„Na današnji dan, 04. 05. 1992. godine, nekoliko tjedana nakon mog ranjavanja na kupreškom ratištu 1992., moj brat, tada pripadnik „Bojne Frankopana“, nakon što ga je pogodio pancirni metak u desnu nogu i prepolovio mu bedrenu kost našao se u zarobljeništvu.

Četnici su mu tako teško ranjenom skinuli hlače i vezali ga konopom, objavio je na svojem FB-e profilu, brat blizanac, Željko Glasnović.

„Na današnji dan nekoliko tjedana nakon mog ranjavanja na kupreškom ratištu 1992., moj brat, tada pripadnik „Bojne Frankopana“, nakon što ga je pogodio pancirni metak u desnu nogu i prepolovio mu bedrenu kost našao se u zarobljeništvu.

Četnici su mu tako teško ranjenom skinuli hlače i vezali ga konopom. Vukli su ga po kupreškom kršu, ruke je imao svezane na leđima, oderali su mu kožu, polomili rebra i naposljetku odsjekli uho.

„Evo ustaša, došao je iz Kanade da ostavi kosti na hercegovačkom kršu!“, govorili su prijeti da će ga odvesti u selo i posebno na ražnju, isto onako kako su četnici radili hrvatskim vojnicima i civilima tijekom Drugog svjetskog rata.

Prvo je zatvoren na Kupresu, a zatim ga prebacuju u logor “Stara bolnica” kraj Knina.

 Prilikom transporta u Banja Luku, u srpskim selima su se zaustavljali kamioni sa zarobljenicima koje su tada lokalni stanovnici batinali, onako kako su partizani radili hrvatskim vojnicima i civilima na Križnom putu. U vojnoj bolnici u Banjoj Luci liječnici bi puštali u bolnicu vojnika da ga muče i teško ranjenog tuku svaki dan.

Dva mjeseca je ležao na nosilima u donjem rublju. Između ostalog, električnom bušilicom su mu probušili koljeno s jedne i druge strane. Tukli su ga po rukama elektrošokerom za krave, arterije su mu doslovno pucale.

Nakon toga zatvoren je u istražni zatvor u Banjoj Luci, a zatim prebačen u Manjaču. Tamo bi hodali između njih i tukli ih šipkama i željeznim lancima, a tko bi se srušio, bio bi ubijen onako kako su „osloboditelji“ radili hrvatskim zarobljenicima u kolonama smrti 1945. godine.

Nakon 15 teških i mučnih mjeseci zarobljeništva razmijenjeno je kod sela Dragalić. Na razmjeni, dovoljno je bilo vidjeti kako izgledaju njihovi zarobljenici, a kako su izgledali naši.

Nakon izlaska iz zatočeništva, niti jedna hrvatska služba, nitko od naših institucija nije s njim razgovarao. Nije ih zanimalo ni gdje je bio, ni što je sve vidio, ni tko ga je mučio, ni tko je naređivao.

DORH nikada ništa nije poduzeo protiv njegovih mučitelja niti su hrvatske institucije bile zainteresirane za razgovor s njim. Umjesto toga, našao se na srpskom popisu osumnjičenih za ratne zločine počele na području na kojem on uopće nije bio, u razdoblju tijekom kojeg je bio u njihovom zatočeništvu.

Bratova Golgota samo je još jedna priča među tisućama drugih priča i sudbina koje ne zanimaju nelustriranu vlast koja se naziva hrvatskim, priča koja je počela davno prije njegovog ranjavanja i zarobljavanja i koju dijeli s brojnim drugim Hrvatima koje su u posljednjih 100 godina terorizirali, zlostavljali. i ubijali u ime velikosrpske i komunističke zločinačke ideologije.“

 Da podsjetim, Željko Glasnović, krajem lipnja 1991. godine bio je pripadnik Legije stranaca, čija se pukovnija vratila iz Zaljevskog rata. Bivši profesionalni vojnik Kanadske vojske, pravosudni policajac i godinu dana star legionar namjeravao se odmoriti od višemjesečnog ratovanja u Zaljevskom ratu prije nego što bude ponovno poslan u neku drugu vojnu misiju.

Dok se je odmarao i razmišljao kako će provesti slobodne dane, u vijestima je vidio gorući tenk u Sloveniji i istog trena odlučio je napustiti Legiju stranaca i otići u Domovinu iz koje je otišao kao dvogodišnje dijete.

Govoreći o tom vremenu Željko Glasnović rekao je „Znao sam da će poslije Slovenije napasti Hrvatsku. Borbu za samostalnu Hrvatsku nisam mogao gledati preko televizije, želio sam u njoj sudjelovati“.

Željko Glasnović bivši legionar, general Hrvatske vojske, zapovjednik elitnih postrojbi HVO-a , brigade Kralj Tomislav, 1. gardijske brigade HVO-a i zapovjednik cijelog HVO-a u posljednjim oslobodilačkim akcijama u BiH.

 Dok se legionar Željko Glasnović, nakon svog dolaska u Hrvatsku, s bojnom Zrinski pripremao u Kumrovcu za prve ratne operacije u Hrvatskoj, koja je bila napadnuta od pobunjenih Srba te potpomognuta JNA, njegov brat blizanac Davor ostavio je svoj dobro plaćen posao u Kanadi i stigao za bratom u hrvatskog dragovoljca.

Kad ga je brat Željko pitao zašto je to učinio Davor Glasnović je rezolutno odgovorio „Ne mogu sjediti u Kanadi i sve to gledati kao konjske trke“.

Davora i Željka Glasnovića odgajale su u dalekoj Kanadi majka Rozalija i baka Ana Živković, tako da uvijek znaju tko su i što su, pa shodno tome nisu rekle ni riječ, nego su im dale blagoslov što su Željko i Davor odlučili da se idu boriti za Hrvatska,

Kada je u BiH, u Hercegovini spaljeno hrvatsko selo Ravno, braća Glasnović, nisu dvojili ni trena nego su se prijavili kao dragovoljci.   

Željko Glasnović već je obučavao hrvatske dragovoljce po Hercegovini, a pridružio mu se i brat Davor, te su zajedno u bitci na Kupresu bili teško ranjeni. Željko se iz neprijateljskog okruženja uspio nekako izvući, a Davor je s prostrijeljenim kukom pao u četničke ruke, gdje su mu odsjekli uho i pokušali ga zaklati, ali ga je spasio jedan oficir JNA poslavši ga na zarobljeničku kalvariju dugu punih petnaest mjeseci u logoru Manjača.

„Evo ustaša, došao je iz Kanade da ostavi kosti na hercegovačkom kršu!“, govorili su prijeti da će ga odvesti u selo i posebno na ražnju, isto onako kako su četnici radili hrvatskim vojnicima i civilima tijekom Drugog svjetskog rata.

Prvo je zatvoren na Kupresu, a zatim ga prebacuju u logor “Stara bolnica” kraj Knina.

Prilikom transporta u Banja Luku, u srpskim selima su se zaustavljali kamioni sa zarobljenicima koje su tada lokalni stanovnici batinali, onako kako su partizani radili hrvatskim vojnicima i civilima na Križnom putu. U vojnoj bolnici u Banjoj Luci liječnici bi puštali u bolnicu vojnika da ga muče i teško ranjenog tuku svaki dan.

 Dva mjeseca je ležao na nosilima u donjem rublju. Između ostalog, električnom bušilicom su mu probušili koljeno s jedne i druge strane. Tukli su ga po rukama elektrošokerom za krave, arterije su mu doslovno pucale.

 Nakon toga zatvoren je u istražni zatvor u Banjoj Luci, a zatim prebačen u Manjaču. Tamo bi hodali između njih i tukli ih šipkama i željeznim lancima, a tko bi se srušio, bio bi ubijen onako kako su „osloboditelji“ radili hrvatskim zarobljenicima u kolonama smrti 1945. godine.

 Nakon 15 teških i mučnih mjeseci zarobljeništva razmijenjeno je kod sela Dragalić. Na razmjeni, dovoljno je bilo vidjeti kako izgledaju njihovi zarobljenici, a kako su izgledali naši.

Nakon izlaska iz zatočeništva, niti jedna hrvatska služba, nitko od naših institucija nije s njim razgovarao. Nije ih zanimalo ni gdje je bio, ni što je sve vidio, ni tko ga je mučio, ni tko je naređivao.

DORH nikada ništa nije poduzeo protiv njegovih mučitelja niti su hrvatske institucije bile zainteresirane za razgovor s njim. Umjesto toga, našao se na srpskom popisu osumnjičenih za ratne zločine počele na području na kojem on uopće nije bio, u razdoblju tijekom kojeg je bio u njihovom zatočeništvu.

Bratova Golgota samo je još jedna priča među tisućama drugih priča i sudbina koje ne zanimaju nelustriranu vlast koja se naziva hrvatskim, priča koja je počela davno prije njegovog ranjavanja i zarobljavanja i koju dijeli s brojnim drugim Hrvatima koje su u posljednjih 100 godina terorizirali, zlostavljali. i ubijali u ime velikosrpske i komunističke zločinačke ideologije.“

Da podsjetim, Željko Glasnović, krajem lipnja 1991. godine bio je pripadnik Legije stranaca, čija se pukovnija vratila iz Zaljevskog rata. Bivši profesionalni vojnik Kanadske vojske, pravosudni policajac i godinu dana star legionar namjeravao se odmoriti od višemjesečnog ratovanja u Zaljevskom ratu prije nego što bude ponovno poslan u neku drugu vojnu misiju.

Dok se je odmarao i razmišljao kako će provesti slobodne dane, u vijestima je vidio gorući tenk u Sloveniji i istog trena odlučio je napustiti Legiju stranaca i otići u Domovinu iz koje je otišao kao dvogodišnje dijete.

Govoreći o tom vremenu Željko Glasnović rekao je „Znao sam da će poslije Slovenije napasti Hrvatsku. Borbu za samostalnu Hrvatsku nisam mogao gledati preko televizije, želio sam u njoj sudjelovati“.

Željko Glasnović bivši legionar, general Hrvatske vojske, zapovjednik elitnih postrojbi HVO-a , brigade Kralj Tomislav, 1. gardijske brigade HVO-a i zapovjednik cijelog HVO-a u posljednjim oslobodilačkim akcijama u BiH.

Dok se legionar Željko Glasnović, nakon svog dolaska u Hrvatsku, s bojnom Zrinski pripremao u Kumrovcu za prve ratne operacije u Hrvatskoj, koja je bila napadnuta od pobunjenih Srba te potpomognuta JNA, njegov brat blizanac Davor ostavio je svoj dobro plaćen posao u Kanadi i stigao za bratom u hrvatskog dragovoljca.

Kad ga je brat Željko pitao zašto je to učinio Davor Glasnović je rezolutno odgovorio „Ne mogu sjediti u Kanadi i sve to gledati kao konjske trke“.

Davora i Željka Glasnovića odgajale su u dalekoj Kanadi majka Rozalija i baka Ana Živković, tako da uvijek znaju tko su i što su, pa shodno tome nisu rekle ni riječ, nego su im dale blagoslov što su Željko i Davor odlučili da se idu boriti za Hrvatska,

Kada je u BiH, u Hercegovini spaljeno hrvatsko selo Ravno, braća Glasnović, nisu dvojili ni trena nego su se prijavili kao dragovoljci.   

Željko Glasnović već je obučavao hrvatske dragovoljce po Hercegovini, a pridružio mu se i brat Davor, te su zajedno u bitci na Kupresu bili teško ranjeni. Željko se iz neprijateljskog okruženja uspio nekako izvući, a Davor je s prostrijeljenim kukom pao u četničke ruke, gdje su mu odsjekli uho i pokušali ga zaklati, ali ga je spasio jedan oficir JNA poslavši ga na zarobljeničku kalvariju dugu punih petnaest mjeseci u logoru Manjača.