H. Hitrec: Euromanija postaje zbilja koja nas vraća u srednji vijek

16.11.2020. 20:37:00

Podosta studeno, strani studenti s covidom prevoze se u Tomislavov dom na Sljemenu, za sada cestom, dok ne proradi žičara na radost žitelja Gračana. Corona napada pluća, pa se sada neki pitaju zašto je hitreckomunistička vlast pustila da propadne Brestovac građen ne samo za Ljerku Šram nego i ostale tuberkulozne, a ta je bolest razarala pluća kao i ova naša, današnja. Gdje su pokopani bolesnici koje je jugoslavenska vojska poubijala u Brestovcu netom prije no što je oslobodila Zagreb, je li, ne zna se, vjerojatno negdje u blizini, za razliku od pacijenata iz ostalih zagrebačkih bolnica koji su prevezeni na skrb u Jazovku za koju su tek sada Ministarstvo branitelja i Tomo Medved ustanovili da je u nju bačeno dvostruko više ljudi nego što se držalo da jest, a istodobno je zloguka jama napokon dostojno obilježena, da ne zjapi anonimna usred šume bukava. Četrdeset pet i nešto godina poslije isti su hrabri ubojice bolesnika odveli ranjene iz vukovarske bolnice, mučili ih i smaknuli na Ovčari. I za njih će u srbijanskim udžbenicima pisati da su umrli od covida. Ususret koloni sjećanja na tisuće ubijenih Vukovaraca nastala je prepirka oko broja sudionika, ljudi bi htjeli u Vukovar ali im ne daju epidemiolozi, što je donekle razumljivo poradi situacije, a najviše se vesele Srbi zaostali u Vukovaru i nakon mirne integracije, jer su svake godine toga dana prilično nemirni i povlače se u samoizolaciju, posebno oni među njima koji su masakrirali Hrvate, a potom navukli maske i pomiješali se s aboliranima. Ove će godine, znači, mirno promatrati vrlo razrijeđenu, omanju kolonu, koja im ne će ići na živce i u miru Božjem se spremati za popis stanovništva dogodine kada će sami sebe popisivati, što im omogućuje hrvatska vlast u Zagrebu koja svojim popisivačima ne vjeruje. Ni svojim brojačima. Ni svojim biračima. No lijepo, glavno da je stožer definirao kolonu za Dan sjećanja, na čelu blindirani automobili s premijerom i državnim poglavarom, ministri na blindiranim motorkotačima, te državna birokracija na blinidranim biciklima. A narod? Narod su izblendali.

Budući da još nismo dosegnuli meku kohabitaciju s virusom (imunitet krda), nastavlja se tvrda i glede agresivne pošasti i u vrhu državne vlasti gdje je tjedan dana vladalo zatišje pa se činilo da je bolest infantilizma zaliječena, ali Plenković Milanovićvraga, opet je buknula, doduše bez veće zoološke komponente. Nestali su jazavci, ali se pojavili kilavci, a premijer poziva na košarkaški dvoboj, što neodoljivo podsjeća na moj prijedlog o paintballu, koji je odbačen većinom glasova manjina. Nisam siguran da bi Plenković u košarci pobijedio Milanovića, jer je potonji u međuvremenu naučio neke trikove, pokret ulijevo, finta, pa udesno. Na sceni se pojavili kaluđeri, što će papa Franjo od srca pozdraviti, te se razvila polemika tko će od dvojice kaluđera prvi nazvati u trakavici o sazivanju Vijeća za nacionalnu sigurnost na kojoj bi se trebalo raspravljati (ah) o bezbednosti uopće, a posebno o radikalizaciji. Koga? Društva.

Koliko ja vidim, a nisam posve neupućen, jedina radikalizacija koja u ovom trenutku postoji, živa, opaka i priglupa jest radikalizacija odnosa između predsjednika države i predsjednika Vlade, ključnih figura koje bi na sastanku Vijeća trebale voditi glavu riječ. Umjesto toga rasprava o nacionalnoj sigurnosti svodi s na kroasane i polovne automobile, da se govori barem o polovnim zrakoplovima, već bih bio sretniji. A vrlo sam nesretan jer me sve podsjeća na sam početak devedesetih i poljoprivredne avione iz kojih su hrabri dečki iz Osijeka i Đakova bacali hranu i lijekove opkoljenom Vukovaru, da ,misli mi skreću i prema nesretnoj Armeniji koja se, skromno i nikako naoružana upustila u sukob s tehnološki naprednijim Azerima, ojačanima turskom tehnologijom, a Turci jako vole ubijati Armence, početkom prošloga stoljeća pobili su milijun njih, pa se nastavljaju iživljavati nad kršćanima.

Oni koji govore o radikalizaciji u Hrvatskoj, nemaju pojma o čemu govore, a usput čine sve da do radikalizacije s vremenom ipak dođe, ljudi su srditi i depresivni, stižu ovrhe u najteže moguće vrijeme, utjerivači dugova nazivaju časne sestre, sirotinja sa starim televizorima mora kupovati nove jer smo se digitalno još jednom unaprijedili, stradali u potresu žive u kontejnerima, a hladno je i djeca u kaputima sjede online, toplana u Zagrebu radi navodno samo do 22 sata, zbog covida ili je zaostala u nekom drugom dobu, nova dječja bolnica nikako da se rodi, ona u Blatu ostala je u blatu besmislenih odgoda, promet željeznicama odvija se dvadeset na sat pa putnike prevoze uglavnom autobusi u kojima šoferi puštaju cajke, jest, baš smo se srozali od vrha (državnog) do dna, a na dnu su cajke. I još nam hoće oduzeti kunu, na radosti idiota koji su naziv nacionalne kuna eurovalute oduvijek povezivali s NDH i grozili se, a kada vidješe da kune trče više prema njima nego normalnim Hrvatima, ušutjeli. I sada se opet malo probudili, znaju oni da se eurom krnje zadnji ostatci nacionalnoga suvereniteta. Euro će, znači, biti uveden za koju godinu, reče vlast ne pitajući narod iz kojega izvire suverenitet ne samo po Ustavu nego i po prirodi stvari, što je izraz neprispodobive bahatosti. A utučeni narod šuti, nije se čak ni sada „radikalizirao“. Sluša pametne izjave o dobrobiti eura, a ne spominju se eu-države koje su bile toliko stupidne da su zadržale svoju monetu – i nisu nazadovale, nego naprotiv. Znači, euromanija se pretvara u zbilju. Kao simbol sreće i napretka, a u stvari nas vraća u srednji vijek, i to u rani srednji vijek - u doba kada je na cijelom Mediteranu i šire zajednička moneta bio bizantski (romejski) solid, solidno težak zlatnik, a njime se plaćalo i u Hrvatskoj, njime su (ili kunama i lisicama) romanski gradovi plaćali „pristojbu“ hrvatskim knezovima, a nakon bitke kod Makarske (Mokron) u doba kneza Branimira plaćali su i Mlečani. Hrvati tada nisu kovali svoj novac. Ni bankomata nije bilo.

Pustimo to za sada, život je dinamičan. Imamo prečih briga i ne treba cjepidlačiti dok očekujemo cjepivo. Svoje nemamo jer smo prodali Plivu i uništili Imunološki, još se samo sjećamo da je sumamed hrvatski izum, a i sada mi Plivakažu liječnici da na kraju krajeva oboljelima s inficiranim plućima daju sumamed i rezultati su vrlo dobri. Pa što, vele mi, Mohorovičić je na zagrebačkom Gornjem gradu izumio potres, bili smo nekad velesila. Sada čekamo spas od stranih konzorcija koji će nam dovoziti cjepivo smrznuto na minus osamdeset, osim sirotinji koja je ostala bez kuća u Čučerju i drugdje, gdje je već sada gotovo tolik minus da se cjepivo i ondje može skladištiti. Malo toga svojega imamo, da ne velim hrvatskoga, čak ni kravate više ne nosimo kao prije, ali smo zato teorijski potkovani u mnogim područjima, sociologiziramo, filozofiramo, psihoanaliziramo, raspravljamo o ekonomiji, a ništa od toga osim što masa mladih završava ekonomiju i ništa od toga, pa se onda – sretnoga li izlaza – bacamo na bioetičke i parapolitičke prijepore, paraantroploške i donekle ontološke. Primjerice, sada su u modi raspre o transrodnima iliti rodno dvosmislenima, što neki predstavljaju kao novost. A nije. Takvih je osoba bilo i prije. Ja sam se, recimo, u životu vrtio u mnogim krugovima, književnim, kazališnim, filmskim, televizijskim i političkim, pa mogu bez uvijanja reći da sam sretao vrlo mnogo muškaraca koji su bili pizde, posebno u politici. (Ispričavam se čitateljima, ali nisam mogao odoljeti.)

Marš milijuna

Dok se Hrvatska radikalizira na žalost samo u glavama preplašenih blindiranih, u zemlji velike demokracije, uzoru cijeloga svijeta, ah, Trumpovi pristaše su se toliko radikalizirali da navodno pripremaju Marš milijuna, bez masaka, kako bi voljenoga zadržali u Bijeloj kući. Tako da bi prijenos vlasti mogao biti vrlo nemiran, a u takvim je situacijama Trumppitanje uvijek – na čijoj je strani vojska. Ne će se, naravno, dogoditi ništa slično, malo će se još natezati po sudovima, a onda će Pospani Joe preuzeti vlast svršetkom siječnja sljedeće godine. Američki lijevi mediji, a gotovo svi su takvi, likuju već danima, a i desni su se pokolebali pa skaču u pobjedničku lađu. Ipak, za Trumpa postoje još dva izlaza o kojima se već priča, naime da ostane predsjednikom i bez Marša milijuna, na miran način. Pretpostavka za to je da Biden premine prije 20. siječnja, što znači da Trump ostaje do sljedećih izbora na kojima ima šanse jer je i nadalje vođa republikanaca pa ne mora prolaziti kroz unutarstranačke izbore. Druga je šansa za Trumpa da se, makar Joe još bude živ, natječe na sljedećim predsjedničkim izborima, pod pretpostavkom da on još bude živ u to vrijeme. Živi bili, pa vidjeli.

U međuvremenu, naše su vrle tiskovine izvukle iz zaborava fra Iliju Živkovića za kojega možda donedavno nisu ni znale, fratar jedan lukavi koji se znao družiti s kremom i napuniti joj uši podatcima, povijesnim i suvremenim, da su Hrvati dobri dečki, a Beograd izvor zla. Sva sreća da Biden nije , prije no na Iliju, naletio na Peru Kvesića koji bi mu rekao da je sama ideja stvaranja samostalne hrvatske države besmislena, i doveo kao svjedoka Karla Marxa. Rečene misli Pere K. objavio je ni više ni manje nego „Večernji list“ s Perom na naslovnoj stranici, i to nekoliko dana uoči Kolone sjećanja, dok je „Jutarnji“, smatran krajnje lijevim, na naslovnoj imao djecu ubijenu u Vukovaru i drugdje. Tako jedni preuzimaju štafetu (Titovu) od drugih, ekipe se valjda mijenjaju kao u covidskim bolnicama, usporedno ima i pretrčavanja kolumnista iz jednih u druge, što sve govori, ne moram vam tumačiti.

Čija je Rijeka, napokon?

Idem neki dan na cijepljenje, kad već nema protiv covida, onda barem protiv gripe, prolazim pokraj Klovićevih dvora, gledam, nema Klovića. Mislio sam da je stradao u potresu, ali nije, premjestilo ga u atrij i ondje dobro izgleda, bolje nego pred Dvorima jer je ondje ispred kipa uvijek bio parkiran jedan automobil, pa se Klovića teško moglo vidjeti. No, kad sam već ondje, prisjetim se da nisam vidio izložbu Hrvatska-Mađarska jer na otvaranju nisam bio, niti su me zvali, niti bih došao jer na otvorenja izložaba nitko pametan ne dolazi, od gužve se ništa ne može vidjeti, a i blindirani Orbankoji dođu – dolaze zbog televizijskih kamera, slikaju se pred škrinjom sv. Šimuna. Pa sam, znači, došao na zatvaranje. Tada nema nikoga, ili tu i tami nekoga, pa se u miru može razgledati, a ima se i što vidjeti – iz raznih muzeja i galerija, iz crkava i privatnih zbirka izvučeno i dovučeno neizmjerno blago koje svjedoči o vjekovnim mađarsko-hrvatskim svezama i hrvatskim umjetninama koje su nekako dospjele u Mađarsku. Ostaje mi u oku Kasna jesen u šumi Vlahe Bukovca, koju nismo vidjeli koliko pamtim, više me se dojmila od Dubravke Bukovčeve, ali i glava Nikole iliti Mikloša Zrinskog iz 17. stoljeća, glava u gnijezdu od lišća. No, to govorim samo tako, za svoju dušu. U nekima od zadnjih dvorana novija doba, velik dio posvećen mađarskoj Rijeci i što je Mađarska ondje ostavila, a što Orbana muči i današnjih dana. U svemu, znači, da pobrojimo: ono što danas nazivamo Rijekom (Fiume) bilo je naselje liburnsko, pa rimsko ispod Tarsatice, gotsko, hrvatsko u vrijeme narodnih vladara, u novije doba mađarsko, pa talijansko i jugoslovensko, a u samostalnoj Hrvatskoj jugoslavensko. Pa se pitam, paleći cigaretu ispred Klovića, hoće li nakon lokalnih izbora sljedeće godine Rijeka opet postati hrvatska ili ostati Slobodna Jugoslavenska Država Rijeka (SJDR).

Jezik naš svagdašnji

Dok ne bude donesen zakon o hrvatskom /standardnom jeziku, svaka će šuša pisati kako hoće, što smo već zaključili. Od ove Vlade i ovoga sastava Sabora, kao i prošastoga, ništa se u tom smislu ne može očekivati, većina je Jezik(za sada) stabilna, a ne će valjda manjine koje većine čine stabilnom nastojati na stabilnosti hrvatske norme. No, kucnimo o drvo, dobar hrvatski jezik pa i nove riječi proizašle iz nagrade za novu hrvatsku riječ „Dr. Šreter“, nalazim ondje gdje ih ne bih očekivao, recimo na jednoj komercijalnoj televiziji. U prijevodu „Simpsona“ čujem riječ – zapozorje. Svaka čast, prvi put nakon tisuća back stagea. Naprotiv , na dalekovidnici koja nije komercijalna, čujem ministra obrazovanja (inače mi je simpatičan) koji govori o odgajateljicama, a ne odgojiteljicama. I na kraju, Hrvat Leo Mujić, koreograf, daje izjavu za HTV na srpskom. Sva je sreća da baletani i balerine ništa ne govore, nemaju ni čitaće probe. I još nešto – tjednima su se mediji borili s Karabahom, pa je li Nagorno, ili Nagorni ili Gorski ili Gornji. Napokon se ipak nekako pronašlo da je Nagorno stigao od ruskog preko srpskog, i da je najtočnije – Gorski. U međuvremenu sam se uplašio da će netko za Gorski kotar napisati – Nagorno kotar. Još: najtočnje bi bilo Arcahjan Azatamari, kao što je za Croatiju točan naziv Hrvatska.

Smrtopis se nastavlja

Čovjek već s podosta straha uključuje razna „sredstva priopćavanja“: nema dana da uz (javnosti) nepoznate (poznate samo poznanicima ,prijateljima i rodbini) ne umre netko čiju su prisutnost u umjetnostima i drugim područjima ljudi pratili od djetinjstva. O Veri Zimi, Slovakinji rodom (a koliko je Slovaka zaslužno za štošta u hrvatskoj kulturi!) kiconapisano je puno toplih riječi, o osobi i glumici, o profesionalnosti koja ju je krasila. Nakon Zambate umro je Krasnodar Rora, blistavi nogometaš i domoljub. Već dan ili dva poslije smrt Kiće Slabinca, pjevača s najljepšim glasom na hrvatskoj estradi u mlađim, ali i zrelijim godinama, zabavljača, bekrije polustoljetnoga trajanja, koji se bavio i politikom kao saborski zastupnik ne samo kao ukras s izborne liste kao neki, nego ozbiljno. Umro je Anto Kovačević, političar s desnice osebujna nastupa, visok, neposredan i vedar Hrvat iz Bosne koji je godinama čamio u komunističkim kazamatima zbog verbalnog delikta (koji se sada vratio), a kao saborski zastupnik sretao je one (ili njihove biološke nasljednike) koji bi ga vrlo rado opet poslali na robiju. Mnogi ne znaju da je bio i član Društva hrvatskih književnika. Na kraju Anđelka Martić, književnica za djecu ,Trešnjevčanka, Bog mi duši prosti, mislio sam da je već dugo nema. Ali nema kraja, dok ovo pišem javljaju da je umro Kožarić, čiji je život trajao dugo, a i njegova će djela ostati trajna. Sada već sjedi na klupi s Matošem i gleda kako se Sunce prizemljuje u ranoj zagrebačkoj jesenskoj večeri.

Jest, prokleta je godina ta 2020. Tko preživi do Božića, bit će spašen. Možda.

Kako nastaju mali kultovi (ličnosti)

Evo kako: čitam da je predsjednik Vlade ili nečega posjetio nešto ili nekoga. U redu. Možda je došao i neočekivan. Pa onda ozareni novinar (novinarka) piše: „Stigao je i sam predsjednik Vlade“. Ta riječ, sam ,na samom je začetku kulta. (Osim toga, ne dolazi sam nego s tjelohraniteljima.)

Uz to, ide mi na jetra kada čujem da su na nekom događaju bili „svi koji nešto znače“. Ostali, znači, ne znače ništa. Nisu ni kroasani.


Hrvoje Hitrec/HKV

Izvor: HKV.hr/PDN/Foto:Hrvoje Hitrec/HKV

Izvorni autor: Hrvoje Hitrec/HKV

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.