Početkom lipnja

Treći potres u Zagrebu

Ciklonalno finale svibnja, najhladnijega mjeseca u godini s ponekim podnevnim pikovima, što bi rekao Capak. U Zagrebu vjetar čupao drveće, a Zagrepčani će si čupati kosu sljedećih nekoliko godina jer su izašli na birališta u krivi dan, pogriješili datum pa birali na dan izborne šutnje. I tako je šutljiva većina odlučila tko će upravljati Zagrebom. Ne dugo, ali ipak dovoljno da se pokažu sve čari revolucionarnoga hoda kroz institucije, koji smo već imali prilike vidjeti kada su se račanovci vratili na vlast početkom stoljeća pa posmicali (s položaja) sve što se moglo, od tajnih služba do javnih vrtića. Pomoć im je bila pružena s Pantovčaka, u obliku dlakavog vrhovnika koji je smijenio sve glasovite generale, zapovjednike Hrvatske vojske.

Prošli je tjedan bio vojni, slavila se trideseta obljetnica stvaranja Hrvatske vojske, postrojavanje u Kranjčevićevoj devedest prve jer je Dinamov stadion već onda bio nesiguran. Razveselila me je vijest na jednom teletekstu da se slavi posebno i Dan HKV-a. Vidiš, lijepo je da su nas se sjetili, velim. Međutim, objasnili mi da je HKV kratica Hrvatske kopnene vojske, ali svejedno, neka se nađe, glavno da nije SNV. Bilo je, doduše, vrijeme kada su i mene pozivali u Kranjčevićevu na obljetnicu, ali ta su vremena prošla, zaboravilo se da sam bio na svečanoj tribini, doduše namjerno u drugom redu posve na kraju da mogu neopazice zapaliti cigaretu, što je Tuđmana uvijek nerviralo. Osim toga, ja sam u jednom tv-razgovoru s Franjom - odmah nakon dolaska Hrvata na vlast - prvi načeo pitanje hrvatske vojske, kada su idioti još vrištali i od pomisli na tu herezu, a ako se dobro sjećam pitanje i odgovor su poslije izrezani (možda sam o tome već pisao, ali neka). Ne baš dugo nakon hrvatskoga vojnog proljeća u Kranjčevićevoj, i ja sam se početkom jeseni te godine našao u odori Hrvatske vojske, odnosno u to vrijeme još Zbora narodne garde. Kada se u stvari pojavila Hrvatska vojska pod tim imenom? Kada je istekao onaj tromjesečni moratorij nakon lipanjske proklamacije o nezavisnosti. Tek je tada počelo “regularno” regrutiranje i stvarno organiziranje Oružanih snaga RH, uz veliku pomoć Vijeća sigurnosti UN i Lončara koji su iz embarga izuzeli vodene pištolje.

Budimo realni, ovogodišnja okrugla proslava nije bila maestralna, ali ni zanemarena. Osjetio se na trenutak dašak državotvornosti i domoljublja, što hrvatskoga što američkog u zajedničkim orkestralnim, poglavito dixilandskim nastupima, državni vrh, kakav jest da jest, nešto je u tom smislu progovorio, onako beamterski kako se i očekuje, uglavnom ljudi koji barut nisu prismrdili, ali su, kažu, ponosni na one koji jesu. O tome tko je bio s neprijateljske strane malo se što doznalo, da ne bude previše pogođen koalicijski partner, koji je i inače histeričan zbog vraćanja generalskoga čina Branimiru Glavašu, ali i zbog Penavine pobjede u Vukovaru. Više se govorilo (“pričalo”) kako se uvuklo u jezik),o francuskim zrakoplovima kojima je preostalo još dosta naleta da posluže ako tko naleti na nas. Aviona još nema niti će ih još dugo biti, ali je donesena odluka, a to je za hrvatski spori ritam velika stvar. Imamo odluku!

Tako Hrvatske oružane snage, to jest službeno Oružane snage RH (da kratica ne bude HOS) ulaze u novo leteće razdoblje, kasno, ali možda na vrijeme da se suočimo s novom velikosrpskom agresijom koja je pred vratima i svi to vide osim tzv. hrvatske politike iz knjige Slijepi u Gazi. Ta se agresija već godinama odvija na “niskoj razini”, na polju kulture koje je najpodesnije da se tu počne orati ,a ore se teškim traktorima. Načeti posebnost i samosvojnost jedne kulture prva je zadaća u strategiji susjeda iz pakla, a vojna opcija posljednja. Slučajno sam, napola mrtav od poljoprivrednih radova, drijemajući gledao Bilićevu emsiju “Hrvatska za pet” koja se emitira kasno u noći, kada radni domoljubi odavno spavaju. Elem, ondje se, za razliku od dnevnih emisija ili ne daj Bože Dnevnika, vrlo jasno govorilo o novoj (staroj) velikosrpskoj iliti srpskoj mahnitoj ideji. Gošća je bila Višnja Starešina, gosti nacionalno preporođeni Slobodan P. Novak, iz Beograda Biserka, iz Montenegra mladi Crnogorac kojemu nisam zapamtio ime. Da, iz Sarajeva Cerić koji se ne računa jer je iskoristio minutažu za muslimansku građansku Bosnu. Kažem govorilo se (“pričalo”) o onome što se u zbilji upravo događa, s neizbježnim osvrtom na Srpsku pravoslavnu crkvu koja je amalgamna, naravno, jer je ima posvuda na zamišljenom novom (starom) teritoriju. Najžustriji je bio, prirodno, mladi crnogorski analitičar, u čijoj su zemlji SPC i Beograd već osvojili vlast ili misle da jesu, a mladac tvrdi da će se boriti do zadnje kapi da tako i ne ostane. Znači, velikosrpski se plan u praksi počeo realizirati upravo ondje gdje je doživio zadnji udarac, što je potpisnik ovih redaka odavno nagovijestio (idi, vidi), a nije bilo ni teško poznavajući odnos snaga. Kada to i ako to do kraja uspije, idemo dalje, drže u Beogradu. Hrvatska politika mora ovaj razvoj stvari osvijetliti, rečeno je u spomenutoj emisiji, bez toga ništa, ili je možda rečeno – osvijestiti, nisam razumio, mrtav od poljodjelstva kojim pokušavam nadoknaditi financijsko ignoriranje iz Ministarstva kulture koje je, uz druge čimbenike, zdušno financiralo “kulturne” udruge i pojedince pod političkim zajedničkim nazivnikom možemo! koncentriranim u Zagrebu, nego gdje, a sada se kao pura čudi potopu PHDZ-a u metropoli, dok će se slavljenici smijati i voziti bučnom žičarom po šumama i gorama. Potopljen je u prijestolnici i SDP kojemu su glasovi utopljeni u možebitne! jer je vitalna orjuna opazila da je ta esdepe ljevica premalo anacionalna, gubi se u nekoj soft verziji socijaldemokracije.

No, velim, trideseta obljetnica Hrvatske vojske na časak je vratila nešto ponosa i domoljublja, barem pjevanoga, ali neka i to. Oduvijek smo bili narod mača i pjevača. A kakva je hrvatska vojska danas, eh to je priča za sebe, i za one koji su ordinirali u raznim fazama. Prva je, nakon trijumfalnih pobjeda i hoda za život sve do Banje Luke, bila katastrofalna odluka da se mlade branitelje penzionira i ostavi ih se na raspolaganje svojim demonima, traumama itd. Na taj je način smanjena brojnost vojnika (što se i moralo učiniti, ali ne na takav način,), zatim je i brojčano manja vojska obezglavljena već rečenim činom umirovljenja sjajnih ratnih zapovjednika (kojima je to bio početak puta u Haag, gdje su protiv njih svjedočili krivokletnici iz Hrvatske, vidi knjigu Miroslava Tuđmana). Svedena na preživljavanje, ponešto oživljena pod Krstičevićem, hrvatska je vojska ipak opstala. Danas, kažu, ima petnaest tisuća profesionalnih vojnika, što je malo i premalo. Njome u međuvremenu nisu toliko zapovijedali generali (admirali) nego politika, a tu politiku vojska nije zanimala. Sada se (je li aktualna politika osvijestila ili se prosvijetlila) mulja oko obveznog vojnog roka, očito se Banožić i Plenković nisu dobro razumjeli, jedan bi, drugi ne bi. Milanovića i ne pitaju, a što će. I tko će? Delikatno je, ako se vrati obvezni rok, mladi će u još većem broju pojuriti u zemlje EU ili reći da im savjest ne da primirisati oružju. O kojemu ništa ne znaju, a trebali bi znati. Elem, neka vrst edukacije stvarno je potrebna, barem po uzoru na zemlje (zapadno od nas) koje su to shvatile i provode u, recimo tako, ležernijoj formi, ali usporedo imaju i snažne, brojne, profesionalce. Znači, što mi moramo? Povećati broj profesionalaca na barem trideset tisuća, a pričuvu školovati makar ležerno, ne smijemo više nikada dopustiti da potpuno nespremne šaljemo u boj. Jer ako dođe do najgorega, javit će se mladi dragovoljci kao i nekada, a onda na brzi tečaj (?). S tim da će ipak biti u boljoj poziciji nego mi 1991. Možda uz pomoć Rafalea i američkih ubojica tenkova. Boljoj poziciji? Zaboravlja se da su hrvatski branitelji u Domovinskom ratu, dobar dio njih, imali obuku – u jugoslavenskoj vojsci. Nego tko bi upravljao tenkovima, tko bi baratao raznim oruđima (oružjima) da ipak nije prošao neku školu, a i visoki činovi iz JNA prešli su u HV i HVO sa znanjima, pa i s kartama (Trebinje), uz njih, ali i mimo njih stasali hrvatski zapovjednici. I još nešto, važno, svi su ti “jugoslavenski” obveznici znali kakvo je u stvari stanje u toj vojsci koja je bila tigar od papira i bez nesrpske komponente nije mogla funkcionirati. A kada je postala potpuno srpska, doživjela je poraz, doduše nakon razaranja i ubijanja u okupiranim dijelovima Hrvatske, u suradnji s domaćim srpskim teroristima. Ilustracija o sposobnosti JNA (JA): sedamdesete prošloga stoljeća bude me u zoru, idemo na manevre. Kamo? Na Šar-planinu. Konvoj od stotinu i više vozila upućuje se – u krivom smjeru, na planinu zvanu Skopska Crna Gora. Do podneva “vrši se” manevar okretanja, put je uzak, blamaža velika. Ja pušim i pijem mastiku iz čuture, grije kolovoško sunce i dobro se osjećam.

Ne mogu odoljeti da ne ispričam nastavak (ako se ponavljam, oprostite): konvoj stiže na predviđenu lokaciju duboko u noć, oficiri djeluju izgubljeno, ja (idiot glede tehnike) uspostavljam centar veze, ujutro se sam samcat i željan kave spuštam do sela, u jedinoj gostionici albanskoga, dotično šiptarskoga sela puno ljudi, smrače se kada vide jugoslavensku odoru, nastaje tišina, vrlo zlosutna. Ustaje jedan od njih, veli mi da je učitelj, pristojno me nutka da popijem kavu i izgubim se što prije, dok mi je glava na ramenu. Ali ja sam iz Zagreba, velim. Ah, vedre priče iz davnine.

Nego, vraćam se hrvatskoj vojsci i što bi moglo biti ako uzmemo u obzir groznu demografsku sliku, covidom još više pokvarenu, a bit će i gore jer se već dugo nije ženilo ni udavalo. Odakle nam onda mladi vojnici u budućnosti, kada se i sada nećkaju? Pa, treba se prilagoditi vremenu, štono veli Marin, ako uvozimo zidare i građevince uopće, ali i druga zanimanja, zašto ne bismo i vojnike? Dobro ćemo ih platiti, njih plaćenike. Dosta smo mi Hrvati bili plaćenici u povijesti. Recimo, migranti su mušterije koje dolaze u obzir, ali i plaćenici iz susjedstva. Recimo iz rs-a ili iz Srbije (rado Srbin ide u vojnike).

Hod za život

Subotnju izbornu šutnju (treba ju ukinuti) narušila je vesela galama Hoda za život, šarena i bučna, tisuće i tisuće žena, muškaraca i djece, a uz potresena zagrebačka pročelja skutrile se malobrojne protivnice i protivnici, znajući da će dobiti isti tretman u medijima. Hod za život, čiji? Djeteta, djece. One čije glave, ruke, i noge možete vidjeti u utrobi majke, začete i već lijepo vidljive suvremenim medicinskim uređajima. Imaju li pravo na život? Ne, kažu protivnici Hoda, nemaju. Zašto nemaju? Zato jer žena može raspolagati svojim tijelom kako hoće. A je li to u njoj samo njezino tijelo ili je još jedno tijelo i imaju li oba tijela pravo na život? Imaju, s tim da ono drugo nema pravo na izbor, čeka hoće li ga se koknuti ili ne će, ako ima sreće. A imaju li žene pravo na svoje tijelo i izvan ove priče. Imaju. Mogu, recimo, nekoj drugoj ženi dati bubreg, pa mi smo navodno prvaci svijeta u transplantaciji.

Nisam ni sam sretan što na ovaj način pišem o temi koja je puno složenija, ima tu slučajeva očaja i siromaštva i raznoraznih životnih situacija, kao što nasuprot tomu ima komformizma i bojazni za karijeru kojoj će dijete biti uteg.

Dan državnosti

U ono vrijeme početkom stoljeća, kada su crveni smušenjaci pobrkali datume, bio sam u posjetu Hrvatima u Švicarskoj, tada dopredsjednik (jedan od) stranke koja je još izgledala kao stari HDZ i dovijala se kako iz oporbe do vlasti. U velikoj dvorani glavnoga grada konfederacije održao sam govor, na “stari Dan državnosti” 30. svibnja i svečano obećao da će se taj datum kad-tad vratiti, ne znajući da ću se načekati. No dobro, sada je opet na svome mjestu u kalendaru, slavi se u kišnomu danu, poremećenom drugim krugom lokalaca. Uoči Dana državnosti gemišt priredba u HNK (i tada kiša), parter epidemiološki prazan, u ložama političke ptičice koje su se razletjele nakon arije iz Zrinjskog ( Za dom, za dom...U boj, u boj) koja je politički nekorektna, ali dobro, Dan je državnosti, a nismo svi poginuli u obrani kao Nikola. Osim toga igralo se finale Lige prvaka, pa su svi bili nervozni.

Ujutro nakon priredbice vrh se dokotrljao u crkvu Sv. Petra poduprtoj željeznim stupovima, a kardinal Bozanić podsjetio da je početkom lipnja prije deset godina u Zagrebu bio papa Benedikt, još i danas živ, pa govorio o istini i savjesti, o suvremenom životu i njegovim dostignućima, ali i o pokušajima (uspješnim) da se zaborave kršćanski korijeni Europe (u koju smo mi baš tada naglavce upadali). Papa Franjo, i on još živ, nije spomenut, s razlogom. Sjećam se toga Benediktova posjeta i šutnje s mladima na Trgu bana Jelačića. A ove godine na dan drugoga kruga i na Dan državnosti – i opet šutnja većine, hrvatska šutnja. Zagrebačka. Malo hrvatskih barjaka vidim, valjda su stradale u potresima. Jedino nešto ljepša slika: polaganje vijenaca na Oltaru domovine autora Kuzme Kovačića, za ovu priliku Oltar dostojno umiven, a ne kao obično. Ostalo: kiša i sjećanja na prvi Dan državnosti devedesete kada je Washington bio dušom i srcem za cjelovitu Jugoslaviju i Beograd naravno, a danas prednjači u čestitkama Hrvatskoj na Dan državnosti, čak skupa s Kanadom (u kojoj su hrvatski “emigranti” devedesete imali nizak status, i gore) rasvjetljuje slapove Niagare hrvatskim bojama. Eto nama sreće. Budimo umjereno zadovoljni – imamo državu. Traje već dulje od monarhističke Jugoslavije, a bogme će trajati i dulje od komunističke. Vječno, što god to značilo. Mislim na ovu modernu. Ona klasična traje od vremena kneza Branimira.

Lokalni izbori

Puljak centriran u Splitu, Tomožemo u Zagrebu, Rijeka ostala crvena, ali se boja ipak pomalo suši, Jamogu osvojio Osijek. Sa županijama druga priča nego u Zagrebu, u ruralnim dijelovima još žive stari Hrvati. Izlaznost tako niska da su se na nekim biračkim mjestima ljudi morali saginjati kako bi ušli. Srećom da je kišilo gotovo cijeli dan, inače bi bila i niža, otišli bi birači u prirodu i na vodu, osim u Međimurju gdje luta puma, i na Krku gdje kolju čagljevi, a u Zagrebu djecu napadaju vrane. Zvijeri i ptičurine ohrabrile se videći da u Hrvatskoj ima sve manje ljudi, ulaze vukovi u naselja (Lika). Covid popustio kao i uvijek u vrijeme izbora, ali se sprema nova pošast iz Sjeverne (?) Koreje gdje siročad šalju u rudnike, kako bi ih spasili.

U Zagrebu po očekivanju pobijedila platforma nošena na rukama visoke politike i medija, to jest njezin vođa za gradonačelnika. Vjerojatno ste opazili – u tjednu prije drugoga kruga i Milanović i Plenković s prijezirom govorili o Škori i Domovinskom pokretu, što je u demokraciji nečuveno, pa i u tzv. hrvatskoj demokraciji. Spomenuta dvojica ne podnose jedan drugoga, ali zajedno još više ne podnose Domovinski pokret (koji može! biti vrlo zadovoljan velikim brojem glasova, premda naravno nedostatnim, ali za budućnost pokreta nadonosnim). Slična (ista) priča su mediji koji su javnosti prešutjeli ideološku, a još više financijsku pozadinu platforme, premda bi to bio posao istraživačkoga novinarstva i, na kraju krajeva, pošten odnos prema biračima. A nije bio, Domovinski je morao sam pročačkati duboko more ispod platforme, izašao s neupitnim brojkama koje govore o grandioznim uplatama iz više izvora tzv. aktivistima u zadnjih desetak godina kada su se na vlasti u Hrvatskoj mijenjali crveni i plavi, SDP-u je bila bliska ta ljevičarska družba koja je na kraju baš njih pokopala, pa se i oni lupaju po glavi, a tzv. desnom centru pasalo je da ga “bije” glas liberalne opcije i financira vikače s ulice. Sada je družba s ulice došla u fotelje, a desni se centar lupa po glavi jer je izvisio već u prvom krugu. Matoš gleda s klupe na Griču, ima dobar pregled Zagreba i sve mu je jasno.

Glede liberalizma i medija: slučajno gledam na HTV-u početak razgovora nerazumljivog Romana s msg. Ramosom (Opus Dei). Kaže Ramos, koji je odlično naučio hrvatski, da je tu “kod vas” bio komunizam, a sada je liberalizam. “Nemojte”, veli Romano,” valjda zgranut usporedbom, “ja sam liberal.” Koga zanima što je on, u ulozi intervjuista? A pristojni Opus Ramos samo što se ne ispričava. Toliko o medijima, čast jedino nekim kolumnistima (Hrstić). Da, pribilježio sam i opasku klasične Sanje Modrić koja je između dva kruga napisala da “svi ozbiljni mediji podupiru Tomaševića”. Jest. Ozbiljno.

Sveukupni pobjednik lokalnih izbora, svekoliki takoreći, bez sumnje je HDZ kada se zbroje županije, gradovi i općine, s tim da Zagreb i Split zajedno čine jednu četvrtinu Hrvatske. Ja sam svakako pristaša podjele Hrvatske na županije, tradicija je to, ali narodu ostaje nejasnim što rade župani, neki od njih vječni, a baš za njih se ne zna što rade. Župan je u srednjovjekovnoj Hrvatskoj kneževini, pa i poslije u Hrvatskom kraljevstvu bio velika i važna faca, župani su birali kneza (i kralja), a ako nisu bili zadovoljni, poslali bi ga Bogu na istinu. Zato sam u napasti predložiti da i sada župani biraju predsjednika države. I tako se vode polemike treba li ga birati izravno ili u Saboru, a moja je ideja treća i prihvatljiva opcija. Ako ništa drugo, župani bi opet nešto radili.

Genocid

Vijest iz Njemačke: isplatit će milijarde Namibiji kao naknadu za genocid počinjen nad narodom Herero početkom 20. stoljeća. Koliko je bilo tih nesretnika? Osamdeset tisuća je pobijeno, bez razlike na spol i dob, ostatak odveden na križni put u pustinju Kalahari da ondje umre od gladi. Koliko je Hrvata (i muslimana) stradalo 1945. od ruke komunističkih, jugoslavenskih ubojica? Barem tri puta više. Pa ipak, taj se pokolj ne “broji” kao genocid. Kada će neka hrvatska vlast imati petlje pa u Saboru donijeti akt kojim se rečeni čin proglašava genocidom? Kada će Hrvatska priznati jugoslavenski genocid nad Hrvatima? Ah, očito smo još daleko, ali doći će i to vrijeme. Narod Herero čekao je više od stoljeća. Znači, mi se možemo nadati negdje oko 2050.

Hrvoje Hitrec/HKV