U proljeće 1990. godine u Pakracu su održani izbori za članove općinskih vijeća te zastupnike u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske. Za predsjednika Općine Pakrac izabran je Milan Božić (Hrvat), a za potpredsjednika Izvršnog vijeća OP Čedomir Bojčić (Srbin). Sastav Općinske skupštine nakon izbora bio je sljedeći: 50 Srba, 18, Hrvata i 7 ostalih. Postotno gledano Srba je u Skupštini bilo 66,7 % (u odnosu na 46,4 % koliko ih je u općini bilo po popisu stanovništva), te 33,3 % Hrvata i ostalih (53,6 % prema popisu stanovništva). Uprkos ovakvom nerazmjeru i većinskoj zastupljenosti u tijelima pakračkih vlasti lokalni Srbi uporno šire propagandu o ugroženosti srpskog naroda na pakračkom području, u čemu prednjači predsjednik općinskog SDS-a Veljko Džakula.

Stanje se pogoršava nakon što 21. veljače 1991. godine Sabor RH usvaja Rezoluciju o prihvaćanju postupaka za razduživanje s SFRJ i o zaštiti ustavnog poretka Republike Hrvatske. Već sljedećeg dana, rano ujutro, Džakula skuplja 16 potpisa odbornika za hitno sazivanje sjednice općinske Skupštine. Predsjednik Božić, sukladno statutu, saziva sjednicu za isto poslijepodne. Prije početka rasprave izneseni su zahtjevi 12 lokalnih Mjesnih zajednica: da se broj milicajaca i rezervnih milicajaca svede na broj prije svibnja 1990., da se razoruža nelegalno naoružano civilno stanovništvo (ukoliko to ne učine mjerodavni, učinit će to sami podnosioci zahtjeva), da na uniformama milicije ostanu jugoslavenska obilježja te da se prestane plaćati tv pretplata „ustaškom HRT-u“. Od 75 odbornika pristuno je bilo njih 52, a od 23 odsutna 15 ih je bilo iz hrvatskih redova.

Nakon toga je počela sjednica čija je tema trebala biti procjena (realna) stanja u Hrvatskoj i samoj pakračkoj općini. Umjesto argumentirane rasprave prevladavale su teze o ustašama, zavjeri Vatikana i zapadnih sila i slično. Zanimljivo je napomenuti da je na sastanku aktivno sudjelovao i Džakula, koji na to nije imao pravo jer nije bio odbornik, te je vatreno zagovarao pristupanje tzv. SAO Krajini.

Nakon žestoke rasprave (bolje rečeno masovnog vrijeđanja) glasalo se o 4 točke: o saborskim rezolucijama, zahtjevu 12 Mjesnih zajednica, pristupanju tzv. SAO Krajini i preimenovanju lokalne policijske postaje. Saborske rezolucije odbačene su bez glasa protiv (4 suzdržana), a navedeni zahtjevi Mjesnih zajednica prihvaćeni su sa dva glasa protiv i 2 suzdržana.

Predsjednik Božić tada je, želeći smiriti situaciju, želio posljednje dvije točke odgoditi za redovnu sjednicu, o to je odbačeno natpolovićnom većinom. Apsolutnom većinom izglasano je pristupanje Općine Pakrac SAO Krajini, a policijska postaja u Pakracu preimenovana je u Okružni sekretarijat unutrašnjih poslova Pakrac (šest dana kasnije službeno je podređena Sekretarijatu unutrašnjih poslova SAO Krajine).

Ubrzo će Ustavni sud RH poništiti ove odluke, što će dovesti do puča policajaca srpske nacionalnosti u Pakracu. Oni će u noći na 2. ožujka 1991. razoružati hrvatske kolege i preuzeti nadzor nad postajom što je bio prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih regularnih snaga sa srpskim pobunjenicima.