Kako stvari stoje, Ukrajina je na putu ratne pobjede nad Ruskom Federacijom i čini se, samo je pitanje vremena kad će doći do oslobađanja Krima koji ostaje kao jedno od najosjetljivijih pitanja kad su u pitanju ukrajinsko-ruski odnosi pa i daljnji razvoj ratnih operacija u krvavom sukobu koji još uvijek traje.

 Pogledajmo na trenutak, što činjenice kažu vezano za povijest ovog "spornog" područja (dakako, spornog samo sa stanovišta Kremlja i Vladimira Putina).

 Krim je bio naseljen od prapovijesnog doba. Nastavali su ga Grci, Skiti, Kimerijci. Na istočnom dijelu poluotoka, od početka V. st. pr. Kr. vladali su Kerči (Pantikapeji), zatim slijedi razdoblje vladavine knezova iz dinastije Spartkoida, dok zapadnim dijelom vladaju Skiti. O razvijenoj grčko-skitsko-kimerijskoj kulturi svjedoče brojni arheološki nalazi. Od I. st. Krim je ovisan o Rimu, a u IV. st. napadaju ga i pustoše Huni, potom Avari, Slaveni i Hazari. Na poluotoku nastoje sredinom X. stoljeća vlast uspostaviti Bizantinci, potom Polovci i Pečenezi tijekom XI. st. Poslije mongolskog osvajanja, on ulazi u sastav mongolske države - Zlatne Horde (1239. godine), a u razdoblju od XIII. do XV. st. na tom području Venecija i Genova osnivaju svoje kolonije. Na Krimu se stvara samostalni Krimski Kanat, nakon raspada Zlatne Horde (1449. godine). Južna i jugoistočna obala poluotoka je od 1475. godine pod Osmanskim Carstvom, s vazalnim položajem Krimskog Kanata.

 Ovaj je poluotok na meti ekspanzionističkih posezanja Rusije od XVIII. stoljeća, jer preko njega Rusi nastoje prodrijeti do Sredozemlja. Kučuk - Kajnadžirskim mirom (1774. godine) do kojeg dolazi poslije Rusko-turskog rata (1768 - 1774.), Rusija je stekla Kerč, ali je za uzvrat priznala neovisnost Krimskog Kanata. Ona tek privremeno i kratko vrijeme ovladava Krimskim Kanatom 1783. godine. Od 1853. do 1856. godine vodi se Krimski rat (između Ruskog Carstva i alijanse koju su činili: Velika Britanija, Drugo Francusko Carstvo, Osmansko Carstvo i Kraljevina Sardinija) s katastrofalnim posljedicama i velikim gubitcima za sve strane.

 Godine 1918., na Krimu vlast uspostavljaju boljševici, ali su ga ubrzo potom osvojile postrojbe Antante sa saveznicima bjelogardejcima. Poslije građanskog rata (1918 - 1921.), boljševici na poluotoku osnivaju Krimsku Autonomnu Sovjetsku Socijalističku Republiku u sastavu Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike. Tijekom Drugog svjetskog rata, u listopadu 1941. godine, Nijemci okupiraju Krim, blokiraju Sevastopolj i osvajaju ga srpnja 1942. godine, a Crvena armija ih potiskuje u svibnju 1944. godine.

 Starosjedilačko, domicilno, autohtono stanovništvo u kojem većinu predstavljaju Tatari, nakon Drugog svjetskog rata od sovjetskih vlasti je najvećim dijelom protjerano s Krima. Boljševici su ih kolektivno optužili "za suradnju s nacistima". U nekoliko mjeseci 1945. godine, deportirano je preko 420 000 Krimskih Tatara (uz desetke tisuća pripadnika drugih naroda), čime je u potpunosti narušena etnička struktura ovog područja. Autohtoni žitelji s Krima uglavnom su protjerani u sovjetske srednjoazijske republike, pri čemu ih je najmanje 110. 000 umrlo ili pogubljeno, a mnogi su završili i u sibirskim gulazima gdje im se gubi trag. U isto vrijeme pokreće se proces naseljavanja Rusa na Krim, nakon čega oni na poluotoku po prvi put u povijesti postaju relativna, a potom i natpolovična većina. Dakle, uz pomoć sustavnog etničkog čišćenja, masovnih pogubljenja i deportacija starosjedilačkog stanovništva - u prvom redu Krimskih Tatara (koje nisu bile ništa humanije nego one nacističke), Sovjeti postižu etničku prevagu na Krimu u korist Rusa (koji su kao najbrojniji narod bili stup SSSR-a), po prvi put u povijesti, u godinama poslije Drugog svjetskog rata.

 Krim je svoju autonomiju izgubio upravo te 1945. godine, kad su Sovjeti nasilno uspostavili Krimsku oblast, koja je već 1954. izdvojena iz Rusije i priključena Ukrajini, jer tadašnje sovjetsko vodstvo shvatilo je kako je to zbog stabilnosti jedne i druge zemlje najbolje rješenje. Ovaj je prostor oduvijek, zbog svoga zemljopisnog položaja imao izuzetnu stratešku važnost, pa je i u vrijeme SSSR-a postao u vojnom smislu značajno područje. Tu su smještene vojne baze za strateško zrakoplovstvo i raketne sustave, a grad Sevastopolj pretvoren je u glavnu vojnu bazu sovjetske Crnomorske flote.

 U procesu raspada SSSR-a (u veljači 1991. godine) proglašena je Krimska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika u sastavu Ukrajine. Autonomija Krima se održala i nakon proglašenja neovisnosti Ukrajine (prosinca 1991. godine). Referendum o Aktu o proglašenju neovisnosti održan je u Ukrajini 1. prosinca 1991. godine, a ogromna većina građana glasovala je za Deklaraciju neovisnosti koju je donio parlament Ukrajine (Verhovna Rada), 24. kolovoza 1991. godine. Referendumsko pitanje glasilo je: "Podržavate li Zakon o proglašenju neovisnosti Ukrajine?" Na referendumu je sudjelovalo 31.891.742 upisanih birača (ili 84,18 % biračkog tijela), a među njima je 28.804.071 (ili 92, 3 %) glasovalo "za" (77 % upisanih birača). Uz 60% izlaznosti glasača na Krimu, njih je 54,19% glasovalo za neovisnost - unatoč natpolovičnoj većini koju su činili etnički Rusi u ukupnom stanovništvu Krima (!), dok je u gradu Sevastopolju postotak onih koji su glasovali za samostalnost Ukrajine bio još veći (57,07%).

Rezultati referenduma o samostalnosti Ukrajine, održanog 1. prosinca 1991. godine

(Izvor: http://abcgeografija.com/teme/ukrajina-2/)

 U isto vrijeme, uz potporu Rusije, na Krimu se javljaju separatističke tendencije u dijelu ruskog stanovništva (mahom među potomcima doseljenika iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata). Njihove se aktivnosti svode na zahtjeve za većom političkom samostalnošću ovog dijela Ukrajine, dok oni radikalniji traže čak i pripajanje Krima Rusiji, što Moskva smišljeno i planski, iz drugog plana podupire i potiče. Te se separatističke tendencije oslanjaju na naslijeđe SSSR-a, pri čemu Rusija nakon raspada ove državne zajednice (koja se više od 70 godina održavala golom silom i terorom Lenjina, Staljina i njihovih sljedbenika), nastoji revitalizirati neki "novi SSSR" kroz tzv. Zajednicu neovisnih država (ZND) koja je stvorena već 8. prosinca 1991. godine. Bio je to politički, ekonomski i gospodarski savez 12 republika bivšeg SSSR-a, u kojem su osim Rusije u početku bile Bjelorusija i Ukrajina, od 21. prosinca Armenija, Kazahstan, Azerbajdžan, Tadžikistan, Turkmenistan, Kirgistan, Uzbekistan, Moldavija, a 1993. godine pridružila se i Gruzija, koja je nakon rata s Rusijom (2008. godine) napustila ZND.

 U Rusiji je u cijelom razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, pa i poslije raspada SSSR-a, postojalo oštro osporavanje prava Ukrajine na Krim, a posebno su pretenzije ruskih nacionalista bile izražene prema strateškoj točki, gradu Sevastopolju, što je dodatno potencirano podjelom Crnomorske flote bivšeg SSSR-a. Ipak, ti su teritorijalni nesporazumi između Ukrajine i Rusije riješeni međusobnim sporazumom o prijateljstvu i suradnji sklopljenim 1997. godine, ali je Pitanje Krima i dalje figuriralo kao jedno od najosjetljivijih, jer već godinu poslije (1998.) proruski krugovi na poluotoku instruirani i poticani iz Moskve, obnavljaju zahtjeve za većom samostalnošću ovog područja, pri čemu najveću ulogu u svemu imaju strateški interesi Rusije koja vodi pravi tajni specijalni rat protiv Ukrajine - u Kijevu se nastoji na vlast dovesti marionetski režim koji bi bio podložan Moskvi i izvršavao njezine naloge, a na Krimu je na djelu poticanje separatizma i stalna radikalizacija stanja.

 Stabilnost Krima je bila dodatno narušena i zbog statusa Krimskih Tatara, koji se nakon pada Berlinskog zida (1989. godine) i pogotovu poslije raspada SSSR-a počinju organizirano vraćati i tražiti autonomiju. Njih je 1989. godine na Krimu bilo 38.500, a 1991. godine već oko 200.000, a zahtijevali su stabilizaciju političkih prilika i poboljšanje socijalnog stanja. Ta su opravdana nastojanja bila iskorištena od proruskih pokreta i skupina, pa Krim početkom 2000-ih godina postaje uporište najradikalnijih ruskih separatista čije su stranke sustavno jačane i aktivno pomagane iz Moskve, praktično preuzele glavnu riječ u političkom životu poluotoka i zgrabile dobar dio lokalne vlasti.

 Poslije raspada SSSR-a, u Ukrajini je ostalo 176 nuklearnih interkontinentalnih projektila i preko 2.500 komada taktičkog atomskog oružja. Dakle, Ukrajina je bila nuklearna velesila (po snazi treća u svijetu), sve dok se Budimpeštanskim memorandumom (od 5. prosinca 1994. godine) nije odrekla nuklearnog arsenala - u zamjenu za jamstva svoje samostalnosti i državnih granica. U spomenutom Memorandumu ostalo je zapisano kako SAD, Velika Britanija i Rusija pozdravljaju odluku Ukrajine o pristupanju sporazumu o neširenju atomskog oružja, priznaju neovisnost i postojeće državne granice ove zemlje, te se obvezuju biti jamac njezine cjelovitosti, samostalnosti i sigurnosti - pogotovu u slučaju napada bilo koje zemlje, a naročito one koja raspolaže nuklearnim oružjem.

 U ovom turbulentnom razdoblju, 1994. godine, na mjesto prvog predsjednika samostalne Ukrajine, Leonida Kravčuka (komunistički kadar iz razdoblja SSSR-a, član KPSS od 1958. godine, djelatnik sovjetskog Agitpropa), dolazi Leonid Kučma koji odmah na početku mandata sklapa s Rusijom Sporazum o prijateljstvu, suradnji i partnerstvu i vodi pregovore s državama ZND-a, ali i potpisuje ugovor o partnerstvu s NATO-om čime se otvara mogućnost pristupa Ukrajine ovom Savezu. On 2002. godine premijerom imenuje Viktora Janukoviča (do tada guvernera Donjecke oblasti) koji se kandidira za predsjednika na izborima 2004. godine. Službeno je bio proglašen pobjednikom, ali je Vrhovni sud poništio rezultate izbora nakon višetjednih građanskih prosvjeda (tzv. Narančaste revolucije) koji su smatrali da je posrijedi izborna prijevara. Nakon ponavljanja drugog kruga predsjedničkih izbora, pobijedio je oporbeni kandidat Viktor Juščenko. Viktor Janukovič ponovno postaje premijer poslije pobjede "Stranke regija" kojoj je bio na čelu (u razdoblju 2006 - 2007. godine), a 2010. godine u drugom krugu predsjedničkih izbora pobjeđuje Juliju Timošenko i dolazi na čelo Ukrajine. Iste (2010. godine) sklapa se međudržavni sporazum Ukrajine i Rusije kojim su održane ruske vojne baze u kompleksu Crnomorske flote, sa stožerom u Sevastopolju, dok je na Krimu stacionirano ukupno oko 25 000 ruskih vojnika.

 U Ukrajini se od studenog 2013. godine javlja masovni otpor proruskoj politici Viktora Janukoviča koji završava velikim prosvjedima i on u veljači 2014. godine bježi iz zemlje. Ovaj događaj nazvan je Revolucijom dostojanstva, a glavni događaji odigrali su se na Euromajdanu u glavnom gradu Kijevu. Peti predsjednik Ukrajine postaje Petro Porošenko koji je aktivno (kadrovski, organizacijski i financijski) podupirao prosvjede. Pobijedio 25. svibnja iste godine na izborima (s 54,7% glasova) Juliju Timošenko u prvom krugu izbora. Odmah nakon pobjede, najavio je odlazak u Donbas u kojem su oružane skupine proruskih pobunjenika (7. travnja 2014.) proglasile "republiku", te obećao nastavak vojnih operacija protiv separatista. Porošenko je vodio proeuropsku politiku, pa su Ukrajina i Europska unija 27. lipnja 2014. godine potpisale gospodarski dio Sporazuma o pridruživanju.

 Usporedo s političkom krizom u Ukrajini, već početkom ožujka 2014. godine Rusija jača pritisak na novu ukrajinsku vlast, što je praćeno i njezinom sve osjetnijom vojnom prisutnošću na Krimu. Slijedi tiha okupacija poluotoka (uz pomoć pronacističke skupine Wagner čiji pripadnici ulaze na poluotok s fantomkama na glavama) i njegovo nasilno izdvajanje iz Ukrajine, što je bilo praćeno tobožnjim "referendumom" (održanim 16. ožujka 2014), te proglašenje priključenja Rusiji dva dana poslije (18. ožujka 2014). Ovu nasilnu aneksiju Krima svijet nije priznao, ali nije bilo ni neke ozbiljnije reakcije, kako EU, tako ni SAD-a i NATO-a, što je svakako ohrabrilo Putina i njegovu vrhušku u Kremlju. Rusija je i poslije 2014. godine nastavila s podzemnim aktivnostima uz pomoć FSB-a i korištenjem svojih plaćenika u separatističkim krugovima, zakulisnim igrama i podrivačkim djelovanjima u Ukrajini i pogotovu na Krimu trajno održavati stanje napetosti i tenzija, što se jednim dijelom proširilo i na regije koje se naslanjaju na Rusiju i Krim (pogotovu Lugansk i Donjeck, a u kasnijoj fazi i na oblast Zaporižja i Hersona).

 Predsjednički izbori 2019. godine završavaju pobjedom autsajdera Volodomira Zelenskog, sa 73, 23% potpore glasača. On je svoj mandat započeo 20. svibnja 2019. godine i od početka se legitimirao kao zagovornik sveukrajinskog jedinstva (iako potječe s ruskog govornog područja), nastojeći svim silama umanjiti tenzije između Rusa i Ukrajinaca. Nedugo poslije predsjedničke inauguracije, njegova stranka ("Sluge naroda") uvjerljivo je pobijedila na prijevremenim parlamentarnim izborima. Ubrzo je započeo s reformama i borbom protiv korupcije, a obećao je i učiniti sve kako bi se sukob s Rusijom prekinuo, pokušavajući ostvariti dijalog s predsjednikom Putinom. Novi ukrajinski predsjednik i njegova administracija od početka su, međutim, suočeni s opstrukcijom s ruske strane koja nije prihvaćala otvoren dijalog na ravnopravnim osnovama po onim najvažnijim pitanjima, nego je ustrajavala na tvrdnjama o "pravu ruskog naroda na samoodređenje" u oblastima u kojima su djelovali separatisti, prije svega Lugansku i Donjecku (za Rusiju se pitanje Krima tada već smatralo riješenim). Prvi susret Zelenskog i Putina upriličen je u Parizu, prosinca 2019. godine, kad je dogovoreno primirje u istočnoj Ukrajini do kraja tekuće godine. Rusija, međutim, nastavlja s agresivnom i isključivom politikom. Kontakti na razini dva predsjednika nastavljeni su i 2020. godine, ali bez ikakvih ozbiljnijih pomaka. U 2021. godini Rusija sve više zateže odnose, a provokacije proruskih separatista u istočnim krajevima su sve učestalije, iza čega Moskva otvoreno staje, u isto vrijeme tvrdeći kako nad njezinom manjinom Ukrajina provodi teror. Kasnije te optužbe prelaze u tvrdnje o "genocidu", što Ukrajina, naravno, negira i nastoji dokazati što se tamo uistinu događa.

 Iako javno obećava kako "nema namjeru napasti Ukrajinu", Putin gomila vojne snage na granici i 24. veljače 2022. godine, na zgražanje cijelog svijeta započinje iznenadnu, brutalnu, krvavu agresiju koja traje već punih 9 mjeseci. Na samom početku je zaprijetio "teškim posljedicama za svakoga tko se pokuša umiješati u sukob" na strani žrtve, a uskoro i uništenjem Europe i Zapada, odnosno, nuklearnim udarima. Njegove cinične i nebulozne tvrdnje kako Rusija "ne vodi rat nego specijalnu operaciju ograničenih ciljeva", te da "Ukrajina nije država - jer nastala je u vrijeme SSSR-a" pa da Ukrajinci shodno tomu i "nisu narod niti imaju pravo na svoj suverenitet i granice", kao i najava "denacifikacije" (jer, Ukrajinci i njihova vlast su tobože "nacisti") uz izgovore kako "Rusija mora zaštititi svoj narod koji je od 2014. godine izvrgnut genocidu" na ukrajinskom području, otkrivaju patološku narav kremaljskog zločinca koji je već sada sebe uvrstio na listu najvećih monstruma s kojima se srela ljudska civilizacija. Dok optužuje Ukrajince kao "naciste", on sam koristi pronacističku skupinu "Wagner" (i to od 2014. godine i okupacije Krima), te brojne plaćenike iz Čečenije, Sirije i drugih zemalja koji ratuju za novac ili ratni plijen.

 U Ukrajini su razoreni mnogi gradovi i sela, uništeno preko 50% energetske infrastrukture, neselektivno se granatiraju i raketiraju civilni ciljevi: kuće, stambene zgrade, škole, bolnice, dječji vrtići, starački domovi, porodilišta, trgovinski centri, tržnice, ceste, pruge, mostovi, željeznički i autobusni kolodvori, ulice i trgovi. Ubijeni su deseci tisuća ukrajinskih civila i vojnika (uz značajne ruske gubitke), jedna trećina stanovništva je protjerana iz svojih domova ili je morala pobjeći od rata, stotine tisuća žena i djece je deportirano u Rusiju, a u posljednjih mjesec dana nastoji se uništiti vitalne infrastrukturne i energetske sustave, tako da Ukrajinci tijekom zime ostanu bez grijanja, struje, telekomunikacija, vode i hrane. Na djelu je pokušaj uništenja cijelog jednog naroda od 45 milijuna, što je zločin nezapamćen u dosadašnjoj povijesti ljudskog roda. Na bojnom polju agresor doživljava poraz za porazom i danas, 9 mjeseci nakon početka ovog krvavog rata, Putinovo proglašenje "pripajanja Rusiji" dijelova Ukrajine djeluje gotovo tragikomično. Zapad na sreću čini sve što može kako bi pomogao obranu napadnutog naroda i ne priznaje ove jednostrane odluke koje su protivne međunarodnom pravu i Povelji UN-a. Krvava ruska agresija osuđena je od cijelog civiliziranog svijeta, koji je za sada, na sreću u tomu jedinstven. Nadajmo se da će tako i ostati. Ukrajina neće izgubiti rat. Ona ne može izgubiti rat. Taj je narod odlučan i riješen jednom za sva vremena oduprijeti se nasrtljivom i agresivnom susjedu koji mu je do sada kroz povijest nanio toliko zla, a danas tako brutalno i zločinački krenuo u njegovo potpuno uništenje pred očima cijelog svijeta. Hrabrost Ukrajinaca, njihove vojske i jedinstvo naroda i vodstva predvođenog državnikom, liderom i ratnim vođom Volodimirom Zelenskim, fasciniraju i zadivljuju. Oni danas krvlju i životima brane, ne samo sebe, nego i vrijednosti na kojima počiva naša civilizacija.

 Rusija je, nažalost, pokazala svoje pravo lice i pretvorila se u zločinačku, terorističku državu. Njezina vojska se ne usteže počiniti najgore zločine protiv čovječnosti. Ono što ona radi u Ukrajini može se okarakterizirati jedino kao genocid. Druge riječi nema.

Zlatko Pinter