H. Hitrec: Kako su jazavci "prebojali Vukovar"

01.11.2021. 20:27:00

Oko Svih svetih 2021.

Maglovito, hladno. Četvrti val wuhanske pošasti na vrhuncu, smrt ne pita jesi li cijepljen ili nisi. Čeka se četvrta doza, za peti val. Prije Svih svetih nekoliko sprovoda poznatih mi ljudi. Žarko Potočnjak ispraćen na HitrecKrematoriju gdje se skupio lijep broj kazalištaraca i ljubitelja kazališta, ali uvijek nešto mora poći po zlu, ovaj put očita neorganiziranost, bez dogovorenih govornika, tek osjećajna Žarkova kolegica iz školskih dana i intendantica HNK, a gdje je bilo resorno ministarstvo, gdje Društvo dramskih umjetnika, gdje Akademija dramskih umjetnosti, gdje glumci ili glumice iz Potočnjakova naraštaja? Pa vidjevši da tu nešto nije u redu, u neugodnoj tišini iz žalobnoga se zbora izdvojio mladi glumac Asim Ugljen i rekao što zna o Žarku i što mu je značio. Iz politike nikoga, osim Vladimira Šeksa koji je pod stare dane zavolio kazalište, a možda i prije. Ono što bijaše dobro, uz počasni plotun - nije zaboravljen stari običaj, premda sam već mislio da jest, da se u trenutku spuštanja lijesa u tamu velikom glumcu zaplješće i dugo plješće. Posljednji put.

A zatim Svi sveti, oni koji jesu ili će tek biti, i opet sam na Mirogoju. Tri groba treba posjetiti i podsjetiti se na one kojih više nema, odavno ili odnedavno. Majčin grob blizu Velikoga križa, sa svojim je roditeljima. Moj djed Koloman, liječnik, nije se oporavio nakon izlaska iz komunističkoga gulaga i umro početkom pedesetih. Drugi je grob nešto dalje, na skromnom kamenom spomeniku fotografije dvoje djece moje bake po ocu, posve maleni umrli od šarlaha kako se pričalo. Baka i djed umrli sedamdesetih. I moj otac je tu, Ahasver koji je lutao od Crnoga mora do Tihog oceana, liječnik kao i moja majka, u tuđini doživio hrvatske devedesete, a zatim svoje devedesete, ispunjena mu je želja da bude pokopan u domovini. I treći grob obitelji Babić, gdje je nedavno pokopan veliki jezikoslovac Stjepan. Višnja pali svijeće, ime njezina oca još nije uklesano, tek stoji drveni križ s njegovim imenom. Da, i četvrti grob, Glavni križmonumentalna grobnica Franje Tuđmana, jedna svijeća i za predsjednika. Jedinoga koji je taj naslov zaslužio. Iza grobnice skele na crkvi Krista Kralja, dobrano stradale u potresu, kao i arkade. Ne može se do Stjepana Radića, ni do preporoditelja.

U tjednu prije Svih svetih poguran je u Saboru poboljšani zakon o obnovi od potresa, dosadašnji upravo potresno neučinkovit. Srećom je nekako istodobno u Americi predstavljen Metaverzum koji omogućuje, tvrdi Zuckerberg, da se između ostalih čuda stvori i virtualni dom. Eto izlaza, eto ušteda, za Zagreb, za Banovinu. Iz ruševina pošaljete svog avatara u udobni, ukusno uređeni dom i on se ondje razvagani, sretan. U virtualnom svijetu nema ni corone, pa ni cjepiva za koje nobelovac Montaignier kaže da ima opake posljedice, nego, veli, treba uzeti lijek koji već postoji i jeftin je, azitromicin. Ja sam već pronašao nikotin i dobro djeluje. Da, zadnje preporuke govore da su za coronu jako dobri lijekovi koje uzimaju oni s kompulzivno-opsesivnim poremećajem. Nije bez vraga, opsesija covidom pretvara se u tešku depresiju i bezvoljnost, pa se nekima ne da ni povlačiti peneze iz europskih fondova.

Umjetna inteligencija napreduje neslućenom brzinom, a još nisam svladao ni sve trikove pametnoga telefona. Robotika! Ne ćemo više slati mlade ljude u rat, u smrt, neka idu roboti, premda nikad ne znaš hoće li se okrenuti protiv tebe. Roboti, da, više nam ne će trebati branitelji, a branitelji ionako osjećaju da nikomu nisu potrebni i da su Sorosna svim razinama vlasti više-manje (s časnim iznimkama) oni koji su im se rugali što idu u rat, za Hrvatsku. Za dom. Obistinila se Soroseva prijetnja da Hrvatska ne će dugo izgledati kao na svršetku rata, pobjednička i suverena, on će učiniti da takva ne bude, sredstvo ima, to jest novac, i ima falangu neprijatelja Hrvatske koji su u Hrvatskoj ostali i skloni su toj ideji, pogotovo za dobar honorar. Projekt je uspio, lustrirani smo.

Tako dolazimo i do zagrebačkoga Laništa, gdje se uoči Svih svetih taj povijesni rotor pokazao u najočitijem mračnom svjetlu. Jazavcima koji ondje žive uz zgrade prepune branitelja, zasmetao je mural s Vukovarom, hrvatskim grbom i slavnom brigadom, pa su ishodili da sve to (sveto) bude prebojano, da ne gledaju što im nije drago, našla se družba koja će im želju ispuniti u za sada neutvrđenom lancu – gradski ured - komunalne službe - HEP više od struje. A onda posipanje pepelom, nisam ja, nisam ja. Jedino za što su se još mogli uhvatiti je Slobodan Praljak, onaj koji je branio njih i Zagreb u Sunji, a za drugi dio ratnoga puta u zavičaju proglašen u Haagu ratnim zločincem, jer je tužiteljstvo trebalo nekako nadoknaditi svoj fijasko s Hrvatskom, pa se za odmazdu okomilo na hrvatske zapovjednike u BiH. Oh, kako to klateži dobro zvuči. Ratni zločinac. Ma svi su oni ratni zločinci, govore jazavci među sobom, svi koji su bili u ratu, a tako nam je bilo dobro. Doduše, vele, i sada nam je dobro, bolje nego njima, ali su nam duše nemirne bez Jugoslavije, hej Slaveni, a ti hrvatski branitelji još su nemirniji od nas, malo-malo pa čujemo Vukovarpucnjeve, sebe ubijaju. Vukovar treba prebrisati, prebojati, prefarbati, Vukovar je onaj grad daleko od Zagreba, na Dunavu čak, da ondje nije bilo hrvatskih fanatika, ne bi bilo ni te tragedije, četnici i jugoarmija bi ušetali, malo klali i stali, sigurno ne bi bilo toliko žrtava. Javljaju se i jazavčarski medijski poslenici u kulturnoj takoreći sferi, jedan (nije dostojan ući prezimenom u ovu kolumnu) koji se pita “Koliko je to kilometara i koliko dana širok krug oko Vukovara i 18. studenog u kojem ne smije pjevati Rade Šerbedžija? I zašto baš on?“ A gdje je trebao pjevati? U Vinkovcima. Pa kada se već govori o kilometraži, Vinkovci su vrlo blizu Vukovaru, a kada je Vukovar pao, Vinkovci i Osijek držali su prvu crtu. I junački Nuštar. I Đakovo. Kao što je zakazani datum Šerbedžijina pojenja vrlo blizu 18. studenoga, što je opaženo na vrijeme. A na pitanje zašto baš Rade Š. ne smije pjevati u blizini toga dana, odgovor je poznat svima osim rečenom medijalcu. Jer je Rade Š., ponovimo još jednom, u to vrijeme bio u egzilu, ne u Frankfurtu nego u Beogradu, u neprijateljskoj zemlji, nešto ondje snimao, navodno i u razorenom Vukovaru. Eto zato. A inače pjeva ko slavuj gdje god hoće u Hrvatskoj, jer su Hrvati takvi kakvi jesu, pa zaboravili što je bilo. Ne i ja. Bio sam u Vinkovcima (vidjeti knjigu “Lijepa moja”) u vrijeme prvoga granatiranja grada zadnjih dana srpnja 1991., bio sam i ujesen i zimi, vidio knjižnicu razorenu i spaljenu. A gdje je bio Vinkovčanin Rade? Pa rekao sam, valjda ste zapamtili. A kamo su se uputili i gdje su našli utočište oni vukovarski branitelji i civili koji su se probili iz obruča oko Vukovara? U Vinkovcima. Da, koliko je to kilometara i koliko dana širok krug oko Vukovara? Ako govorimo o danima, jest, nekoliko dana i noći trebalo je Vukovarcima da se probiju do obližnjih Vinkovaca, kroz kukuruz i minska polja. I još nešto: veli jazavčarski novinar da su mladi Vinkovčani tražili koncert Rade Š. E, ako je istina, to je zabrinjavajuće. Što uče u školi ? Možda imaju rupe u znanju zbog on line nastave. Ne uče gdje je tko bio, recimo u vrijeme Ovčare.

Kad smo pri tomu, pri sjećanju na ranjenike odvedene iz bolnice u smrt, eto drugi primjer, s hrvatske strane. Prošloga tjedna sjedim na kavi s elitnom ekipom iz Kaštela, došli su na sprovod A. D. Petrića, tu je i markantni liječnik i Filip Lukasdomoljub dr. Mihovil Biočić, bivši ravnatelj KBC Split, dječji kirurg, jedan od onih koji su spašavali živote na prvim crtama. Došla i Oluja, pošli on i dr. Dodig u Knin posjetiti ranjenike iz redova srpskih terorista, smještene u krugu pod paskom Unprofora. Jesu li postupili kao stanimirovići? Ne, po povratku u Split poslali su ranjenim Srbima kamion lijekova, hrane i ležajeva.

Bila je još jedna tema u spomenutom razgovoru, a kako i ne bi kada je Filip Lukas rođen u Kaštel Starom. Predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945. kada je osuđen na smrt – u odsutnosti jer se uspio domoći Celovca (Klagenfurta) i ondje prikriti, zatim u Rim. U slobodnoj hrvatskoj državi presuda je poništena odlukom Županijskoga suda u Zagrebu 2017., kada je Lukas već dugo bio mrtav. Pa ipak, kada su prije nekoga vremena njegovi zemni ostatci preneseni u domovinu, u zavičaj, naši su mediji kratko i preko volje izvijestili, ne svi, neki se sablaznili, ha. Pitam Kaštelane kako je to bilo, pa prilično tiho. A gdje je u svemu tomu bila današnja Matica hrvatska, pitam dalje. Odmahuju rukom. Matica ima druga posla, mislim si ja, brine se o rodnoj kući A. G. Matoša.

Tko zapovijeda Hrvatskom vojskom?

Na to pitanje nema suvislog odgovora, barem se tako čini u sisvetskoj situaciji. Tko imenuje i razrješuje vojne zapovjednike? Tu je odgovor nešto jasniji. Ustav kaže da ih imenuje i razrješuje predsjednik Republike, a to bi sada bio Milanović. No ima i dodatak u ustavnoj rečenici, da ih imenuje i razrješuje u skladu sa zakonom. Ustav ne kaže s HVkojim zakonom, valjda zakonom o obrani. Pa smo onda opet na početku zavrzlame. Ovaj put je stradao načelnik Glavnoga stožera, zagorski admiral Hranj, miran čovjek koji meni izgleda više kao duhovnik nego ratnik. Izbor pred kojim se našao nalik je na Sofijin izbor. Hranj se ne da, točno kaže da vojnik ne može dati ostavku, što ministar obrane, čini se, ne zna.

Cijela je ujdurma samo nastavak priče brdo-brdo, s tim da je Plenković lukavo poslao u vatru drugoga duelanta da vadi mast Milanoviću. No, sada je kap prelila čašu, u pitanju je Hrvatska vojska, a ne tamo neki diplomat, i strasti se moraju smiriti. O vojsci, stanju i imanju njezinu, ne može se i ne smije govoriti u mikrofone, previše je radoznalih u susjedstvu koji trljaju ruke, ma oni u Hrvatskoj ne mogu se dogovoriti ni oko čega, a kada mi krenemo jednoga dana past će ko zrele kruške, misle. Tako nekako. Naravno da se varaju, imaju iskustva. Ali kada zaključuju da Hrvati sami sebi ugrožavaju nacionalnu sigurnost, nisu daleko od istine. Na duelante i narcise već viču i bolnički liječnici, dajte se liječite, samo što ne kažu.

Damir Brčić

Kretao sam se u mnogim krugovima (ne dirajte moje krugove i kvadrate) u nekima češće, neke sam tek dodirivao. Takav jedan potonji bio je onaj slikoviti na terasi kavane neobična imena “Zašto ne” u Frankopanskoj - tu su se poslije Svijećanastave družili profesori Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, glasovitoga ŠPUD-a. Onda se jednoga dana vlasnik kavane objesio u svom lokalu, pa se društvo valjda sastajalo negdje drugdje.

Među tim slikarima, grafičarima, dizajnerima isticao se visinom i vedrinom Damir Brčić, profesor grafičkoga dizajna i povijesti struke, likovni pedagog kojega su đaci obožavali. I on je nekad davno bio učenik ŠPUD-a, znao je tu djecu u dušu, mlađariju koja se tek upustila u svijet umjetnosti.

Brčić je diplomirao polovicom osamdesetih na Likovnoj akademiji, u klasi Miroslava Šuteja, nastavio se educirati u Francuskoj, vratio u Zagreb, slikao i bavio se grafičkim dizajnom u nakladničkim kućama (posebno Školska knjiga) i kazalištu, ilustrirao, smišljao logotipe, bavio se i scenografijom. Majstor. U mladim danima igrao košarku, od koje se ni poslije nije odvajao. Kada je Hrvatska napadnuta, postao je braniteljem.

Na zgradi ŠPUD-a osvanula je prije Svih svetih crna zastava. U naponu snage umro je omiljeni profesor Damir Brčić, nenadano. Djeca su u šoku, plaču, kažu mi.

Neka mu je laka hrvatska zemlja, počivao u miru.

Hrvoje Hitrec/HKV

Izvor: HKV/Foto:HKV

Izvorni autor: Hrvoje Hitrec/HKV

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.