Postrojbe srpskog agresora - pripadnici tzv. JNA, domaći i srbijanski četnici - dana 22. rujna 1991. godine, nakon teških topničkih udara i s brojčano i tehnički nadmoćnim snagama kojima se naša obrana nije mogla oduprijeti, okupirale su Tovarnik i u ovom mjestu počinile okrutan, masovni zločin.

 U tom jednom danu, ubijeno je 68 mještana, mnogi su zvjerski mučeni (odsijecanjem dijelova tijela, pa i genitalija) i potom zatvoreni u logore gdje su se zločinci nad njima tjednima i mjesecima iživljavali, a iz sela je pred agresorom pobjeglo gotovo cjelokupno stanovništvo. Potpuno je srušeno ili teško oštećeno preko 70% obiteljskih kuća i gospodarskih objekata, a nakon okupacije nastavljene su torture nad onima koji nisu uspjeli na vrijeme napustiti svoje domove.

 8. listopada, ubijen je i tamošnji mjesni župnik, Ivan Burik, koji se u međuvremenu vratio kako bi spasio neke od sakralnih relikvija i vidio što se događa s onima koji su ostali. Njega je u podrumu župnog stana strijeljao pripadnik četničke paravojne skupine "Dušan Silni", Kosta Gvozdenov iz Vršca, koji je kako bi se narugao žrtvi i katolicima, nakon toga pobjedonosno nosio njegovu svećeničku odoru i biret (kapu). Oskvrnuća i rušenja katoličkih crkvi i napadi na župne stanove bili su, nažalost, uobičajena praksa djelovanja "JNA" i paravojnih srpskih postrojbi i skupina - kako onih iz Srbije i BiH, tako i domicilnih, spodručja Hrvatske. Jedna od bitnih sastavnica velikosrpske ideologije jest mržnja prema zapadnoj civilizaciji, pa i Vatikanu kao "leglu zla" ili "zmijskom leglu" (kako ne rijetko i danas pišu i govore njihovi nacionalisti) i taj se narativ desetljećima planski i smišljeno širio u srpskom narodu od strane intelektualnih i crkvenih elita, pa nije nikakvo čudo da su ga i

Spomenik velečasnom Ivanu Buriku

(Adresa slike)

političari u Beogradu iskoristili za homogenizaciju onog najekstremnijeg dijela Srba kod kojeg je vjerska mržnja bila jedan od temeljnih pokretača u ratu za "Veliku Srbiju". Ta otrovna i bolesna mržnja nije bila slučajna, nego plod dugogodišnje indoktrinacije (preko medija, literature, filma, novinskih tekstova i feljtona, školskog sustava i udžbenika, kazališnih predstava, svećeničkih propovijedi na liturgijama i crkvenim slavama itd.), što je na kraju našlo svoga izraza u svemu što se događalo na području bivše SFRJ 90-ih godina XX. stoljeća. Korijeni te zloćudne pojave (mržnje prema svemu što je katoličko), mogu se identificirati i razumjeti samo ako razmotrimo i analiziramo uzroke koji su do te mržnje doveli, jer ona je bila temelj za progon i masovne zločine.

 Ubijanja, teška premlaćivanja, sakaćenja, izgladnjivanja, silovanja i psihološke torture postali su svakodnevica preživjelih Tovarničana, a jedno od glavnih mučilišta bilo je u kući pokojnog dr. Đorđa Cvejića koja je pretvorena u konclogor kroz koji je prošlo oko 300 civila i branitelja. Tamošnji Hrvati morali su na nadlakticama nositi bijele vrpce, a na kućama istaknuti bijele krpe - kao znak svoje podređenosti i ropskog položaja. Bio je uveden i "policijski sat" koji je vrijedio samo za njih. I ove su okolnosti ropskog tretmana onih koji nisu Srbi bile istovjetne na svim od agresora osvojenim područjima - od Baranje i istočne Slavonije preko Banovine, Korduna i Like do Dalmacije i BiH.

 Unatoč svemu, civilizirani zapadni svijet nije reagirao - ili barem ne u mjeri u kojoj je to morao učiniti. Tako se agresoru dopustilo razaranje čitavih gradova i sela, masovno ubijanje civila, rušenje sakralnih zdanja i kulturno-povijesnih spomenika, progon milijuna žitelja iz njihovih domova (jer, ne zaboravimo, podaci govore kako je uslijed srpske agresije, na području tadašnje SFRJ - od Kosova, preko Vojvodine, BiH i Hrvatske - svoje domove moralo napustiti između 3 i 4 milijuna civila), držanje u koncentracijskim logorima (u Srbiji i na okupiranim područjima Hrvatske i BiH) tisuća nedužnih - samo zato što su druge nacije i vjere. Mnogi zacijelo pamte i one leševe tovarničkih žrtava koji su ležali kraj cesta, ispred dvorišnih kapija i na pragovima domova, nad kojima su njihove ubojice likovale, prikazujući to kao "oslobađanje od ustaša". Hrabri reporteri i njihove kamere zabilježili su posljedice ovoga i brojnih drugih pokolja, ali agresor nije doživio jednodušnu osudu međunarodne javnosti, OUN, niti su protiv njega (sve do 1999. godine i zračnih udara NATO-a na vojne ciljeve u Srbiji i pokrajini Kosovo) poduzete ikakve konkretne mjere.

"Dan kad je Tovarnik plakao" - komemoracija koja se svake godine u spomen na žrtve ovog mjesta održava 31. siječnja

(Adresa slike)

 U godinama poslije rata, u medijima su se počela pojavljivati svjedočenja preživjelih koja govore o bestijalnim masakrima nad nedužnim stanovništvom i malobrojnim zarobljenim braniteljima. Surovost i bestijalnost krvnika - a među njima je bilo i žena - ogledala se i u tomu što su pojedini muškarci izvrgnuti nezamislivim patnjama, budući da su im odsijecane genitalije. Dokazana su kastriranja nožem trojice muškaraca u Tovarniku, što je sadržano i u optužnici pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) što ju je Republika Hrvatska 2015. godine podigla protiv Srbije za počinjeni genocid, odnosno nesprječavanje i nekažnjavanje zločina genocida. Postoje i autentična svjedočanstva o silovanjima žena koja su se odvijala sustavno i planski, kako bi se žrtvama nanijele što veće traume i što je u nekim slučajevima trajalo tjednima i mjesecima.

Tijekom Domovinskog rata, u Tovarniku je ubijeno ukupno 75 osoba i njihova imena nalaze se na spomen-obilježju, dok se još uvijek traga za posmrtnim ostacima četvero nestalih, za koje je, nažalost, sasvim izvjesno da više nisu među živima.

 Po povratku žitelja Tovarnika iz progonstva (1997. godine), samo iz jedne masovne grobnice ekshumirane su 53 tovarničke žrtve, dok su ostale pronađene u drugim pojedinačnim ili masovnim grobnicama. One su dostojanstveno pokopane na mjesnom groblju 31. siječnja 1998. godine i to je Spomen-dan žrtvama Tovarnika ("Dan kad je Tovarnik plakao") koji se obilježava svake godine, s pijetetom i poštovanjem prema onima koji su za Hrvatsku dali najviše što se može dati.

 U siječnju 2020. godine, iz tiska je izašla knjiga Svjedočim koja govori o stradanju Tovarnika i njegovih žitelja. Na 432 stranice, svjedoci tih krvavih događanja iznose svoje doživljaje i čitateljima prenose ono što su vidjeli i doživjeli te krvave jeseni 1991. godine, kad je s područja Srbije na njih krenula sila koja je imala za cilj iskorijeniti sve što je hrvatsko i katoličko.

S jednog od brojnih predstavljanja knjige Svjedočim, autora (pok.) Antuna Ivankovića,

koja govori o stradanju Tovarnika i Ilače u Domovinskom ratu

(Adresa slike)

 Tovarničani ne zaboravljaju svoje žrtve, što dokazuje i spomenik velečasnom Ivanu Buriku, te memorijalna utrka koja se njemu u čast i za 663 žrtve Crkve u Hrvata, održava tradicionalno, svake godine (od 2008.), od Vukovara do Tovarnika, u duljini 27 kilometara.

 Hrvatski narod pamti i sjeća se, jer ono što se dogodilo 90-ih godina XX. stoljeća, bio je samo nastavak krvavog niza zločina što je nad narodom ovog kraja izvršen u razdoblju od 1941. do 1945. godine i u mjesecima poraća. Samo u jednom danu (8. prosinca 1944. godine), partizani u čijim redovima su se nalazili i brojni od Tita i AVNOJ-a amnestirani četnici i komunističkom ideologijom zaslijepljeni Hrvati, ubili su klanjem, bacanjem sa zvonika tamošnje pravoslavne crkve ili zatukli letvama, 51 žrtvu (Hrvate i Nijemce), odnosno sve one koji su se nalazili na popisu sačinjenom od domaćih Srba iz Tovarnika i tretirani kao "narodni neprijatelji".

 Nažalost, kako god su nekažnjeno prošli njihovi prethodnici od prije 80 godina, tako su i zločinci iz posljednjeg rata izbjegli ruku pravde i to je ono što najviše boli.

(Video): okupirani Tovarnik 1991. - snimke njemačke televizije;

Zlatko Pinter/PDN