I ONI SU JUNACI VUKOVARA: ĐURO KNEŽIĆ-BRICO: 'Pitala sam kud mi ga vodite... Više ga nikad nisam vidjela'

U paklu rata, osim branitelja na prvoj crti, neizostavni dio mozaika obrane Vukovara činili su muškarci i žene čija prisutnost naizgled nije bila tako važna, a u pričama o obrani grada u potpunom okruženju, rijetko su i premalo spominjani.

Oni su gasili požare, održavali telefonske linije, nabavljali hranu, kuhali i dostavljali je po položajima i skloništima, pod žestokim granatiranjima odlazili na bunare po dragocjenu vodu. I njihovi životi tijekom borbenih djelovanja bili su u neprestanoj pogibelji, no o njima se ne zna gotovo ništa. 

O vukovarskoj ratnoj bolnici dosad je ispričano puno, no nikada ne i dovoljno, budući da je svaka pojedinačna priča, kako ranjenika, tako i bolničkog osoblja, uvijek posebna i drugačija.

Jedna od takvih neispričanih priča je i priča o omiljenom bolničkom brici Đuri Knežiću.

Đuro Knežić rođen je 2. travnja 1937. godine u Feričancima, mjestu u istoimenoj Općini u Osječko-baranjskoj županiji, kao drugo dijete Marije rođ. Pinter i Franje Knežića. Đuro, za obitelj – Braco, vrlo će rano ostati bez oba roditelja. Tek što je napunio sedam godina, njegovog oca Franju i još 14 mještana, optuživši ih za suradnju s okupatorom, partizani će odvesti i strijeljati, a dvije godine kasnije, od bolesti umire i njegova majka Marija. Do šestog razreda osnovne škole, Đuro će biti po različitim  sirotištima, odnosno, promijenit će tri tadašnja tzv. đačka doma, a onda ga četiri godine starija sestra Mira koja se upravo udala te je mogla o njemu preuzeti brigu, odvodi svojoj obitelji. U Feričancima će Đuro završiti zanat za bricu i neko vrijeme raditi u struci, no budući da se sestra Mira s obitelji preseljava u Borovo naselje, danas dio Vukovara, gdje je njezin suprug dobio posao kao kinooperater, Đuro odlazi za njima, ne htjedoći se od njih, kao jedinih bliskih osoba koje je imao, razdvajati. Želeći se doškolovati kako bi se mogao zaposliti u Kombinatu Borovo, Đuro upisuje večernju školu u kojoj upoznaje jednog od poslovođa tadašnjeg prijevozničkog poduzeća "Prijevoz", koji mu je, s obzirom na to da je i Đuro pomagao njemu, omogućio da se zaposli u tom poduzeću kao kondukter. Godine 1962. vjenčat će se Ilonkom Nemet, a ona im 1966. rađa sina Željka, a potom 1970. i kćerku Anitu.

Supruga Ilonka ispričat će kako je Đuro bio odan i privržen obitelji koju je oduvijek želio, a u slobodno vrijeme rado je olovkom crtao portrete, ali i fotografirao pejzaže fotoaparatom kojeg je kupio od prve plaće.

Đuro Knežić šest će godina raditi kao kondukter, no potom će se vratiti zanimanju za koje se školovao, pa će u maloj, obiteljskoj kući koju su on i supruga izgradili na vukovarskoj Mitnici otvoriti brijačnicu, a kao "Brico" postat će prepoznatljiva osoba za cijeli grad.

Nakon odlaska tadašnjeg bolničkog brice u mirovinu, a u dogovoru sa suprugom Ilonkom koja je već bila dugogodišnji bolnički djelatnik, Đuro Knežić prihvaća ponudu i zapošljava se u vukovarskoj bolnici. Iako će brinuti kako će se uklopiti u novu radnu sredinu, ubrzo postaje jedno od omiljenih lica tehničke službe.

Tadašnja glavna sestra bolnice, danas umirovljena medicinska sestra Binazija Kolesar, prisjetit će se Đure iz ratnog, ali i prijeratnog  vremena: "Đure se sjećam jako dobro, bio je naš vrijedni brico. Zamislite u kakvom su stanju pristizali ranjenici s položaja, pa odakle im u ono vrijeme britva i drugi pribor, ali on ih je brijao dan i noć. Kada nije brijao, pomagao je gdje god je mogao pomoći i kome god je trebala pomoć, dizati i premještati ranjenike, gurati kolica… Oduvijek ga pamtim kao izrazito pristojnu osobu. Kao 'pravi' brico, bio je vrlo razgovorljiv i vrlo ljubazan, doista ne znam da je ikada, s bilo kim, bio u sukobu".

Jedan od ranjenih branitelja, tada teški ranjenik Tomislav Orešković, ispričat će: "Nažalost, ne sjećam mu se više lica, ali me obrijao jednom. Meni baš i nije bio do brijanja, a on je bio drag i ugodan čovjek. Pravi brico, dobro raspoložen, još mi je i ogledalo izvadio i pokazao

kako 'sad lijepo izgledam'".

Nakon sloma obrane grada i ulaska JNA i četnika u bolnicu, Đuro Knežić izdvojen je sa zarobljenim braniteljima i civilima i odveden u tada nepoznatom smjeru. Ilonka Knežić prisjetit će se toga dana: "Kada smo izašli iz gipsaone u koju su nas prvo odveli, držali smo se za ruke. Tada su nas razdvojili, a njega su potom, zajedno s ostalima, utjerali u autobus. Prišla sam jednom od oficira koji su tamo stajali i pitala – 'Kud mi ga vodite?', a on mi je odgovorio – 'Vratit ćemo ti ga ako nije držao oružje'. Nikada ga više nisam vidjela".

Medicinska sestra i djelatnica Ratne bolnice Vukovar Marija Meden u knjizi "Moja gerijatrija" u kojoj je na papir prenijela svoja sjećanja iz tog teškog vremena, zapisala je: "Naš bolnički brijač Đuro Knežić bio je tih i boležljiv čovjek. Đuru su često zvali noću na kirurgiju da brije ranjenike ili zarobljenike u MUP-u. On je gunđao onako umoran da će ih srediti, tko ih je zvao u Hrvatsku, neka ih Milošević brije. Kada se vraćao, mi bismo ga pitali koga je sredio, a on bi nam odgovorio da im je još dao svoje cigarete, da su to jadni ljudi koji nisu znali kamo idu. Njega nitko nije požalio kad su ga vodili na Ovčaru".

Ilonka Knežić dodaje: "Đuro nije bio ni na jednom popisu, nije došao ni na jednoj razmjeni. A onda su počele priče o Ovčari… Kada su krenule prve ekshumacije i identificirani još neki pripadnici tehničkog osoblja, vozači, bilo mi je jasno da je i moj Đuro tamo završio. Jednog od preživjelih s Ovčare, našeg poznanika Emila Čakalića, pitala sam je li na Ovčari vidio Đuru. Rekao mi je da ga je, prije negoli su ga izveli, vidio kako sjedi u hangaru na bali slame…".

Dana 19. travnja 2002. godine posmrtni ostaci Đure Knežića ekshumirani iz masovne grobnice na Ovčari, identificirani su na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati te tjedan dana kasnije, 26. travnja, pokopani u obiteljskoj grobnici na Novom groblju u Vukovaru.

Kada je nakon sloma obrane Vukovara zarobljen u vukovarskoj bolnici te nakon toga deportiran na stratište Ovčara gdje je zvjerski mučen, a potom pogubljen, Đuro Knežić – Brico, suprug, otac i brat, imao je 54 godine.

Đuro, nismo te zaboravili.