OPERACIJA GROM

Odmah nakon Oluje, započela je priprema za operaciju Grom čiji je cilj bio vojno oslobađanje Hrvatskog Podunavlja. Hrvatske bespilotne letjelice u snimale su svaki metar Baranje i Podunavlja, uključujući i teritorij Vojvodine i Istočnog Srijema, gdje su bile raspoređene snage novosadskog korpusa VJ.

Osnovani su združeni stožeri u koje su pozvani časnici koji su se najviše dokazali u Bljesku i Oluji. Počele su dobro skrivene pripreme i simulacije bitaka, a računalo se da će u akciju krenuti između 30 i 50 tisuća vojnika iz pet gardijskih brigada. U pričuvi je bilo raspoređeno još oko 100.000 vojnika, za slučaj uključivanja Vojske Jugoslavije u sukob.

Mjesecima su do potankosti slagani planovi. Na okupiranom području Srbi su raspolagali s oko 25.000 vojnika. Stožer HV-a koji je pripremao ovo iznenađenje, novu taktiku nazvao je “vatreni kanali”, a potom je Slavoncima u čast, preimenovana u “Vatrene kočije”.

No, prije nego li krene u oružani povrat okupiranog Podunavlja, kako bi se izbjegle nove žrtve, Hrvatska je povukla još jedan potez kojim je instruirala obavještajne službe. Tajna operacija nazvana je Manjinjorgo…

Obavještajna operacija spriječila vojnu

“Zadnja operacija u Domovinskom ratu nije Oluja ni Maestral niti Južni potez. Zadnja je operacija Manjinjorgo, riječ iz Dalmatinske zagore kojom su se plašila djeca. Ona je krenula odmah nakon Oluje, a o tome Granić i njemu slični nisu smjeli znati. Izvele su je hrvatske obavještajne službe i vojno-obavještajna služba za koju su znali samo predsjednik i ministar obrane”, tvrdi umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo, autor knjige “Rat u kojem je spriječen genocid”, a koja cjelovito prikazuje Domovinski rat na strateškoj razini.

“Da ta operacija nije uspjela, išlo bi se s pravom ratnom operacijom koja se zvala ‘Vatrene kočije’. Tuđman nikada ni u primisli nije imao da ne vrati sva okupirana područja, i toga morate biti svjesni. Što se tiče operacije Manjinjorgo, išla je na dva elementa: iznurivanje srpskih snaga (11. korpus vojske RSK ) i  iza toga je bila vojska JNA. Učinak Oluje bio je psihološki, prisluškivao sam Miloševića, pa je zapovjednik 11. korpusa Dušan Lončar mislio da prisluškujemo i njega. Uhvatila ga je panika, pa je isključio sve telefone. Zatim je trebalo sukobiti Miloševića i Ražnatovića, a to se i dogodilo.”

Onda su, kaže Lošo, dobili informaciju da mađarski izaslanik radi za srpske obavještajne službe, pa su mu podmetnuli kako Hrvatska raspolaže raketama kojima planira gađati Beograd:

Pristali na mirnu reintegraciju zbog straha od raketiranja Beograda

“Već sutradan smo doznali da je Srbima to dojavljeno. Sve se to događalo za vrijeme Daytonskog sporazuma, na kojem je bio Mate Granić. I na kraju slušamo Beograd koji zaključuje: ‘Pa nećemo izgubiti još jedan rat’. Upravo su zato Srbi s okupiranog područja Podunavlja iznenada 12. studenoga 1995. pristali na mirnu reintegraciju. Obavještajna operacija je uspjela, jer da nije, išla bi vojna operacija – Vatrene kočije”, ispričao je Lošo o obavještajno-psihološkom ratu koji je Srbe doveo pred gotov čin i pristajanje na mirnu reintegraciju.

“Kao jedan od planera te akcije koji joj je dao ime u slavu i čast naših Slavonaca koji vole konje, mogu reći da bi ta akcija u borbenom smislu bila iznad operacija Oluja. Mi bismo za 48 sati bili na Dunavu, odnosno 5 gardijskih brigada bi stajalo između Save i Dunava, a iza 250 000 vojnika. No, hvala Bogu da je operacija Manjinjorgo uspjela, jer žrtava je već bilo dovoljno. Tuđman je bio iznenađen taktičkom zamisli te operacije, ali je prekrižio naziv ‘Vatrene kočije’ i nazvao je ‘Vukovarska golubica'”.