Dr. sc. Sanja Vujačić u razgovoru s francuskim generalom Perrucheom o strateškoj autonomiji EU

24.10.2021. 15:42:00

Onoliko koliko je ideja europske strateške autonomije bliska francuskim građanima, jer je percipirana kao prirodan slijed događaja, toliko ona pobuđuje sumnju ili nerazumijevanje kod drugih Europljana. Zašto Transatlantskom savezu dodavati još jedan – europski?

Teško bi bilo pronaći osobu u boljoj poziciji od gospodina Perruchea za argumentiranje potrebe razvoja zajedničke europske strateške kulture. Francuski general, bivši glavni ravnatelj Vojnog stožera EU-a i konzultant specijaliziran u području sigurnosnih i obrambenih strategija, kvalificirani je stručnjak za obranu u Europskom parlamentu, član Znanstvenog vijeća Zaklade Schuman i počasni predsjednik EuroDéfense – Francuska, udruge koja okuplja gospodarstvenike i visoke vojne i civilne dužnosnike koje ujedinjuje zajednički interes za europsku obranu. Poput17 drugih takvih europskih udruga, EuroDéfense – Francuska je sastavnica europske mreže čija je vokacija unaprijediti ideju zajedničke obrambene politike. Hrvatska još uvijek nije sastavni dio te mreže, iako je situacija kritična otkad je Indo-Pacifik novo geopolitičko središte svijeta – prostor u kojem se vodi nemilosrdna bitka između Kine i anglofonskih sila, predvođenih Sjedinjenim Državama – za poziciju svjetskog tehno-hegemona. Kroz “australsku aferu s podmornicama”, anglofonske pomorske snage brutalno su izbacile Francusku iz igre, a s njom i ostatak kontinentalne Europe.

Slika: francuski general Jean-Paul Perruche




– Sanja Vujačić: Generale, u opisanim okolnostima bilo bi interesantno najprije iznijeti vaše viđenje trenutačne europske obrambene situacije.

General Jean-Paul Perruche: Europska obrana trenutačno je organizirana na 3 razine: nacionalnoj, NATO i EU. Dakle, obrana je i dalje nacionalna obveza  i odgovornost, iako je jasno da, u svjetskom sigurnosnom kontekstu 21. stoljeća, gotovo sve europske nacije više nisu u mogućnosti pojedinačno odgovoriti potrebama za globalnom obranom.

Obrana većine EU članica se oslanja na NATO i SAD, iako se strateški interes SAD-a za Europu smanjivao počevši od kraja Hladnog rata i paralelno rastao u Aziji. Čak i ako novi američki predsjednik posveti više pozornosti od svog prethodnika održavanju suradnje s europskim saveznicima u NATO-u, ta organizacija sigurno neće pokriti sve obrambene potrebe Europljana u budućnosti. Među poukama izvučenim iz operacije u Afganistanu najvidljivija je ona koja nas upućuje da kad Sjedinjene Države rukovode nekom međunarodnom operacijom, jedini odlučujući čimbenik je američki interes. To je ključni razlog iz kojeg je za europske saveznike u NATO-u od vitalne važnosti stalno provjeravati da li se njihovi sigurnosni interesi i kako podudaraju s onima SAD-a. To ne znači da Transatlantski savez više nije valjan (upravo suprotno), nego da će Europljani morati preuzeti veći dio europskog sigurnosnog tereta za koji je poželjno da se nadopunjuje s onim američkim. A najbolji način da Europljani značajno povećaju svoju moć, je da taj teret preuzmu zajedno.

Budući da se radi o političkoj organizaciji u kojoj Europljani razvijaju zajedničke interese, EU je jedino mjesto gdje Europljani mogu unaprijediti svoje strateške sposobnosti i autonomiju. Stoga je zajednički pristup država članica EU obrani od životnog značaja za jačanje njihove obrambene spremnosti i njihov doprinos učinkovitijem NATO-u.

Nažalost, trenutna ZSOP (Zajednička sigurnosna i obrambena politika) vrlo je ograničena nedostatkom ambicija i kompetencija; zapravo nije se spremna učinkovito suočiti s većinom sigurnosnih izazova.

– Prema vama, koje su potrebe učinkovitije europske obrane i kako ih zadovoljiti?

Ono što nam treba može se sažeti u pet akcija:

Prva akcija je razjasniti i redovito ažurirati podjelu uloga između 3 razine obrane (nacionalna, NATO, EU) pred potencijalnim vrstama prijetnji i rizika. Iz čega na kraju treba polučiti zadaće koje će Europljani odrađivati zajedno, sa ili bez SAD-a, kao i operativne sposobnosti koje treba razviti sukladno tomu. ZSOP se, tako, više ne bi smatrao duplikacijom NATO-a. Ako Europskoj uniji damo veću odgovornost u obrani, onda ju trebamo osposobiti i za učinkovito ostvarivanje njenih misija. Usprkos sporazumu iz 2016., učinkovita komplementarnost NATO-a i EU-a u obrani ostala je nejasna: umjesto da govorimo o nepotrebnom dupliciranju, trebali bismo govoriti o nužnom dupliciranju.

Druga akcija je smanjenje europske ovisnosti u operativnim i tehnološkim domenama kako bi se povećala njena strateška autonomija. Da bi se postiglo potrebno europsko jedinstvo djelovanja, države članice EU-a moraju imati iste ciljeve. U tom bi smislu trebalo definirati zajedničke interese i ambicije u obrani na razini EU. Za sada se o zajedničkim inicijativama ZSOP-a raspravlja od slučaja do slučaja, na raskrižju 27 nacionalnih interesa – koje, dakle, pokrivaju vrlo reducirano područje zajedničkog djelovanja, pa europska operativna suradnja nalikuje tradicionalnoj koaliciji. Stoga se Europljani nadaju da će rezultat studije Strategic Compass uspjeti udariti temelje pravoj europskoj obrambenoj Bijeloj knjizi! Onoj koja bi trebala dovesti do jače solidarnosti, te nacionalne i sigurnosne interese EU / država članica učiniti bližim i dosljednijim, otvarajući put prema većoj komplementarnosti i suradnji među državama članicama, na regionalnoj i transverzalnoj osnovi. Bijela knjiga EU-a ne bi trebala zamijeniti nacionalne obrane, nego im ponuditi okvir za dosljednost. Pored čega bi se ozbiljno trebalo angažirati na daljnjem promišljanju provedbe konkretne solidarnosti među državama članicama kako bi se građanima demonstriralo što se od Unije očekuje i što ona može učiniti bolje od nacije za njihovu sigurnost.

Treća akcija odnosi se na uspostavu vjerodostojnog i odgovornog europskog političkog i operativnog vodstva. Nužno je poboljšati trenutačni sustav vodstva u ZSOP-u. Potpun međuvladin pristup obrani podrazumijeva slabo vodstvo! Protivno NATO-u, u EU-u ne postoji pojedinačna država članica koja bi svojom vojnom snagom mogla osigurati i jamčiti sigurnost cijele Unije. Stoga je nužno primijeniti drugovrsni mehanizam vodstva. Onaj vidljiviji, učinkovitiji i vjerodostojniji, koji zahtijeva veću anticipaciju država članica glede njihove moguće implikacije u misijama i operacijama EU-a. Upravo bi europska Bijela knjiga trebala  podcrtati glavne moguće scenarije s kojima bi se EU mogla suočiti i odgovoriti autonomnom obranom i zaštitom, te u tom smislu predvidjeti mogući doprinos država članica. Time bi se značajno poboljšala europska reaktivnost, odnosno brže donošenje političkih odluka uz potporu punopravne civilno-vojne zapovjedne strukture (stalne i kvalificirane). U tom cilju bi trebalo definirati i organizirati kompetentna zajednička tijela EU-a za jasno određena područja djelovanja/misije. Iz političke perspektive, s obzirom na to da je projekt izgradnje EU-a, u kontekstu 21. stoljeća, za preslabe europske nacije način postizanja veće moći i većeg utjecaja, to implicira da neke odgovornosti i zadaci budu preneseni s nacija na EU – te da se njima upravlja na toj razini. Radi se o dijeljenju suvereniteta na razini EU-a radi nadoknade gubitka moći na nacionalnoj razini. Takav bi bio dogovor! Kako postupiti? Rukovođenje pandemijom COVID-a dobra je ilustracija onoga što bi trebalo biti bolje vođeno na razini EU-a.

U tom smislu, bez obzira na područje nadležnosti koje ćemo EU-u dati u obrani, nužan je permanentan operativni lanac zapovijedanja. Onaj koji ide od političkog vodstva do operativnog stožera (OHQ-a)  i stožera oružanih snaga (FHQ-a), oslanjajući se na najvišu razinu C2 sustava (strateško zapovijedanje i kontrola – C2 sustav za misije i operacije ZSOP-a).

Četvrta akcija uključuje kreiranje učinkovitih operativnih sposobnosti EU -a („Europska vojska“), jer je jačanje suradnje među članicama na vojnom planu u redu, ali su nam poznate njene granice. Treba definirati gdje je u organizacijskoj strukturi i instrumentima ZSOP-a poželjna veća integracija i kreirati vojne jedinice koje su prilagođene misijama koje će voditi EU. Na primjer, učiniti koncept za borbenu grupu jačim i fleksibilnijim.

Treba smanjiti ogroman gubitak resursa prilikom investiranja u obranu i nabavu – na način da se očuvaju obrambene sposobnosti:

  • Države članice zajedno troše 200 milijardi eura godišnje na obranu (podaci ARES), što Europu čini trećim najmoćnijim obrambenim igračem nakon Sjedinjenih Država (SAD i Kina). Međutim, zbroj 27 obrambenih proračuna nije smislen dok njime upravlja 27 donositelja odluka. Ne postoji EU proračun za obranu.
  • U usporedbi s SAD-om, Europa ima visoku razinu fragmentacije u naoružanju, što je kulminiralo s oko 180 različitih vrsta opreme nasuprot 30 za potonje (McKinsey, 2017.).
  • Nedostatak suradnje također stvara suvišne strukture kod država članica. Tako bi se, udruživanjem nabave, moglo uštedjeti do 30% godišnjih izdataka za obranu (McKinsey, 2017.). Personalni troškovi obuhvaćaju više od 50% izdataka za obranu u EU-u nasuprot manje od 40% u SAD-u.

Ključni cilj pete akcije je razvoj zajedničke europske operativne kulture. Inspirirana je strateškom autonomijom Unije, odnosno upućivanjem zajedničkih sveobuhvatnih rješenja/odgovora na potrebe izražene u Bijeloj knjizi EU-a. Teži se postupnom osposobljavanju operativaca (civilnih i vojnih) da razmišljaju polazeći od europskog osjećaja i zajedničke percepcije prijetnji i odgovora na njih, nakon što su uspješno prevladali i proširili svoje nacionalne vizije obrane. U tom smislu, nužno je formirati europsku obrambenu savjest. Isto zahtijeva informiranje i mobilizaciju građana – bez njihove suglasnosti i podrške, evidentno je kako je taj projekt neostvariv.

– Generale, spomenuli ste da je da je projekt izgradnje EU-a za preslabe europske nacije način postizanja veće moći i utjecaja u svijetu. Vodeći se upravo tom mišlju, Hrvatska je ušla u EU i NATO. No, NATO se ubrzo našao u “stanju cerebralne smrti”, a balkanske države koje su ostale izvan EU-a nisu se europeizirale, nego se balkanizirala Europska unija. Moja studija hrvatskog slučaja pokazuje da je balkanizacija EU-a ključni sistemski sigurnosni rizik hrvatskog prostora. Očituje se kao nedostatni regulacijski (upravljački) kapacitet hrvatske države na nacionalnoj i regionalnoj razini i reflektira u činjenici da se Hrvatska ulaskom u Uniju i NATO nije zaštitila od balkanizacije. Drugim riječima, Unija se –  kroz proširenje i etničku diversifikaciju- našla u stanju iz kojeg je ona teoretski trebala izvući balkanske države. U situaciji u kojoj se nijedna od malih, slabih i suparničkih država članica EU-a ne može učinkovito braniti od vanjskih ugroza, budući da svaka od njih ostaje zarobljena u gustoj mreži diplomatskih i ekonomskih veza, koje su često suprotstavljene – ali uvijek povezane s velikim silama: Amerikom, Kinom i Rusijom (definicija balkanizacije prema Massoudu Moradiju, 2014.). Naravno, najbolji mogući odgovor na tu prijetnju bio bi razvoj zajedničke europske strateške kulture. Ako ne, samo formalno ujedinjeni Europljani će, umjesto da obilježe povijest, iz nje tiho izići. Ali, je li nama uistinu preostalo dovoljno vremena za nadoknaditi sve što smo propustili u proteklih 30 godina? Poglavito ako uzmemo u obzir da brojne europske zemlje nisu spremne dijeliti više suvereniteta na EU razini kako bi nadoknadile gubitak moći na onoj nacionalnoj. I to upravo zbog slabosti koje je Europa pokazala u svom dosadašnjem odmjeravanju snaga, kako sa savezničkim –  tako i s neprijateljskim političkim i gospodarskim konkurentima na međunarodnoj sceni. Kontroverza između “suverenista” i “pro Europejaca” traje čak i u Francuskoj, domovini europske strateške autonomije. Suverenizam se poziva na de Gaullovu tradiciju, percipiranu u obliku antiamerikanizma, europskog skepticizma i saveza s Rusijom. Izražava “zahtjev za nacijom” -osjećaj prisutan u velikom dijelu francuskog stanovništva, koji je došao do izražaja tijekom francuskog referenduma o Ugovoru o Ustavu za Europu (Lisabonski ugovor), održanog 29. svibnja 2005. – kada je Francuska odbila njegovu ratifikaciju. Odatle moje posljednje pitanje: „Što uopće, u opisanom kontekstu, može biti realan zajednički cilj Europljana, među kojima je mnogo onih koji ne vjeruju kako je njihov nacionalni suverenitet kompatibilan s europskim supranacionalnim?“

Ukratko, ključno pitanje koje očekuje odgovor je: žele li Europljani uistinu biti sposobni i spremni pokretati zajedničke operacije, tamo gdje ili kada Sjedinjene Države to ne žele. Ukoliko je to slučaj, morat će se dogovoriti o načinu na koji će ih upogoniti: ostati na međuvladinoj suradnji i ograničenoj moći na EU razini, ili se odlučiti za dodatnu integraciju i prihvatiti ideju dijeljenja suvereniteta? Ako odluče da je “više integracije” njihov cilj, moraju prihvatiti prelazak s nekoliko nacionalnih tijela na jedno europsko koje djeluje za dobrobit svih nacija sudionica.

Znamo da je “Europska vojska” utopija sve dok nije stvorena europska vlada, ali i da gradnja europskih obrambenih snaga koje bi djelovale pod jednim zajedničkim zapovjedništvom može biti realan cilj.

 

Izvor: geopolitika.news/Foto:Profimedia

Izvorni autor: Geopolitika News

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.