Nakon poraza u oluji, u Beogradu su planirali gerilskim ratom držati hrvatsku u okovima, osnovali su oslobodilačku vojsku RSK i pripremali Pupovca za plan „B“ ako Krajina propadne… ništa im nije uspjelo. Operacija „Oluja-Obruč“ skinula je okove srpskog imperijalizma zauvijek, piše Joško Buljan u Hrvatskom tjedniku.

Dokaz o Srbijanskoj agresiji u tri koraka

1. BEOGRAD – VRHOVNI SAVJET OBRANE JUGOSLAVIJE- ODLUKA O GERILSKOM RATOVANJU. Ovo su glavni zločinci koji su 14. kolovoza 1995. na sjednici VSO Jugoslavije odlučili povesti gerilski rat u Hrvatskoj: Zoran Lilić, predsjednik SR Jugoslavije – predsjednik Vrhovnog savjeta odbrane; Slobodan Milošević, predsjednik Srbije i Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore – članovi Vrhovnog savjeta odbrane, dr. Radoje Kontić, predsjednik Savezne vlade; Pavle Bulatović, savezni ministar za obranu; general-pukovnik Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije; general-ppukovnik Blagoje Kovačević zamenik načelnika GŠ VJ i drugi članovi VSO…

2. DIREKTIVA PREDSJEDNIKA RSK MILANA MARTIĆA – Nakon odluke na VSO Jugoslavije (14.08.1995) o otpočinjanju gerilskog rata nakon operacije Oluja u Hrvatskoj, Milan Martić predsjednik tzv. RSK izdao je DIREKTIVU o osnivanju Oslobodilačke vojske RSK 4. rujna 1995. čime je operacionalizirana odluka VSO Jugoslavije.

3. ZAPOVJED ZA FORMIRANJE OVRSK Nakon Martićeve DIREKTIVE o osnivanju OVRSK (4.09.1995.) general Mile Mrkšić , vrhovni zapovjednik SVK svojom naredbom osnovao je Oslobodilačku vojsku RSK 7. rujna 1995. Ta vojska trebala je otpočeti gerilsko ratovanje na oslobođenim područjima nakon Oluje u Hrvatskoj

„OLUJA-OBRUČ“ – OMČA OKO VRATA ZA SRPSKE PLANOVE

U kolovozu 1995. srpsku je paradržavnu tvorevinu zbrisala operacija Oluja. Spletom okolnosti toponimijski simbol kontinuiteta antihrvatske srpske zločinačke politike Srb, u novijoj hrvatskoj povijesti bit će zapamćen kao mjesto potpunog srpskog poraza jer je upravo u Srbu bilo zadnje izdvojeno zapovjedno mjesto Srpske Vojske Krajine (SVK) u Hrvatskoj. Kao što znamo, nakon zadnjeg sastanka u Kninu 4. kolovoza 1995. oko 21 sat, general Mrkšić zapovjedio je Glavnom Štabu Srpske Vojske Krajine da napusti Knin i ode na izdvojeno zapovjedno mjesto u taj mitski Srb.

No, negdje na putu od Knina do novog zapovjednog mjesta u Srbu mit o srpskoj vojsci i njenim zapovjednicima raspao se je kao kula od karata. Odmah nakon toga ratu nije bio kraj, general Mrkšić na Oštrelju sastančio je sa zapovjednikom Vojske Republike Srpske (VRS) Ratkom Mladićem. Oštrelj je tih dana bio zapovjedno mjesto VRS i 2.KK (2. Krajiškog korpusa VRS) s kojeg je trebala biti vođena operacija Vaganj-95. Kako su sve prometnice bile zakrčene izbjeglicama i dijelovima SVK u povlačenju zahvaljujući strateškoj obmani hrvatske obavještajne zajednice, srpski generali nisu uspijevali sastaviti nikakav plan. Neobavljena posla general Mrkšić vratio se na zapovjedno mjesto u Srb odakle je 06.08. 1995. oko 12 sati skupa sa svojim Glavnim štabom SVK zauvijek napustio Hrvatsku premještajući se u područje Prijedora gdje će ostati do 10. kolovoza. U Prijedoru je Glavni štab SVK smješten u objektima građevinskog poduzeća „Kozara“. Radio veza nema pa je srpski general praktično mogao zapovijedati samo unutar te zgrade! Telefonske veze s Beogradom i generalštabom VJ su radile, a te telefonske razgovore pratile su i hrvatske obavještajne službe. Nakon konzultacija sa zapovjedništvom Vojske Jugoslavije rad Glavnog štaba SVK organiziran je tako da general Mrkšić s najodgovornijim zapovjednicima ostane u Banjoj Luci, a da se drugi dio GŠ SVK prebaci u Beograd. Ovo su njihovi planovi.

PRVI KORAK – VSO JUGOSLAVIJE NAREĐUJE GERILSKI RAT

Prema naredbi iz Jugoslavije, srpski generali Ratko Mladić i Mile Mrkšić odmah su pristupili izradi planova za daljnje vojne operacije. Njima je trebalo popraviti operativno-strateški položaj tzv. Vojske Republike Srpske prema Hrvatskoj vojsci, HVO-u i ABiH, čime bi bili stvoreni preduvjeti za ubacivanje četničkih terorista – srpskih razbojnika – u naša pogranična područja, kako je to planirano u Beogradu. Uslijedila je konsolidacija i okupljanje svih srpskih snaga, a sam napad pokrenut je 12. kolovoza. U Beogradu su računali da će taj napad uspjeti pa su samo dva dana nakon početka napada, 14. kolovoza, održali sjednicu Vrhovnog Saveta Obrane Jugoslavije (14.08.1995) na kojem je bio cijeli politički i vojni vrh Srbije i Crne Gore. Razmatrana je vojno-politička situacija i prijedlozi mjera Generalštaba Vojske Jugoslavije. Generalštab Vojske Jugoslavije planirao je „koordiniranim mjerama državnih organa i Vojske Jugoslavije podići sposobnost 11. korpusa i naroda u Zapadnom Srijemu, Istočnoj Slavoniji i Baranji za samostalnu uspješnu obranu i nanošenje Hrvatskoj vojsci neprihvatljivih gubitaka.“ Planirali su „ objediniti i intenzivirati psihološko-propagandno djelovanje sa težištem na zapadnim prostorima prethodne Jugoslavije, a pravovremenim i potpunim informiranjem u SRJ, Republici Srpskoj i Republici Srpskoj Krajini spriječili bi pogubno djelovanje neprijateljske propagande.“ Planirali su reorganizirati tzv. Srpsku vojsku Krajine i „težišno je pripremiti i angažirati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima RSK, radi vezivanja snaga Hrvatske vojske, nanošenje gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja i da narodi sa tog prostora ne prihvaćaju politiku svršenog cilja.“ Za te ciljeve Beograd je planirao vratiti sva profesionalna vojna lica i vojno-sposobne građane tzv. Republike Srpske Krajine u prihvatne centre u sjeverozapadnu Bosnu, odakle su trebale biti vođene gerilske operacije. Nakon početnih uspjeha 12. kolovoza i ovladavanja prometnicom Knin – Grahovo, protuudarom Hrvatske vojske i HVO-a srpski generali i srpske vojske u idućim će se mjesecima povlačiti sve do Banje Luke. No ni to nije bilo dovoljno.

DRUGI KORAK – MARTIĆ IZDAJE DIREKTIVU ZA OSNIVANJE OSLOBODILAČKE VOJSKE RSK

Bez obzira na poraze na bojnom polju, u skladu s odlukama VSO Jugoslavije , 4. rujna 1995. u Banjoj Luci tzv. Predsjednik RSK Milan Martić svojom direktivom broj: 020/1-83/95. dao je nalog da se osnuje Oslobodilačka Vojska Republike Srpske Krajine (OVRSK) te da se uključi u borbena djelovanja na teritoriju Republike Srpske (RS) i Republike Srpske Krajine (RSK). Po toj direktivi grupa odabranih časnika iz GŠ SVK izvršit će formiranje oslobodilačke vojske RSK, izraditi privremene formacije za oslobodilačke brigade, dobrovoljačke brigade i specijalne jedinice. Direktivom je određeno da te privremene formacije budu završene do 6. rujna 1995. Uz ostalo bilo je predviđeno, da OVRSK odmah samostalno započne izvođenje specijalnih operacija na teritoriju koji je oslobođen operacijom Oluja te da uz to izvodi samostalno i određena borbena djelovanja na teritoriji RS uz granicu s Hrvatskom. Opremanje tih novoformiranih srpskih postrojbi naoružanjem i opremom predviđeno je uz pomoć Vojske Republike Srpske, a u stvari iz svega je stajala prikriveno Vojska Jugoslavije, kako možemo zaključiti prema zapisniku VSO Jugoslavije. Uza sve, novoosnovana vojska, prema direktivi, koristit će cjelokupni sustav veza VRS. Ta činjenica posebno je razveselila hrvatske obavještajce budući da su tijekom rata hrvatske obavještajne službe razvile vrlo kompleksan i efikasan sustav elektroničkog izviđanja koji je pokrivao i VRS u BiH. Prema direktivi, o samoj dinamici formiranja i narastanja Oslobodilačke vojske RSK naređeno je dnevno izvješćivanje pa su u skladu s time i hrvatski obavještajni podatci bili dnevni. A kako je to zaista izgledalo možemo vidjeti po zapovijedi generala Mile Mrkšića, kojom je osnovana ta teroristička vojska 07. rujna 1995.

TREĆI KORAK- GENERAL MRKŠIĆ OSNIVA OSLOBODILAČKU VOJSKU RSK

U toj zapovijedi srpski general Mrkšić izdaje naređenje da se prema Martićevoj direktivi (broj: 020/1-83/95, 04. rujna 1995. Banja Luka) pristupi formiranju Oslobodilačke Vojske RSK (OVRSK). On navodi da se OVRSK formira prema Naređenju o organizacijskim promjenama u SVK formiranjem OVRSK kojom upravlja GŠ SVK. Po tom naređenju GŠ SVK zapovijeda formiranom OVRSK, izrađuje privremene formacije, određuje i postavlja zapovjedni kadar do razine brigada, samostalnih bataljuna i odreda. Nadalje, u koordinaciji sa nadležnim zapovjedništvima VRS izrađuje plan upotrebe formiranih jedinica OVRSK , stvara materijalne uvjete za formiranje jedinica i komandi i njihovu borbenu upotrebu. Za zapovjednika „oslobodilačkih jedinica“ postavljen je general-major Stevo Ševo, za zapovjednika specijalnih postrojbi postavljen je general-potpukovnik Mile Novaković a za zapovjednika 1. Oslobodilačke brigade OVRSK (1.Obr) pukovnik Milan Beko. Zapovjedno mjesto „oslobodilačkih jedinica“ određeno je u području Sanskog Mosta, a zapovjedno mjesto 1.OBr u području sela Sanica. Zapovjedna mjesta drugih brigada u osnivanju odrediti će se naknadno u prostoru Petrovca, Drvara, sela Svodna i sela Knežica. Zapovjedno mjesto specijalnih postrojbi imati na Kozari, Mrakovica, a bazu za formiranje i smještaj postrojbi u objektu „Benkovac”. Specijalne postrojbe angažiraju se za „diverzantska dejstva na teritoriji RSK“, a odluku o njihovom angažiranju donosi zapovjednik specijalnih snaga. Po narastanju OVRSK i stvaranja povoljnih međunarodnih uvjeta i drugih okolnosti vojska će poduzeti šira ofenzivna djelovanja radi oslobađanja RSK. Zapovjedno mjesto OVRSK je na Kozari, objekt Mrakovica, izvještaje dostavljati dnevno do 18 sati, piše u naredbi general Mrkšić. U Beogradu su planirali gerilskim ratom držati Hrvatsku u okovima i pripremali Pupovca za plan „B“ ako Krajina propadne, ali ništa im nije uspjelo. Operacija „Oluja-Obruč“ skinula je okove srpskog imperijalizma zauvijek.

„OBRUČ“ KAO OMČA OKO VRATA TERORISTIČKIM PLANOVIMA

Hrvatski odgovor na ove srpske planove bila je operacija „Oluja – Obruč“, hrvatske su snage prema zapovijedi oslobođeni teritorij pretraživale organizirano, planski i uzastopce. Na oslobođenom području tih dana nalazile su se mnoge zaostale terorističke skupine razjarene porazom i spremne na sve, što je umnogome ugrožavalo povratak hrvatskih prognanika. Njihov povratak, nakon višegodišnjeg izgnanstva, bio je nezaustavljiv, što je nalagalo žurno uklanjanje svih sigurnosnih rizika. Da su oni itekako postojali pokazivali su i česti napadi na policijske ophodnje i vatreni kontakti zaostalih neprijateljskih snaga s hrvatskim postrojbama. Upravo na te zaostale snage računala je Vojska Jugoslavije u svojem planu gerilskoga ratovanja u Hrvatskoj. Ovom operacijom koja je trajala od završetka „Oluje“ pa sve do sredine listopada 1995. hrvatske su snage pronašle i uništile mnoga tajna skladišta oružja i vojne opreme te uspješno spriječile produljenje sukoba i nastavak rata u Hrvatskoj. Srpsko vojno i političko vodstvo nije shvatilo da više nema te njihove pete kolone neophodne za nastavak gerilskog rata u Hrvatskoj, napustili su Hrvatsku zajedno s traktorima. Ako već sami nisu bili razbojnici, ti su traktoristi i njihove obitelji bili njihovi jataci. A bez jataka nema nikakve gerile. “Pokrivenost” teritorija stanovništvom smatra se nužnim uvjetom uspješne gerile. Zato je jedna od odličnih posljedica “Oluje” odlazak srpskog civilnog stanovništva, uistinu jataka srpskim razbojnicima. Ostaje jedna jedina nedovršena stvar: Milorad Pupovac i njegov SDSS kao “Plan B” ne samo Srbije, nego i “međunarodne zajednice”, prije svega nekih zemalja Europske Unije koje se ne mogu pomiriti s hrvatskom samostalnošću.
Kao i tisuće drugih dokumenata i ove srpske zapovjedi dokazuju potpunu kontrolu Beograda i Republike Srbije nad krajiškim Srbima i njihovim razbojničkim “jedinicama”.

Za dokazivanje agresije s ovakvim je dokumentima dovoljan jedan dan na sudu. Već je pomalo dosadno upozoravati na poslijeratne propuste – ili čak nacionalnu izdaju – hrvatskih političara da i odgovarajućom presudom zabiju zadnji čavao u srpsku agresiju na Hrvatsku.

Slično kao i Mladićeve zapovjedi vezane za operaciju Vaganj -95 i zapovjedi prikazane u ovome članku pokazuju potpuno odsustvo smisla za realnost srpskih generala. Kao i Hitler i nacisti ’45, tako i zapovjedi srpskih fašista nemaju nikakvu podlogu u stvarnosti: nerealne zapovjedi imaginarnim postrojbama. To, naravno, ne znači da nije bilo i žestokih obračuna u hrvatskoj operaciji Oluja – Obruč. Ali strateški domet tih razbojničkih bandi, srpskih drumskih razbojnika, ipak je bio ograničen. Činiti zlo, to i jest smisao srpske politike prema bilo kojem susjedu, ali to je sve što su u tom trenutku mogli napraviti. Gerilom se može mnogo toga postići, ali da bi se gerilom kontaminirani teritorij zaista i zauzeo, mora se u jednom trenutku prijeći u otvoreni sukob, a to bez otvorenog uplitanja VRS i VJ jednostavno nije bilo realno. Srpski generali nisu mogli shvatiti da više nije 1991.

I konačno, dokumenti pokazuju konstantu srpske politike još od balkanskih ratova. Gerila, četnici, genocid, zločin, ubojice i drumsko razbojništvo, sve u režiji Srbije, uvijek uz negiranje bilo kakvih veza s tim zločincima i zločincima. Zato bez obzira što smo ih ne samo porazili, nego Velikom Traktorijadom onemogućili gerilu, četnike i razbojništva po Hrvatskoj, uvijek treba biti na oprezu. Jer oni nisu odustali, a neki od njih su još uvijek među nama.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti