MARTINA ŠTEFANČIĆ jedno od 402 stradale djece u Domovinskom ratu - TUŽNO SJEĆANJE

21.03.2023. 10:05:00

Dana 21. ožujka 1992. godine obilježava se obljetnica stradavanja male Martine Štefančić, njezine peke Bernardice. I ove godine na mjesnom groblju u Borovu Selu, otac Zdenko, rodbina, suborci, prijatelji položit će vijenac i paljenjem svijeća odati počast pogibiji obitelji Štefančić. Valja spomenuti i još nešto nego što opisujemo o događaju u Borovu Selu. Moramo spomenuti i službenu statistiku da je od 1991. do 1995. godine prekinuto djetinjstvo 402 djece. Teške okolnosti ostaju samo teret tuge koju će njihova obitelj nositi cijeli život. O njihovim žrtvama ne govori dovoljno ni društvo, ni oni koji bi trebali ipak tim mališanima odati dostojanstvenu počast i sjećanje na njihove kratke živote. Iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata dobili smo odgovor o broju stradale djece, broj je potvrđen, iako se negdje mora uzeti u obzir mjesto i okolnosti pogibije djece, ali to je sve nebitno, jer tih malih duša više nema. Bijela ruža, bijela svijeća i tu i tamo, ako se netko sjeti na poginulu djecu.

Bitka za Vukovar i okupacije tzv. Republike SAO Krajine živote je oduzelo trideset i šestero djece. Ispada, dvije generacije jednog razreda nestalo je u 87 dana. Ne, okupacijom Vukovara zločini nad Hrvatima nisu prestali, poput obitelji Štefančić Prvog dana proljeća, 21. 03. 1992. godine u Borovu Selu rafalom iz vatrenog oružja ubijena je Martina Štefančić, koja je tada imala samo četiri i pol godine. Ubili su njenu baku Bernardicu, a stric Željko, pukom srećom ostao je živ. Zločin je to bez kazne, bez pravde i bez lica počinitelja, ali obrnuto karakterizira okrutnost klasične likvidacije. Obitelj Štefančić godinama živi u Borovu Selu. Otac obitelji preminuo je u jesen 1990., pa je troje djece preuzelo brigu o majci Bernardici i maloj Martini, kći srednjeg brata trojice braće Štefančić, Zdenka. Martinin otac Zdenko, samohrani otac,

Baka Bernardica, dok je još bilo moguće, nije htjela napustiti svoj obiteljski dom u Borovu Selu, vjerujući da im se ipak ništa neće dogoditi, a nakon toga je bilo prekasno. Prije kraja bitke za Vukovar, a početkom potpune okupacije, Željko je od tadašnjeg zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela Radenka Alavanje pokušao ishoditi dozvolu za sebe, majku i malu Martinu da mogu napustiti selo. Alavanja, kategorički odbija. Slavko Štefančić uspio se probiti kroz okupirani Vukovar. Martinin otac Zdenko imao je drugačiju sudbinu i postavlja pitanje „Zašto su ubijeni?'

Kad je zločin izvršen, bio je u logoru. Kao branitelj Vukovara uhićen je nakon pada i odveden u logor, gdje je bio do zadnje velike razmjene u Nemetinu.. Još je u logoru slutio da nešto nije u redu jer su me maltretirali i zlostavljali s posebnim užitkom. Iz njihovih razgovora naslutio sam da se s mojima doma nešto dogodilo, a nakon razmjene to se i potvrdilo. Susret s mlađim bratom, sve mu je ispričao čim smo se sreli na razmjeni. Mislili su da je i Željko ubijen. No on je bio teško ranjen i odvezen u bolnicu u Vukovaru . Zdenko je otišao na groblje u Borovu Selu i svojoj kćerci i majci zapalio svijeću. Bilo je to mučno za njega, ali i za sve u njegovoj obitelji.

U noći 21. ožujka 1992. godine, oko tri sata, preko vrta iza kuće, u dvorište su ušle četiri naoružane osobe. Dolaze do prednje stane kuće te iz automatskog oružja pucaju po prozoru dnevne sobe u kojoj su tada spavali, na jednom krevetu baka Bernardica i malena Martina, a na drugom stric Željko.

Dok je shvatio što se događa, Željko u naručje uzima Martinu i potiho s majkom odlazi u prednju sobu prema stražnjoj strani kuće. Naoružani zločinci razbili su ulazna vrata te ušli u dnevnu sobu u kojoj više nije bilo nikoga.

Dvojica od njih lupala su po vratima spavaće sobe, a Željko je, u nadi kako će možda spriječiti najgore, ipak otvorio. Bez ikakva upozorenja i jedne izgovorene riječi, ispalili su rafal u njega, a on je pogođen u trbuh i lijevu preponu pao na pod. Nakon toga, majku Bernardicu i malenu Martinu odvlače u dnevnu sobu, a posljednje što je teško ranjeni Željko čuo bio je majčin plač, preklinjanje da ih ne ubiju i rafalna paljba, nakon čega je izgubio svijest. Za njega je noć bila strašno duga.

Bez svjedoka, nema očito drugih dokaza, počinitelji su se vratili provjeriti što je sa Željkom. U borbi za život, jer je teško ranjen, Željko je čuo kako je jedan od njih predložio da ga ponovo, "za svaki slučaj" dokrajče, dok je drugi ipak odlučio ostaviti ga da se pati, "jer će do jutra ustaša iskrvariti". Kasnije ispada da on nije vjerodostojan svjedok.

Nakon toga su otišli. Željko je tek pred jutro uspio otpuzati do dnevne sobe, gdje je imao što vidjeti. Stravičan prizor mrtve majke na krevetu i mrtve nećakinje koja je ležala na trbuhu, pored noge svoje bake. Nastavio je preko dvorišta, sve do kuće najbližih susjeda, koji su mu, premda u strahu za vlastiti život, pružili prvu pomoć, a jedan od njih ga, iako nerado, odvozi automobilom u vukovarsku bolnicu, gdje mu doktor Mirko Stanojević sanira tri prostrijeljene rane. . . .

Poslije izlaska iz bolnice i djelomičnoga oporavka, Željko je uz pomoć dobrih ljudi, preko Beograda i Mađarske, 19.8.1992. stigao u Zagreb. Ondje je doznao kako je Zdenko, Martinin otac, nekoliko dana prije, 14.8., razmijenjen u Nemetinu i da je već čuo za strašan zločin koji se dogodio njegovoj kćeri i majci.

Jedan od dokaza stravičnom zločinu je i očevid koji je učinjen od strane vlasti tzv. SAO Krajine jedini je službeni dokument o likvidaciji koji postoji protiv četvorice nepoznatih počinitelja, iako je potpuno sigurno kako su u ovom zločinu sudjelovale osobe koje su jako dobro poznavale obitelj Štefančić.

U Vukovaru, 29. 11. 2019. godine, održana je izvanredna tiskovna konferencija u organizaciji  Udruge zagrebačkih dragovoljaca branitelja Vukovara i Udruge Žene u Domovinskom ratu Zadar, s obitelji Štefančić iz Borova Sela te Koordinacijom udruge proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara. Ista je sazvana o podnošenju kaznenih prijava protiv počinitelja ratnog zločina koji su 20./21. 03. 1992. godine ubili  Bernardicu Štefančić (52)Martinu Štefančić (4)   i teško smrtno ranili  Željka Štefančića (32),  ao istom je govorio Nikola Kajkić, policijski istražitelj za ratne zločine. Istoj su nazočili i bliža rodbina Štefančić.Prvi je govorio Zdenko Štefančić, otac Martine, te podnose kaznenu prijavu, jer nakon 27 godina nisu procesuirani zločinci ovog svirepog i mučnog ubojstva. Prozvani su i premijer i ministar MUP-a, glavni državni odvjetnik zbog nerada.

Nikola Kajkić, prikazuje fotografije očevida stradavanja obitelji Štefančić, a sam slijedeći sve je apsurdan. Počinitelji ovog kaznenog djela su sedmorica koja su uhapšeni od strane milicije SAO "Krajine", a kasnije i pušteni.

Nikola Kajkić navodi počinitelj ovog kaznenog djela, a to su  VM, VM, MM - MIM (osobno ubio malu Martinu), RL , DS, BS, ZM i ZO   Pronađene su čahure pištolja TT - 7,62 mm, a samo jedna osoba imala takav pištolj. Interventni vod ili „odred za tihe likvidacije“.

U Borovom Selu živi tri i pol tisuće stanovnika, a barem njih tisuću i pol zna zločin, ali svi šute. 

Početkom razdoblja mirne reintegracije, u lipnju 1998. godine, četvrtogodišnja Martina i njezina baka Bernardica ekshumirane su na mjesnom groblju u Borovu Selu, gdje su pronađene u jednom lijesu te ponovo pokopane u obiteljsku grobnicu na istom groblju.

Djevojčicu Martinu ubili su pripadnici paravojnih srpskih postrojbi, kao i njenu baku, dok su joj stricu teško ranili. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku odbacilo je prijavu, a obrazloženo vrijeme što je od sedam počinitelja dio ukinut, dio pomilovan, po dvojica su u Republici Srpskoj i Srbiji, a jedan u Skandinaviji, te da se ne može vjerovati svjedocima iz Borova Sela koji su u trenutku zločina imali 12 i 14 godina. Nakon 30 godina pravde za obitelj Štefančić još uvijek nema. Počinitelji nisu otkriveni i privedeni pred lice zakona. Oni koji o zločinu nešto znaju, šute. U međuvremenu neki su i preminuli, no sve u svemu, kažnjen nije nitko, a mislimo da i neće biti.Sve dok Republika Srbija nije spremna za suradnju i smatra da ima nadležnost na ovom području.

Oni koji i znaju, šute zbog straha, sudjelovanja ili nečinjenja nečega što je možda moglo spriječiti jedan ovako stravičan zločin, nikada dovoljno spominjan. Šute zbog okretanja glave na drugu stranu, da ne vide ubojstvo nedužnog djeteta. Možda danas, ako prođu kraj groba u kojem leži nedužna Martina Štefančić, čiji je život zločinački prekinut na pragu djetinjstva, nije okrenula glavu, nego je pognula, od srama. 

Pravda ili pravica? U Beogradu, u srpnju 1992. godine na Vojnom sudu, Zdenko Štefančić, osuđen je na smrt, a zbog navodnog zločina nad civilima za vrijeme Domovinskog rata. Dok je 2015. godine odštetni zahtjev za likvidaciju Bernardice i Martine Štefančić, u Zadru na sudu, isti odbačen radi zastare i zbog toga što Hrvatska nije u to vrijeme imala nadzor nad okupiranim područjem.

Nakon odbačaja kaznene prijave zaiskrilo je na društvenim mrežama između Marka Ljubića, urednika i voditelja podcasta emisije „Budnica“ i državnog odvjetnika u Osijeku, Miroslava Dasovića. Njegova kratka izjava bila je „Radi se o predmetu monstruoznog zločina koji nitko ne može ostaviti ravnodušnim. Ja sam potpisao odluku o odbačaju te kaznene prijave i ne bih preko društvene mreže lamentirao o razlozima“, a službeno stoji:

„Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku odbacilo je prijavu protiv sedmorice srpskih monstruma, a kao obrazloženje ponudili su nevjerojatne “argumente”; za neke počinitelje “jednim je dijelom nastupila amnestija i pomilovanje”, dok za druge “nisu imali dovoljno dokaza”… Izjave dvoje svjedoka iz Borova Sela osječkog ŽDO okarakterizirao je “nevjerodostojnima”, s obzirom da su u trenutku svjedočenja ratnom zločinu, imali dvanaest i četrnaest godina… Čak niti fotografije s očevida tzv. SAO milicije, na kojima se jasno vide izmaskirani članovi obitelji Štefančić, nisu predstavljale dovoljan temelj za prihvaćanje prijave…nisu se trudili pokrenuti postupak, već u početku odlučuju da se kao ništa nije dogodilo.

I tako za Martinu ostala su samo sjećanja, upaljena svijeća i položeno cvijeće. Nitko od državnog vrha, političke elite, neće doći na Martine grob, nije daleko drugarica Dragana, čika Mićo, to nije njegov stil pokloniti se u spomen stradalom djetetu hrvatskih korijena, a djevojčica iz kolone, sjeća li se ona zločina počinjenih nad Hrvatima ili su joj rekli samo nešto drugo. Žalosno da ovo moramo navoditi, ali da je neki politički interes, skakalo bi se iz „paštete“, odlazilo u Borovo Selo.

Zar 402 djece nije zaslužilo jedan zajednički spomenik, jedno mjesto, mjesto gdje bi se mogli pokloniti i za onu djecu čija imena i ne znamo. Koje su zlo počinili, da ih monstrumi ovako poubijaju, a država i dalje šuti.

Izvor: Portal dnevnih novosti

Izvorni autor: Dražen Šemovčan Šeki/Foto: Krešimir Cestar

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.