“ NE SJEĆAM SE DA SAM IKADA U ŽIVOTU VIDIO NEČEG JEZOVITIJEG OD ONOG ŠTO SMO ZATEKLI U TOM GRADU. RAZULARENA ČETNIČKA RULJA FORMALNO JE PLIVALA U LJUDSKOJ KRVI. MOST NA DRINI PRUŽAO JE GROZNU SLIKU. NA NJEMU NIJE BILO NI JEDNOG PEDLJA ZEMLJE, KOJI NE BI BIO ZASIĆEN KRVLJU POKLANIH. TO JE BILO STRATIŠTE NEDUŽNOG MUSLIMANSKOG NARODA – PRAVA KLAONICA. POD MOSTOM MNOGO LEŠEVA. POVEZANE ŽICOM, MEĐUSOBNO ISPREPLETENE NJOME, ČETNICI SU PREKLANE LJUDE I ŽENE BACILI S MOSTA U RIJEKU. MNOGI SE ZAPLETOŠE O STUBOVE MOSTA. ŽIVOTINJSKO DIVLJANJE, GORE OD ONOG NAJKRVOLOČNIJE ZVIJERI. ŽENE I DEVOJKE PRIJE KLANJA SILOVALI SU NA OČIGLED RODITELJA, MUŽEVA I BRAĆE. STRAHOTE SE NE DAJU OPISATI.”(Kosta Nađ, partizan, Vidi: Vjesnik, Zagreb, 25.05.1952.; preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.10 )

Koljač iz Foče – četnički vojvoda Pavle Đurišić:

Foto: javno vlasništvo

Vrhunac  genocida u Drugom svjetskom ratu dogodio se u srednjem Podrinju i zapadnom Sandžaku. Grad Foča i okolina postali su sinonim za stradanja nevinog naroda. Četnici Draže Mihailovića i tamošnji Srbi u tri navrata vršili su masovne pokolj nad civilima ovog kraja u kojima je stradalo, prema mišljenju većeg broja povjesničara približno 8.000 osoba. To se ponovilo i 1992. godine u posljednjem ratu, tako da danas u Foči više gotovo nema muslimana (danas Bošnjaka). U Foči je prema popisu iz 1931. živjelo i 262 Hrvata katolika koji su posve istrebljeni.