Nešto hladnije, covidu paše, raspojasao se. Posebno mu se sviđa Zagreb, ipak je to metropola s puno mušterija. Dosadan je i osvetnički raspoložen, jer u prvoj navali nije bio uspio. Europa u cjelini pati, iz Kine nema vijesti o bolesnima, iz Sjeverne Koreje stižu najbolje vijesti – ondje je veliki vođa Kim dao postrijeljati prve covide koji su se pojavili i od tada vlada mir, zdravlje i blagostanje. Komunistički se režimi se uopće bolje bore s covidom, pa čovjek počinje žaliti za dobrim, starim vremenima i pitati se zašto je crvena zvezda nakon samo dva tjedna skinuta s riječkog nebodera, a djelovala je blagotvorno, već i zato što su se povjesničari prisjetili koliko je u stvari jugoslavenskih vojnika poginulo pri osvajanju Rijeke, znatno manje nego što ima krhotina na Nemanjinoj instalaciji, ali su pronašli da je među poginulima bio najveći broj zarobljenih Hrvata koji su, bez oružja, naravno, gurnuti u prve redove i „dali život“ za drugove.

Pustimo to, da nas ne optuže za revizionizam, što je šifra za povijesnu istinu koju se skriva kao zmija noge, e da bi narod i dalje živio s jugoslavenskom istorijom. Za revizionizam se optužuje danas sve i svakoga, pa u najnovije vrijeme i predsjednika države koji je ustanovio da je hrvatski narod domobranski, a partizanski i „onaj drugi“ incidentalni korpusi. Ma ja sam zaista posve slučajno vidio taj Zokijev razgovor za RTL, čekao sam svemirski Dnevnik HTV-a i da skratim vrijeme prebacio na RTL i baš nešto prije sedam navečer naletio na intervju – meni nepoznati drčni novinar postavlja kao provokativna pitanja Milanoviću oko Puhovskog i sličnih, ali je dobio i što nije tražio, to jest da ono „ima još“ ima veze s Haagom, s već zaboravljenim (ne i ja) njegovim drukanjem protiv Hrvatske i Hrvatske vojske na suđenjima u Haagu, sunce mu Žarko. Nije baš uspio u den Haagu, nogirali su ga kao nevjerodostojnog svjedoka, ali je ipak pokazao svu raskoš permanentne sklonosti denunciranju, potkazivanju, prokazivanju i horjatinstvu, dotično nesklonosti Hrvatima i hrvatskoj državi bilo koje fele, kao što se u Hrvatskom proljeću gadno bio zabrinuo da bi Kroati mogli potegnuti ne samo hrvatsko pitanje unutar Jugoslavije, nego i protegnuti na samostalnu državu jer su se bile pojavile i neke „totalitarističke nacionalističke“ snage, pa je nakon sloma Proljeća radosno svjedočio pred sucem Milenkom, a zatim se posvetio mudroslovnoj znanosti i postao profesorom na Filozofskom fakultetu.

Dok smo mi pokretali akciju za slobodu i nezavisnost Hrvatske, sunce mu Žarko aktivno je sudjelovao u stanovitoj udruzi ili što već zvanoj UJDI (Ujedinjeni jugoslavenski drukeri), ali je stvar propala, pa se vratio ne samo znanosti nego, zahvaljujući stanju u hrvatskim medijima poglavito poslije povratka partije na vlast – postao arbitrom političke elegancije, rado viđen na televizijama, pa i nacionalnoj. Te je tako došlo do obrata baš ujdijevskog, mi postali odurni desničari bez prava pojavljivanja u „službenim“ medijima, a tako se nastavilo i kada su račanovci otpali jer je tzv. umjerena desnica preuzela sve finese neumjerene ljevice ne bi li izbjegla optužbe da je desničarska, ustanovljena je, baš kao i prije samostalnosti, poželjna partijska linija na kojoj su djelovale obje tzv. velike stranke, a Žarko opet arbitrirao. Ljudi to shvatili, neki prije neki poslije, i rekli da tu ne žele živjeti, pa se iselili treći put. Prvi put kada je kada je Broz otvorio K. und K. (komunistički kavez) da se riješi mnoštva Hrvata, drugi put poslije sloma Hrvatskoga proljeća, i sada, znači, treći put, ovaj put definitivno. Gledam u vrlo dobroj emisiji „Plodovi zemlje“ kako se čovjek vozi kroz pusto slavonsko selo i nabraja kuće u kojima više nitko ne živi (a uvoznici pred ekranima plješću od radosti).

No, sada hrvatsko pitanje opet otvara nitko drugi do Zoki od kojega se nije očekivalo, a i ne bi da nije bio izazvan. I pitanje svih pitanja: o parazitima koji (poput Komšića u BiH) žive na grbači hrvatskih ljudi kao sorosevski pijuni ispunjeni nepatvorenom mržnjom prema svemu hrvatskom, hrvatskim običajima, hrvatskoj kulturi, hrvatskom jeziku i katoličkoj vjeri, ali prije svega prema hrvatskoj državi protiv koje (sada već desetljećima) vode specijalni rat. Pa ako je sunce mu Žarko usporedio (ako sam dobro pratio) šefa države s Bakarićem, krivo je usporedio, kako sada stvari stoje Milanović je (do novog mogućeg obrata) suvremeni Tripalo, i to je ono što Puhovskog zabrinjava. A glede Proljeća, bit će prilika o pedesetoj obljetnici izvući na svjetlost sve dokumente iz toga vremena, pa da ne čitamo parcijalne feljtone. Samo su dokumenti prava istina (ako nisu uništeni ili krivotvoreni). Glede pak onih urednika, televizijskih i drugih, koji su davali i daju Puhovskom prostor, može se blagonaklono reći da su neznalice i zato se otvaraju Nečasnom s Filozofskom fakulteta, ili da sviraju u iste diple. Sada govore da je sunce mu Žarko u vrijeme suđenja studentima“ svjedočio za njih i protiv njih“. Jest glupo, ali se nekako mora doći do ravnoteže i spasiti druga iz gabule. (Da ne zaboravim: očito netko može godinama praviti štetu, a narod trpjeti, pa se čini da samo predsjednik države može reći „Car je gol“, kao što se Josipović osmjelio nazvati Pupovca etnobiznismenom.) Slično je i s Budimirom Lončarom kojemu opisani mediji daju cijele plahte, a taj slučaj valjda čeka nekoga budućeg predsjednika.

Cenzura

I još nešto (ima još). Bilo je žalosno čitati kako lijevonasađeni tisak, i ne samo tisak, cenzurira rečeni intervju na RTL-u, pa o pakiranju u Haagu nije bilo ni riječi. O Proljeću nešto, ali prigušeno, ipak je napadnut njihov libling i jedan od ideologa rashrvaćivanja, na temelju čijih su putokaza zatim oni sami sastavljali liste nepoćudnih, baš kao što su nakon Proljeća novinari zagrebačke „Borbe“ (u kojoj sam dobio otkaz 1964. Rankovićevim nalogom) uz kavu i piće sastavljali popis izmišljenoga „Komiteta pedesetorice“. Ma kvragu, još sam nešto htio o cenzuri, ali u vezi s Pupovcem i njegovim ispadom u Negoslavcima. Naime, rekao je on tada štošta, ali je cenzuriran. Jest. Pustilo se u „službenim“ medijima kako reče ne baš da nitko ne sme da bije ovaj narod, ali vrlo slično, ne sme da ga hapsi jer za to ima sud Beogradu, ako tu uopće što ima, ondje se već sudilo za Ovčaru.

Što želi reći? Da je na snazi i dalje univerzalna iliti regionalna ili kakva već jurisdikcija, znači naravno i za zločine počinjene u Hrvatskoj, čak srpske zločine,pa ne će to valjda raditi Hrvati, a to što se Vukovar i Ovčara (i Negoslavci i Tovarnik itd.) formalno nalaze u Hrvatskoj, nije važno. Osim toga, reče Pupovac da je na snazi hrvatski politika zataškavanja zločina nad Srbima pa onda valjda i zločina nad Hrvatima, što je još jedan argument da se sve prebaci u Beograd. Ima još. U nastupu pravednoga gnjeva, Pupovac koji s vremena na vrijeme izgubi živce i usred Hrvatskoga sabora, u Negoslavcima je znatno proširio optužnicu, ne samo na „nekoliko desetaka Srba u Vukovaru“ nego i na posve nove hrvatske zločine u požeškoj kotlini, gdje je „uništeno 26 sela i ubijeno 44 ljudi“, a negdje u blizini još 100 ljudi koji su bježali od Bljeska, pa se krv čistila cisternama.

Potvrdio je tako moja predviđanja da će, osokoljen, dozirano pronalaziti nove stare zločine ili „zločine“ i igrati se brojkama, što mu je glavni posao 2020. Ima još: u Negoslavcima se osvrnuo i na Oluju, da je tada , reče, prognano 300.000 Srba. Prognano? Nakon svih mogućih dokaza, svjedočanstava i (četničkih) dokumenata koji govore da su sami otišli, bez doticaja s Hrvatskom vojskom, usput ipak neki stradali kada ih je na jednom pravcu tenkovima pregazila njihova vojska...Pa će se iz Negoslavaca uputiti u Zagreb, ipak, ne spominjući nestale hrvatske branitelje i civile, žene i djecu, o čijim bi sudbinama možda mogla reći i ona dva uhićena koji će ionako biti pušteni na slobodu čim prođe Dan sjećanja na žrtvu Vukovara.

Da, i to je dio specijalnoga rata protiv Hrvatske koja još traži nešto manje od dvije tisuće svojih sinova (i kćeri).S tim da se SDSS i nakon ispada u Negoslavcima nalazi u koaliciji s „umjerenom desnicom“ u kojoj jedino Tomo Medved radi na pitanju nestalih, a možda je i na dobrom tragu, kao što sam naslutio u jednoj od prijašnjih kolumna. Specijalni rat vodi se, kao i u doba agresije, izvana i iznutra. Kako je Hrvatska – idemo na kulturu – reagirala na objavu da je Ministarstvo kulture Srbije nadležno za sve Srbe ma gdje bili, što je očito varijanta pravosudne jurisdikcije, to jest kulturna regionalna jurisdikcija. A iznutra, iz Hrvatske, ima pomagača koliko želi. Dodikova „republika srpska“ još je eksplicitnija: u „Povelji“ o srpskom kulturnom prostoru kaže da njezino ministarstvo i njegova kulturna politika mora biti prisutna u srpskom narodu bez obzira na politički format i na državu u kojoj on živi.“ Sablast novoskovane utopije o „srpskom svetu“ (Vulin, Vučić) dobiva jasnije konture.

Specijalnom ratu (kad su me već povukli za jezik oni koji ne znaju što je to), svjedočimo svakodnevno u kulturnim rubrikama, recimo, pa ako nema što zanimljivo iz sadašnjosti onda se vraćamo u sredinu prošloga stoljeća. Tako filmski kritičar Polimac nikako ne može svariti dokumentarni film Višnje Starešine o Stepincu, proziva kinodvorane i festivale (?) koji su prikazivanje „dopustili“, a budući da je film korektan u svakom smislu i više okrenut međunarodnim reakcijama na odnos komunističkih vlasti prema zagrebačkom nadbiskupu, kritičar se pita o „stavu“ Stepinčevu prema, citiram,“ katoličkim svećenicima, osvjedočenim koljačima“. Baš tako, u mnoštvenoj množini, te bi neki mlađi čitatelj pomislio da je doista tako. Jest, bio je jedan, jedini, taj šizofreni Filipović, ako sam dobro zapamtio, koji je ubijao u Jasenovcu i drugdje ali u vrijeme kada je već bio odstranjen iz Katoličke crkve. Isti taj kritičar ne spominje ni koliko je svećenika našlo smrt u Jasenovcu (što je bio povod Stepinčevu pismu Paveliću i čuvenoj rečenici o ljagi), kao što se ne sjeća koliko je svećenika podržavalo pokret otpora (ne samo u Istri) ili sudjelovalo u njemu, a kako bi se prisjetio da su komunisti poklali više od šest stotina i pedeset katoličkih svećenika nakon rata, više no igdje u Europi, pa i u onim dijelovima Europe koje je okupirao Staljin. A za dokaz da je u pravu, poteže papu Franju...(dalje nisam čitao, da mi se ne ohladi kava).

Idemo dalje o prekooceanskom specijalnom ratu: nekakav naslovnicom crveno obojeni listić iz prijateljske nam Amerike, na kojemu piše da ga objavljuje University of California Press, a zove se listić „Communist and Post-Communist Studies“ okomio se ni više ni manje nego na hrvatski časopis „Jezik“ i nagradu „Dr. Šreter“ koju časopis dodjeljuje za najbolju novu hrvatsku riječ. Autor veli da lingvistički purizam figurira kao glavni element hrvatskoga nacionalizma. Tu smo, daklem. Nagradu nazvanu po pakračkom (lipičkom) liječniku kojega su masakrirali neprijatelji, sličnim su riječima i do sada dočekivali pripadnici klateži u Hrvatskoj, ali, eto, sada stvari dobivaju svjetsku dimenziju. Narod Kalifornije protiv „Jezika“, možete si misliti, a u listiću figurira samo srpsko-hrvatski. Autor se inače zove Srđan M. Jovanović, što će reći da se Vulin-Vučićev svet proširio do Pacifika, pa bi se Trump trebao zabrinuti.

A profesori na tom Sveučilištu raspitati i saznati da je hrvatski jezik međunarodno priznat, priznaje ga i Europska unija, pa čak i hrvatski Ustav, a to što još nemamo Zakon o hrvatskom standardnom jeziku velika je i teška svinjarija o kojoj i javnost sve više postavlja pitanja. I što je s navodno ili stvarno oživljenim Vijećem za normu hrvatskoga standardnog jezika, nisam čuo ni glasa. Dotle raseljena „lica“ i u hrvatskim novinama (i ne samo u novinama) masakriraju hrvatski jezik, da, postaju Ovčare gdje prije smaknuća hrvatski jezik prolazi kroz špalir. Postaje to vrlo opako. Vidim da neki umjesto odgoj pišu vaspitanje, pa vas pitam dokle smo došli? Jedan takav, ne ću reći ime, ali prezime mu je Jergović, domislio se kako srpski ugurati u hrvatske novine: ode u Beograd, gdje su takvi česti gosti, kupi knjigu nekog „svjetskog“ autora koja je prevedena na srpski, ali nije (još) na hrvatski, pa onda citira dijelove knjige iz srpskoga prijevoda, pa nego što. Ne će se mučiti prevodeći sa srpskoga na hrvatski, na jezik koji dobro ne poznaje. Ima još. Na društvenim mrežama često se citiraju umne misli umnika, na srpskom. Ni to nije slučajno.

Medved za nacionalnu sigurnost

Jedna je vijest prošla takoreći ispod covida ili ispod radara: da Davor Božinović više nije alfa i omega za našu, nacionalnu sigurnost, nego se za nju od sada brine Tomo Medved. Odmah se osjećam sigurnijim. Taj mi gospodin Božinović nikada nije sjeo, ipak je čovjek iz onih vremena koja se mogu nazvati ancien regime, a njegova tajna veza s HDZ-om nije mi bila dostupna, ni odakle se pojavio. Ja sam znao tko je tko u Hrvatskoj i bivao na terenu toliko da su me putešestvija napokon spremila na intenzivnu njegu, od Podunavlja do Boke kotorske, u ratu i miru, da, ali za Božinovića nisam čuo, da me ubijete ne mogu se sjetiti. Kadli, pojavio se u paru s Plenkovićem, sjedio mu slijeva, pribran, hladnokrvan, učtiv. Tako je to u Hrvatskoj. A Tomu Medveda znam vrlo dobro i zato sam (smo) onako reagirao kada su ga nedavno baš nepravedno napali oni koji dosta informacija nemaju ili su se zaletjeli u prvom uzbuđenju, pa grdno pretjerali. Kada budu shvatili što Medved doista jest i, prije svega, kada nestali budu pronađeni, a hoće, dao Bog, pisat će i govoriti drukčije. Glede nacionalne sigurnosti, za sada s velikom sigurnošću mogu reći da smo dobili pravu osobu.

Sačiću ne pakirati

General Sačić i ja viđali smo se u ovom stoljeću uglavnom na prosvjedima i na pripremama prosvjeda (nakon prve presude Gotovini i Markaču, kada smo okupili četrdeset tisuća na Jelačićevom placu), ali ni tada ni poslije nije izazivao pretjeranu pozornosti lijeve medijske klateži i njezinih nalogodavaca. No sada više nije na ulici ni na trgu, to jest na trgu je ali sv. Marka, kao zastupnik u Saboru, pa je postao zanimljivijim. A iz kuta ministranata Vučić-Vulinovskih postao je još interesantniji kada je nedavno spriječio da se Koranski most upiše na kartu „hrvatskih zločina“. To je bilo dovoljno da se poduzme akcija oko njegova dezavuiranja, te se pronašlo da je osamdesete postao član partije. Ah, veliko otkriće. Imao je tada 17 godina, završavao srednju školu za unutarnje poslove, a kako je ondje bio brifiran, da ne velim indoktriniran, možete si misliti, odnosno stavljeno mu je vjerojatno do znanja da će završiti na ulici kao pozornik ako ne učini što se od njega traži. Bavio se osamdesetih gospodarskim kriminalom, poslije je diplomirao na Pravnom fakultetu, i magistrirao. Pojavio se na početku početaka rata, zajedno s Markačem ugušio prvu pobunu u Pakracu, a u punom ratu bilo ga je svugdje, sve dok se nije stuštio s Velebita i pomeo neprijatelje. Nešto su ga ministranti poslije rata potezali i natezali, ali se pokazalo da je lažno osumnjičen. Pa sada kada je sve što bi mu napakirali bila velika laž, našlo se ipak nešto...ah, jugonostalgičari i orjunaši svake fele, znači oni kojima užasno fali komunistička Jugoslavija, sada okreću pilu naopako i istražuju tko je u mladosti bio u partiji. Ma kako dražesno i u isti mah priglupo.

Za kraj

Nadam se da vas nisam zadavio predugim tekstom. Za kraj bih samo spomenuo da je u izvedbi amaterskog kulturno-umjetničkog ansambla zvanog SDP izvedena inačica simfonije za djecu pod nešto retuširanim naslovom „Peđa i vuk“. Tko će koga pojesti, još ne znam dok ovo pišem. Istodobno je pisac Da Vincijeva koda prodavao neku glazbu za djecu u Zagrebu, možda se učlani u SDP.

Ipak ima još

Dok sam sve ovo pisao, vidim jednim okom da je bila pucnjava na Trgu sv. Marka. Ranjen je policajac koji čuva Banske dvore. Napadač se sam ustrijelio. Reporter razgovara s očevidcima koji su pritrčali pomoći policajcu koji leži na mokrim pločama pred zgradom Vlade, jedan ga očevidac prekriva svojim kaputom. Moje je pitanje: je li zgrada Vlade bila potpuno prazna, ako nije, kako to da iz nje nitko nije izašao i pokušao pružiti pomoć?

Hrvoje Hitrec/HKV