Nema sezone kiselih krastavaca, ima sezone slatkih turističkih eura koji se slijevaju u hrvatski proračun i u džepove iznajmljivača povraćenih već pomalo zaboravljenoj praksi prijezira prema kunskim „domaćim turistima“, ali i u džepove stranaca, vlasnika najvećega broja luksuznih hotela, a i manje luksuznih. S tim da

stranci počinju sve više figurirati kao iznajmljivači, sagradili su odavno apartmane i počeli vabiti „svoje“. Kada uskoro padnu sve brane za kupnju zemljišta u Hrvatskoj (kada se Hrvatska nađe na tržištu), imat ćemo mađarska, češka, poljska, austrijska, njemačke itd. turistička i ne samo turistička naselja s lijepim zelenim površinama, u čemu su se Slovenci već izvještili, zajahali kekeci istarsku kozu, dobro im je, a jašu i prema jugu. Eto nama radosti, kolone automobila zagađuju zrak, a mi trljamo ruke, iz silnih brodova i jahta ispušta se u hrvatsko more smrad i smeće, zadovoljni smo. Imamo Hrvatsku, otkako je spojena pelješkim mostom imamo Sjedinjenu Državu Hrvatsku, sve smo povijesne zadaće obavili, je li, pa sada možemo na odmor, zemlju prepustiti tuđincima čije postojbine nisu tako lijepe, pa se sve više lijepe na Hrvatsku.

Slavimo one koji su što silom što milom sredinom devedesetih integrirali okupirane dijelove Hrvatske u ustavno-pravni poredak RH (prvo sjedinjenje prije pelješkog), slavimo doduše sve tiše i politički-beamterski suzdržano kao ove godine u Kninu, gdje je (u suradnji s covidom kao sjajnom izlikom) zabijena zadnja daska na sanduku velike, općenarodne, općehrvatske pučke svečanosti poput onih iz nedavne davnine, kada su u Knin dolazili branitelji i obranjeni da u urnebesnom na mahove (nekontroliranom, rekla bi sadanja vlast) slavlju daju oduška prirodnim domoljubnim osjećajima na Dan pobjede nad srpskim teroristima. Umjesto toga, izvršena je „prirodna selekcija“ pa ni

svi zapovjednici iz sjajnoga doba nisu stigli do Knina, da nije govorio Rehak i u crkvi vojni ordinarij ostali bi samo politgovornici, mahom bivši dezerteri koji slave odvažnost onih koji su preživjeli i žale za mrtvima. Šačica na kninskoj tvrđavi, šaka na igralištu Dinare, naroda gotovo da i nema, uostalom, vidim u nekim medijima da imenicu narod sve češće pišu u navodnicima. Sarkastično, da. Dobro, Jamogu je malo priprijetio Srbiji da se mani ćorava posla, što je u Beogradu izazvalo srdačnu euforiju, bio je u Kninu i Zoki, štoviše dan prije, posvetio se Herceg Bosni, što je dobro, zdravo i zrelo, čak dijelio odličja postrojbama Hrvatskoga vijeća obrane, pa i onoj koja je bila nazvana po Ludvigu Pavloviću iz bugojanske skupine o kojoj mlađi naši suvremenici nemaju pojma, a bijaše riječ o doista samoubilačkoj procjeni da bi se početkom sedamdesetih (nakon sloma Proljeća) mogao dignuti ustanak protiv jugoslavenskog komunističkog režima. Pupovačke su „Novosti“ planule, Milanović im je sada neprijatelj broj jedan.

Tako je Oluja nekako ipak „obavljena“, to jest proslava Oluje, a glavno pitanje medija bilo je zašto nema nikoga iz SDSS-a. Ma jest to žalosno, bez njih se osjećamo nekako osamljenima. Koliko ih je bilo na „Danu sjećanja“ u Srbiji, nije se nigdje moglo pročitati, a i što bi odlazili slaviti Dan poraza. Bolje bi bilo Beogradu da slavi dan kada je odbačena hrvatska tužba protiv Srbije zbog genocida u Hrvatskoj 1991. – 1995. jer su „pravednici“ nakon dugih natezanja oko nadležnosti i raznih olimpijskih igara na kraju zaključili da su Srbi ubili nešto manje Hrvata nego što je trebalo e da bi se taj, doduše masovan zločin, proglasio genocidom. Tako su međunarodni čimbenici, ha, još jednom pomogli Srbiji, kao i svojedobno Carla del Ponte zacrnjujući one dijelove u tekstovima koji bi naškodili Beogradu, a velikim slovima istaknula tzv. zajednički zločinački pothvat Hrvata, što je na kraju palo u vodu. Tek sada, 2021. godine, u presudi srbijanskim „bezbednjacima“ (koji „ništa nisu znali“) spomenut je srbijanski i srpski zajednički zločinački pothvat. Sada kada to više nikoga ne zanima, osim one koje zanima, ali neka se nađe. No, glede HB Hrvata u Haagu su u međuvremenu ipak uspjeli naći „ravnotežu“ u zločinačkim pothvatima (ako nismo uspjeli osuditi hrvatske zapovjednike iz Hrvatske, hajdmo osuditi hrvatske zapovjednike iz Herceg Bosne, da ipak svi budu zadovoljni). A one koji nisu završili u europskim tamnicama, eh, njih će se dočepati sarajevsko pravosuđe, ako ne prije onda 2021., a usput valjda i generala Hrvatske vojske. Sarajevo to upravo i čini u znak zahvalnosti što je Hrvatska nekoliko puta spasila BiH, to jest bez Hrvatske BiH ne bi postojala i ne bi sada Sarajevo moglo na sitno provocirati, slati molbe da Zagreb surađuje u tom Izetbegovićevu kokošarskom cirkusu, u kojemu prste imaju i Banja Luka i Beograd, ta riječ je o Bljesku koji je značio početak kraja „velike Srbije“ i ratova devedesetih. „Centrala“ je u ovom slučaju ipak u Sarajevu. Zanimljiva je reakcija Ministarstva pravosuđa u Zagrebu, koje je postupilo službouljudno i zaprimilo tu gadnu ujdurmu umjesto da ju baci u smeće, pa priopćilo da će „zamolnicu“ proslijediti DORH-u. Hrvatski su generali s pravom ozlojeđeni, živi se srde a mrtvi okreću u grobu. A Bljesak nije slučajno izabran: ni u realnom vremenu nije mu se moglo naći mana, pa idemo sada nakon toliko godina malo prodrmati i tu hrvatsku osloboditeljsku akciju.

Glede komemoracija: navodno je Pupovac negdje rekao da bi s tim trebalo prestati, nakon što je prije Knina, a i poslije će, iskomemorirao sve što se dalo, u raznim „formatima“, u dimenzijama posve neprovjerenim. No kada dođe jesen, treba valjda prestati „s obje strane“. Lukav je to prijedlog prevejanoga Milorada: zna on da je jesen 2021. okrugla, trideseta „obljetnica“ pune, krvave i strašne srpske agresije na Hrvatsku, vanjske i unutarnje, i da ne postoji ni jedan jedini dan kada Hrvati nisu ubijani i proganjani, što znači da svaki od tih dana može ili mora biti spomenut i treba biti rečeno što treba. Ne treba, sugerira Pupovac, nije dobro za srpsko-hrvatsku pomirbu.

A o Danu pobjede, Danu domovinske zahvalnosti, Danu branitelja i Danu Gospe velikoga hrvatskog krsnog zavjeta još ovo, iz medija: neki kreten predlaže ni manje ni više nego da se Oluja slavi jednom u pet godina. Je li mu u

primislima da će se „srpski svet“ u tih pet godina realizovati, svi će Srbi da žive u istoj državi, svetskoj, sanja Vučić, a budući da Srba ima i nadalje u Hrvatskoj, računa i na njih, i taj trenutak ako ne svi Srbi a ono barem pupovčani trebaju dočekati spremni. Zadaća je M. Pupovca da do toga čas održi pripremnim taj (manji) dio koji ga bira, da integriranje prikazuje kao asimiliaciju, da ne da djeci u „hrvatske škole“, da propovijeda ugroženost i na njoj dobiva poene (i mjesta u državnoj vlasti RH), jednom riječi rečeno da njeguje hrvatski ogranak srpskoga sveta do konačne pobjede. Što dobro radi, uz svesrdnu pomoć priglupih hrvatskih političara koji možda vide što se događa u Srbiji i sa Srbijom, ali ne vide trulo stablo u hrvatskoj šumi. Njihova je mantra, čuo sam ne jednom u kuloarima, da ta inteligentna politika ima cilj vezati pupovčane uz Zagreb, a odbiti ih od Beograda. Ma, čestitam. Podmićivati ih, davati im na važnosti ne mareći za to što Hrvati misle.

Očito ćemo još neko vrijeme svi zajedno biti taoci tih i sličnih zabluda, jer je bratstvo i jedinstvo SDSS-a i PHDZ-a nerazdruživo, to više što rečena hrvatska stranka navodno desnoga centra ostaje sama na sceni, usred ljeta, svi rade za nju i može mirno sjediti na obali i čekati da politički leševi suparnika sami doplivaju, SDP se mrvi u vlastitom mlinu i zavidno gleda prema Možemo!, jer SDP ne može ni toliko, Domovinski je pokret pokrenuo akciju mogućega samoubojstva, Most još djeluje solidno i ima stanovitu perspektivu, HSS je Beljak odavno učinio tragičnom sablasti nekada najveće hrvatske stranke, ostali tavore ispod svih crta ili se prodaju za male nofce. Pa kako ne bi PHDZ bio sretan. Svi mu ide na ruku, a on samo SDSS-u.

O moneti i nadalje prijepori

Bez referenduma, bahato, arogantno, ide se u eurozonu. Znači, u zadnjih trideset godina imali smo jugoslavenski dinar, zatim hrvatski dinar, pa hrvatsku kunu koja je dosta dugo izdržala, i sada čekamo euro. Na novčanici HRD-a od 100.000 (a i na manjima) otisnuta je bila glava Ruđera Boškovića, koji je, znači, u to doba prve polovice devedesetih bio cijenjen. Na eurima, ni na pola centa ne može dobiti sliku svoju, za razliku od Tesle. Nemam ništa protiv Tesle,

bio je genij, jest, ali zar nije neobično što je od svih znanstvenika, političara, kraljeva i knezova u hrvatskoj povijesti samo i jedino Tesla na kovanicama? Barem jedan Hrvat se mogao naći, recimo nesretni Bošković koji je također bio genijalan, ali njega svojataju – Srbi. Pa ako jednoga dana, ne daj Bože, Srbija uđe u EU i eurozonu, na kovanicama će iskovati likove Ruđera, Marina, Ivana itd.

Mlađi naši dečki i cure vjerojatno se pitaju kako to da smo svojedobno imali novčanice od stotinu tisuća, kako smo, znači, bili bogati i razmaženi, a sada najviše tisuću kuna, sa Starčevićem. Ma znate, bila je takva inflacija da se za sto tisuća mogla popiti kava. Svi smo bili milijunaši. Dobra stara vremena.

Prilažem novčanicu. A kune čuvajte, bit će jednoga dana poslastica numizmatičarima. Čuvali su ljudi i one stare kune. Kada smo u Gospiću Miroslav Šutej i mi u pratnji prezentirali prve otiske kune, došao čovjek s NDH-kunama u vrećici i pitao može li ih zamijeniti.

Pokušaj pravnoga slamanja hrvatske jezične samobitnosti

Nastavljam s ulomcima iz knjige dr. Nataše Bašić o hrvatskom jeziku u srpskohrvatskom tijesku.

U srpnju 1985. Izlazi u „Komunistu“, glasilu SKJ, isplanirani članak Franje Butorca „Nacionalizam i jezik“, koji je Stjepan Babić nazvao „minom“ (i bez navoda točno). Budući da Butorac nije jezikoslovac, a napis nekako treba započeti, piše o tobožnjem nacionalističkom divljanju mladeži u Božićnoj noći 1984, klerofašističkom i fašistoidno-genocidnom jerbo su mladi pjevali Narodi nam se, Zdravo Djevo i Marjane, Marjane. Nakon toga uokvirenog uvoda,

baca se na jezik u školskim udžbenicima, jer „na umjetan način povećava jezičnu distancu od vršnjaka u drugim dijelovima Jugoslavije“, što vodi prema „veličanju vremena bezumlja i klanja, krvi i noža“. Pisma potpore Butorcu stižu iz svih dijelova Jugoslavije. I Hrvatske. U beogradskom „Ninu“ piše Slavenka Drakulić da je cilj nacionalističke rekonkviste osvajanje utjecajnih mjesta u kulturi, što počinje već u osnovnoj školi preko udžbenika, pa zlurado dodaje da ne treba čekati da budemo „uhićeni“ ukoliko ne govorimo (govorimo!) strojnica, postrojba itd. Prava meta bio je Božidar Gagro, predsjednik Republičkog komiteta, koji se nije dao krstiti Butorčevim i Slavenkinim podmetanjima, pa je morao biti aktiviran novi udar iz SUBNOR-a Rijeka.

Butorcu se pridružuje Božidar Pasarić, koji piše što protivnici hrvatskoga jezika žele: da se ukine i poništi članak 138. Ustava SRH u kojemu strši (i straši narod) odredba o hrvatskom književnom jeziku. Pasarić je za „razvoj lingvistike u duhu marksističke orijentacije“, ma što to značilo.

Idemo na pravno polje, kako je obećano u naslovu. Naime, Pasarić (Šuvarov pulen) odlučio je angažirati Ustavni sud Jugoslavije. Sud je šutio tri godine, a onda je 7. prosinca – dan uoči rasprave o jezičnom amandmanu u Hrvatskom saboru – donio odluku (ocjenu) da je odredba o hrvatskom književnim jeziku u Ustavu SRH suprotna Ustavu SFRJ. Sjednicom je predsjedao Branislav Ivanović, ostali sudci: Milosav Stijović, Milovan Buzadžić, Omer Ibrahimagić, Ivan Kristan, Velja Marković, Radko

Močivnik i Dušan Štrbac. (Ibrahimagić, Kristan i Močivnik glasovali su protiv.)

Hrvatska se javnost pobunila, i u Hrvatskom se saboru našlo mnogo onih koji su htjeli zadržati članak 138., posebno aktivni Emil Justament, Stjepan Borošić i Javorka Zimonja-Krišković. Odlučno nastupa i Društvo hrvatskih književnika (književnika Hrvatske). „Hrvatska struja“ odnosi pobjedu, članak 138. ostaje.

Tako je to bilo, a Franjo Butorac (za Pasarića ne znam) napravio je lijepu političku karijeru u samostalnoj hrvatskoj

državi, u Rijeci, jedinoj preostaloj komunističkoj utvrdi u Europi. Za zabavu čitateljima: napisao sam svojedobno scenarij za dokumentarnu seriju „Hrvatska u 20. stoljeću“. Spomenuo sam i Butorca i njegovo „djelovanje“. Kadli, nakon što je serija emitirana na HTV-u, javlja se Butorac s tužbom protiv Hrvatske televizije. Ja pozvan na sud u Rijeci kao „umješač“, u korist HTV-a (i moju) dolazi na riječki sud i akademik Stjepan Babić. Na pitanje sudca Babiću „Biste li vi napisali o Butorcu isto kao i Hitrec“, Babić promptno odgovara: „Ja bih još i gore.“ Butorac je dobio nepravomoćnu presudu, da je u pravu, naravno, ne će riječki sud protiv svojega. Kako je to završilo, ne znam, nisam pratio. Znam samo da mi se pokojni Darko Gašparović tužio kako ima problema s tim likom, Butorcem, političkim moćnikom i „kulturnim djelatnikom“ doduše lokalnim, u suverenoj hrvatskoj državi koja u Ustavu ima hrvatski jezik. (Ali nema zakon o hrvatskom standardnom jeziku, pa smo – opet – u problemima.)

Da završim, mnogo godina poslije Butorčeva članka „Nacionalizam i jezik“, već u 21. stoljeću, Snježana Kordić objavljuje knjigu „Jezik i nacionalizam“ (nije šija nego vrat) negirajući Hrvatima pravo da svoj jezik nazivaju svojim imenom. Povijest se ponavlja. Hrvatsko kulturno vijeće, s mojim potpisom, obraća se Državnom odvjetništvu, očekujući reakciju dičnoga tijela na tu protuustavnu svinjariju. DORH, međutim, ne vidi ništa sporno. Čestitam. Zajednički pothvat jugoslovena i masona završio je njihovom pobjedom. I još samo nešto u ovo vrijeme kada se biraju najbolje knjižare: u izlogu jedne od hvaljenih mjesecima je svojedobno, na istaknutom mjestu, bila knjiga „Jezik i nacionalizam“. Vlasnica knjižare poslije je postavljena na isto tako istaknuto mjesto u zagrebačkoj

kulturnoj strukturi.

Hereditarna opterećenost

Ljeto nije za pisanje, ni ozbiljno ni neozbiljno, pa se bavim unutarnjim poslima, dok malo ne zahladi. Svašta

pronalazim, jedan požutjeli novinski papir gotovo sam bacio, spašavam ga u zadnji tren. „Jutarnji list“ od 14. studenoga 1930., stranica posvećena kriminalu i nesrećama, Kristina Habuš pala s krova klaonice, stradao dječak u Trenkovoj ulici, Đuro Galijaš dobio petnaest godina robije radi potajnog umorstva, uhvaćeni dugoprstići na Zrinjevcu. Jedna vijest naslovljena je „Rasprave po zakonu o štampi“, u njoj se spominje moja baka koja je – kao i ja osamdeset godina poslije – suđena za verbalni delikt. Eto, zato sam valjda taj prašni papir čuvao u jednom pretincu.

Članak govori o dvije rasprave po Zakonu o štampi na tužbu državnog odvjetništva: jedna se vodi protiv dra. Vlatka Mačeka i još trojice zbog „nekih stavaka u bivšem (!) listu Dom“. Druga protiv moje bake i petnaestak osoba među kojima je i Marija Radić, udovica Stjepana Radića, poradi članaka u „Božićnici“. Baki na čast treba reći da je jedina iz te zločinačke skupine osuđena, uz meni nepoznatoga ratara. Presuda glasi: „Po zakonu o štampi osuđuju se gđa Gizela Hitrec iz Zagreba i Martin Čevra, seljak iz Dugog Polja u Dalmaciji, svaki na mjesec dana strogog zatvora i 1.800 dinara globe, sve uvjetno za obadvoje na godinu dana, dok se svi ostali rješavaju optužbe.“ Doista sam hereditarno opterećen, takoreći, s tim da su meni sudili u samostalnoj, suverenoj državi Hrvatskoj, ali po sličnom „Zakonu o štampi“ kao u vrijeme diktature Aleksandra Karađorđevića. Jest idiotski, ali je i istina.