H. Hitrec: Ako su u pitanju Hrvati, nema genocida

14.12.2021. 08:53:00

Ide dalje prosinac 2021.

Prošao je sveti Nikola, nastavio Djed Božićnjak ili politički korektni Djed Mraz, sve se to nekako pomiješalo, samo je krampus ostao isti, vrag ga dal. U zemlji Hrvatskoj ne osjeća se previše adventska Hitrecradost, ne samo poradi pošasti koja je na umoru, tvrde optimisti, nego i zbog zbivanja na društvenoj sceni, gdje se sudaraju dvije trećine normalnih ljudi bez prava glasa u medijima, na referendumima i drugdje, s jednom trećinom razularenih konjanika koji su zaposjeli tzv. sredstva javnoga priopćavanja, a pri tomu ne mislim na sve novinare nego na one kojih se i profesionalni novinari odriču, još više na njihove (oštrom selekcijom odabrane) sugovornike u novinskim, radijskim i televizijskim razgovorima. Pa kada nakon jednosatnoga čitanja odbacim odeblja subotnja izdanja tiražnih (?) novina, ostajem bez riječi, iskreno ganut. Na jednoga više-manje hrvatski nastrojenoga pisca novinskih “eseja” dolazi barem deset ni manje ni više nego protuhrvatski rastrojenih tipova koji mutno ili sladostrasno otkrivaju mane i strahote hrvatstva u sadašnjosti, bližoj i daljoj prošlosti. Pišu hrvatskim jezikom, donekle, a razmišljaju svim drugim jezicima samo ne hrvatskim. Skidam im kapu, uspijevaju razoriti sve što smo prije trideset godina stvorili (i obranili), pa zaključujem da je tisak (prvenstveno) u drugoj polovici osamdesetih godina, još u vrijeme komunizma, u Hrvatskoj bio daleko hrvatskiji od današnjega, ponekad šifriran, ali ne uvijek. A i hrvatski je jezik bio ljepši i sebi vjerniji, držalo se do njega, bio je – što bi rekli ekonomisti – dodana vrijednost u otporu režimu.

U prošlom je tjednu više no skromno obilježena godišnjica smrti predsjednika Tuđmana. U boljim bi se vremenima okupilo u Velikom Trgovišću mnogo ljudi, kao i na Mirogoju, ove je godine dojahala četa mala i formalna, ali ni to nije Tuđman grobnicabilo tako sablasno kao u Hrvatskom saboru gdje je odana počast prvom predsjedniku uz mnoštvenu nazočnost zastupnika, a bilo ih je u dvorani najviše dvadeset, koliko se moglo vidjeti na ekranima. Možda su neki bili pod klupom, da ih kamera ne uhvati.

Da, tuđmanisti su danas čeljad koju svi izbjegavaju. Nakon što je početkom stoljeća napola provedena detuđmanizacija, pa jedva jedvice u punini spriječena, današnjih se dana provodi nova, valjda i konačna detuđmanizacija, s lijeve strane, ali i iz tzv. centra koji se nije previše osvrtao na urlike protuhrvatskih civilnih udruga i njihova postavljanja Franje Tuđmana na tamnu stranu povijesti. Ondje su poslani i još živući tuđmanisti, koji nisu na vrijeme razumjeli da ih se gurnulo u status disidenata, pa se sada žale da ih vladajući ignoriraju, ne shvaćaju da postoje popisi s napomenom: ne puštati dalje od portira.

Aktualni predsjednik na dobrom je putu, ako se na vrijeme ne zaustavi, da ga proglase tuđmanistom, suverenistom, nacionalistom i inim nazivima rezerviranim za likove koji nisu na političkoj i medijskoj partijskoj liniji, o čemu svjedoče usplahireni, histerični komentari od krajnje ljevice do lijevoga krila desnoga centra. I naravno od većinske manjine, to jest SDSS-a i Pupovca kojega Milanović smješta gdje mu je i mjesto, na marginu glede potpore čak i Pupovčevih zemljaka. Ipak, u nečemu je Pupovac napokon u pravu – kada kaže da ne priznaje Milanovića kao predsjednika, pupovac vučićodnosno da je mjesto na Pantovčaku prazno. Zašto u pravu ? Pa zato jer je njegov predsjednik u Beogradu, a zove se Rio Tinto Vučić.

Bez obzira na to, ima li zemlje na ovome svijetu gdje neki manjinac legalno izabranoga predsjednika države naziva kriplom, moralnim invalidom. Tu riječ, kripl, već odavno nisam čuo, iz njemačkoga je preuzeta i mladi (na engleskom odgojeni) nisu ju ni razumjeli. Rabili su ju stari Zagrepčani, i ja sam ju slušao, a oduvijek mi je bila odiozna. Baš uvrjedljivo zvuči, za sakate, bogalje. Ali nema te riječi koju Pupovac ne će izgovoriti pred mikrofonima kada tko prozre njegove prozirne manipulacije, ima on kamo otrčati po potporu jer bi potpornik rado tako ili slično govorio, a ne birokratskim rječnikom, pa uživa kada njegov srpski pulen otvori usta i vjerojatno ga tapše po ramenu, nudi palačinke. Povod je slučajno bio slučaj obitelji Zec, i nije baš loše da se o slučaju opet govori, jer tako javnost saznaje detalje prije joj uskraćene, a oni govore o mutnoj ulozi glave obitelji u vrlo delikatnom vremenu, što naravno ne znači da su članovi njegove obitelji morali stradati. A što se sve dogodilo u Zagrebu, uzima se kao teži grijeh nego da se zbilo u zonama gdje su u to vrijeme odrasle Hrvate i djecu ubijali srpski teroristi, što je valjda normalno u okolnostima u kojima se događalo. Neka su djeca i preživjela, kao jedan od onih tinejdžera koji je s istoka Slavonije stigao u Zagreb, nakon što mu je pola obitelji pobijeno, pa se možda i nesvjesno našao u omanjoj skupini i postao sudionikom slučaja Zec. Njegovo je ime poznato, za razliku od četiri stotine ubijene hrvatske djece. Tu brojku sada odjednom svi znaju, donedavno nisu. Pa se sada vade da postoji u Brodu spomenik Zecubijenoj djeci, ali ni jedno ime ne znaju. Za razliku od sirote, nemilosrdno ubijene Aleksandre Zec, čijim se imenom ne sada nego već dugo manipulira, frljići rade predstave, a drakulićke pišu priče, urlikavci sve svaljuju na hrvatsku državu koja im je inače trn u oku. Hrvatska se djeca ne računaju, kao i ubojstva odraslih muškaraca i žena, a žena su srpski četnici i srpska vojska devedesetih pobili oko četiri tisuće,da podsjetimo (i kada je riječ o demografiji).

Koliko su žena i djece pobili pripadnici Titove vojske u danima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, nije poznato niti će valjda ikada biti. Pa zašto se time mučiti, riječ je o Hrvaticama i hrvatskoj djeci, nije važno. Pobijenoj u genocidu nad hrvatskim narodom. Ta riječ, genocid, u zadnjim se srebreničkim raspravama svakojako tumači, je li ova ili ona “brojka” dovoljna da ispuni sadržaj riječi genocid. A ne radi se o brojkama, to jest pobijenim ljudima, ne radi se o matematici kada se spominje genocid, nego nad kojim je narodom “obavljen”. Ako su u pitanju Hrvati, nema genocida. Ni u svibnju 1945. Ni početkom devedesetih. Nije genocid, ustanovljeno je (ili prešutno zaključeno) jer nad Hrvatima ne može nikada biti izvršen genocid, nego samo plemenita odmazda. Šutimo, dakle o tim događajima. Jesu Bleiburgna savjesti mnogih, eto mladi neki engleski povjesničar priznaje preko volje da su Englezi pogriješili odlučivši izručiti Hrvate jugoslavenskim komunistima. Pogriješili, a što se može, čovjek griješi.

Čini mi se da je rečeni mladac sudjelovao i u dokumentarnoj seriji NDH koju su autori izručili javnoj televiziji, a ona spremno prikazala. Slikopisno bogata i s te strane zanimljiva, obogaćena komentatorima iz svih jugoslavenskih republika i šire, kukavno izbjegavajući povjesničare koji su istraživanjima došli do drugih zaključaka oko Jasenovca, primjerice, serija se našla u problemima kada se, u zadnjoj epizodi, pojavio Bleiburg i sve što se uz taj naziv veže. Da ne upadne u užasne detalje, oslonila se uglavnom na nedokazivu matematiku s “brojkama” koje neodoljivo podsjećaju na one nedokazane u Jasenovcu (poradi ravnoteže, valjda), te ustvrdila da je riječ o osamdeset tisuća, približno, Hrvata, Slovenaca i navodno srpskih četnika likvidiranih tek tako. Muslimane nije spominjala (serija), ako sam dobro pratio, jer ih je valjda svrstala u Hrvate. A bio je to i genocid nad muslimanima koji su se tada osjećali Hrvatima, poglavito ipak najviše nad Hrvatima koji su se osjećali Hrvatima, ali i nad Slovencima. Pa kako iz današnje Hrvatske o svemu ne žele previše govoriti, javio se Slovenac Janša pitajući se o onih pet stotina tisuća. Nema čovjek hemunge kao ovi u nas, zna što govori. O genocidu. I da se vratim na rečenu NDH nizanku, a u svezi s “Bleiburgom”: matematiku (svoju) autori su plasirali, ali osim nekoliko leševa kraj ceste drugo nismo vidjeli, primjerice Hudu Jamu, nije spomenut Kočevski rog ni Maribor (Tezno) ni Macelj, a nekmoli ostala stratišta kojih je više od tisuću. Ni Titovi skaredni govori o smradovima. Ništa od toga, Jozef samo maše s prozora. Huda jamaOdmah se opširno prešlo na Pavelića i njegovu poratnu sudbinu, kao da je to važno. Očito im je Pavelić na srcu, kada su tako postupili.

I sada, buru je podignula rasprava o Srebrenici, je li bio genocid ili nije. I opet pitanje koliko ljudi treba pobiti da bi masivni (masovni) zločin dobio taj naziv. Zagonetno pitanje. Treba li genocide stupnjevati? Tko bi se to usudio? Veliki genocid, srednji i manji. Holokaust kao vrlo velik, što je i bio, turski genocid nad Armencima podosta velik, ubijeno milijun njih, jugokomunistički nad Hrvatima 1945. srednji (samo nekoliko stotina tisuća), srpski nad Hrvatima u Hrvatskoj 1991. osrednji, a u Srebrenici omanji? Ne, svi imaju isto, zajedničko ime. Genocid. S tim da su muslimani u Srebrenici doživjeli drugi genocid u 20. stoljeću, kao i Hrvati u BiH poglavito u Posavini i srednjoj Bosni. Plus prateći cidovi kao kulturocid ili moderniji ekocid. A što ćemo sa Staljinovim genocidima nad Poljacima ili gladomorom u Ukrajini, koja je ovih dana u krupnom planu zbog dvojbe treba li se tu Hrvatska miješati ili ne i je li Plenković ukrajinski general Klein. Svi su rečeni genocidi europski, a gdje su još azijski, afrički i američki i australski, i oni u velikom dijelu potaknuti ili “obavljeni” od strane Europljana.

Srebrenica je dobila očito vrlo dobar igrani film proglašen najboljim europskim. Sudeći po onih nekoliko kadrova koje smo vidjeli u prilogu Dnevnika HTV-a, riječ je skupom projektu iza kojega bez sumnje stoji golem državni novac, to Srebrenicajest Sarajevo. Redateljici Žbanić, koja je u početku karijere trošila hrvatski novac, ne zaboravljamo ispad upućen visokom hrvatskom dužnosniku u smislu – gonite se, nema Hrvatska što tražiti u Bosni. Sa sarajevskim novcem napravila je spektakl o srebreničkoj tragediji, ostavila Hrvatsku da se guši u nedostatnom i razmrvljenom proračunu za više-manje komorne filmove koji malo koga zanimaju, a odlični projekti odbacuju se jer povjerenicima za igrane filmove ne odgovaraju – svjetonazorski. Govorim iz iskustva. Odbacuju i moj scenarij igranoga filma “Tuđman u Oluji”, pisan za stotu obljetnicu Tuđmanova rođenja sljedeće godine, scenarija kojim je pokojni Miro Tuđman bio oduševljen, budući da je tekst pisan na temelju mnogih razgovora koje sam vodio sa suvremenicima, svjedocima Tuđmanovih aktivnosti u možda najvažnijih sedam dana novije hrvatske povijesti.

Još nešto o seriji NDH: autori su bez ikakve ograde i bez argumenata, ustvrdili da su u vrijeme NDH u Hrvatskoj postojali logori za djecu! Tim su tvrdnjama napokon prevršili mjeru strpljivosti publike. Toliko je već knjiga napisano, iz prve ruke, s vjerodostojnim svjedočanstvima da takvih logora nije bilo, tek prihvatilišta za djecu poslije kozaračke tragedije.

Ma jezivo je sve to samo po sebi, posebno kada su u pitanju djeca, a kada se još dodaju manipulacije i posve jasna ideološka orijentacija, onda postaje doista tužno.

Za sada sam vidio samo kraće izjave nekih hrvatskih povjesničara, koji o seriji govore kako i treba, ali očekujem opširnu analizu, nezatrovanu jugoslavenskom historiografijom. Ili je ne će ni biti, analize, čini se da svi žele što prije NDH nizankazaboraviti uradak koji gledatelje nije previše ni zanimao. A trebala ih je zanimati barem zadnja epizoda u kojoj je genocid nad Hrvatima na brzinu spomenut, ne pod tim imenom, naravno, i kojemu do dan-danas nije posvećena ni jedna hrvatska televizijska dokumentarna serija, a materijala ima, o krvavom divljanju revolucionarnog komunističkoga “pobjednika” (nezaraženoga ženevskim konvencijama) nad razoružanom vojskom i civilima, ima Titovih i Rankovićevih govora. A glede Tita i bolećivoga odnosa prema njemu koji i danas stoluje u hrvatskim medijima, eto vam citat iz jednoga od zagrebačkih dnevnika, subotnji broj. Novinar R. (podatci poznati redakciji) piše da rehabilitaciji SDP-a ne će pomoći vraćanje maršala na trg, ali dodaje:”...iako je odluka o preimenovanju Titova trga prije nekoliko godina bila politikantska i duboko pogrešna.” Tako R. u listu koji publika drži manje jugolijevim od drugoga. Duboko pogrešna. Sažeto mišljenje duboke države.

Plemenita gesta

Da kazalištima nije lako, poznato je, posebno zagrebačkim od kojih su neka stradala u potresu, a nadalje sve njih drma corona, nikada se ne zna hoće li predstave biti ili ne, uvijek je netko zaražen (makar i cijepljen) pa se predstava skida i odgađa.

Ima i glumaca koji su teško bolesni, ne od covida, i treba im pomoći. Jedna je takva humanitarna akcija, za glumca ruševne Gavelle, održana u stamenoj Trešnji prošloga tjedna. Podosta neobična, jer je događaj vezan uz Cvitanović Put u nepovratpredstavljanje knjige “Put u nepovrat” autora Damira Cvitanovića iz Županje, rodom Vukovarca, a njegove su pjesme posvećene supruzi nedavno preminuloj od teške bolesti. I njezine su proze u knjizi, i ona rođena u Vukovaru, živjela u Lovasu pa prognana u ratu, na kraju se našla u Županji, od rane mladosti uspješno se bavila glumom. Pa je i zato je Damir Cvitanović, udovac, htio knjigu predstaviti u kazalištu, povezati uspomenu na svoju Andrijanu s pomoći oboljelom zagrebačkom glumcu. A glumci se odazvali u velikom broju, knjigu su “kupili” na način da je prihod skupljen za bolesnoga kolegu. I ne samo to, Slavonac Damir pokazao je da se vrlo dobro snalazi na sceni, pratio ga je nesvakidašnji bend s odličnom pjevačicom, pa je publika sastavljena od glumaca cijeli događaj dobro primila, a iz Slavonije su stigle i delikatese. Eto kako se spaja Zagreb sa Slavonijom, ovaj put Slavonija pomaže Zagrebu, barem u rečenom smislu.

A da Damir Cvitanović ima pjesničkoga dara, nije sporno. Za ilustraciju pjesma Riđan: E moj lipi riđane, / kako ti je bez mene. / Sad te drugi osedlaše, /da li pamtiš te salaše. / Željo moja momačka, / vatro, munjo Šokačka. / Dok u nama ima snage, /pjevat ćemo pjesme drage / O konjima i topotu, o sanjaru u galopu. / Iz kopita iskra diše ,/ mog riđana nema više. / Odnijeli ga snjegovi / i uz Dunav vjetrovi.

Hrvoje Hitrec/HKV

Izvor: HKV/Foto:HKV

Izvorni autor: Hrvoje Hitrec/HKV

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.