Ilija Vincetić : Što sutra slavi naša Hrvatska? – Antifašizam na „hrvatski“ način

Partizanski pokret u NDH (Hrvatskoj, BiH i dijelu Vojvodine), primarno je orijentiran na rušenje novonastale države. Istina, bilo je među njima i „nacionalno osviještenih“ komunista, HSS-ovaca, politički neutralnih, no SVI su se oni, svjesno ili ne, borili za interese boljševičke revolucije i obnovu Jugoslavije, samo pod komunističkim režimom.

Ono što danas kolokvijalno zovemo antifašizmom “zapadnoeuropskog tipa”, mogao bi biti „zajednički imenitelj“ političkih, interesnih, socijalnih (i socioloških) sadržaja i međusobnih razlika unutar članica „antihitlerovske koalicije, kojoj nikada nije pripadao SSSR, (a posljedično niti KPH, koja je kao sastavnica KPJ, bila članica komunističke internacionale –satelit KP SSSR-a). Antihitlerovska koalicija, nastala sa ciljem obrane (ostatka) Europe od hitlerovog agresivnog, ekspanzivnog nacizma, kao vojni savez (blok). Kao takva, nije bila ideološki monolitna, dok je u političkom pogledu, bila suprotnost (antagonist) fašističko-nacističkom totalitarizmu. Za cilj imala pobjedu demokratskih vrijednosti, puno uvažavanje ljudskih prava i sloboda. Bez od natruha komunističkog totalitarizma u ideji i njihove zločinačke vladavine u praksi. Iako su mnoge članice te koalicije, (kao legalne) u svom političkom sustavu imale (beznačajne) komunističke partije. Podsjećanja radi, od potpisivanja pakta (Ribbentrop – Molotov, 23.08.1939.) u ime Hitlera i Staljina, do24.prosinca 1989,godine, iako je Hitler taj „Takt o nenapadanju“ prekršio napadom Njemačke na SSSR, 22.06.1941. Hitler i Staljin su bili SAVEZNICI. De iure, i de facto. De iure savezništvo je nastalo svečanim potpisivanjem sporazuma, a de facto savezništvo je „konzumirano“ u slučaju pribaltičkih država i naroda, Poljskoj!! Nominalno, savez je prekinut tek 24. Prosinca 1989.godine, Nakon hitlerove agresije, SSSR se brani svim sredstvima, a komunističke partije, (članice komunističke internacionale) dobivaju NALOG za organiziranje ustanaka u matičnim državama, između ostalih i KPJ. KPJ u početku „sjedi na dvije stolice“. Surađuje s pokretom Draže Mihailovića u „borbi“ protiv (njemačkog) okupatora (koja se nikada nije dogodila). Draža Mihailović, (danas rehabilitirani antifašist), unatoč činjenici da je (službeno), osnivač i komandant četničkog ravnogorskog pokreta, a od 15, studenog 1941. i „ministar obrane“, predstavnik izbjegličke Vlade Kraljevine Jugoslavije „u otadžbini“ pod predsjedanjem Dušana Simovića i naravno kraljem Petrom II Karađorđevićem , dopušta „oživotvorenje“ i podržava funkcioniranje, prvo „Vojne uprave okupirane Srbije“ pod Milanom Aćimovićem, a od 01. Rujna 1941. i „Vlade narodnog spasa“, Milana Nedića. Srbija, pod vodstvom režima Milana Nedića, koja je za razliku od NDH, bila klasična „kvislinška tvorevina“, koja je po izjavi šefa civilne administracije Srbije Dr. Haralda Turnera u kolovozu iz kolovoza 1942. „da je Beograd bio prvi grad u Europi koji je postao JUDNEFREI te da je Srbija među rijetkim zemljama koja je riješila „židovsko pitanje““!!

Srbija i Srbi su zanimljiv slučaj u II SR. „Antifašist“ Mihailović, nominalno ministar obrane kraljevine Jugoslavije, dopušta oživotvorenje kvislinške (nedićeve) Srbije, kolaborira sa njemačkim okupatorom, talijanskim fašistima u Crnoj Gori i Dalmaciji, ali, istovremeno, u savezu sa partizanima (koji se bore protiv režima i vlade koju predstavlja- zalažu za boljševičku revoluciju), oružano napada i nastoji srušiti mladu hrvatsku državu, utemeljenu na državotvornoj (plebicitarno prihvaćenoj) težnji većine hrvatskog naroda!!

Odnos komunista i prvaka boljševičke revolucije prema toj kvinsliškoj tvorbi (nedićevoj Srbiji) u II SR, koklaboracija sa četničkim pokretom Draže Mihailovića, (sklopu te suradnje i nerijetka suradnja sa Njemačkim i talijanskim okupatorskim snagama) zorno govori o „antifašističkom“ karakteru partizanskog pokreta.

Parizani su bili dosljedni samo u borbi protiv Države NDH, a sekundarno i protiv njenog režima.

Rehabilitirani „antifašist“, odlikovani saveznik, iako raspolaže znatnim vojnim snagama, „dopušta“ (a nerijetko i sudjeluje) „rješenje židovskog pitanja“ ( po izjavi Činjenica da je ta država bila satetelitska (u pogledu potpore, odnosa „staratelj-štićenik“) ali i činjenici da je ta „novostvorena država“, ostala pod okupatorskom vlašću i nadzorom. Činjenica je da je na području NDH, njemačka okupacijska sila imala (cijelo vrijeme rata) stacionirane snage od (koliko me sjećanje služi 2 vojnika/km2. Više nego u bilo kojoj od okupiranih država u Europi. Da su imali instaliranog „Generala u Zagrebu“, koji je de facto, bio „nadzornik u ime okupatora“ i imao nominalnu i stvarnu moć.

Četnici Dragoljuba Mihailovića, a prije njih i naoružani ostaci razbijene kraljevske vojske, etnički Srbi, radikali i rojalisti, do osnivanja NDH, (u početku izoliranim zločinima) a nakon 10. travnja i organiziranim oružanim ustankom, vodi šovinizmom zadojenu i velikosrpskom državotvornom idejom motiviranu oružanu borbu i provodi teror nad hrvatskim narodom. Ne libi se, kao ni partizani, „potaknuti“ (spontani) otpor Srba u NDH!! Poznati su naime, primjeri, kako kod četnika, tako i kod partizana, masovnih pokolja u selima čiji su žitelji bili lojalni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zločini su izvođeni pod krinkom (u odorama Hrvatske domovinske vojske), kako bi se lojalni Srbi „potaknuli“ na otpor. Postoje mnogi dokazi o tome.

U svemu tome, kada je u pitanju teritorij pod vlašću NDH i hrvatski narod, četnici i partizani su iskreni saveznici i ne smetaju im ideološke razlike. U Srbiji stvari stoje puno drugačije. Nekoliko četničkih frakcija (uključujući „ljotićevce“, „nedićevce“ i „ravnogorski pokret DM“), ekvilibriraju vojno, politički, interesno, surađuju sa „svim i svakim“, ali se ne libe (na lokalnoj razini) sukobiti ni međusobno, u nastojanju „izmicanja glavnom udaru“, sa ciljem zadržavanja „statusa saveznika“ i opravdavanja propagande „Vlade u Londonu“, temeljne na lažima o „otporu vojske u otadžbini“!!

Partizanski pokret u NDH (Hrvatskoj, BiH i dijelu Vojvodine), primarno je orijentiran na rušenje novonastale države. Istina, bilo je među njima i „nacionalno osviještenih“ komunista, HSS-ovaca, politički neutralnih, no SVI su se oni, svjesno ili ne, borili za interese boljševičke revolucije i obnovu Jugoslavije, samo pod komunističkim režimom. Kako ih je „stizala naknadna pamet“, tako su likvidirani ili neutralizirani na drugi način. Činjenica da su se (pored rušenja hrvatske države, a ne njenog režima) usput i uzgred, botili i protiv okupatora, ne čini ih „antifašistima“.

Teško je na ovako malom prostoru opisati karakter NOB-e. O tome najbolje govore oni sami, definirajući (po etapama) prijelaz iz „oružanog ustanka“ u otvorenu „boljševičku revoluciju“. Kada je u pitanju NDH, oružani ustanak je od samog proglašenja države do njenog sloma, imao dominantan antihrvatski karakter. Kao što već rekoh, partizani i četnici u NDH su imali zajednički cilj:-„Uništenje Hrvatske Države, a ne promjenu režima“!! I na ostvarenju tog cilja su zdušno surađivali. Isto kao „antifašisti“ danas!! Ispraznice o utemeljenosti moderne hrvatske države na temeljima „antifašizma“, najbolje će biti razobličene ako se iz „ZAVNOH-a“ izolira i raščlani, te (sa aspekta teorije države i prava, geneze pojma), objasni pojam ZEMALJSKO!! Što znači, što prejudicira, kakav mu je karakter, geneza, značaj unutar složenih europskih država, međunarodno pravni položaj, subjektivitet ….!!

I još jedna činjenica koja se zanemaruje. Ili previđa!! Organizirani masovni zločini, nakon rata, od 08. svibnja (službenog prekida neprijateljstava na tlu Europe) do prve polovice (točnije 07.-10.) kolovoza 1945.godine, (III zasjedanje AVNOJ-a), uključujući Bleiburg, „križne putove, te nebrojene („manje“) skupne i pojedinačne zločine, počinjeni su (nominalno) pod Vlašću ZAVNOH-a odnosno „prve Narodne Vlade“ na koju su prenesene izvršne ovlasti ZAVNOH-a, dana 14. travnja 1945.godine, i za njih se mora ispostaviti „račun“ ZAVNOH-u.

Primjenom istih načela, po kojima su SVI zločini u NDH, pripisani ustaškom režimu, bez obzira na to jesu li počinjeni organizirano, iz (pojedinačnog) osvete, niskih pobuda pojedinaca itd. Po kojima su zločini počinjeni u Domovinskom ratu pripisani Republici Hrvatskoj.

Po istom načelu, za zločine nad hrvatskim narodom i Domovinskom vojskom, od 08. svibnja do 07. kolovoza 1945.godine, ODGOVORAN je ZAVNOH, kao zakonodavno, a „Narodna Vlada“ na koju je prenio izvršne ovlasti, kao IZVRŠNO tijelo vlasti!!

Naime, rat je na prostoru bivše države, (u kojoj je se kao „Vrhovna zakonodavna i izvršna vlast od 29. i 30. Studenog 1943.godine legitimira AVNOJ , a u Hrvatskoj od 12.-15. listopada 1943.godine ZAVNOH) završen je 08. svibnja 1945.godine.

Treće zasjedanje AVNOJ-a, održano je od 07.-10. kolovoza 1945.godine u Beogradu, na kojemu su (između ostalog) „prihvaćeni svi akti (i odluke) koje je AVNOJ donio između II i III zasjedanja“!!

Nitko se nije „ogradio“ od ČINIDBI, postavio „rezervu“, „osudio“ (nitko nije čak ni spomenuo) MASOVNE ZLOČINE nad hrvatskim civilima i Domovinskom vojskom KOJI SU JOŠ TRAJALI!! Toliko o „hrvatskom“, „državotvornom“ i „antifašističkom“ karakteru ZAVNOH-a!!

Odgovori na pitanja je li ZAVNOH imao stvarnu vlast u odnosu na AVNOJ, kakva je ta vlast bila, i još mnogi drugi će ovom prigodom (kao nebitni za ovo razmatranje) izostati. No, ono što želim APOSTROFIRAT je ODGOVORNOST te vlasti, za propuste, nečinjenja, sudjelovanje u zločinu umjesto suprotstavljanja, prikrivanje zločina („Aliud est celare, aliud tacere“ – jedno je prikrivati, a (nešto sasvim) drugo, prešutjeti), koje je potrajalo 45.godina.

Može li takav ZAVNOH biti u TEMELJIMA moderne Hrvatske države. U preambuli Ustava Republike Hrvatske??!

Smije li se dopustiti protuhrvatska tvrdnja da „Hrvatska počiva na (tom i takvom), (anti)FAŠIZMU“??!

Pozivam ovom prigodom pravnike, povjesničare, teoretičare države i prava, međunarodnog javnog, kaznenog i ratnog prava, da se objektivno odrede prema tim činjenicama.

I to prema onim (činjenicama) koje je „o sebi“ i „iza sebe“ ostavio AVNOJ, ZAVNOH i njihova izvršna tijela. Prema „praksi“, odnosno stvarnoj provedbi „vlasti“, (imajući u vidu „atribuciju državotvornosti“ koju se oni sami sebi pripisali). Je li zločin (kako masovni, tako i pojedinačni) bio „pravo prerogative“ (pojedinaca u toj „vlasti“ ili vlasti kao cjeline) ako pod „prerogativom“ razumijemo povlasticu ili posebno pravo, „pridjeljdno“ nekoj funkciji (tijelu), koje se može provoditi bez (obeveze) polaganja računa nekoj drugoj vlasti?!! „Zločine je NAREDIO Josip Broz“, reći će današnji „antifašisti“ i njihovi apologeti!! I vjerojatno će biti u pravu. No, nisu li holokaust naredili pojedinci?!! Jesu li izvršitelji zbog te činjenice ekskulpirani?!! Ili se (i danas) progone stražari, računovođe, knjigovođe??!

Antifašizam nije i ne može biti „društveni“, niti vrijednosni, niti bilo koji drugi sustav. Antifašizam je tek poijam koji se rabi kolokvijalno, skup „reakcija“ na pojave koje su izrodili totalitarni sustavi, fašizam, nacizam, ali i komunizam, po opsegu zločina gori od fašizma i nacizma zajedno. Antifašizam je bio posljedična pojava, i kao takav gubi svoju ulogu zajedno s nestankom uzroka koji ga je izazvao. Jedini smisao „antifašizma“ danas, bila bi borba protiv ostataka komunističkog totalitarizma. No, oni se (kao što to nikada u povijesti nisu) ne bore za demokraciju, razobličavanje nekažnjenih zločina komunizma, oni se bore „za svoju bolju prošlost“, „za očuvanje pljačkom i privilegijama stečenih materijalnih dobara i položaja na ljestvici utjecaja i moći“, bore se za isti takav položaj svoje djece i unuka!! I danas, kao i u periodu 1941.-1945., bore se udružene (u zločinačkim namjerama) iste snage:-„Komunisti(boljševici), Jugoslaveni i velikosrbi“, protiv Hrvatske države. Nema tu politike, ideologije, socijalnih niti socioloških razloga. Cilj je uništiti Republiku Hrvatsku!! Razlika je samo u tome što su se 1941.-1945.godine borili protiv države (a ne režima) NDH, a danas se bore protiv države (čak i kada su joj oni na čelu) Republike Hrvatske.

Za kraj, koliko god je pojavnih oblika fašizma bilo u povijesti, bar isto toliko je i pojavnih oblika „antifašizma“ kao antagonista na fašizam. Bilo da se radi o talijanskom fašizmu, elementima fašizma u njemačkom nacizmu, francovom falangizmu, salazarovom projektu „Nove države“, hortyjevoj (malo više nego kolaboracionističkoj) inačici u Mađarskoj, (čak i na simboličnoj razini – strijelasti križevi), rumunjskoj „željeznoj gardi“, nekim elementima fašističke ideologije u južnoameričkim, pa čak i afričkim režimima, zorno govore o antifašizmu kao pojavi inherentnoj fašističkim režimima, kao i režimima koji u sebi sadrže neke elemente fašizma, ili su im nalik. Dakle, antifašizam se ne nigdje u svijetu ne javlja kao „samostojeći“ pojam i, bez izuzetka ga definira njegova inherentnost u odnosu na fašizam. Ali SVI, antifašizmi, BEZ IZUZETKA, počivaju na DEMOKRACIJI, (sustavu demokratskih načela i provedbene prakse, koja, u najvećoj mogućoj mjeri priznaje, potiče i u praksi provodi, najviše standarde ljudskih prava i sloboda, te kolektivnih prava naroda, manjina,vjera, rasa, kultura. Stoga je neodrživa teza o nekakvom „komunističkom antifašizmu u Hrvata“!! Jedino u Hrvatskoj se „antifašizam“ gradi i „njeguje“ sa pozicija fašizma, na zločinu koji se samo iz formalnih razloga ne zove genocidom, na 45-godišnjoj praksi memoricida, kulturocida i etnocida (istina dobrim djelom „kanibalističkog“ budući da ga provodi Hrvat na Hrvatom)!!

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti