Početkom rujna 2021.

Đaci krenuli u školu, i to ne na lajni nego licem u lice (novi domišljaj pedagoške struke, ne zvuči baš epidemiološki ispravno, ali podsjeća na liceje), u prvi razred pučke škole upisuje se (upisuju ih) sve manje mališana, ne zna se zašto. Upisani upadaju u žrvanj hrvatskoga školstva, gdje će ih u idućim godinama samljeti nepotrebnim podatcima koje, ako je potreba, mogu naći na međumrežju, bit će stalno testirani i polagati male, srednje i velike mature i na kraju izaći iz sustava kao blagi neurotici.

Nekako usporedo s početkom školske godine stožerni su brigadiri olabavili “mjere”, i to baš kada je broj zaraženih počeo rasti. Teško je razumjeti, ali se narod već odavno zabavlja mjernim instrumentima, još strpljiv za razliku od Slovenaca koji upadaju u televizijski studio. Novi naputci glede unutarnjih prostora kavana vrlo su dobri: nema stajanja, samo sjedenja, ako se ide na zahod treba staviti masku, jedino nije rečeno smije li se u toaletu samo sjediti ili se može i stajati. Za šankom mogu sjediti samo obitelji, što znači da oni koji bi nešto popili moraju voditi sa sobom žene i djecu, ako je duži šank onda i bližu rodbinu. Sve to vuče prema promidžbi alkohola. Pušenje nije zabranjeno jer covid u oblaku dima teže pronalazi žrtve, a i dokazano je da pušače uglavnom štedi.

Ljudi se vratili s mora i gora kako bi bili popisani u odgođenom prebrojavanju stanovništva i stoke, nekretnine se mogu prešutjeti. Unaprijed se zna da nas ima manje nego prije deset godina (ali više nego u šesnaestom stoljeću) i uopće sve manje i manje, za što su se pobrinuli redom: filoksera, prvi i drugi svjetski rat, komunistički pokolji nakon njega i nevoljkost Hrvata da ostanu u domovini pod jugoslavenskim, dotično velikosrpskim terorom, tek neki se vratili da pomognu u obrani protiv oružane srpske agresije devedesetih, ali u samostalnoj Hrvatskoj brzo razumjeli da ih tu više ne trebaju, uslijedila mudra gospodarska politika kojoj ni ulazak u Uniju nije pomogao, ni dragi Bog, ali je Unija blagotvorno utjecala na novo silno iseljavanje, i sada smo tu gdje jesmo. Lakše nas je popisati – to je jedina prednost. Osim toga, ne moramo popisivati manjince jer će se oni samo popisivati, što je slučaj nezabilježen u popisnoj povijesti čovječanstva, ujedno dokaz da ova država ne cijeni ni sebe ni svoje institucije (DIP) odnosno da je vlast podložna svakojakim ucjenama. Tako će Ugri popisivati Mađare, SDSS Srbe, IDS Talijane, Romi će popisivati Cigane i svi će biti sretni, svih će biti više nego što ih ima, s druge strane Dunava krenut će flota prema Vukovaru, riječni turizam, fiš paprikaš u falš izjavama da tu žive stalno, da tu stoje kao klisurine.

Na zagrebačkim ulicama, a valjda i drugdje, pojavili se plakati s velikim slovima, doduše latiničnim, “Budi Srbin”, što ima kojekakve konotacije. Ako je tko Srbin, ne trebaju mu iz SDSS -a govoriti da to bude jer jest, pa je obavijest priglupa. Na prvi pogled. Na drugi i dublji nije tako, asocira na sva vremena od druge polovice 19. stoljeća kada je Vlahe i pravoslavne koji nisu Srbi trebalo utjerati u zajednički nazivnik, pod militantnim patronatom Srpske pravoslavne crkve, Crkve srbijanske države koja tim načinom širi teritorijalne pretenzije do vascele Italije. Očito ima još pravoslavnih koji se trgaju iz šapa svetosavskih pa ih barnumskim reklamama treba uvjeriti da su Srbi, odnosno ako nisu da budu. Barem za ovu priliku. SDSS-u, u stvari manjinskom dijelu srpske manjine, na ruku ide aktualna vlast u Hrvatskoj, vlast u kojoj sudjeluju i ne samo to, vlast koju usmjeravaju, a ta neuka vlast sluša povjesničarke poput one Jeckove koja jeca da je Hrvatska pravoslavna crkva izmišljotina valjda ustaška, premda zamisao ide do Eugena Kvaternika, a stravična pogubljenja Germogena i još mnogih iz vodstva HPC-a 1945. trebala bi valjda biti upozorenje svima koji se laćaju protimbe SPC-u, ustanovljenom u vrijeme jugoslavenstvujućih Karađorđevića pod motom: jedna država, jedan narod, jedan jezik, jedna pravoslavna (svetosavska) crkva, dotično srpska, na cijelom području Jugoslavije, što se i danas u blentavoj hrvatskoj vlasti održava i podržava (šutke, kao prešutni minus u bankama), dočim u Crnoj Gori više ne prolazi tek tako, imaju Crnogorci svoju tradiciju, svoju njegoševsku Crkvu, pa eto ih na ulicama i trgovima, u dimu i vatri, točno nazivaju SPC Crkvom Srbije, ne daju na Cetinje. A dobri i dragi Porfirije dolazi ondje dati potporu bjelašima i Jao-kiniju koji se spušta s neba, vrtoletom iliti helikopterom, a po ustoličenju opet odlazi u nebo. Pokoravanje Crne Gore, kako reče Đukanović, upravo je u tijeku, još smo malo do drugoga oka u glavi, a onda idemo dalje. (Njegoš: “Al tirjanstvu stati nogom za vrat... to je ljudska dužnost najsvetija). Još jedna zagrada govorila bi o ulozi Crne Gore u agresiji na Hrvatsku, kao što je zapisano u Deklaraciji o Domovinskom ratu, ali se valjda radilo samo o bjelašima, hm, nadam se.

Hrvatska je tvrđa kost, neupitno katolička i tu nema prolaza, ali zato kost treba nagrizati drugim načinima, poglavito ubačajima u hrvatsku kulturu i malim, prizemnim rastakanjima, jezičnim i jezikoslovnim maroderstvom uz pomoć unutarnjih, tzv. hrvatskih snaga, dotično izdajnika, te prevashodno, ha, mitovima iz drugosvjetskih godina kada su Srbija, Srbijanci i Srbi uopšte bili sveci, a Hrvati vragovi, vrag ih dal, rekli bi Zagorci. Vidim, piše u nedjelju jedan kolumnist o poznatim stvarima, da je, naime, Srbija bila najvjernija prilježnica Hitlera i nacista uopće, a sada se pravi blesavom, te da su Srbi ubijali i palili po cijeloj Hrvatskoj i Herceg Bosni, a stigli i do jadranskih otoka. Na hrvatsko more, što im je vječna težnja, a sada ih jako smeta da dolaze samo kao turisti. No da, rečenom nagrizanju služi naravno i lažiranje starije povijesti, ali im to sve manje ide od ruke, toliko su napasni da postaju smiješnima. Nastavljaju ipak s poslom i kada je riječ o Domovinskom ratu, uzrocima i posljedicama, o Tuđmanu i navodnoj podjeli Bosne, u čemu im štangu drže orjunaši poput već doista nepodnošljivog Tomića koji je davno pošao stopama Gorana Babića.

Dok stojim, razmišljam

Spomenuo sam jezikoslovlje. Jedan od simbola opiranja tirjanstvu nad hrvatskim jezikom u komunističko doba bio je svakako Stjepan Babić, na čijem sam sprovodu dugo stajao u prošli četvrtak, dugo jer je bilo puno govornika kako i priliči, akademik Mislav Ježić, rektor Zagrebačkoga sveučilišta Damir Boras, dekan Filozofskog fakulteta Jurković, dugogodišnja Stjepanova suradnica dr. Sanda Ham i Babićev učenik dr. Mario Grčević. Pet govornika, četiri svećenika, dostojno i dostojanstveno, od vlasti nikoga, iz Ministarstva frakture, oprostite kulture, nikoga. Pa dok tako stojim i slušam, razmišljam o tome kako se ništa nije promijenilo: u vrijeme komunizma zabranjen Hrvatski pravopis Babića i suradnika, u vrijeme samostalne, demokratske, je li, Hrvatske i opet maknut Babićev pravopis, na nešto sofisticiraniji način, ali dođe na isto. Zamijenjen Hrvatskim pravopisom Jozića i Jovanovića u produkciji Instituta za jezik jezikoslovlje i kišobrane. Slično sa časopisom “Jezik” koji je četrdeset godina uređivao Stjepan Babić (sada Sanda Ham): kao i onda davno, trn je u oku pa mu se smanjuju financije, na minimum i ispod, a spomenuti je Institut pokrenuo i svoj časopis Hrvatski jezik, uopće se trudi da bude nominalno hrvatski i pod tim pridjevom štošta “protura”, pod pokroviteljstvom navodno desnocentrističke opcije u kojoj je ostalo malo intelektualaca koji razumiju igru ili se sjećaju dr. Šretera, primjerice.

Nekoliko dana nakon sprovoda, čitam dnevni list i napis Kulturna senzacija godine, eto nama sreće, rečeni se Institut za jezikoslovlje dohvatio Judite Marka Marulića i učinio ju jasnom čak i osnovnoškolcima, piše. Pretvorili Juditu u nešto kao pjesan u prozi, na suvremenom hrvatskom. Lijepo. Kronični Jozić daje izjavu koja ulazi u antologiju – da su postojala dva prepjeva, Kolumbić i Grčić prepjevali su Juditu na hrvatski jezik (!). S kojega su ju jezika prepjevali, ne kaže se.

Marko Grčić je prepjevao Juditu u versih hrvacki složenu – na hrvatski. Da je živ, dobro bi se zabavljao. On je svoj prepjev s hrvatskoga u Marulićevo doba na hrvatski standardni modernoga vremena vrlo dobro obavio, pa ako je đacima viših razreda doista tako teško svladati originalnu Juditu, zašto taj prepjev ne bi ušao u škole, u lektiru (uz original) nego je trebalo obaviti naporan posao rezultat kojega je posvemašnji gubitak radosti čitanja Marulove poezije, koja u Institutovoj umotvorini napušta pjesništvo i odlazi u suhe vode hibridne proze, bez ritma, bez rima, bez melodije. Bez razloga.

Postoje i drugi načini. Potpisnik ovoga napisa objavio je 2002. (AGM) knjigu Najljepše priče hrvatske renesanse, među njima i Juditu. Prepričao je spjev u prozi, kao što je s Ilijadom i Odisejom učinio Gustav Schwab, ili Charles i Mary Lamb sa Shakespearovim dramama. Citiram pokojnoga Igora Mrduljaša: “Autor je na kreativan način pristupio djelima starije hrvatske književnosti, držeći da njihova interpretacija ne će odmoći originalu, nego, štoviše, otkriti današnjem čitatelju svu ljepotu i zanimljivost hrvatske književne baštine.”

Toliko o Institutu i jozićima, ali ipak nije sve. Na sprovodu akademika Babića u nekoliko se navrata izgovaralo U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Tako se valjda i piše. Ali ne, po pravopisu Jovanović-Jozić piše se Uime Oca i Sina i Duha Svetoga, pa tako i đaci moraju pisati u školi – spojeno, Uime. Od Baščanske ploče na kojoj je uklesano U ime, rastavljeno, do nedavnih dana i vragolija spomenutog Pravopisa, Hrvati su pisali U ime. Ali ni to nije sve: izraze sućuti obitelji Babić poslali su predsjednik države, predsjednik Hrvatskog sabora i predsjednik Vlade. Tekst iz Sabora počinje riječima, pazite, Uime Hrvatskoga sabora... Što znači da je državna administracija, ili barem saborska kancelarija, usvojila, posvojila Institutov pravopis, premda ne postoji blagoslov uvođenju takvoga pravopisanja u službenu ili čak javnu uporabu. Kao što ne postoji zakon o hrvatskom standardnom jeziku, kakav, za svoje jezike, ima većina država Europske unije. Tako ostajemo u prešutnom minusu, a kamate se skupljaju, posebno u medijima.

Gledam i slušam prijenos utakmice Slovačka-Hrvatska, nikako dati gol i “pobijediti utakmicu”, na kraju ipak pogađa Brozović. Reporter, prenositelj utakmice svraća pozornost na Dalića i njegovu “facijalnu ekspresiju”. Baš tako veli. Donedavno smo govorili i pisali – izraz lica. Ali smo veće face kada zanemarimo hrvatski.

Svaka sila za vremena

Jesen stiže, Dunjo moja, očekuju se rošade u dvije ključne kulturne institucije, neumitna u slučaju Hrvatske radiotelevzije, umitna u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu gdje ministrica već dugo drži Dubravku Vrgoč na infuziji, premda je bilo stotinu razloga da već prije učini što je trebalo. Sve se glasnije govori o gospođi Hraste Sočo kao novoj intendantici, premda se gospođa Vrgoč i njezini apologeti poput Branimira Pofuka u tisku trude u korist opstanka. Koliko površno znam, o Ivi Hraste Sočo ne zna se ništa loše, štoviše, a Opera će biti zadovoljna. I Balet. Ni za Dramu ta promjena ne će biti dramatična. O administraciji da i ne govorim, ili o Tehnici.

Euro utemeljitelji

Jedna sitno plasirana objava dignula mi je šećer, ionako visok. Klub utemeljitelja HDZ-a, po nalogu mudroga vodstva, izjavio je ljubav prema euru, ponavljajući papagajski da referendum nije potreban jer je uvođenje eura obavljeno pristupnim tekstom prije desetak godina. Mene nije nitko ništa pitao, a vjerojatno ni mnoge druge još žive temeljce. Ne sjećam se ni da je u pristupnom trenutku bilo govora o gubitku monetarnoga suvereniteta, možda jest tu i tamo, sitno, prigušeno, da se ljudi ne rasrde i ostanu doma u danu referenduma za upad u EU. Što su ionako učinili.

Nisam jak u matematici, ali moj, možda pogrješan račun kaže da je, šuma šumarum, devedeset posto Hrvata bilo protiv ulaska u Eu(ro) ili barem nisu glasovali za. Naime, 57 posto glasača nije izašlo iz kuće. Od onih 43 posto koji su išetali, 33 posto bilo je protiv. Znači, u EU smo ušli glasovima 10 posto Hrvata. Eto, i zato je potreban referendum o uvođenju eura umjesto kune.

Hrvoje Hitrec/PDN