Kažnjavali ih jer su pobjegli na traktorima

09.08.2021. 13:41:00

Srbi koji su tijekom Oluje napustili Hrvatsku, u Srbiji toga ljeta nisu dočekani raširenih ruku.

Osim što veliki broj njih i danas boravi u izbjegličkim, derutnim kampovima, veliki broj vojno sposobnih muškaraca odmah je po dolasku prisilno “vojačen” i slan u zloglasni, erdutski kamp gdje ih je dočekivao Arkan sa svojim vojnicima.

Da je ignoriranje svojih sunarodnjaka u Srbiji na snazi i danas, potvrđuju iz Fonda za humanitarno pravo Srbije:

“Činjenica je da ih institucije Srbije ne prepoznaju kao civilne žrtve rata. U ranijem i u sadašnjem zakonskom rješenju ova kategorija žrtava ne može dobiti taj status jer njihove ozljede nisu nastale na teritoriji Srbije već Hrvatske. Pored toga što su žrtve i njihove obitelji nevidljive za institucije Srbije, na obilježavanjima se ignoriraju činjenice o prisilnoj mobilizaciji izbjeglica po njihovom dolasku u Srbiju kao i o tome da izbjeglice iz Krajine nisu bile dobrodošle u Srbiji”, otvoreno su iz Fonda kazali prije nekoliko dana.

Nije tajna da je izbjegle Srbe Arkanova je vojska smatrala “lošim Srbima”, “Srbima izdajicama” i “kukavicama zbog kojih je pala Krajina”, pa su im priuštili neviđene torture koje su nerijetko završavale i smrću “Srbina izdajnika”. Prema procjenama Helsinškog komiteta Srbije, kroz Arkanov kamp u Erdutu prošlo je oko 20.000 izbjeglica iz Krajine. Sve njih privodio je MUP Srbije, pronalazeći ih na adresama koje im je, prema svjedočenjima odvedenih, velikodušno ustupao Crveni križ Srbije i Jugoslavije.

Dragana Dejanovića pripadnici MUP-a Srbije pronašli su u Petrovcu na Mlavi i zajedno s grupom drugih krajiških “vojno sposobnih izbjeglica” otpremili u Erdut, na “obradu i tretman” Arkanovim tigrovima. Dva mjeseca obitelj ništa nije znala o Draganu. A onda je stiglo njegovo pismo u kojem ih očajnički moli da nešto poduzmu kako bi ga živog izvukli iz Baranje. Dragan Dejanović umro je u bolnici u Somboru od moždanog udara, atrofije moždane kore i šećerne bolesti, trideset i peti dan nakon što je u besvjesnom stanju iz ambulante u Dardi (Baranja) prevezen u Sombor. Kasnije je, na inzistiranje obitelji, stiglo uvjerenje o načinu i okolnostima smrti, u kojem je navedeno da je “imenovanom pozlilo na položaju”, kao i to da je 11. 12. 1995. “nastupila smrt”. Dodali su i da uvjerenje “služi u svrhu ostvarivanja prava obitelji koja joj po Zakonu pripadaju”. Obitelj nikada nije ostvarila nikakva prava jer se smrt Dragana Dejanovića ne uklapa ni u kakav zakon.

Za pokojnog Dejanovića srpski neovisni mediji otvoreno pišu kako “nije imao sreće preživjeti posljedice operacije kažnjavanja izdajnika”, kako je nazivan erdutski tretman izbjeglih “krajišnika”, podvrgnutih raznim metodama mučenja i ponižavanja u trajanju od jednog do dva tjedna pod Ražnatovićevom zapovjednom palicom. Tako “obrađeni”, bili su raspoređivani u “redovne” jedinice Slavonsko-baranjskog korpusa, jedine preostale vojne formacije iz sastava Srpske vojske Krajine.

Jedina institucija koja nije zatvarala oči pred nasilnom mobilizacijom izbjeglica iz Krajine bio je Helsinški komitet za ljudska prava u Srbiji. K njima su dolazili zbunjeni članovi obitelji nestalih Srba, nakon što od službenih organa u Srbiji ne bi dobili nikakvo objašnjenje. S te je adrese, također, vlastima, humanitarnim organizacijama, domaćoj i međunarodnoj javnosti odašiljan apel za zaustavljanje ove monstruozne akcije koju do danas nitko nije u potpunosti objelodanio.

M.S., izbjeglica, privremeno nastanjen u Kruševcu, priveden je u Erdut 22. 8. 1995., samo dan nakon što se prijavio lokalnom Crvenom križu.

“Kad smo stigli u Erdut, razvrstali su nas u dvije grupe. Stajali smo na suncu cijeli dan, bez vode i bez hrane. Kad bi se neki među nama pobunio, zatražio nešto, odmah bi krenulo šamaranje. Tek navečer dali su nam jesti. Prije toga, jedan iz grupe odabran je za batinanje – 25 udaraca po tijelu. U obližnjoj šumi deset ljudi ‘izdržavalo je kaznu’ stojeći nepomično, vezani žicom uz stabla. Sutradan je i nas čekao isti tretman. Tako sam proveo najduljih i najsramnijih tjedan dana u svome životu. Poslije sam prebačen u Bilje, gdje sam ostao sve do 10. listopada.”

B.S. iz Gline, otac dvoje maloljetne djece, četrdesetpostotni invalid obiju ruku, odveden je iz kolektivnog prognaničkog centra u Knjaževcu, zajedno s još 14 Srba pristiglih iz Hrvatske. U Erdutu je proveo devet dana. Spomenuo je samo neke metode mučenja: klečanje na kamenu, zatvaranje u pseću kućicu i lajanje, 24 sata provedena u bačvi hladne vode, nošenje oko vrata kamena teškog oko 30 kilograma…

N.B., izbjeglica iz Knina kaže da je, uza sva fizička maltretiranja, ipak, najteže podnosio verbalne torture:

“Zvali su nas izdajnicima, kukavicama, babama, podrepašima, isključivim krivcima za pad Krajine, srpskim govnima, majmunima… što je najgore, morali smo sve te uvrede ponavljati: ‘Ja sam najgori Srbin’, ‘Ja sam izdajnik srpstva’”…

Zaziranje od ove teme u Srbiji jednako je prisutno kao i u vrijeme kad je bila aktualna. Strah od moći Željka Ražnatovića i njegovih sljedbenika bio je veći od potrebe da se javno progovori o metodama primijenjenima nad krajiškim izbjeglicama. Dragan Dejanović, koji je umro od posljedica kažnjavanja Arkanovih Tigrova, nije jedina žrtva “operacije kažnjavanja izdajnika”. Iscrpljeni fizičkim maltretiranjima i svrstani među krivce za egzodus Srba iz Hrvatske, pojedini su “krajišnici” u živčanom rastrojstvu pribjegli samoubojstvu ili su kasnije od posljedica “tretmana” umrli. Pravu istinu znaju tek obitelji koje još zbog straha šute i potiho kucaju na vrata pojedinih službi pri Vojsci pokušavajući doći do bilo kojeg oblika obeštećenja. Vojvođanski centar navodi sljedeće: “Označeni kao kriminalci i izdajnici, ljudi su bili lovljeni. Odvođeni su iz tramvaja, autobusa, na naplatnim rampama, tijekom kontrole prometa, iz studentskih domova pa čak i s maturalnih proslava.

Pripadnicima policije rad je bio olakšan činjenicom da su dokumenti pristiglih ljudi iz Hrvatske i nekih dijelova Bosne bili posebno obilježeni. U periodu koji je uslijedio, mnogi od njih su prije slanja na ratišta, slani u takozvane pripremne i trening-kampove, gdje su doživjeli mnogobrojna mučenja i svakodnevno bili podvrgnuti različitim oblicima psihičke i fizičke torture. Policajci su bili u svojevrsnom “lovu na glave”, pri čemu bi za svakog “ulovljenog” dobili povišicu u iznosu od 1000 dinara.”

Izvor: 7dnevno/PDN/Foto:screenshot

Izvorni autor: 7dnevno

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.