Nakon sloma obrane i okupacije Vukovara, u grad su 18. studenoga 1991. godine ušle mješovite skupine pripadnika "JNA", njihovih rezervista, srpskih "teritorijalaca", dobrovoljaca i četnička nastavljajući sa zločinima i progonima branitelja i civila. U do temelja razorenom hrvatskom gradu-mučeniku koji je herojski odolijevao barbarskim udarima sa zemlje iz zraka i s Dunava gotovo punih 90 dana, ubijeno je najmanje 2717 osoba dok je (prema podacima iz kolovoza 2023. godine) nepoznata sudbina još 375 i za njihovim posmrtnim ostacima se traga. Snage agresora ulaze i u ratnu bolnicu (Opća bolnica Vukovar) iz koje odvode 255 ranjenika, civila i medicinskog osoblja. Ni žrtve niti civili i hrvatski branitelji koji su svjedočili njihovu odvođenju, tada nisu znali kakva im je sudbina namijenjena i gdje će završiti.

 Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, u svome izvješću od 22. listopada 1992. godine, objelodanio je postojanje i točnu lokaciju masovne grobnice na bivšoj svinjogojskoj farmi Ovčara udaljenoj oko 5 kilometara od Vukovara, u koju su pokopana tijela pobijenih ranjenika iz vukovarske Opće bolnice, te hrvatskih branitelja i civila zarobljenih nakon pada ovog grada u ruke agresora. Ovo mjesto bila je posljednja postaja na Križnom putu za 255 hrvatska mučenika od kojih je većina najprije zatvorena u hangar gdje su neljudski zlostavljani, ponižavani i prebijani - neki od njih do smrti, uz lomljenje kostiju - da bi ih se potom u skupinama prevozilo traktorskom prikolicom do samoga stratišta kod obližnjeg šumarka, na lokalitetu Grabovo. Strijeljani su, pobacani u pripremljenu jamu i zatrpani buldožerom u zajedničku grobnicu. Ovaj masovni zločin izvršen je 20/21. studenoga, uglavnom nad ranjenim i nemoćnim ljudima, počinili su ga srpski dobrovoljci, četnici i "teritorijalci" u suradnji s "JNA" koja je osiguravala zarobljavanje i dovođenje žrtava na Ovčaru i samo mjesto zločina svojim oklopnim vozilima, a njezini su oficiri nadzirali i koordinirali cijelu operaciju likvidacije. Neke od četničkih i dobrovoljačkih skupina i formalno su djelovali kao sastavnica "JNA" (primjerice, paravojni odred "Leva Supoderica" iz čijih su redova bili neki od glavnih egzekutora, nalazio se u sastavu 3. čete 1. bataljuna 1. gardijske brigade "JNA" kojom je zapovijedao kapetan Miroslav Radić, što potvrđuje i optužnica Specijalnog odjela Okružnog suda u Beogradu protiv Saše Radaka; Broj predmeta: K.V. br. 03/2005, od 13. travnja 2005. godine), a veliku ulogu u svemu imala je Vojna policija "JNA" koja je popisala one koji su određeni za strijeljanje, pretresala ih oduzimajući im sve što je bilo vrijedno i brinula o tomu da nitko neovlašten ne može izaći niti ući u područje koje se osiguravalo oružanom stražom i vojnim oklopnim transporterima.

 Sramotna odluka MKSJ u Den Haagu kojom je Miroslav Radić oslobođen (2007. godine) u cijelosti je zanemarila izravnu zapovjednu odgovornost ovog krvnika i dokazane činjenice koje govore u prilog njegovoj tijesnoj suradnji s glavnim akterima i organizatorima masovnog zločina na Ovčari (Radićevo zapovjedništvo u kojem su se s dobrovoljcima i četnicima planirale i dogovarale operacije etničkog čišćenja i likvidacija zarobljenih branitelja, ranjenika i civila bilo je smješteno u kuću zamjenika zapovjednika "Teritorijalne odbrane" Vukovar, Stanka Vujanovića čiji su zločini nad civilima - kako na Ovčari u studenome tako i u Vukovaru rujna 1991. godine - dokazani tijekom sudskih procesa u Beogradu i zbog čega je osuđen na 20 godina zatvora). Ovdje je, dakle, riječ o izravnoj zapovjednoj odgovornosti koja je od MKSJ grubo zanemarena na štetu i pravde i žrtava.

 U kontekstu onoga što se događalo u Vukovaru neposredno prije pada grada i nakon što su u njega ušle mješovite vojno-četničke postrojbe agresora, zanimljiva je izjava svjedoka Jovana Dulovića, koju je ovaj dao 1. listopada 2004. godine na suđenju za zločin na Ovčari u procesu pred  Okružnim sudom u Beogradu. Svjedok je bio ratni izvjestitelj beogradskog lista Politika ekspres i u jesen 1991. godine s još 10 - 15 novinara izvještavao je iz Vukovara. Budući da je bio smješten u blizini kuće Stanka Vujanovića (tada zamjenika zapovjednika "TO Vukovar"), svjedočio je o čestim dolascima kapetana Miroslava Radića u tu kuću, a povremeno i majora Veselina Šljivančanina i prema njegovim saznanjima, nedaleko od te kuće bio je smješten i odred kojim je zapovijedao Milan Lančužanin Kameni.  Tijekom iskaza, svjedok je često koristio svoju bilježnicu, iz koje je, primjerice, pročitao, kako je 13. studenoga 1991. godine u kući Stanka Vujanovića i Nade Kalabe bio Vojislav Šešelj, kojom je prilikom rekao da su JNA, teritorijalci i dobrovoljci jedna armija i da "nijedan ustaša ne sme da izađe živ iz Vukovara". Svjedok Dulović mišljenja je da je ta izjava bitno utjecala na ponašanje teritorijalaca i dobrovoljaca. Novinar Dulović  bio je 20. studenoga 1991. godine oko 11, 30 sati ispred vukovarske bolnice (s nekolicinom kolega - novinara), gdje je vidio ranjenike i bolesnike, te majora Veselina Šljivančanina a i neke članove međunarodne humanitarne organizacije "Liječnici bez granica". Čuo je tada kako je major Šljivančanin govorio o ulozi "JNA" koja je tu "da spriječi ubijanje", te da je "više od 60-70 naoružanih ljudi sa bombama u bolnici" i da se "medicinskom osoblju i liječnicima neće ništa loše dogoditi". U bolnici se svjedok zadržao 45 minuta. Vidio je kako su iz bolnice izvedeni ljudi koji su nakon toga odvedeni u vukovarsku vojarnu, ili  u "Velepromet", a čuo je i priče da su s druge strane bolnice neki ljudi bili izvedeni iz bolnice i smještani u kamione. U Dulovićevoj bilježnici zapisano je i sljedeće:

"U noćima između 19. i 20. i 21. novembra teritorijalci Vukovara, Stanko, Daca, kapetan Rale i ostali su izvodili i streljali zarobljenike, zarobljene Hrvate koji su osumnjičeni za ubistva. Mesto likvidacije bila je Ovčara /zapušten salaš u naselju 'Petrova gora'."

 Najviše mu je o događaju pričao "jedan krupni bradonja iz Smedereva, imenom Slaviša Pavlović zvani Topola". Ujutro, 21. studenoga 1991. godine, od "Topole" je čuo ovo:  "Sinoć, od 17,00 do 01,00 sata, su ubijani na Ovčari -mole, plaču, tvrde da nisu pucali u naše". Nakon što je sudsko Vijeće od svjedoka Dulovića tražilo pojašnjenje navoda o vremenu kada su se (po riječima Slaviše Pavlovića) dogodila ubojstva na Ovčari, svjedok je rekao kako je sa Slavišom Pavlovićem razgovarao 20. studenoga 1991. godine u jutarnjim satima. Istog jutra, između 08,00 i 10,00 sati, svjedok je razgovarao sa dobrovoljkom Dragicom (vjerojatno Mastikosa) iz Novog Sada koja mu je pričala detalje o zločinima na Ovčari. Kad mu je predsjednik Vijeća predočio njegov iskaz dan pred Vojnim sudom 2000. godine, kada je rekao da je 21. studenoga 1991. godine, u jutarnjim satima, razgovarao sa Slavišom Pavlovićem, svjedok je rekao da nije siguran koji je datum točno bio kada je razgovarao s Pavlovićem. Također je rekao kako je dobrovoljka Dragica bila zabrinuta što se svi koji su sudjelovali u ubojstvu hvale i o tome svuda pričaju. Svjedok Dulović je ustvrdio i to da mu je spomenuta Dragica pričala kako je na Ovčari bager iskopao grobnice i da su dobrovoljci i teritorijalci od zarobljenika uzimali stvari od vrijednosti. Nastavljajući iskaz, svjedok je ustvrdio kako je istoga dana sreo Stanka Vujanovića i pitao ga što se dogodilo na Ovčari, a ovaj mu je rekao: "Nisam imao dovoljno dobrovoljaca, pa sam morao da uzmem ove pijane šešeljevce koji će sad da pričaju svuda i to neće na dobro da ispadne". Te večeri sreo je i kapetana Miroslava Radića, a ovaj je na isto pitanje samo odmahnuo rukom i rekao: "Ma pusti, sranje je veliko".

(Vidi: "ZLOČIN NA OVČARI"; https://documenta.hr/wp-content/uploads/2020/10/Ovcara_sazeti_izvjestaji_sa_sudjenja.pdf;)

Najmlađa žrtva Ovčare, 16-godišnji Igor Kačić, sin zapovjednika obrane Sajmište

(Adresa slike)

 Nema nikakve sumnje kako je jednu od glavnih uloga u ovom masovnom zločinu odigrala "JNA" koja je osigurala uvjete za njegovu organizaciju i provođenje, te planski prepustila žrtve srpskoj paravojsci (četnicima, dobrovoljcima, teritorijalcima i "krajišnicima" - domaćim teroristima iz paravojnih formacija "SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem"), kako bi njezini oficiri izbjegli odgovornost za egzekucije.

 Na Ovčari su ubijene i tri žene: Janja Pothorski stara 60 godina, Dragica Tuškan stara 69 godina i Ružica Markobašić, trudnica u visokom stupnju (šestom mjesecu) trudnoće stara 32 godine. Najmlađa žrtva imala je 16, a najstarija 77 godina. Među žrtvama su bila i trojica maloljetnih dječaka (Igor Kačić, Tomislav Baumgartner i Dragutin Balog) dva rođena brata (Tomislav i Vladimir Kolak) i tri oca sa sinovima (Josip i Dragutin Balog, Andrija i Zoran Međeši, Karlo i Željko Rohaček). Naročito je okrutno bilo ubojstvo trudnice Ružice Markobašić koju su krvnici ostavili za kraj, a u međuvremenu su je satima mučili. Na kraju, srpski zločinac, četnički dobrovoljac Zoran Dašić (iz Beograda) ispalio je nesretnoj ženi rafal iz automatske puške u trbuh, ubijajući nju i nerođeno dijete. Iako je molila krvnike da je poštede zbog djeteta koje nosi, krvoloci nisu imali milosti. Ružica je bila "ustaškinja", "žena monstruma Davora Markobašića koji je srpskoj deci sekao prstiće i od njih pravio ogrlice" (kako je to mjesecima putem medija promicala srpska fašistička propagandna mašinerija) i to je njezinu sudbinu učinilo još težom.

 Žrtve su od samoga početka okrutno i sadistički mučene. Na ulazu u hangar čekao ih je špalir od 30-ak četnika, "teritorijalaca" i vojnih rezervista kroz koji su svi zarobljenici morali proći, pri čemu su ih ovi krvnički tukli čime god su stigli: drvenim i željeznim palicama, lopatama, nogama, rukama i kundacima pušaka. Na egzekuciju su odvođene u skupinama od po 18 do 20 osoba. Najprije su ubijani oni koji su bili pokretni (njih oko 80), a onda su na red došli nepokretni ili teško pokretni ranjenici. I posljednji trenuci bili su im ispunjeni patnjama i poniženjima, te sadističkim iživljavanjima nepojmljiva ljudima zdravog razuma.

 U vrijeme kad se doznalo za ovo masovno stratište, nije bila moguća ekshumacija jer se radilo o okupiranom području, pa su međunarodne snage UNPROFOR/UNCRO osiguravale to mjesto i čuvale ga sve do mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja siječnja 1998. godine. Iskopavanja posmrtnih ostataka i njihova identifikacija započeli su rujna 1996. godine i to je trajalo 40 dana. Ekshumirano je ukupno 200 tijela i potom je slijedila dugotrajna i mukotrpna forenzička obrada, tako da je do srpnja 2006. godine identificirano njih 194. I dalje se traga za posmrtnim ostacima 55 žrtava koje izvjesno nisu više među živima, ali se ne zna mjesto na kojem su pokopane. Pretpostavlja se da negdje u okolici Ovčare mora postojati barem još jedna masovna grobnica, no, za sada indicija o tomu gdje bi se točno mogla nalaziti nema.

 Za okrutni masovni zločin na Ovčari kojim su prekršene ne samo Ženevska konvencija i Međunarodno ratno pravo nego i temeljni principi čovječnosti i ljudskog odnosa prema žrtvama - pa i onim najranjivijim skupinama kao što su ranjenici, žene, starci, maloljetnici - pred MKSJ u Den Haagu od oficira "JNA" osuđeni su samo major Veselin Šljivančanin (10 godina zatvora) i pukovnik Mile Mrkšić (20 godina zatvora), dok su svi drugi iz zapovjednog lanca zločinačke jugo-vojske izbjegli odgovornost.

 Pred pravosuđem Srbije za mučenja i likvidaciju najmanje 200 ratnih zarobljenika na Ovčari optuženi su samo neposrednih izvršitelji ubojstava - njih 24 - uglavnom pripadnici lokalne "Teritorijalne odbrane" i četnici iz dobrovoljačke skupine "Leva Supoderica", a pravomoćno ih je osuđeno tek 8 i to nakon sudske trakavice koja je u režiji srbijanskih pravosudnih institucija trajala više od 13 godina.

Krvnici nisu imali milosti ni prema 32-godišnjoj Ružici Markobašić i njezinu nerođenom djetetu - ostavili su ih za kraj krvavog pira

(Adresa slike)  

 U studenome 2017. godine, Odjel za ratne zločine Apelacionog suda u Beogradu izrekao je pravomoćnu presudu za osmero optuženih za smaknuća na Ovčari s kaznama od 5 do 20 godina zatvora, dok je njih četvero oslobođeno (zbog "nedostatka dokaza i proturječnih iskaza svjedoka-suradnika"). 24. studenoga potvrđena je prvostupanjska presuda Miroljubu Vujoviću, Stanku Vujanoviću i Predragu Milojeviću na po 20 godina zatvora, Goran Mugoša osuđen je na 5 godina, a prvostupanjska presuda preinačena je u slučaju Nade Kalabe i Ivana Atanasijevića (u međuvremenu promijenio ime u Ivica Husnik), pa je Kalaba osuđena na 11 godina zatvora, a Husnik na 15 godina, te Miroslava Đankovića i Saše Radaka kojima je kazna zatvora od po 20 godina drastično smanjena na po 5 godina.

 Optužbi su oslobođeni Jovica Perić, Milan Vojnović, Milan Lančužanin Kameni i Predrag Dragović, a protiv Đorđa Šošića posebnim rješenjem suda proces je obustavljen budući da je preminuo tijekom žalbenog postupka. Krajnje neuvjerljivo zvuči obrazloženje Apelacionog suda prema kojem "nije bilo dovoljno dokaza" na temelju kojih bi se osudilo ove zločince koji su svi od reda bili toga dana na Ovčari, a neki od njih imali i istaknutu ulogu u ovom masovnom zločinu; primjerice, Milan Lančužanin Kameni bio je zapovjednik četničke dobrovoljačke postrojbe "Leva Supoderica" koja je angažirana na mučenju, odvoženju i likvidaciji žrtava i ako to nije dovoljan dokaz, onda ih doista i nema. Evo što u svome izvješću povodom 25. obljetnice zločina na Ovčari među ostalim piše Fond za humanitarno pravo sa sjedištem u Beogradu:

 "Neposredno po zauzimanju Vukovara, 20. novembra 1991. godine pripadnici JNA izveli su ranjenike, bolesnike, civile i pripadnike hrvatskih oružanih snaga iz vukovarske bolnice i odveli ih u hangare na poljoprivrednom dobru Ovčara, udaljenom oko pet kilometara jugoistočno od Vukovara. Od trenutka njihovog dovođenja na Ovčaru, pripadnici TO Vukovara i jedinice 'Leva supoderica', sastavljene uglavnom od dobrovoljaca Srpske radikalne stranke, zatočene Hrvate su u prisustvu pripadnika Vojne policije JNA premlaćivali, ponižavali i zlostavljali. U večernjim satima pripadnici JNA su se, po naređenju pukovnika Mileta Mrkšića, povukli sa Ovčare, a pripadnici TO Vukovara i dobrovoljačke jedinice 'Leva supoderica' su tokom noći između 20. i 21. novembra 1991. godine izvodili iz hangara zatočene i u grupama od 10 do 20 ljudi odvodili ih na lokaciju Grabovo gde su ih, ispred ranije pripremljene masovne grobnice streljali."

(Vidi: "25 godina od zločina na Ovčari: Iznevjereno povjerenje žrtava u domaće pravosuđe / FHP"; https://documenta.hr/novosti/25-godina-od-zlocina-na-ovcari-iznevjereno-povjerenje-zrtava-u-domace-pravosude-fhp/;)

 Neupitna je i jasno dokazana suradnja u ovom masovnom zločinu između "JNA", tzv. Teritorijalne odbrane i dobrovoljačkih jedinica (u ovom slučaju i one koja je nosila naziv "Leva Supoderica") - uostalom, kako u "JNA", tako i u srpskoj "TO" i dobrovoljačkim postrojbama i skupinama, glavnu riječ vodili su najekstremniji elementi, odnosno četnici, među kojima su bili i radikali Vojislava Šešelja i tu nije bilo nikakve razlike kad su u pitanju zločini, odnosno operacije etničkog čišćenja - kako tijekom opsade Vukovara, tako i nakon njegove okupacije, pa i vezano za masovna smaknuća na Ovčari. U Vukovaru - kao uostalom i u svim područjima na kojima su djelovale snage koje su se borile za "Veliku Srbiju" - "JNA" i KOS, MUP Srbije i SDB, dobrovoljačke i četničke postrojbe i skupine, tzv. specijalne jedinice (vojske i MUP-a) i paravojska sastavljena od Srba iz Hrvatske tijekom operacija na terenu bili su u koordinaciji i sve su činili prema dogovoru i zajedničkim planovima. Kad je u pitanju vukovarsko-borovsko područje, glavni koordinator između državnog vrha Srbije, "JNA", MUP-a Srbije i njihovih tajnih službi (KOS-a i SDB-a) i paravojnih formacija (neovisno je li se radilo o "teritorijalcima", "šešeljevcima", "arkanovcima", četnicima Mirka Jovića, Dragoslava Bokana ili kakvim drugim skupinama ili "specijalnim jedinicama" formiranim od SDB-a i KOS-a) bio je Radovan Stojičić zvani Badža, 1991. godine zapovjednik "TO" paradržavne tvorevine u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu i kasnije visoki dužnosnik srbijanskog MUP-a). Bio je to po svemu dobro uhodani zločinački mehanizam u kojem je svatko od njih obavljao svoj dio posla, a konce su vukli državni vrh Srbije i Crne Gore (ili formalno SFRJ/SRJ), ministri obrane i MUP-a Srbije i čelnici tajnih službi (vojne i civilne - KOS-a i SDB-a). Kako bi se to prikrilo, gospodari rata za "Veliku Srbiju" namjerno su poticali i kreirali ozračje prividnog kaosa (sa stotinama raznih paravojnih odreda i skupina) - ali ono što je najvažnije, bio je zajednički zločinački plan kojeg su ostvarivali dosljedno i konzekventno neovisno o svim ideološkim i drugim razlikama. Dobrim dijelom, to planirano "usitnjavanje" ekstremne srpske struje koja je u uskoj suradnji s državnim tijelima Srbije (Crna Gora je ipak u svemu bila marioneta i puki izvršitelj naloga Slobodana Miloševića i vrha "JNA") krenula u rat, uvelike je doprinijelo da se "voda zamuti" i skriju krvavi zločinački tragovi agresora, a zapadni "demokratski" svijet, pa i tijela UN-a - u prvom redu međunarodna sudišta  (MKSJ i ICJ) to nisu mogli niti su se previše trudili razumjeti.

 Krvnici s Ovčare osuđeni su na ukupno 101 godinu zatvora, za najmanje 200 surovo pobijenih, nemoćnih žrtava ili tek nešto više od 6 mjeseci po jednom ljudskom životu! Ova nepravda i uvreda za žrtve i njihove obitelji i srodnike, omogućena je sramotnom odlukom MKSJ u Den Haagu koji je suđenje za ovaj masovni zločin prepustilo zemlji agresoru - državi koja je bila nalogodavac etničkog čišćenja područja buduće "Velike Srbije", državi u kojoj se i danas najveći zločinci slave kao nacionalni heroji, a genocid smatra junačkim djelom. Naravno, kad se govori o tomu, ne smije se zanemariti ni odgovornost institucija Republike Hrvatske koje su dopustile ovu sramotu i benevolentno se pomirile s njome, a sve u ime "dobrosusjedskih odnosa", dokazujući tako svoju "demokratičnost" i "toleranciju".

Detalj iz unutrašnjosti Spomen doma Ovčara

(Adresa slike)

 Ovdje već spomenuta regionalna nevladina organizacija za ljudska prava, Fond za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda, prošle godine (2023.), na 32. obljetnicu pokolja na Ovčari, zatražila je od državnih institucija Srbije sudski progon odgovornih oficira bivše "JNA" čija je odgovornost u tom zločinu neupitna i pozvala ih na odustajanje od podrške ratnim zločincima i odlučnije pridonošenje potrazi za nestalima. FHP u svome priopćenju skreće pozornost kako je osuđeni zločinac Veselin Šljivančanin danas član najvišeg tijela vladajuće stranke u Srbiji (Središnjeg odbora Srpske napredne stranke) i medijski eksponirana osoba koju se u TV emisije poziva kao "analitičara" i podsjeća da je izricanjem pravomoćnih presuda zločincima s Ovčare i prihvaćanjem isplate odštete članovima obitelji žrtava, država Srbija prihvatila krivnju za ovo nedjelo.

 Prema izjavama očevidaca, masakr na Ovčari preživjelo je sedam osoba - šest njih zahvaljujući poznanstvima s onima koji su odlučivali o sudbini zatočenika ili pukom slučajnošću, dok je sedmi zatočenik Zdenko Novak uspio pobjeći dok su njegovu skupinu vozili od hangara prema mjestu smaknuća i trčao do Vukovara, gdje je zarobljen od srpskih rezervista iz redova "JNA", potom odveden u logor u Srbiji i poslije 9 mjeseci razmijenjen.

 2006. godine, hangar iz kojeg su naši mučenici i heroji odvođeni u smrt, preuređen je u Spomen dom, u znak trajnog sjećanja i zahvale njima koji su za Hrvatsku dali najviše što se može dati. Svake godine, deseci tisuća poštovatelja žrtava Domovinskog rata posjete ovo mjesto, Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, Spomen-križ (u narodu poznat kao Bijeli križ) na ušću Vuke u Dunav, Spomen dom hrvatskih branitelja u Borovu Naselju i zapale svijeće podno bista vukovarskih junaka Blage Zadre i Jean Michel-Nicoliera.

Nikad ne zaboraviti - to je najmanje što im dugujemo.

Zlatko Pinter/PDN