Prvi pokolji u tom kraju Nezavisne države Hrvatske trajali su od prosinca 1941. do kraja veljače 1942. godine. Monstruozni pokolji i gotovo kultni obredi mučenja i  ubijanja vežu se u 20. stoljeću od Balkanskih ratova uz srpsku vojsku, a ponajviše uz njen „ponos“: četnike. U Foči su četnici ubijali sve što se kreće: kuhali živu ljude u vreloj vodi, kopali oči, silovali žene i vadili im vagine, vadili djecu iz utroba majki i nabadali na bajunete, vadili srca, rezali dijelove tijela….najmlađe ubijeno dijete imalo je tri mjeseca.

Četnici kolju u Foči

Photo: braniteljski-forum.com

Otkada u govoru ljudi postoje riječi “čast” i “viteštvo”, postoje i pravila ratovanja. Boriti se protiv sebi ravnog je čast, boriti se protiv jačeg je hrabrost, a boriti se protiv slabih i nejakih je kukavičluk. Kukavice ne mogu postići slavu u borbi s jednakim, zato napadaju slabe i diče se djelima i postupcima kojih bi se trebali sramiti, piše stav.ba.

Da bi stvorili veliki i etnički čist teritorij u kojem bi živio samo njihov, “nebeski narod”, četnici se ustručavali prolijevati potoke krvi i raditi ono što zdrav razum ne može shvatiti. No, ponovilo se to i u Domovinskom ratu. Vrhunac takvog stremljenja došao je do izražaja u protekla dva rata, kada su testirana “hrabrost”, “čast”, “viteštvo” i “ljudskost” istočnih susjeda.

Prva masovna ubijanja muslimana (danas Bošnjaka) i Hrvata u istočnim dijelovima NDH počela su još 10. lipnja 1941. godine u srezu Ljubinje (istočna Hercegovina).  U srezu Ljubinje živjelo je oko 9000 Srba, 4000 Hrvata i 2000 muslimana, od kojih veći dio u samom mjestu. Masovna ubojstva nedužnih muslimana i Hrvata u Drugom svjetskom ratu započeli su ljubinski Srbi u lipnju 1941. godine. Nakon što su 10. lipnja 1941. Talijani prepustili naoružanim Srbima Ljubinje, 15. lipnja 1941. pozvani su svi ne-Srbi koji još nisu bili napustili grad na “saslušanje”. Trojicu odraslih muškaraca odveli su i bacili u jednu jamu, a 17 žena i 11 djece poveli su prema Stocu, pobili i također bacili u jamu.

Izbijanjem općeg ustanka u NDH 27. srpnja 1941. godine (koji hrvatska država obilježava svake godine u Srbu, mjestu još jednog pokolja), učestala su i masovna ubijanja civila i opći pokolji Hrvata i muslimana, baš kao u posljednjem ratu. Duž cijele Bosne i Hercegovine napadana su muslimanska i hrvatska naselja i ubijano nedužno stanovništvo.

Četnici – zločinici kakve moderna Europa ne poznaje

Photo: youtube.com

Zločini četnika imaju jasna obilježja genocida

Zločini ustanika uskoro počinju poprimati razmjere genocida.

Genocidni zločini u NDH nad Hrvatima i muslimanima bilježe se posvuda: od Kulen Vakufa, Bosanskog Grahova, Bosanskog Petrovca, Drvara, a posebno stradavaju krajevi uz rijeku Drinu, uz istočnu granicu prema Srbiji i Crnoj Gori.

Tako u seoskoj općini Divin kod Bileće tokom rujna 1941. godine srpski ustanici su ubili 449 muslimana, među kojima 78 djece i 180 žena. Danas je, valjda u spomen tih zločina, u Bileći nedavno srušen partizanski spomenik i dignut veliki spomenik koljaču i četničkom zapovjedniku Draži Mihailoviću.

Za nekoliko dana bilećka sela Bijeljani, Prisoje, Bačevica, Fatnica, Kalac, Donja i Gornja Orahovica i Đeče ostali su bez ijednog muslimana. Većina djece i žena surovo su pobijeni ili živi bačeni u jamu Čavkaricu kod Berkovića.

Četničke zvijeri su se s ponosom fotografirali kada su klali ljude (kao i u Vukovaru)

Photo: braniteljski-portal.hr

Tri velika četnička pokolja u Foči u vrijeme NDH

Vrhunac srpskog genocida nad muslimanima u Drugom svjetskom ratu dogodio se u srednjem Podrinju (NDH) i zapadnom Sandžaku (Srbija). Grad Foča i okolica postali su sinonim za stradanja nevinog naroda. Četnici Draže Mihailovića i tamošnji Srbi u tri navrata vršili su pokolj nad muslimanima ovog kraja, u kojima je stradalo, prema mišljenju većeg broja historičara, približno 8.000 osoba.

Vrijedno je napomenuti da je u Foči živio i manji broj katolika (prema popisu iz 1931. živjela su 262 Hrvata katolika) koji su imali i svoju katoličku crkvu Presvetog Srca Isusovog, a koji su potpuno istrijebljeni u pokoljima.

Pokolji su počeli u prosincu 1941., trajali gotovo dva mjeseca, a u selima fočanskog sreza i do kraja veljače 1942. godine. Većina stradalih u ovom periodu bile su izbjeglice iz sela srezova Foča, Čajniče, Rudo, Rogatica i Višegrad.

Nakon što su Talijani  predali Foču četnicima, već narednog dana četnički komandanti Sergije Mihajlović i Radomir Đekić sa svojim hordama obrušili su se na nedužno stanovništvo. Podršku pristiglim četnicima u uništavanju muslimana zdušno su pružili domicilni Srbi, među kojima su se naročito istakli Boro Blagojević iz Foče, koji se javno hvalio da je zaklao 27 muslimana u Slatini, i Spasoje Dakić iz Pive, koji je u jednu kuću zatvorio 52 djece, žena, djece i muškaraca i žive ih zapalio.

Četnici su svoje žrtve mahom vodili na Drinu, ondje ih na mostu klali i bacali u rijeku. Tom prilikom silovali su mlađe žene i djevojke, pljačkali radnje, stanove i kuće muslimana. Najstrašnije zločine činili su u bošnjačkim naseljima na desnoj obali Drine i neposredno uz crnogorsku ili srbijansku granicu, kao što su sela: Grdijevići, Kunovo, Vikoč, Brusna, Vakuf, Dragočava, Slatina, Ćurevo, Kosman, Potpeće, Draževo, Šuljci, te druga manja naselja. U ovim zlodjelima učestvovali su brojni srpski civili iz Foče i naselja s teritorija Srbije i Crne Gore, najviše zbog pljačke, silovanja i ubijanja. Svoje su žrtve četnici ubijali na razne načine: ubijali su ih iz pušaka, klali noževima ili bacali žive u vatru, a ako bi neko uspio da se iz vatre izvuče, oni bi ga ponovo u vatru gurnuli. Uništavane su kompletne obitelji, tako da su mnoge izumrle. Pretpostavlja se da je ovakvih porodica na području Fočanskog sreza bilo više od 160.

Koncem 1941. i početkom 1942. godine četnici su zaklali dvadeset muslimana porodice Delić na mostu u Vikoču. U ovom selu četnici su ubili i 17 članova porodice Bekan. Sve su ih poklali, a zatim ih polužive ostavili da izgore u zapaljenoj kući. Malu djecu vadili su iz utroba majki, nabadali na bajunete i bacali u vatru.

DJECA OD TRI MJESECA I 112 GODINA

Koliki je bio četnički zločin govori podatak da je samo u selu Grdijevići ubijeno 87 bošnjačke djece. U prvom napadu na Foču ubijeno je otprilike polovica djece. Svi ubijeni u Grdijevićima spaljeni su u jednoj kući, u tri staje i jednoj pušnici, a ono što nije spaljeno je zakopano [6] . U selu Kunovo četnici su ubili najmanje 163 bošnjačka civila, od kojih je oko 150 ubijeno od prosinca 1941. do veljače 1942. godine. Više od polovice njih izgorjelo je u svojim domovima. Među ubijenima je 72 bošnjačke djece, među kojima petero djece Osmana Zundže, četvero Nazifa Delića, od kojih je najstariji imao dvanaest godina, četvero djece Smaje Delića, četvero djece Redže Ramovića i četvero djece Jašara Lisice. U ovom selu ubijena je cijela obitelj Muradifa Zeca: njegova žena i petero djece, od kojih je najmlađi Smajo imao samo tri godine. U selu Suljci ubijeno je četrnaestoro bošnjačke djece. U selu Brusna ubijena su 82 Bošnjaka, među kojima 37 djece. Većina žrtava stradala je u prvom četničkom napadu na Foču. Početkom 1942. godine u ovom selu četnici su ubili šestero djece Mušane Pohare. Najstarije dijete imalo je petnaest, a najmlađe dvoje dvije godine.

U selima Gornjeg Borča u razdoblju od prosinca 1941. do siječnja 1942. godine ubijeno je trideset i troje djece i staraca. Dana 20. siječnja 1942. godine u selu Šadići ubijeno je jedanaestoro djece obitelji Ćoro. Istog dana, Zahira Ćorija iz Šadića ubili su supruga i četvero djece od 3 do 11 godina. Omera Mujića iz Cvilina četnici su ubili 1941. godine od osmero djece. Smaji Zecu iz Kunova u prosincu 1941. godine ubio je šestero djece, od kojih je najstarija bila osamnaestogodišnja kći. Godine 1941. u Draževu je ubijeno šestero djece Rame Zekovića, od kojih četvero maloljetnih. U Draževu je 1941. godine po četvero djece ubilo Aliju i Ibru Muslića. Najstarija djeca imala su samo deset godina. Alija Biči iz Travnika ubio je svoju ženu i četvero djece: Zahidu 6, Fehima 11, Zejnu 1 godinu i Mejru tri mjeseca. Muji Veji iz Kosmana ubio je 20. siječnja 1942. petero djece, od kojih je najstarije imalo jedanaest godina, a najmlađe samo godinu dana [7] . Muharema Rizvanovića iz Prevraća ubilo je 1941. godine petero djece. Četvorica su bila maloljetna, a među njima je najstariji sin Kasim imao samo jedanaest godina.

1942. godine u Slatini je ubijen Avdo Bašić sa suprugom i četvero djece, od kojih je najstariji sin Hilmo imao petnaest godina. Ubijen je i Selim Milatović sa suprugom i četvero djece. Troje djece bilo je maloljetno: Ibro 5, Medina 3 godine i Murat koji je imao samo 3 mjeseca. Među ubijenim Bošnjacima u Slatini bio je i 112-godišnji Sado Selimović. Ubijeno je i petero djece Muje Polovine iz Susješna. Najstarija Nazina kći imala je sedam godina. U Travniku kod Foče ubijeno je četvero djece Alije Biče 20. januara 1942. godine. Najstariji sin Fehim imao je jedanaest godina. U Čelebiću je ubijeno četvero djece Hašima Ramića. Najstarija kćer Dragija imala je četrnaest godina. Ovo su samo neki od primjera roditelja, odnosno obitelji koje su u prvom masakru u Foči izgubile četvero i više djece,

DRUGI MASAKR U FOČI

Agonija fočanskih Bošnjaka privremeno je prestala dolaskom Durmitorskog partizanskog odreda, koji je Foču zauzeo 20. januara 1942. godine, budući da su četničke jedinice prethodno napustile grad i otišle u Goražde, a potom u Čajniče. Mir je trajao samo šest mjeseci, a prije nego što su Bošnjaci došli k sebi i shvatili što im se zapravo dogodilo, četnici su 19. kolovoza 1942. ponovno ušli u grad. Zločin nad bošnjačkim stanovništvom koji je uslijedio poznat je kao drugi masakr u Foči, u kojem je, prema procjeni vlasti NDH, ubijeno i oko 3.000 ljudi. Po ustaljenoj praksi “srpskih heroja” i ovoga puta četničke horde hrabro su napale bošnjačke žene i djecu. Prema izvješću četničkih zapovjednika Petra Baćovića i Dobroslava Jevđevića, oko 300 žena i djece plaćalo je glavom [8] .

Dok su trajale borbe za grad, ljudi su bezglavo bježali. Minobacačke granate pogodile su i masakrirale veće skupine izbjeglica koje su pokušavale napustiti grad. Ljudi koji su se zatekli na desnoj obali Drine požurili su prema mostu da pobjegnu pred četničkim nožem. Među njima je bio i inženjer Ragib Kolaković, upravitelj šumarije u Foči, koji je u svom izvještaju Direkciji šuma Sarajevo opisao kaos i paniku koji su vladali tijekom četničkog napada na grad: , s tim da se prebacim na lijevu obalu Drine i bježe u Goražde. Najgore je već na mostu. Četnički mitraljezi tuku nezaštićeno stanovništvo u bijegu sa svojih položaja, a ispred oštećenog dijela mosta pravi se hrpa leševa kako bi se spriječio slobodan prolaz. U to dolazi veliki broj stoke, koji, izrezan mitraljezima, potpuno zatvara prolaz, a ljudi se na tom mjestu guše i ginu od vlastite bujice. Panika je na vrhuncu. Majke bacaju djecu u Drinu, a djeca opet vrište tražeći i dozivajući mrtve roditelje. Katastrofa se bliži kraju. Oštećeni most, koji je privremeno bio postavljen na lance, popustio je pod težinom leševa i ranjenika, a potom je veći broj žena i djece s leševima koji su ležali na tom dijelu pao u vodu.“ [9]

Nakon što su četnici zauzeli Foču, uslijedio je masakr. Muškarci, žene, djeca, svi su ubijeni bez trunke milosti. Četnici su zatočili 65 žena i djece u kući Sulejmana Hasanefendića i Saliha Hasića, a potom zapalili kuće. Žene i djeca su živi spaljeni [10] . Preživjelo je samo jedanaest skrivenih muškaraca. Trgovine i kuće su opljačkane do kraja, a neke od njih i zapaljene. Sela na desnoj obali Drine uništena su nekoliko dana ranije, dok su se četnici približavali gradu. I ovoga puta stradale su kompletne obitelji. Tako je 17. kolovoza 1942. Muho Vojo zaklan u Ćurevu sa ženom i četvero djece. Najstariji sin Smajo tada je imao sedamnaest godina. U selu Šukovac ubijeno je i četvero djece Rašida Mrava. Njegova najstarija kćer Melca imala je petnaest godina. Klanja, silovanja i pljačke trajala su do 22. kolovoza 1942.

SPALILA SAM TRODNEVNU BEBU

Ziba Mujanović iz Humskog kod Slatine, čiju ispovijest bilježi prof. dr. Šemso Tucaković u svom djelu Srpski zločini nad Bošnjacima Muslimanima 1941-1945: „Tog kobnog dana otišao sam od kuće tražiti ovcu. Nitko nije ostao u kući, jer je Srpkinja izašla negdje u baštu. Tragajući za ovcom, pao sam u panj i slomio ruku u šaci. Vratila sam se u kuću kad sam zatekla Dušana kako leži na krevetu. A sad u mojim očima nosi bijelu košulju od tankog uzvodnog šala na pruge, a to je naša muslimanska košulja koja se zove 'tanka talijanska'. Skupim snagu i zovem ga: 'Dobar dan, Dušane!' Pozdravio me i rekao da sjednem. Sjeo sam i skupio još više snage i hrabrosti, pa pitam Dušana ko je i kako zaklao mog oca i ostale Mujanoviće. Zamolio sam ga jasno i glasno, pa što bude, neka to učini umjesto mene, jer jednom umire. Dušan se ne miče s kreveta, stavlja ruke na oči, pa mi lično iz usta priča kako je zaklao Mujanovića i evo njegove priče: '

Istina je da sam ih sve poklao. Okupili su se i sakrili u obližnju šumu, ali ih je pronašla Srpkinja Ljubica. Ohrabrivala ih je i puštala, da ih nitko ne dira. Na njezinu riječ i vjeru svi su se okupili ovdje u Bećirovoj kući. Znao sam za njih za dva dana, ali neću vam reći tko mi je rekao. Onda sam došao s namjerom da ih zakoljem i zaklao sam ih. Ovdje sam u jednoj sobici zaklao Beqirovog sina Hamida (imao je 11 godina) i Kida Ismeta, Muradifovog sina. Tamo u velikoj sobi sjedio je tvoj otac Hadžo nekoliko dimnjaka, jer je bio stariji, a tvoj stric Osman je sjedio ispred dimnjaka. Obojicu sam zaklao na tim mjestima, prvo Haxhu, a zatim Osmana. Tada sam otvorio vrata sobe i izbacio ih oboje iz kuće, stavio njihova tijela jedno po jedno i rekao im: 'Ljubite se braćo.' Onda sam se vratio u onu veliku sobu, i ubo sam tvoju tetku, Beqirovu ženu, koja je za grudi držala malo dijete koje je upravo rodila. Oteo sam joj dijete iz ruku i bacio ga nasred sobe. Tada sam zaklao Eminine sinove Derviša (10 godina), Halima (6 godina) i kćer Derviša (9 godina), a ostalo je još ono malo Eminino dijete, koje je imalo samo tri dana. Ne znam je li muško ili žensko, a vjerujem da ni njegova majka to nije znala.

Nisam ga zaklao, jer nisam imao što zaklati. U kući su bile drvene lađe u kojima stoji brašno i gdje se kuha kruh. Uzeo sam to dijete, izveo ga u kuću i stavio u lađu. Onda sam na to nabio dosta slame, zapalio slamu, zatvorio poklopac na lađi, pa se ovo dijete ugušilo u dimu i nešto je izgorjelo od zapaljene slame. Tako su ovdje likvidirani zadnji i tvoj Mujanović.' Sve mi je to Dušan Stanojević ispričao iz vlastitih usta ne mičući ni rukama ni očima. Pažljivo ga slušam i šutim. Na samom kraju priče u kuću upada Srpkinja Ljubica. Kad me ugleda pred Dušanom, iznenadi se. Odmah me izveo iz kuće i stavio u časopis u jaslama. Tek kad sam čula da je Ljubica ispratila Dušana iz kuće, vratila sam se u kuću. Kako bi oslobodili kuću od ovih mrtvih, kako bi se Ljubica i njen suprug Nikola uselili, Po Dušanovom nalogu došli su susjedi: Tadijan, Marjan, Jovo, još neki. Donijeli su civare, a zatim izrezali leševe odraslih na komade, natovarili ih na civare i odvukli iza kuće prema šumi do Gornjeg Vrta.”

TREĆI MASAKR U FOČI

Nakon dva masakra, veliki broj građana fočanskog kotara smatrao je da je prošlo vrijeme stradanja i da dolaze bolja vremena. Većina bivših građana izbjeglica, koji žive u krajnjoj bijedi, goli, bosi i gladni, željni vlastitog doma i ognjišta, vratila se kući. Draža Mihajlović je početkom siječnja 1943. izdao naredbu o etničkom čišćenju Sandžaka i istočne Bosne. U masakru koji će narednih dana uslijediti na području Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče bit će počinjen najmasovniji ratni zločin koji je Jugoslavenska armija počinila u domovini (četnici) tijekom Drugog svjetskog rata. Prema četničkom izvješću, tijekom operacije ubijeno je oko 9.200 Muslimana, uključujući 1.200 muškaraca i 8.000 žena, staraca i djece. U Foči, kao i u mnogim drugim gradovima istočne Bosne, ponovno je potekla krv.

Po završetku rata mnogi Fočani su govorili o stradanju bošnjačke djece te nesretne 1943. godine. Salko Bekan iz Tvrdka kod Slatine je izjavio: “Zimi (1943.) u kući Bajra Bukve iz Tvrdaka četnici su, nakon što su ih mučili na razne načine, poklali, a zatim zapalili zajedno s kućom: moje troje male djece. , četvero djece Bajra Bukve, supruga i četvero djece Derviša Mujanovića, Fata Mujanović, zatim starac Rama Bekan i jedno dijete Hadže Bekana. Ukupno je, dakle, tamo umrlo petnaest ljudi. To je djelo četnika iz susjednog sela Zavajt.

Halil Brković iz Donjeg Papratna, općina Slatina, izjavio je: „Četnici: Pero Davidov Kovač iz Slatine, Dušan Stanojević i njegov brat Sreten iz Slatine i Radislav Hojdanić, Crnogorac, koji je bio žandarm u Slatini za Jugoslaviju, poklali su 106 muslimana iz Papratna. , od čega dvadesetak odraslih muškaraca, dok su ostali žene i djeca. Zatim su ih spalili. Bio je to kraj siječnja 1943."

Remzo Zeković iz Draževa, općina Čelebići, izjavio je: “Istaknuti četnici - zlikovci Danilo Samardžija, Vlado Popović, Vidoje Todović, Rade Gašpar i Dako Daković sa ostalima - zaklali su i zapalili oko 50 ljudi u selu Draževo. Od toga su tri odrasla muškarca, dok su svi ostali žene i djeca. Samo tridesetak ljudi je spašeno u cijelom selu."

Hafa Čankušić iz Slatine je rekao sljedeće: “Četnici, Vojo Mitrić Urošev iz Zavajta s još jednim Alexom, čije prezime ne znam, ušli su u večernjim satima u kuću Sulejmana Čankušića, gdje sam bio sa svojih sedmero djece, zatim Zeka Čankušić s. četvero djece, Hadžira Čankušić Sulejmanova sa troje, Melča, majka spomenutog Sulejmana i Hashim Čankušić, Tahirova supruga s djetetom. Pred kućom su uhvatili Zeku i počeli da je bodu i bodu. Jedan joj je gurnuo nož u lice od kojeg je odmah pala na tlo. Mislili su da je već mrtva pa su provalili u našu kuću. Zatim je otpuzala od kuće i sklonila se u susjednu šumu, gdje je ostala tri dana, toliko ranjena što ništa nije jela, da je nakon tri dana pobjegla kroz šumu u Foču, gdje su joj pomogli talijanski liječnici.

Čim su razbojnici uletjeli u kuću, počeli su ubijati, ubadati i klati. Vojo me udario prvo nožem u rame, a potom i malim djetetom koje sam držao u ramenu. Tom prilikom je opipao i svoja tri prsta, a onda je postao još agresivniji, udarajući čim je stigao. Svi smo pali i skoro izgubili svijest od boli, a oni su sve više klali i tukli. Spomenutu Melču, zatim Hašima i njeno dijete, Sulejmanovo dvoje djece, Zekino dvoje djece i jedno moje dijete potpuno su ubili, dok su ostale toliko izgrdili da se činilo da je sve umrlo od ubistva i uboda nožem. Kad su mislili da smo svi mrtvi, onda su zapalili kuću u kojoj smo bili i otišli, a mi koji smo preživjeli nekako smo se izvukli ispod mrtvih i izašli kroz dim i plamen na vratima i tako smo se spasili, ali svi smo mi teški invalidi, jer smo užasno unakaženi.” 

Mujo Dedović iz Slatine navodi sljedeće: “U selu Prijakovići, Slatina, četnici Aleksa Đorđević, Mirko Mihajlović, Rade Perišić i Pavle Marić sa svojom družinom odvezli su 80 (osamdeset) ljudi u dvije staje, svi iz istog sela. Neki su tu zaklani, a neki su živi spaljeni sa štalama. Od toga desetak odraslih muškaraca, dok su ostali žene i djeca. Navedeni četnici isto su učinili u selu Prativi (Slatina), gdje su zapalili 25 (dvadeset i pet) ljudi u kući Omera Cagara, te u selu Lajevci, gdje su zaklali 21 (dvadeset i jednog) narod. Sve je to bilo početkom siječnja 1943. 

Stradanja fočanskih Bošnjaka nastavljena su i nakon januara 1943. godine. Dana 7. veljače 1943. četnici i lokalni Srbi zarobili su u selu Karauzovići dvadeset i četiri žene i djecu, zaklali ih i zapalili kod kuće Hamida Karauzovića.

NEVIĐENI SADIZAM

Sva djeca su strašno umorna. Četnici su ih klali, ubadali bajunetima, hvatali za noge i udarali u zemlju ili zid, a veliki broj ih je živ spaljen. Toliku mržnju, zvjerstvo i sadizam nesretni Fočani još nisu vidjeli. U prosincu 1941. godine, Huseina Krama iz Foče, sina Halima, dvanaestogodišnjeg dječaka, četnik je udario bajonetom i bacio u Drinu, dok je njegovog oca Halima na mostu zaklao četnik Đorđo Lugonjić. Krajem prosinca 1941. u selu Mješaje četnici su ubili oko 40 Muslimana, žena i djece. Djevojčica Zlatija Ćerimagić je silovana, a potom su joj odsječeni spolni organi, grudi, ruke i izrezana na komadiće.

Vrhunac sadizma kako četnika tako i domaćih Srba prema bošnjačkoj djeci zabilježen je u selu Popov Most kod Foče. Zločin koji ne postoji u horor filmovima i za koji normalan čovjek ne može vjerovati da ga čovjek uopće može počiniti. Naime, “u selu Popov Most četnici Slijepčević iz sela Prijeđel zatekli su u kući majku Hasana Vreve i Šerifa sa svojom i drugom djecom iz sela. U kipućoj vodi u kotlu uzeli su jedno dijete za noge i gurnuli mu glave u kipuću vodu, dok im oči nisu iscurile i tako su umrli u najtežim mukama. Prema informacijama i pričama, radi se o 10-15 ljudi (djece) ubijenih na ovaj način.”  Semu Karupa i djecu Avde Karupa, Asima (3), Zahira (2), Bejtu (6), četnici su zaklali 6. veljače 1943. u kući u Dragočavi i spalili. Slična sudbina zadesila je Hasana Kašmu i cijelu njegovu obitelj: suprugu i petero djece, koje su četnici žive spalili u kući 19. kolovoza 1942. godine. Početkom 1943. četnici su u kući Muje Ahmića poklali i spalili četrdesetak muslimana iz Gornjeg i Donjeg Papratna.

Četnici su u svim mogućim prilikama vršili najokrutnija ubojstva i uživali u tuđim patnjama. Navest ćemo još nekoliko primjera: Osmana Žundju ubili su četnici u siječnju 1942. godine u Pribištu tako što su mu ogulili kožu i posipali solju.  Smail Šiljko iz Osanice je potkovan, pa potjeran u Rumunjsku i tamo zaklan. Asima Rašidkadića su četnici u prosincu 1941. živog razapeli na križ, izrezali ga nožem i polili solju na rane. Umro je u najvećoj muci. Razapeli su i Mehu Ramića na drvo u Čelebićima i živog ga zapalili. U prosincu 1941. četnici su u Mijakovićima ubili trudnu ženu Hajiru Mandžo, poznatu kao Đirka, suprugu Ibre Manje, tako što su je spalili na vatri do smrti. Isto su učinili i Hasanu Mandžu. Mustafa Sarač je živ spaljen u prosincu 1941. kod spomenika u Pazarištu. Dedibeg Batotić, star 56 godina, živ je potkovan, a potom posječen na mostu u Miljenu, dok je Halil-beg Batotić nabijen na kolac i spaljen.

Hasana Adilovića iz sela Vojvodići kod Slatine ubili su četnici pod zapovjedništvom Gojka Krezovića u kolovozu 1942. godine. Hasanu su odsjekli glavu na panju.  Hus Čengić, Huseinov sin, okrutno je mučen u prosincu 1941. tako što su mu ga vezali za glavu i mošnje, a zatim ga je četnik Živko Vuletić zaklao i bacio u Drinu. 28. prosinca 1941. Mušu Hodžića, suprugu Xhafera Hodžića, četnici su vezali za drvo u Tuholju kod Zavajta i živu spalili slamom. Fatimu Hadžić, Mušanovu suprugu, četnici su stravičnom smrću pogubili u Meljenima kod Papratnog u veljači 1942. kuhajući je u bakrenom kotlu. Hasana Jašara je četnik Mitar Blagojević u decembru 1941. godine pribio na dasku, a potom ubio i bacio u Drinu sa mosta u Foči.  Muliju Malinović iz Grdijevića silovali su četnici u lipnju 1943. u Čelebićima, prikovali za jednu kasarnu i zapalili. 

Genocid nad Bošnjacima fočanskog kotara u prosincu 1941. i siječnju 1942. duboko je urezan u sjećanje svih onih koji su posjetili Foču neposredno nakon masakra. Jedan od njih bio je i jugoslavenski partizanski general Kosta Nađ, koji je svoje uspomene na bosansku Foču u zimu 1942. opisao na sljedeći način: “Ne sjećam se da sam ikada u životu vidio nešto strašnije od onoga što smo zatekli u tom gradu. Razjarena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružio je užasnu sliku. Na njemu nije bilo ni pedlja zemlje, koja ne bi bila zasićena krvlju zaklanih. Bilo je to stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klaonica. Ispod mosta ima mnogo leševa. Povezani žicom, isprepleteni njome, četnici su poklane muškarce i žene bacali s mosta u rijeku. Mnogi su se zapleli u stupove mosta. divljanje životinja, gore od najkrvavije zvijeri. Prije klanja, žene i djevojke su očito silovali svoje roditelje, muževe i braću. Užasi su neopisivi.

MASAKR U GORAŽDU I DRUGIM NASELJAMA U ISTOČNOJ BOSNI

Masovna ubijanja nedužnih Bošnjaka vršili su četnici i lokalni Srbi u Goraždu i okolici u isto vrijeme kada i u Foči, u prosincu 1941. odnosno siječnju 1942. godine, a ubojstva Bošnjaka su trajala do kraja rata. Prema dokumentima Zemaljskog povjerenstva za utvrđivanje okupatora i njihovih pomagača za Bosnu i Hercegovinu, u Goraždu i okolici ubijeno je više od 1.440 Bošnjaka, među kojima najmanje 279 djece. Broj ubijene djece znatno je veći, s obzirom na to da je komisija evidentirala tek jednu trećinu prilikom popisa žrtava. Zapovjednik fočanskih četnika Sergije Mihajlović istaknuo je da je u Goraždu ubijeno 2.000 Bošnjaka, dok su vlasti NDH procijenile da je na tri goraždanska mosta ubijeno oko 7.000 ljudi, uglavnom klanjem. U svakom slučaju, u Goraždu i okolici počinjeni su zločini od kojih zastaje dah.

Poznato je da je u Kopačima u kući Huse Drljevića krajem 1941. godine bilo zatvoreno osamdesetak muškaraca, žena i djece Bošnjaka koji su živi spaljeni i spaljeni zajedno s kućom. Godine 1941. u Kosteniku kod Goražda četnici su ubili 21 dijete i dvije žene. U Zorovićima između Goražda i Pala ubijeno je trinaestoro djece i tri žene (1941./1942.). U Biljinu kod Goražda četnici su 1941./1942. ubio 21 dijete i dvanaest žena.

U Goraždu i okolici zločini nad civilima, među kojima su većinom bile žene i djeca, bila su dio svakodnevice. Poznat je slučaj četničkih zločina u selu Kremin 1942. godine, kada su jedne noći blokirali selo i zarobili 24 žene i djece, koliko ih je bilo iz obitelji Mirojević, Podrug i Lepir u tom selu. Starice i djeca su odmah poklane, a mlade žene i djevojke odvedene u obližnju štalu, tamo silovane, zatim ubijene, te zajedno sa zaklanom djecom i starima bačene u staju i zapaljene, a selo opljačkano.

Potresno svjedočanstvo o stradanju Bošnjaka i bošnjačke djece u Goraždu u prosincu 1941. i siječnju 1942. godine ostavio nam je Zufer-efendija Bešlić, džematski imam iz Goražda, koji je između ostalog izjavio: “Bio je veliki broj osramoćenih djevojaka i žene., ali u manjoj mjeri u gradovima nego na selima. Po selima su ubijali, ubijali starce starije od osamdeset godina, bacali u zrak starice, pa i maloljetnu djecu i dočekivali ih noževima. Primjerice, slijepi starac Osman Kanlić iz Kanlića, koji je imao preko osamdeset godina, dugo je mučen i zlostavljan, a potom zaklan. U Kopačima su u jednu kuću natjerali više od stotinu ljudi - starice, starce, žene i djecu - izboli ih noževima i zaklali, a potom bacili zapaljive bombe i sve zajedno s kućom spalili. 

Zločine nad nedužnom djecom četnici su činili i u drugim bošnjačkim naseljima u Podrinju. Od rujna 1941. do studenog 1942. u Višegradu je ubijeno 298 djece i 345 žena. Civili su ubijani na razne načine, uglavnom klanjem i spaljivanjem. Poznat je slučaj kada su 3. siječnja 1942. godine u selu Dobrun kod Višegrada četnici u jednoj kući okupili 82 osobe, uglavnom žena i djece. Bacili su bombe u kuću koja se potom zapalila i u kojoj su izgorjele sve 82 osobe. Najmanje 626 bošnjačkih civila, uključujući više od 110 djece, ubili su četnici i domicilni Srbi u Čajniču i okolici tijekom Drugog svjetskog rata. 

U Rogatici i okolici događale su se krvave orgije četnika i domicilnih Srba. U Živaljevićima kod Rogatice u svibnju 1943. četnici su ubili 42 djece i 16 žena. U Donjem Godomilju ubili su 22 djece i 16 žena, a u Gornjem Godomilju 40 djece i 10 žena. U Staroj Gori u općini Borička ubijeno je 88 djece i 19 žena. U selu Podgradec, općina Borike, četnici su u kuću Abida Šuše utjerali desetak članova obitelji, žena i djece, zapalili kuću i spalili sve članove obitelji u njoj. U selu Kalimanići, općina Sokolović, četnici su jedne noći zaklali Mehu Hajdarevića, 90, Ibrahima Smajića, 85, Osmana Sarajčića (60), Zajka Husejnovića (55), Omera Smajića (50), Hadžiju Smajića (35). , Bećira. Smajić (30), Hajdar Hajdarević (28), Fehim Saračević (38), Avdo Smajić, Omer (10) i Porča Hajdarević Hajdarov (12). 

U veljači 1942. godine hadži Omer Hadžić, mještanin sela Košutica, ostavio je šokantno svjedočanstvo o stradanju civila, posebno djece, u pojedinim selima rogatičkog kotara iz sela: Oškoplje, Čukojevići, Kusturice, Kalimanići, Babija. , Rađevići, Točionici, Džindići i Pločnik, koja su sela od odmetnika zapalila i apsolutno opljačkala. Svijet koji je pobjegao iz ovih sela bile su same žene i ženska djeca, sa svima njima moglo je biti najviše troje do četvero muške djece. Sa mnom je bilo oko 60 izbjeglica.Ove su mi žene ispričale da su jedne večeri vidjele kako 27 ženske djece dovode u selo Plošnik i kako ih je jedan od odmetnika stavio na koljena i zaklao, a drugi su djecu držali za noge. i oružje, i izvršitelj u to vrijeme, stavivši djetetovu glavu na lijevo bedro, lijevom rukom uhvatio dijete za bradu, a desnom ga zaklao. Te su mi žene pričale o drugim čudima i zvjerstvima počinjenim nad našim svijetom, a koje nisu mogle ni reći zbog suza i grčevitog plača." 

MASAKR U SANDŽAKU

Sandžački Bošnjaci preživjeli su neviđene patnje i strahote tijekom Drugog svjetskog rata, kao i njihova braća u susjednoj Bosni i Hercegovini. Najviše ih je stradalo tijekom etničkog čišćenja na području Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče, koje su početkom 1943. godine proveli Mihajlovićevi četnici. Samo u ovom masakru u pljevaljskom kotaru četnici su ubili 1.492 bošnjačka civila, žene, djecu i starce. Naravno, broj žrtava je znatno veći s obzirom na to da popisi žrtava koje je izradilo državno povjerenstvo nisu potpuni. Prema podacima koje je iznio prof. dr. Smail Čekić u knjizi Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu broj ubijenih na području pljevaljskog okruga je 2.550, a većinu ubistava počinili su četnici. [xxxii]Najviše ubijenih bila su djeca (maloljetnici), a njih je 783. Od toga je 359 djece do osam godina, a 424 djece od osam do osamnaest godina.

U Meljaku kod Pljevalja četnici su ubili više od 490 Bošnjaka, među kojima samo 67 odraslih muškaraca od 18 do 84 godine, dok su ostale žrtve bile žene i djeca. Ubijeno je 284 djece i 29 starijih maloljetnika. Ostale žrtve bile su žene.

U Bukovici kod Pljevalja ubijeno je oko 570 Bošnjaka, među kojima 140 odraslih muškaraca u dobi od 18 do 80 godina, dok su ostalih 430 žrtava bile žene i djeca. U Bukovici je ubijeno 265 djece i tridesetak staraca. Sve žrtve su brutalno ubijene. Četnici su ih na razne načine mučili, klali i palili. “Ljude razapinju i pribijaju na drveće. Žene i djecu skupljali su i odvozili u kuće koje su zajedno s njima spaljene. U selu Močevići zaklan je i spaljen 81 član obitelji. 

U Boljanićima kod Pljevalja ubijena su 423 Bošnjaka, među kojima 118 odraslih muškaraca, dok su ostale žrtve žene i djeca. Ubijeno je 158 djece i 20 starijih maloljetnika. Na području Priboja ubijeno je 2.112 Bošnjaka, među kojima 523 djece. Ubijeno je i oko 250 maloljetnika mlađih od osamnaest godina. 

KAŽNJENI LI SE ZLOČINCI

Nakon počinjenih zločina, kada su shvatili da će na kraju partizani ipak pobijediti, većina četnika i fašističkih Srba krenula je u NOB-u. Veliki broj zločinaca koji su masakrirali nedužno stanovništvo Foče i Podrinja počeo je ulaziti u partizanske redove. O tome svjedoči Vlado Dapčević, partizanski pukovnik i istaknuti borac iz Drugog svjetskog rata: „U Foči smo formirali nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske. To su bili četnici koje smo razoružali. A to su oni koji su poklali hiljade muslimana. Kad bismo ih kaznili, morali bismo ih sve pobiti. Svi osim jednog su poklani, a bilo ih je preko 2000."

Adil Zulfikarpašić također je ostavio važno svjedočanstvo o prelasku četnika u partizane: „U hotelu Gorstl nalazio se Vrhovni štab. Rekli su mi da je Tito već očekivao da odem, bio je u sobi. U hodniku me zaustavila pratnja koja mi je rekla da je netko kod Tita. Nakon nekog vremena izišao je Strajo Kočović, bradat, odjeven u oficirsku uniformu s čizmama. Redovi su mu visjeli preko ramena. Na šeširu je imao zvijezdu petokraku. Nije me pozdravio, samo je pogledao mog zastupnika i bombe na pojasu. Tito ga je otpratio do vrata.

- Što on radi s tobom? - pitao sam Tita. - To je komandant Fočanskog partizanskog odreda, napustio je četnike i pridružio nam se. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi. Šaljem ga danas sa Borom Tosovićem u Čelebiće na mobilizaciju još jednog odreda." [xxxv]

Zulfikarpašić u svom svjedočenju prepričava susret s majkom svog prijatelja Ibre Muftića, kojeg su ubili četnici. Na pitanje tko je ubio Ibru i njegovu obitelj, Ibrina majka je odgovorila: “Ranko Popadić i Zečević. Danas sam ih oboje upoznao; Popadić je vaš zapovjednik."

Zulfikarpašić dalje navodi da je otrčao u mjesnu komandu i sreo Rodoljuba Čolakovića i Ristu Tošovića, te im sve ispričao i tražio da se ti koljači uhapse. “Čolaković i Tosović nisu bili nimalo iznenađeni niti uzbuđeni ovom pričom. Čolaković mi je rekao: “Kad bismo uhapsili koljače među domaćim Srbima, onda bismo pohapsili polovicu našeg Narodnog odbora i većinu vojnika”.

Kratko članstvo u Dobrovoljačkom odredu mnogi su nakon rata zlorabili i ostvarili značajne materijalne koristi. Treba naglasiti da je u ovom odredu bio i Rajko Gagović, kao povjerenik čete u Čelebićima kod ratnog zločinca Spasoja Dakića. Ovaj čovjek je u Foči nakon rata bio vedar i odjeven. Suvremenici ga sumnjiče da je velikosrpski nacionalist, intervenirajući u korist zaštite ratnih zločinaca i rada okružnog povjerenstva za utvrđivanje ratnih zločina i broja bošnjačkih žrtava. Nagovarao je ratne zločince da odu kod muslimanki koje su izgubile žene, očeve, braću ili djecu i da im ponude nešto novca i zaprijete da će ih ubiti ako budu svjedočili protiv njih. Na taj su način mnogi ratni zločinci izbjegli pravnu, kaznenu odgovornost. 

Zločini nad djecom – obredna ubijanja i mučenja

Uvidom u spiskove žrtava četničkog pokolja u Foči koje donose Vladimir Dedijer i Antun Miletić u djelu Genocid nad Muslimanima (1990) primjetno je da je od četnika i domicilnih Srba stradao ogroman broj djece. Djeca su ubijana u svim selima Fočanskog sreza. Analizom spiskova dolazimo do podatka da je u Foči i njenoj okolini tokom Drugog svjetskog rata ubijeno 1.068 djece dobi do 18 godina i 585 žena. S obzirom na to da su spiskovi nepotpuni i da je, po tvrdnjama historičara, zabilježeno manje od polovine svih žrtava, time je i broj stradale djece u kotaru Foča višestruko veći.

Kolike su razmjere četničkog zločina, govori podatak da je samo u selu Grdijevići ubijeno 87 djece.

U selu Kunovo četnici su ubili najmanje 163 civila, od kojih je približno 150 ubijeno u periodu prosinac 1941. – veljača 1942. godine.

Više od polovine njih izgorjelo je u kućama. Među ubijenim bilo je 72 bošnjačke djece, a među njima petere djece Osmana Zunđe, četvero Nazifa Delića, od kojih je najstarije imalo dvanaest godina, četvero djece Smaje Delića, četvero djece Redže Ramovića i četvero djece Jašara Lisice. U ovom selu ubijena je i sva porodica Muradifa Zeca: žena i petero djece, od kojih je najmlađi Smajo imao samo tri godine. U selu Šuljci ubijeno je četrnaestero djece. U selu Brusna ubijena su 82 civila, od čega 37 djece. Većina žrtava stradala je u prvom napadu četnika na Foču. U ovom selu četnici su početkom 1942. godine ubili šestero djece Mušana Pohare. Najstarije dijete imalo je petnaest, a najmlađe dvije godine.

Fatimu Hadžić četnici su usmrtili strahovitom smrću u mjestu Meljeni kod Papratnog u veljači 1942. godine tako što su je kuhali u bakrenom kotlu

Drugi četnički masovni pokolj u Foči počeo je u kolovozu 1942., a prema procjenama vlasti NDH ubijeno je oko 3000 civila. Prema ustaljenoj praksi “srpskih junaka”, i ovaj put četničke horde hrabro su napali žene i djecu. Prema izvještaju četničkih komandanata Petra Baćovića i Dobroslava Jevđevića, približno 300 žena i djece platilo je glavom.

Treći pokolj dogodio se početkom siječnja i veljače 1943. godine, kada je zločinac Draža Mihailović izdao zapovijed da se Sandžak i Podrinje (NDH) očiste od svih koji nisu Srbi (velikom većinom to su bili muslimani).

Četnici prešli u partizane, krivci nekažnjeni, a zločini zaboravljeni!

Nakon počinjenih zločina, kada su uvidjeli da će na kraju pobjedu ipak odnijeti partizani, većina četnika i fašistički nastrojenih Srba počela je pristupati NOB-u. Velik broj zločinaca koji su vršili pokolj nad nedužnim stanovništvom Foče i Podrinja počeo je stupati u partizanske redove. O tome svjedoči Vlado Dapčević, partizanski pukovnik i istaknuti borac iz Drugog svjetskog rata: “U Foči formirasmo nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske. To su bili četnici koje smo razoružali. I to baš oni koji su poklali tisuće muslimana. Da smo ih kažnjavali, sve bismo morali ih pobiti. Svi do jednog su klali, a preko 2.000 ih je bilo.”

Kratku pripadnost Dobrovoljačkom odredu mnogi su zloupotrijebili nakon rata i ostvarili znatne materijalne beneficije. Treba naglasiti da je u ovom odredu bio i Rajko Gagović, kao komesar čete u Čelebićima s ratnim zločincem Spasojem Dakićem. Ovaj je čovjek poslije rata od 1945. vedrio i oblačio u Foči. Njegovi suvremenici ga sumnjiče da je bio velikosrpski nacionalista, intervenirao u korist zaštite ratnih zločinaca i na rad sreske komisije za utvrđivanje ratnih zločina i broja žrtava. Ratne zločince nagovarao je da idu kod muslimanki koje su izgubile supruge, očeve, braću ili djecu i da im ponude nešto novca i priprijete ubojstvom budu li svjedočile protiv njih. Na taj su način brojni ratni zločinci izbjegli krivičnu odgovornost.

Takav opisani uzorak zločina i „zaboravljanja krivice“ koje su napravili četnici i srpske vojne formacije bio je praksa u Titovoj Jugoslaviji.

Srbija se 2020. ponosi krvolocima i genocidnim ubojicama –  Draža Mihailović dobio je nedavno i ulicu u središtu Kragujevca:

Još gore je to da se o četnicima u Jugoslaviji namjerno stvarala pogrešna slika, koja je ostala među ljudima do danas.

O četnicima se razmišljalo kao o skupinama bradatih pijanaca koji samo pljačkau, jedu i piju, a ponegdje i ubiju nekoga. Ali povijest pokazuje da se radi o organiziranoj vojsci Vlade Jugoslavije u Londonu, na čelu s ministrom obrane Dražom Mihailovićem i velikog logističkom pomoći iz susjedne Srbije. U stvarnosti, četnici su bili najzločinačkija vojska II. svjetskog rata u Europi, najkrvavija i nabestijalnija u svojim ubijanjima, a veliki broj njih je svoje pokolje nastavio i nakon završetka rata 1945. godine u odorama partizana u koje su bili masovno prihvaćeni od 1944. godine.

Najteže pada to, da nakon što su četnici ponovili svoje zločine u Vukovaru, Škabrnji, Srebrenici i ponovno Foči, u Srbiji ostaju i tretiraju se kao nacionalni junaci. Koljače se predstavlja kao prave borce za slobodnu Srbiju.

To je slika Srbije i Republike Srpske 2020. godine.

*Podaci su najvećim dijelom iz knjige Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

*Dodatak: Četnici zapalili bebu staru tri dana – svjedočanstvo iz knjige Šemso Tucaković, Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941-1945, El-Kalem, Sarajevo, 1995, str. 302.

“Potresno svjedočenje o stradanju muslimanske djece, kao i o fočanskim krvnicima poput Dušana Stanojevića iz sela Slatina ispričala je Ziba Mujanović iz Humskog kod Slatine, čiju ispovijest bilježi prof. dr. Šemso Tucaković u djelu Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941-1945: “Tog kobnog dana otišla sam iz kuće potražiti ovcu. U kući nije ostao nitko, jer je i Srbijanka bila izašla negdje u bašču. Tragajući za ovcama, pala sam u neku stublinu i slomila ruku u šaci. Povratim se u kuću, kad na krevetu zatekoh Dušana da leži. I sada mi je u očima na njemu bijela košulja od tankog uzvodnog ćerećeta sa prugama, a to je naša muslimanska košulja zvana ‘tanka Talijanka’. Smognem snage i nazovem mu: ‘Dobar dan, Dušane!’ On mi primi pozdrav i reče mi da sjedem. Ja sjedoh i još više skupim snage i kuraži pa upitah Dušana tko i kako je zaklao moga oca i ostatak Mujanovića. Upitah ga jasno i glasno, pa što god bude, neka radi i od mene, jer jednom se umire. Dušan se ne pomiče sa kreveta, stavi svoje ruke na oči, pa iz svojih usta ispriča mi kako je poklao Mujanoviće i evo njegove priče:

Točno je da sam ih sviju poklo. Oni su se bili sakupili i sakrili u obližnjoj šumi, ali ih je pronašla Srbijanka, Ljubica. Okuražila ih je i oslobodila, da ih neće niko dirati. Oni su se na njenu riječ i vjeru svi skupili ovdje u Bećirevu kuću. Za dva dana sam znao za njih, ali ti neću reći ko mi je kazao. Onda sam došao s namjerom da ih pokoljem, i poklao sam ih. Ovdje u maloj sobi zaklao sam Bećirova sina Hamida (bio je star 11 godina) i Klinac Ismeta, sina Muradifovog. Ondje u velikoj sobi, tvoj otac Hadžo sjedio je više odžaka, jer je bio stariji, a pred odžakom je sjedio tvoj amidža Osman. Obojicu sam ih zaklao na tim mjestima, prvo Hadža pa Osmana. Onda sam otvorio sobna vrata i obadvojicu izbacio u kuću, stavio im tijela jedno po drugom i rekao sam im: ‘Ljubite se, braćo.’ Tada sam se povratio u tu veliku sobu, i nožem sam preklo tvoju strinu, ženu Bećirovu, koja je uz svoje grudi držala malo dijete, koje je bila tek rodila. Dijete sam joj istrgnuo iz ruku i bacio na sredinu sobe. Zatim sam zaklao Eminine sinove Derviša (10 godina), Halima (6 godina) i kćerku Dervišu (9 godina), a još je ostalo ono malo Eminino dijete, koje je bilo staro svega tri dana. Ne znam da li je bilo muško ili žensko, a vjerujem da mu to ni majka nije znala.

Nisam ga klao, jer nisam imao šta ni zaklati. U kući su bile drvene naćve gdje stoji brašno i gdje se kuha hljeb. Uzeo sam to dijete, iznio ga u kuću i stavio ga u naćve. Zatim sam po njemu natrpao dosta slame, zapalio slamu, zatvorio poklopac na naćve, pa je tako ovo dijete ugušeno u dimu i nešto sagorjelo od zapaljene slame. Tako je, na taj način ovdje bio likvidiran i posljednji i tvoj Mujanović.’

Ovo mi sve iz svojih usta ispriča Dušan Stanojević a da se ne pomače sa mjesta, niti ruke sa svojih očiju. Ja ga pomno slušam i ćutim. Na samom kraju priče u kuću upade Srbijanka – Ljubica. Kad me viđe pred Dušanom, iznenadi se. Odmah me izvede iz kuće i strpa u magazu u jasle. Tek kada sam čula da je Ljubica otpratila Dušana iz kuće vratila sam se u kuću. Da bi oslobodili kuću od ovih mrtvaca, kako bi se mogla useliti Ljubica i njen muž Nikola, došle su komšije po Dušanovu nalogu: Tadijan, Marjan, Jovo, još neki. Dovezli su civare i onda su isjekli na komade leševe odraslih, potovarili na civare i odvukli tamo iza kuće prema šumi na mjesto Gornji Vrt.”