Nije prošlo niti tri tjedna od ubojstva 4-godišnje Martine Štefančić i njezine bake u Borovu Selu, a na Sajmištu, u Vukovaru, u Novoj ulici na kućnom broju 28, srpski su teroristi počinili novi gnusni zločin: hicima u glavu ustrijelili su dvojicu dječaka, braću Damira (12) i Daria (16) Pakšec i njihove roditelje, a tijela žrtava (kako bi prikrili zločin) bacila su u bunar dubok 15 metara.

 Zločin je izvršen planski s ciljem pljačke i likvidacije cijele obitelji, što je na kraju i provedeno u djelo.

 Dvojica pripadnika srpske "Teritorijalne obitelji" (kako su sebe najčešće nazivali četnici, dobrovoljci, pripadnici srpske paravojske i domaći-"krajiški" teroristi), 9. travnja 1992. godine upala su u kuću Pakšeca i najprije ubili oca Stjepana, a potom suprugu Anu i njihove sinove odveli su u Novu ulicu, gdje su im u glave ispalili hice iz vatrenog oružja. Zatim su podigli poklopac s bunara koji se nalazio u dvorištu i ubacio tijela, a tamo je završila i glava obitelji - Stjepan, kojeg su donijeli s mjesta egzekucije. Tako je četveročlana obitelj Pakšec umorena rukom krvnika bez ikakvog povoda i razloga, nestala u bunaru duboko 15 metara i za njihovu se sudbinu dugo nije znalo.

 Stjepan Pakšec bio je podrijetlom iz Hrvatskog Zagorja (Zlatar Bistrice), a supruga Ana iz Dalja, ali su zajednički život započeli godinama prije rata u Vukovaru, gdje su im se rodila i djeca (Dario 1976. godine i Damir 1980.). Živjeli su skromno ali skladno, sve do rujna 1991. godine, kad je Sajmište završilo u potpunom okruženju četnika, "JNA" i srpskih paravojnih postrojbi, uz stalne napade i provokacije domaćih ekstremista ("krajišnika"), što je još više bilo potencirano činjenicom. da je agresor započeo danonoćne napade na Vukovar iz svih raspoloživih oružja i oružja. U takvom ozračju, brojni njihovi sugrađani srpske nacionalnosti opredjelili su se protiv dojučerašnjih susjeda i stavili u službu onih koji su napadali grad, pa su čak zarobljavali Hrvate koje su smatrali nelojalnim i držali ih kao taoce, pri čemu su ovi poput robova morali služiti paravojnim formacijama. ili lokalnom srpskom stanovništvu za obavljanje različitih poslova. Glavnu ulogu u ovim kriminalnim aktivnostima igrali su pripadnici tzv. Teritorijalne obrane Vukovar okupljeni u odred "Petrova Gora". Kako su kasnije svjedočili neki od preživjelih, Stjepan Pakšec je poput svih drugih zarobljenika bio primoran raditi najgore i najteže fizičke poslove - od uklanjanja ostataka srušenih kuća i zgrada, do prikupljanja mrtvih tijela i njihova zbrinjavanja (pokapanja).

 Jedina imovina kojom je otac obitelji raspolagao početkom 1992. godine bio je osobni automobil Golf 2 i on ga je ponudio lokalnim moćnicima iz okupacijske paravlasti, u zamjenu za to da suprugu i sinove izvede iz Vukovara na sigurno. No, njegovoj molbi nije udovoljeno. U to vrijeme Stjepan Pakšec vjerojatno nije znao kako su on i obitelj kao i mnogi drugi Hrvati na popisu onih koji su predviđeni za likvidaciju od strane srpskih ekstremista. Pored nacionalne i vjerske mržnje, dodatni motiv za to je bila pljačka imovina - od osobnih stvari do novca, zlatnine i drugih vrijednosti, što je bila uhodana praksa koja se u odnosu na građane ne-srpske nacionalnosti koji su i nakon okupacije pokušali ostati živjeti u svojim domovima sustavno provodila na svim okupiranim područjima, pa i na vukovarsko-borovskom. Kako bi uklonili svjedoke svojih nedjelja, zločinci su najčešće ubijali one koje su pljačkali, ne rijetko i čitave obitelji, pa je tako tijekom okupacije na područjima formalno pod zaštitom UNPROFOR-a (a kojima su u suštini upravljale srpske paravlasti) ubijeno između 1.000 i 1.200 osoba. Istini za volju, srpski ekstremisti ubijali su i svoje sunarodnjake koji su se solidarizirali s Hrvatima, supružnike i djecu iz mješovitih brakova, mnogim i pod lažnim optužbama za "špijunažu" u korist hrvatske strane, a bilo je i međusobnih obračuna između paravojnih i terorističkih skupina. ; međutim, glavna oštrica terora usmjerena je na one koji nisu bili Srbi, među kojima su najveće žrtve bili pripadnici hrvatskog naroda koji su surovo lišavani života - i to bez ikakvog povoda, razloga i bez ikakve krivnje. Za mnoge se od njih odluka da se unatoč svemu i poslije okupacije ostane u svome domu pokazala kobnom, pa tako i za obitelj Pakšec.

 Dana 9. travnja 1992. godine, u lokalu "Taksi" čiji je vlasnik bio zamjenik "komandanta TO Vukovar" Stanko Vujanović (zločinac koji je ubio ranjenike i civile na Ovčari nakon pada Vukovara), dvojica pripadnika "TO" odlučila su otići do kuće. obitelji Pakšec i oduzeti im automobil. Jedan od njih dobro ih je poznavao - jer su bili susjedi. Iste večeri, oko 19:00 sati, obučeni u civilnu odjeću i naoružani, došli su u njihov dom. Stjepan, Ana i mlađi sin Damir bili su u prizemlju, u dnevnom boravku, a stariji sin Dario na katu. Ne, tu je bila i jedna susjeda, Srpkinja, koja se plašila biti sama u svome domu, pa je zamolila da se u neko vrijeme primi u svoju kuću. Zločinci su najprije prijeteći oružje izveli u hodnik Stjepana i rekli kako uzimaju njegov automobil, budući da se čitava obitelj ipak nalazi na  "spisku za iseljenje pošto su Hrvati". Stjepan se nije protivio niti je pružao otpor. Zatim su tražili da pokupi sve što je vrijedno u kući i preda im, uz objašnjenje da svakako neće moći puno toga ponijeti kad budu odlazili. Dok je jedan od njih razgovarao s domaćinom, drugi je silovao susjedu koja se sklonila u jednu od soba. Kad su dobili ključeve automobila, tražili su od Stjepana novac, ali ovaj nije odmah pristao dati im ga (računajući kako će mu trebati kako bi izvukao obitelj iz grada), pa je dobio nekoliko udaraca drškom pištolja po glavi. Potom supruga Ana donosi posljednjih 150 njemačkih maraka što su ih imali u kući, što je ovu dvojicu napasnika razbjesnilo, pa su postali još agresivniji.  

Spomen- obilježje žrtvama masovne grobnice -

Nova ulica u naselju Sajmište gdje je pogubljena obitelj Pakšec

(Adresa slike )

 U međuvremenu, stariji sin Dario je sisao s katom u dnevni boravak. Jedan od napadača odveo je iz kuće silovanu ženu (koja je kako se poslije pokazalo ipak ostala živa), dok je drugi u kući pazio na obitelj Pakšec. Stjepan je predao sve što je imao od vrijednosti odmah nakon što se drugi napadač vratio, ali mu to nije pomoglo. Ispalili su mu nekoliko hitaca u glavu i ubili ga na mjesto, a potom izveli iz kuće suprugu i dječake i primorali ih da sjednu na stražnje sjedalo svoga automobila, nakon čega su ih odvezli u Novu ulicu, na kućni broj 28. Na tom mjestu ostale su su samo ruševine kuće i stari seoski bunar u dvorištu. Žena i dječaci nisu zvali u pomoć niti su se branili, iako su vjerojatno znali što ih čeka. Zločinci su ih okrenuli prema bunaru is leđa ispali hice u glavu svakoj od žrtava, zatim podigli poklopac i ubacili ih u jamu duboku 15 metara. Donijeli su na kraju i Stjepanovo tijelo (zamotano u deku) i bacili ga na isto mjesto.

 Čak ni najbliža rodbina obitelji Pakšec nije znala ništa određeno o njihovoj sudbini, sve dok nisu pokrenuli potragu preko Međunarodnog Crvenog križa čiji su djelatnici u svibnju 1992. godine u okupiranom Vukovaru dobili podatke o zločinu nad obitelji Pakšec. Kasnije je izašlo na vidjelo da je "Milicija Krajine" (čije je sjedište bilo u Dalju) napravila 11. travnja 1992. godine "zapisnik o uviđaju" u kojem je opisana egzekucija sve četiri žrtve. Nakon uhićenja, jedan od zločinaca je otkrio mjesto zločina i bunar s tijelima žrtava. U Belom Manastiru mu je započelo i suđenje (drugi ubojica tada je bio nedostupan i njemu se nije sudilo), ali je optuženi pod nejasnim okolnostima pobjegao iz pritvora 1994. godine.

Posljednje počivalište obitelji Pakšec na Katoličkom groblju u Dalju

(Adresa slike )

 Zahvaljujući svjedočenju susjede Pakšecovih (Srpkinji koja je bila silovana u vrijeme upada zločinaca u njihovu kuću), posloženi su svi detalji onoga što se događalo kritične večeri, te su tijela vlasti Republike Hrvatske pravomoćno osudila dvojicu počinitelja - Slavka Petrovića i Nikolu Dukića zvanog Gidže. No, budući da im je suđeno u odsutnosti (jer su bili nedostupni hrvatskim tijelima kaznenog progona), predmet je ustupljen pravosuđu Republike Srbije. Tako je susjed i dobar poznanik obitelji Pakšec, Vukovarac Nikola Dukić Gidža, u Srbiji osuđen za sudjelovanje u teškom ubojstvu na 30 godina zatvora, a Slavko Petrović u odsutnosti (jer je bio nedostupan vlastima Republike Srbije), za teško ubojstvo i silovanje na 40 godina. .

 Žrtve su ekshumirane tek 13. listopada 1999. godine i pokopane na Katoličkom groblju u Dalju. Surovi zločin nad obitelji Pakšec - pri čemu krvnici nisu pošteđeni ni djecu - ostao je zabilježen kao jedan od brojnih nekažnjenih zločina, što je gotovo pravilo kad su u pitanju žrtve pobijene od srpskih terorista i pripadnika agresorskih skupina i formacija.

Zlatko Pinter/PDN