tajna policija likvidirala je hrvatskog intelektualca, disidenta, domoljuba, u jednom trenutku vođu hrvatske emigracije, zagovornika slobodne, demokratske i suverene Hrvatske, Brunu Bušića. Dakle, likvidirali su ga oni čije tekovine mi danas slavimo, po nalogu razbojnika koji nosi ime najljepšeg trga u Zagrebu. Ne samo što je bio karizmatični lider novog hrvatskog suverenističkog pokreta, Bruno Bušić bio je priznati intelektualac, književnik i publicist, dakle, vrlo obrazovan čovjek koji je istinski poznavao pravu demokraciju zapadnoga tipa u ona hladnoratovska, olovna vremena. Karizmatična osoba hrvatske povijesti i jedan od najvećih hrvatskih povijesnih istraživača dvadesetog stoljeća, pravi predstavnik turbulentnih sedamdesetih godina prošlog vijeka, desetljeća koje je označavalo nagovještaj urušavanja komunističkog režima čiji kraj smo dočekali desetak godina nakon mučkog ubojstva Brune Bušića.

Sredinom šezdesetih sreli se Bušić i Tuđman Rođen kraj Imotskog, u kraju koji nikada se nije pomirio s komunističkom diktaturom, Bušić je maturirao 1960. godine u Splitu, nakon čega je upisao filozofiju i francuskli na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zanimljivo, danas kada prosvjeduju studenti Filozofskog fakulteta nisu se sjetili da je nekoć taj fakultet polazio i najveći među nijima, istinski borac za ljudska prava i slobodu malih naroda.

Sredinom šezdesetih godina ukrstili su se putevi Brune Bušića i utemeljitelja moderne Hrvatske, doktora Franje Tuđmana, naime, Bušić je saznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, radi se o Institutu koji je osnovao Franjo Tuđman, rješenje o Bušićevom zaposlenju 1965. godine, 23. lipnja potpisao je upravo "direktor Tuđman." Ubrzo je svojim djelovanjem, pisanjem, načinom razmišljanja došao pod udar tadašnjeg režima, prije svega zato što je naki način dijelio Radićeva stajališta, što se može zaključiti iz njegovih citata, koji govre o slozi hrvatskoga naroda, ali i o potlačenom položaju istog naroda tijekom povijesti, pa i u ondašnjoj Titovoj Jugoslaviji. Ne samo to, Bušić je jasno naznačio kako je Bosna i Hercegovina oteta Hrvatskoj "iako Hrvatska na nju ima svoja pradavna prava, što bi Srbija trebala priznati." Bruno Bušić, uz veliko mnoštvo nazočnih Hrvata iz čitavog svijeta, pokopan je na pariškom groblju Pere-Lachaise, na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi iz pjesme Dobriše Cesarića "Trubač sa Seine", na hrvatskom i francuskom jeziku.( Godine 1999. kosti Brune Bušića pokopane su na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja. ) ".. Ja skoro prosjak postadoh, duh slobode širim pa ma i nemo na svom grobu svijeću, Ja neću, neću, neću da se smirim..." Dvadeset i tri godine nakon smrti Brune Bušića, na isti dan, puno kilometara dalje, u herojskoj borbi za konačnu slobodu hrvatskoga naroda, poginuo je još jedan velikan dvadesetog stoljeća, general Blago Zadro.