Legendarni Grunf iz “Alana Forda” za ministra Gordana Grlića Radmana bio je čisti amater, sa svojim besmislenim sofizmima poput “tko hoda, ne trči”. “Kažu da se jutro pozna, da je bolje, ovaj, krenuti od večeri, jer ovaj povečeri večer je takva, međutim, po večeri se dan pozna. Moramo zasukati rak… rukave. Moramo se dobro oznojiti jer jedino na taj način možemo učiniti nešto. Moramo biti hrabri, moramo biti mudri. Ne možemo biti hrabri jer hra…, ako je hrabrost, može biti ludost. A mudrost, nije dovoljno sjediti pod šljivom i misliti o filozofiji jer biti u sigurnoj zoni ne dobivaš ništa, a gubiš puno. Prema tome, ujediniti hrabrost i mudrost. Živjeli, bog vam!”

To su izvodi govora koji je čovjek koji je ministar održao pred stranačkim kolegama u Šibeniku. Da je Malnar još bio živ, i da emisija “Nightmare stage” i dalje ide, mogao bi se pridružiti Jaranu, Ševi i Braci Ciganinu. S tim da je njima trebala bar litra “mirogojčeka” da bi dosegnuli tu razinu nadrealizma. Nikad nisam čuo da netko o mudrosti govori na gluplji način. Što je htio reći, ne zna ni on sam. Je li jeo neke gljive ili uzeo kakvu drugu supstanciju, ne zna nitko, ali ako tako nesuvislo lupeta pred stranim šefovima vlada i ministrima, onda predstavlja trajnu opasnost za Hrvatsku. On jednostavno nema sposobnost artikuliranja smislenih rečenica. A to je prva stvar koju bi jedan šef diplomacije trebao imati. Organizacija misli i mogućnost da ih se pretvori u koherentan poredak riječi, i općenito umijeće inteligentnog, sofisticiranog i suptilnog diplomatskog izražavanja, osnovna je vještina svakog diplomata. A mi na mjestu šefa diplomacije imamo čovjeka koji govori kao da u glavi ima tri ganglija u kratkom spoju i žicu koja mu drži uši.

Strah me je i pomisliti što je sve govorio stranim diplomatima tijekom razgovora u četiri oka, ali imamo sreće što nas nitko dosad još nije izbombardirao ili nam bar uveo sankcije. Jer ministri vanjskih poslova obično su ozbiljni ljudi koji važu svaku riječ i očekuju od svojih kolega da rade to isto, da govore u šiframa, ali smisleno. Pa su vjerojatno pokušavali dešifrirati na što Radman cilja i što im zapravo želi poručiti kad im nešto zbrkano zbori o šljivama, mudrosti, istini i laži, labudovima i bilo čemu što mu taj čas padne na pamet. I možda na trenutak čak pomislili da je to zapravo diplomatski genij koji igra šah u četvrtoj dimenziji u sklopu neke iznimno lukave strategije, da ga ne razumiju jer nisu dorasli toj razini apstrakcije. Pa je čudo što Lavrov još nije poslao vojsku na Hrvatsku, za svaki slučaj, da preduhitri lukave planove Gordana Grlića Radmana, kad ih već ne može potpuno razumjeti. A zapravo je riječ o diplomaciji toka svijesti. Ili nesvijesti.
No ako ga Plenković i smijeni, što bi svakako trebao učiniti jer je nakon odlaska Banožića preuzeo štafetu najslabije karike u Vladi, Gordan Grlić Radman ne mora se brinuti za svoju budućnost. Ne zato što ima novca, nego zato što uvijek može nastupati kao stand-up komičar. Kad predsjednik Republike dobije napadaj logoreje pa počne kreativno lupetati o plamenim jazavcima i herojskim zečevima, u tom ludilu ima sustava. On je komičan s namjerom. Grlić Radman majstor je nenamjernog humora, poput niskobudžetnog trash-filma s dvoglavim morskim psima i curama u badićima koji je toliko loš da je dobar: smijete se cijelo vrijeme kao ludi, iako je redatelj htio nešto drugo.

Kako zaratiti s Rusijom

Do koje mjere ide bezobrazluk u politici, pokazao je Milanović, koji sad tvrdi da nije rekao nešto što je javno objavljeno i prikazano na svim televizijama. Dakle: 4. listopada ove godine predsjednik Milanović rekao je da će hrvatski vojnici sigurno ići u Ukrajinu bude li Hrvatska sudjelovala u novoj NATO-ovoj misiji i dodao da joj se protivi jer to znači ulazak Hrvatske u rat. “Misija NATO-a odvijat će se i na teritoriju Ukrajine i građani Hrvatske to moraju znati”, rekao je.

“Nisam dao svoju prethodnu suglasnost za sudjelovanje Hrvatske u misiji NSATU zato što neću dopustiti da hrvatski vojnici sudjeluju u misiji čiji će pripadnici, potvrdio je Plenković, ‘sigurno biti u Ukrajini’. A to je Plenković sve dosad želio zatajiti Hrvatskoj”, navodi se u izjavi predsjednika koju je prenio njegov ured 4. listopada. Milanović u svojoj izjavi citira premijera koji je rekao da će “… ova NSATU aktivnost imati nekoliko časnika za vezu koji će sigurno biti u Ukrajini, sto posto će biti u Ukrajini”.

Sad tvrdi da nije rekao što je rekao i da je Plenković taj koji laže. Odnosno, da nikad nije eksplicitno rekao da će hrvatski vojnici ići u Ukrajinu, nakon što je jasno rečeno kako hrvatski vojnici, kako je i odlučeno još davno, neće ići u Ukrajinu u sklopu NSATU-a jer o tome odlučuje svaka zemlja zasebno, a Hrvatska je o tome davno odlučila. No iz Milanovićeve izjave to jasno proizlazi. Izrečena je na takav način da ne ostavlja mjesta sumnji o tome hoće li hrvatski vojnici ići u Ukrajinu. I pozivao se pritom na Plenkovićeve riječi, insinuirajući kako će onamo ići upravo hrvatski časnici. Ukratko, Milanović je lagao o tome da će hrvatski vojnici ići u Ukrajinu, da si ne lažemo. Ne baš tim riječima, nego u malo uvijenijoj formi, ali to što je rekao i dalje je laž. A sad optužuje Plenkovića da je lagao: “Premijer Andrej Plenković lagao je hrvatskoj javnosti da vojnici misije NSATU neće ići u Ukrajinu”, rekao je u utorak. To je druga Milanovićeva laž jer se sam pozvao na Plenkovića prije dva tjedna, citirao ga je kad je ovaj rekao da će vojnici NSATU-a ići u Ukrajinu: naravno, tada je prešutio da je Plenković u toj istoj rečenici rekao i da se to ne odnosi na hrvatske vojnike.

Dakle, da rezimiramo, Plenković je i tada i sada jasno i nedvosmisleno govorio da će hrvatski časnici biti samo u sjedištu aktivnosti u Wiesbadenu i da neće ići u Ukrajinu, ali da će neki drugi časnici, iz nekih drugih država, ići u Ukrajinu kao savjetnici. Milanović je tada uvjeravao javnost da će hrvatski časnici ići u Ukrajinu, pozivajući se pritom na Plenkovićeve riječi da će “neki časnici iz te misije ići u Ukrajinu”, a sad tvrdi ne samo da on to nikad nije rekao nego i da je Plenković skrivao od javnosti da će neki vojnici iz te misije ići u Ukrajinu. Ako je i od Milanovića, previše je.
Milanović svakako jest vrhunski manipulator, zvuči vrlo uvjerljivo kad laže i kad optužuje druge da lažu i manipuliraju kad ga ulove u laži. I vrlo je uspješan u tome. Plenković pak djeluje kao da laže i kad govori istinu, mora poraditi na teatralnosti i glumatanju.

Nečiji tuđi rat

No jasno je da Sabor neće dvotrećinskom većinom izglasati odlazak hrvatskih vojnika u tu misiju. Što se neće odraziti na naše odnose s Rusijom, niti će nam pomoći ako danas-sutra Rusi odluče zaratiti s NATO savezom – ili možda Milanović misli da kao članica NATO-a možemo reći Putinu: “Baćuška, znaš, mi ti nismo neprijatelji, to su ove druge članice NATO-a.” Ako je ta NATO-ova misija stvarno objava rata Rusiji od NATO saveza, kako to Milanović tvrdi, a nije, onda je posve nebitno hoće li Hrvatska sudjelovati u toj misiji ili ne, hoće li naši vojnici ostati doma, ići u Njemačku ili ići u Ukrajinu – u ratu smo svejedno jer smo članica NATO vojnog saveza! A ako, kako Milanović tvrdi, to što su NATO-ovi vojnici u Ukrajini znači da je u NATO u ratu s Rusijom, onda smo automatski i mi u ratu s Rusijom i svejedno je idu li onamo hrvatski vojnici, američki, litavski ili francuski.

Takve politike kakve vodi Milanović u pogledu Ukrajine su, povijesno je iskustvo, loše i pogrešne. Sjetite se, dakle, Alijina “to nije naš rat” u trenutku kad je svima bilo jasno da će to uskoro itekako biti njihov rat. Hoće li rat u Ukrajini postati i naš rat, zasad ne znamo, ali to ne ovisi ni o Milanoviću ni o Plenkoviću ni o Saboru, a najmanje o odlasku naših pet časnika u NATO-ovu misiju. Jednostavno, u ovom trenutku nad tim ratom nitko nema kontrolu i nitko ne zna hoće li stati sutra ili će se proširiti u planetarni sukob. I što god mi učinili ili ne učinili, neće imati apsolutno nikakvog utjecaja.

Sjetite se isto tako i Chamberlaina koji je, kad je Hitler upao u Češku i okupirao Sudete kako bi “zaštitio njemačku manjinu”, po istom receptu po kojem Putin “štiti” rusku manjinu u Donbasu i po kojem je Milošević štitio srpsku manjinu u Hrvatskoj, rekao kako je to “svađa u dalekoj zemlji, između ljudi o kojima ništa ne znamo”. Koju godinu poslije, bombe su padale po Londonu. Je li Ukrajina daleko? Znamo li dovoljno o njima i Rusima? I je li to uopće važno? Oprez je dobar. Mudro je biti oprezan. Ali je vrlo mali korak od opreza do kukavičluka, a odande još manji do rata.