„Pavloviću! Rekao si da neće.“ Tih je pet riječi jedan od najzaslužnijih organizatora obrane Grada u Domovinskom ratu Miljenko Bratoš uputio Željku Pavloviću, tadašnjem zapovjedniku Zbora narodne garde Dubrovnik. Faks je poslan tog zlokobnog 1. listopada 1991. godine, u 6:51 sati, a danas je dio zaista bogate građe Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik, u čijem moru vrijednih materijala čini tek jednu, malu kap.

A ta sažeta rečenica koju je Bratoš uputio Pavloviću najbolje opisuje stanje koje je vladalo na predratnom dubrovačkom području. Mnogi tada nisu mogli vjerovati kako bi do rata na dubrovačkom području moglo doći. No, jedan od njih nije bio i Bratoš, što je potvrdio i zapovjednik obrane Općine Dubrovnik Nojko Marinović. 

„Miljenko Bratoš je bio sekretar Sekretarijata za poslove obrane i prvi čovjek u Gradu koji je procijenio kako će do rata doći. Nije znao kad, ali je znao da hoće. Već tad osmislio je neke zadaće koje ne bi smjele biti javne ni provokativne, jer u to vrijeme nismo smjeli imati vojsku, nismo još bili priznata država. Sa skupinom dragovoljaca on je pripremao skloništa, vodu, hranu, agregate, zalihe krvi. U tom smo segmentu bili relativno spremni za rat,“ riječi su kojima je Marinović opisao Bratoševu ulogu. 

MNOGI NISU OČEKIVALI, ALI BRATOŠ JEST 

Tako je Bratoš još u ožujku 1991. godine organizirao postrojbe za motrenje pograničnih područja, a uz Aljošu Nikolića i Rudija Butkovića bio je i jedan od osnivača Odreda naoružanih brodova. Također, organizirao je i vađenje neeksplodiranih minsko-eksplozivnih sredstava iz dubrovačkog podmorja kako bi se eksploziv mogao iskoristiti za izradu bombi, tzv. 'televizija' u TUP-u. Podsjetimo, Bratoš je poginuo 25. listopada 1991. godine. 

Oni koji su svjedočili ratu, pamtit će kako mnogi nekoliko mjeseci prije početka rata nisu vjerovali kako bi se mogao dogoditi napad na dubrovačko područje. Tko bi pomislio da bi se mogao dogoditi napad na Grad pod zaštitom UNESCO-a i veliki turistički brend, što je Dubrovnik i tada bio? U neformalnim razgovorima nam govore kako su mnogi prije samog početka napada bježali u Dubrovnik, a potom i među same zidine, jer su bili uvjereni kako nitko neće napasti Dubrovnik. O tome u svom radu naslovljenom 'Osnivački skup SDS-a za Dubrovnik – otvorena najava agresije na dubrovačko područje' piše i Jakša Raguž s Hrvatskog instituta za povijest, pozivajući se na knjigu 'Iznevjereni grad – Dubrovnik '91' autora Petra Kriste. U svojim radovima tako spominju i Željka Pavlovića koji, sudeći po Bratoševom faksu, ali i navodima u njihovim radovima, nije vjerovao da će se dogoditi napad na dubrovačko područje. 

POLITIČKO I VOJNO VODSTVO NIJE BAŠ VJEROVALO U MOGUĆNOST NAPADA PRAKTIČKI DO ZADNJEG MOMENTA

„Bitno je navesti da političko i vojno vodstvo Dubrovnika nije, takoreći do posljednjeg trenutka, vjerovalo u mogućnost oružane agresije na Dubrovnik. Tako je predsjednik Izvršnog vijeća SO Dubrovnik Željko Šikić 10. srpnja 1991. predložio da se cijela općinska uprava uputi na kolektivni godišnji odmor. Istodobno je Željko Pavlović, komandant Općinskog štaba teritorijalne obrane Dubrovnik, negirao čak i mogućnost otvorene oružane agresije na Dubrovnik,“ navode u svojim radovima. 

No, napad se, naposljetku, dogodio, tog 1. listopada, a nedugo nakon prvih razaranja Bratoš je uputio Pavloviću faks koji danas čuva Muzej Domovinskog rata. Istina je kako su se još u ljeto 1990. godine događali oružani incidenti i obračuni u Dalmaciji, središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, no oni se nisu izravno osjećali u Dubrovniku. Ipak, kao jedan od ključnih momenata koji Jakša Raguž navodi u svom radu, jest osnivački skup Srpske demokratske stranke za Dubrovnik koji je održan 10. ožujka 1991. godine. Među ostalima, prisustvovali su mu ratni zločinac i bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, tadašnji predsjednik SDS-a BiH, kao i ratni gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević, poznat po izjavi: „Ako bude trebalo, napravit ćemo još ljepši i stariji Dubrovnik“. Na tom skupu su govornici u svojim govorima provlačili mogućnost rata. „Ako Hrvati žele zaista stvaranje svoje separatne nacionalne države, tada ni nama Srbima ne preostaje ništa drugo, već da i mi stvaramo svoju nacionalnu državu, ali pri tome je potrebno naglasiti da se države nikada nisu ni rušile, a niti stvarale bez krvi i bez ljudskih žrtava“, tek je jedna od njih, a koje Raguž objavio u svom radu u sklopu transkripta s osnivačkog skupa. 

„Svatko tko se drzne protiv te države (Jugoslavije) će da se obruka i morat će da snosi posljedice svoga rušilačkog čina“, istaknuo je Karadžić, dok je Vučurević govorio o oružju, pritom naglasivši kako se on uzda u oružje JNA, a njegov je govor izazvao salve oduševljenja okupljenih. Uz to, na skupu je rečeno kako priznaju 'avnojevske granice Hrvatske, ali samo uslovno'. 

'SVI SU SE KUPALI, PITALI SU ŠTO ĆE NAM VREĆE'

Stanje koje je u Dubrovniku vladalo nedugo prije početka napada u intervjuu za Dubrovački dnevnik opisao je pukovnik Hrvatske vojske i načelnik Saniteta Zapovjedništva obrane Dubrovnika Vicko Mihaljević. 

 „Priča počinje u ljeto 1991. godine s postrojbama ZNG-a. U to sam vrijeme, dakle u lipnju i srpnju, još uvijek radio kao liječnik opće medicine u ambulanti u TUP-u. Zajedno s prijateljima koji su tamo radili sam već počeli razmišljati kako bi se moglo dogoditi nešto jako loše i u to vrijeme smo se već počeli pripremati. Još nije bilo sigurnih naznaka kako će se to zaista i dogoditi, ni blizu, ali smo čuli određene priče. Oni su se počeli ustrojavati kao dragovoljci, opremati, raditi evidenciju, a ja sam u ordinaciji TUP-a izvanka radio nosače za vreće. Svi su se čudili, pitali se što će mi vreće. Bilo je ljeto, lijepo vrijeme, svi su se kupali i sunčali. Kazao sam - ako se nešto dogodi, mi ćemo biti spremni. Ambulanta će sigurno uvijek biti potrebna,“ kazao je tada Mihaljević. 

Tako da pok. Željko Pavlović zapravo nije bio izoliran u svom uvjerenju kako do rata neće doći, nego se činilo da je to bio nekakav generalni stav većine stanovništva ondašnje Općine Dubrovnik. Ipak, dogodilo se ono najgore, tog jutra u kojem je Bratoš Pavloviću uputio pet riječi kojima je zapravo puno rekao.