Hitrec: Lutamo, još smo jednom nogom u Jugoslaviji

09.02.2020. 14:21:00

Jedan od utemeljitelja HDZ-a i tvorac legendarnih “Smogovaca” ovih je dana u fokusu javnosti nakon što je Ustavni sud poništio dvije presude protiv njega u procesu sa Stjepanom Mesićem, a u intervjuu komentira događanja u Rijeci, stanje u HDZ-u i u državi

Ako za nečim u političkom smislu žali, Hrvoje Hitrec (77) žali što su se utemeljitelji HDZ-a prevarili kad su ostavili lustraciju za vrijeme poslije Domovinskog rata. Nikad nije došla. Nije da on sada vidi povratak komunizma baš svuda, no objašnjava da su ljevičari postupno hrvatsku kulturu, film, TV očistili od onog domoljubnog, suverenističkog dijela.

Tvorac legendarnih “Smogovaca” ima još dosta dobrih scenarija za TV serije, no, kako sam tvrdi, već godinu i pol ne može se probiti na HRT ni na razgovor. Ipak, probila se vijest da je Ustavni sud poništio dvije presude te da riječ kojom ga je “častio” nije bila uvreda Stjepanu Mesiću, piše Večernji list

Jeste li, nakon sedam godina “procesuiranja” sa Stjepanom Mesićem, sada dobili zadovoljenje što je Ustavni sud ustvrdio da političari moraju, kada zbog izjava zasluže, istrpjeti i to da im netko kaže da su – idioti?

Nezadovoljan sam što se prije sedam godina uopće dogodilo to da me netko tuži kaznenom sudu zbog prirodne reakcije na jednu skandaloznu izjavu.

Poistovjećivanje vukovarskih branitelja s agresorskim razbojnicima i ubojicama zahtijevalo je i snažniji odgovor nego što je bio moj. Ja sam u tom trenutku branio branitelje, jer njih nitko nije ništa pitao, samo su ih tukli, neke i osudili. Pa tako i mene. A i ja sam hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskoga rata.

Osudu je potvrdio i viši sud, ali sam na te presude podnio tužbu Ustavnom sudu, vrlo dobro sročenu tužbu, zahvaljujući odvjetniku Srećku Iliću. Godine su prolazile i prestao sam se nadati da će Ustavni sud uopće uzeti tužbu u razmatranje. Kada se to ipak dogodilo, bio sam ugodno iznenađen ishodom, a posebno obrazloženjem koje na posve nov način prilazi slobodama izražavanja pa i onda kada su izrečene na takoreći neugodan način.

Ustavni sud izrijekom kaže da preuzima načela Europskoga suda za ljudska prava i odnos prema izrečenom u javnom prostoru kada je riječ o stvari od javnoga interesa. Mislim da bi obrazloženje Ustavnoga suda u ovom slučaju trebalo u cijelosti objaviti u svim glasilima jer ne radi se tu o meni ni o dotičnom drugu, nego o putu kojim je bilo pošlo hrvatsko zakonodavstvo.

Zadnjih desetljeća promjenama Kaznenog zakona, puzajući, opet se pojavio verbalni delikt u oblicima uvreda, kleveta, sramoćenja, govora mržnje, što nije nego povratak u represivni duh totalitarnog razdoblja. Malo-pomalo, sada se sudska praksa, čini se, mijenja. S druge strane (ili iste) željelo se mene koji nikada nisam bio kažnjavan – kriminalizirati.

Kako god okrenete, ako zbog bilo čega trebam donijeti potvrdu o nekažnjavanju, ja je, naravno, ne mogu dobiti jer sam, eto, osuđen. A što je riječ o verbalnom deliktu, a ne ubojstvu ili krađi, to nikoga ne zanima. I još nešto – taj zaključak medija da političari sada moraju nešto istrpjeti nije posve točan. Za takvo “trpljenje” potreban je snažan i važan razlog.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bili ste, zajedno s Mesićem, i jedan od utemeljitelja HDZ-a. Što vam je tada bilo “vezivno tkivo”, da je u toj stranci bilo mjesta i za “Hitrece” i za “Mesiće”?

Prekid hrvatske šutnje dogodio se jedne burne večeri 28. veljače 1989. u prostorijama Društva hrvatskih književnika, gdje je Tuđman izložio nacrt programa Hrvatske demokratske zajednice.

Bilo je tada deset govornika i zgrada se tresla. Od tih deset nas šestorica bili smo književnici, uključujući Tuđmana kojega smo netom bili vratili u Društvo. Trebalo je govoriti, vikati s krovova, jer je Hrvatska bila u smrtnoj opasnosti. Ja sam govorio, i te kako. Mesića tada nisam vidio, svakako nije govorio. Poslije smo se našli u istom krugu oko pokojnog predsjednika i ne mogu reći da je isprva loše djelovao. Kada pitate što je bilo vezivno tkivo, odgovor je jednostavan – Hrvatska. Nije se pitalo tko je tko i odakle je došao, ako je bio za samostalnu Hrvatsku, dobro je došao.

Ako je tko i imao putra na glavi, eh, znali smo da nije vrijeme za obračune. Ali da će i to doći na red ako uspijemo (i u tomu smo se prevarili). Primjerice: ja sam u to doba bio ravnatelj kazališta, pojavio sam se u politici niotkuda, kako je u svojem osebujnom leksikonu zapisao Hrvoje Šošić.

Mesić je imao iza sebe političku karijeru, bio je u Saboru u vrijeme komunizma i u vrijeme Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Jedan, ili jedan od dvojice, koji su zahtijevali da se uhapse potpisnici Deklaracije, znači i Miroslav Krleža. Na rubu pameti. Ja sam u to vrijeme bio nepoznat, korektor u Vjesnikovoj kući nakon što sam zbog sitne intervencije u tekst Rankovićeva govora najuren iz zagrebačke Borbe 1964. U kući Vjesnik ostao sam 15 godina, kao redaktor u Sportskim novostima i SN reviji.

Nakon smrti Franje Tuđmana, od 2000. do danas, čini se kako se to vezivno tkivo među Hrvatima sve više raspadalo. To zajedništvo danas se osjeća samo kada se događaju sportski uspjesi. Ta nesloga nije ništa novo za Hrvate, zar ne?

Raspadalo se na vidljive i nevidljive načine još u vrijeme dok je Tuđman bio živ i zdrav, a posebno kada je obolio. HDZ, koji se pojavio kao pokret, polako se pretvarao u stranku sa svim pojavama koje stranka sa sobom nosi.

Poglavito nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske, počela su noćna kretanja, a zaoštrilo se koju godinu poslije kada su Mesić i Manolić pokušali izvesti puč, takozvani saborski puč. Nije im uspjelo. Da jest, tko zna što bi bilo s Hrvatskom. U tom sam trenutku bio član Predsjedništva HDZ-a, ušao sam bio mimo Tuđmanove volje i bili smo neko vrijeme u zategnutim odnosima. Međutim, u tom prijelomnom času stao sam bez ikakve ograde na njegovu stranu pa su se odnosi znatno poboljšali.

Dvojicu pučista smo izbacili. I moj je potpis na tom papiru. To što je dvojac tvrdio da se upustio u pustolovinu zbog Bosne, jednostavno nije istina. Riječ je bila o borbi za vlast. Ništa novo, doista. Poznajem hrvatsku povijest i kako je to uvijek otprilike isto bilo, u posljednjih desetak godina objavljen mi je niz romana iz mnogih stoljeća hrvatske povijesti, o čemu javnost ne zna ništa ili malo, da nema Denisa Derka u Večernjem bio bih u javnim glasilima posve prešućen.

U povijesno-političkim pitanjima našao sam se na istoj crti s Tuđmanom, on je to moje znanje cijenio – rekli su mi poslije drugi. Zajedno smo, na sličan način, istupili i na još jednom skupu održanom prije rečenoga u DHK, na izvanrednom plenumu Društva u siječnju 1989. kada je amandman na tadašnji Ustav SR Hrvatske, tzv. jezični amandman, podignuo na noge sve što je bilo misleće u Hrvatskoj.

Ovih dana u Brdovcu je otkopana i prezentirana, neotkrivena, jer je otkrivena davno, jedna od masovnih grobnica uglavnom puna Hrvata s Križnog puta koji su bili na “poraženoj strani”. To je jedna cijela Ovčara, a samo u Brdovcu kažu da takvih ima još nekoliko. Vijest je naišla na mali odjek, a i to je bilo u omalovažavajućem tonu tipa “to su poražene snage i Folksdojčeri”. Bismo li trebali prestati prekopavati grobnice, u cilju pomirenja. Ili pomirenja nema dok se ljudi dostojanstveno ne pokopaju?

Takvih je grobnica u Hrvatskoj bezbroj. Još više, naravno, u Sloveniji koja je hrvatsko groblje. Sve zemlje, bez obzira na kojoj su strani bile u Drugom svjetskom ratu, i dan-danas tragaju za svojim poginulim sunarodnjacima, vojnicima i ne samo vojnicima, pogledajte groblje njemačkih vojnika u Zagrebu, a o hrvatskim, na preoranom groblju, tek mala zabilješka. I po tome je jasno tko je zapravo cijelo vrijeme na vlasti u Hrvatskoj u ovom stoljeću, to je ta duboka država koja ponekad i s pozicije drži samo jednu stranu, jednu istinu, spremna krivotvoriti povijest i nastaviti s čudima jugoslavenske historiografije u nametanju hipoteke cijelom hrvatskom narodu.

Protiv Hrvatske se vodi specijalni rat, i kada to kažem – ne kažem ništa novo. Žalibože, uključio se i papa Franjo. Grobove, masovne grobnice hrvatskih vojnika i civila, žena i djece, ma gdje bili, treba istražiti i ustanoviti ime i prezime svakoga, ako je moguće, pokopati ga dostojanstveno. I to spada u ljudska prava. Ako nije moguće, treba prihvatiti zamisao biskupa Bogovića o Svehrvatskom grobu podno Udbine.

Također, a i opet u vezi s hipotekom, treba istražiti područje Jasenovca, da napokon vidimo što je istina, također prisiliti Beograd da nam preda dokumente. Koliko vidim, istraživanja masovnih grobnica prepuštena su Ministarstvu branitelja, a to ne bi trebao biti njegov posao, dosta ima još neotkrivenih iz Domovinskoga rata. Tomo Medved sjajno radi, ali ne može sve. Taj ratni junak prometnuo se u političara na kojega treba računati.

Kako vas se dojmila svečanost otvorenja Europske prijestolnice kulture, Rijeke. Provokativno, adekvatno, suvremeno, provincijalno?

Otvorenje prijestolnice kulture pretvorilo se, razumljivo, u razuzdan sažetak svega o čemu sam govorio. U manifestaciju neukusa, spoj negdašnjih prvomajskih parada s veselim radnicima na kamionima i frljićevskih protuhrvatskih idiotarija. Avangarda? Oni koji to ponosno izgovaraju, ne znaju što znači.

Rastakanje kulture koje ima politički cilj. Na takvoj su avangardi rasli i komunizam i fašizam. Rijeka, hrvatska Rijeka s nehrvatskim, projugoslavenskim vlastima, živi u komunizmu od 1944. Jedina preostala oaza staljinista između Lisabona i Urala. S tim da je zadnja rezolucija EU parlamenta jednostavno prešućena, ne samo u Rijeci nego u cijeloj Hrvatskoj. Rezolucija koja traži da se svugdje, pa i u Hrvatskoj gdje to nije učinjeno, napokon obračuna s ostacima komunizma. Jedan pametan čovjek, povjesničar, Englez, sada i hrvatski državljanin Robin Harris, reče nedavno da se komunizam vraća u Hrvatsku. I svi šute. Prave se Englezima…

Izvor: Kamenjar.com/PDN

Autor: