Operacija hrvatske vojske  Ljeto '95  trajala je od  25. do 30. srpnja  i bila je, kako se pokazalo, glavni preduvjet da sljedeća akcija HV-a Oluja prođe kako je zamišljeno.

Ipak je povod za samu akciju bila civilizacijska i humanitarna katastrofa te masovni pokolji koji su se dogodili, pred očima cjelokupne svjetske javnosti, u tzv. Zaštićenim zonama UN-a  Srebrenice  (11. srpnja 1995.) i Žepe (18. srpnja 1995.), bez obzira na razgovore i pregovore predstavnika i specijalnih izaslanika Glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju Yasushi Akashia i Thorvalda Stoltenberga sa  Slobodanom Miloševićem  o mogućim humanitarnim posljedicama srpskog osvajanja ove dvije zaštićene zone.

Tada se pojavila i treća moguća katastrofa – pad  Bihaća,  također zaštićena zona UN-a. Naime Bihać se tada nalazio pod stalnim napadima srpskih snaga sastavljenih od VRS, SVK i postrojbi specijalne policije RSK.

Da bi se sve ovo spriječilo u Splitu je od strane hrvatskih i bošnjačkih strana ponovo oživljen Washingtonski sporazum kojim je odlučeno da će vojne postrojbe pod kontrolom RH i BiH zajedno djelovati s jednim ciljem – sprječavanjem neprijatelja (srpskog agresora) da nastavi sa ofenzivom. Dogovorena je koordinacija oružanih snaga Hrvatske i BiH, čime je konačno legalizirana prisutnost regularnih postrojbi Hrvatske vojske na teritoriju BiH. Tada, u kritičnim trenucima,  Ante Gotovina  izvješćuje dr. Franju Tuđmana da vojska neće moći izdržati još jednu zimu na Dinari. Stoga se donosi odluka o pokretanju operacije koja bi bila pandan operaciji Zima '94.

Na Hrvatskoj strani tada su bili na raspolaganju  4. i 7. gbr, 114. br, 2./9. gbr, 1. HGZ, 81. gb, 3./1. gbr HVO, SP HR HB.  S hrvatske strane poginula su 23 sudionika akcije, a ranjeno ih je 180. Gubici s neprijateljske strane nisu poznati…