Miroslav Pap, za obitelj Miro ili po rusinski - Mirčo, rođen je dana 9. lipnja 1949. godine u Petrovcima, selu osam kilometara udaljenom od Vukovara, kao stariji od dvoje djece Febronije rođ. Dudaš i Vladimira Papa.

U rodnim Petrovcima pohađao je osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje završio je u Vinkovcima, u Tehničkoj školi Ruđera Boškovića. Nakon diplomiranja na Visokoj tehničkoj školi u Subotici, AP Vojvodina, odlazi na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, u Rumu, Republika Srbija, na obuku te poslije Rume, u Zadar. Po povratku iz tadašnje JNA, zapošljava se u SUP-a gdje će prvo raditi kao prometnik, a potom će završiti brojne tečajeve i edukacije. Kao vrlo stručan, odgovoran i profesionalan djelatnik, sustavno će napredovati, pa će, naposljetku, steći zvanje višeg inspektora prve klase sa specijalizacijom na području minsko - eksplozivnih sredstava i protudiverzantske zaštite. Tijekom službe, sudjelovao je na osiguranjima brojnih manifestacija visokog značaja, poput Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine te Univerzijade u Zagrebu 1987.

Godine 1975. Miroslav Pap oženit će se Julijanom Mudri koje će im iste godine roditi kćer Vanju, a godine 1980. i drugu kćer Tanju. Oni koji su ga poznavali u mladosti, ali i tijekom policijske karijere, ispričat će kako je Miroslav bio vedra, vesela i duhovita osoba, optimistična i vrlo vrijedna. Naglasit će njegov miroljubiv, nekonfliktan karakter, kao i spremnost za pomoći drugima, u privatnom životu, ali osobito profesionalno.

Njegove kćeri, s ljubavlju će ispričati: "Sestra i ja našeg oca pamtimo kao poštenu i iskrenu osobu. Kada bismo šetali, na ulici bi nas često zaustavljali njegovi poznanici koji bi ga srdačno pozdravljali, željeli s njim porazgovarati. Bio je društven i rado je pomagao prijateljima, ljudi su to znali cijeniti. Tata je bio pažljiv suprug i brižan i odgovoran otac. Ništa mu nije bilo teško, a s njim je uvijek bilo zabavno. Uživali smo u zajedničkim odlascima na more ili na našu vikendicu u Šarengradu, no osobito smo voljeli odlazak na selo, u Petrovce. Kao pravi Slavonac, tata je volio rad na zemlji. U sklopu obiteljskog gospodarstva, osobita ljubav mu je bilo voćarstvo. Veselio se odlasku u mirovinu, nekom budućem vremenu u kojem bi se više mogao posvetiti obitelji i zemljoradnji. Iako je kao izniman stručnjak često dobivao ponude za odlazak u veći grad ili na bolje plaćeno radno mjesto, odbijao ih je jer je bio vrlo privržen svom rodnom kraju...".

U knjizi Jake snage MUP- a - Policija u obrani Vukovara 1991., Stipo Pole, ratni načelnik PU Vukovar, napisat će: "Nakon akcije u Borovu Selu veliki dio djelatnika iz tadašnje policije, srpske nacionalnosti, više nije došao na posao. Od ukupnog broja otišlih, od njih 68, 56 obnašalo je visoke policijske dužnosti i zauzimali su inspektorska i rukovodna radna mjesta, a 12 osoba je bilo na nižim funkcijama. Nije teško zaključiti da se tada vukovarska policija zatekla u gotovo bezizlaznoj situaciji. Zbog odlaska u tabor Miloševićeve politike, nismo se brinuli. Brinuli smo se zbog teškog tereta koji je trebala ponijeti mala grupa iskusnih policajaca, dragovoljaca i svjesnih branitelja Lijepe naše".

Jedan od starijih policajaca koji su beskompromisno ostali u Gradu, braniti ga sa svojim kolegama iz Vukovara i okolice, ali i ostalih hrvatskih gradova poput Varaždina, Čakovca, Slavonskog Broda itd, zajedno s pripadnicima ZNG-e i domaćim braniteljima, bio je i Miroslav Pap.

Danijel Salopek, Miroslavov kolega i suborac, prepričat će razgovor između Miroslava Papa i Stipe Pole, a koji je osobno čuo: "Bilo je to u srpnju, Stipo Pole je upravo imenovan novim načelnikom. U dvorištu je zaustavio Miroslava i upitao ga, s obzirom na to da je Miroslav bio Rusin: 'Miroslave, kako ti razmišljaš?'. Meni to nije bilo neobično, ratnih sukob se činio neizbježan, a Miroslav je bio iskusan pirotehničar i profesionalac. Miroslav, tad smo ga već zvali Major, uzvratio je: 'Kako razmišljam, o čemu?'. Pole je, potom, rekao: 'Razmišljaš li o odlasku, jesi li neutralan ili ostaješ s nama?'. Ono što je Major odgovorio, naježilo me, a pamtim i danas: 'Ni jednog trenutka nisam pomislio na odlazak, ovo je moja država i ja ću se za nju boriti...'".  

U kronologiji Policija u obrani Vukovara 1991. između ostaloga, Stipo Pole će Miroslavovo profesionalno znanje dva puta opisati:

"Miroslav Pap zvani Major slovio je za jednog od najboljih pirotehničara u cijeloj Hrvatskoj. Kod svih eksplozija i požara detektirao je naš Major Miroslav uzroke temeljem svoga velikog iskustva i tehničkih pomagala. Njegova izuzetna sposobnost u rukovanju i skladištenju eksploziva ulijevala je veliko povjerenje kod svih nas. U zadnje dane kad nam je ponestalo mina i inih eksplozivnih naprava, Major Miroslav je vrlo uspješno pravio razne eksplozivne koktele. Sjećam se, kad je došlo do većeg požara u prizemlju policijske zgrade s dvorišne strane, krajem listopada 1991. Miroslav je lokalizirao taj požar s privrednim eksplozivom, što je za nas laike bilo nepojmljivo. Da tada naš Major nije bio sposoban i spretan, kod gašenja toga požara, bila bi to velika katastrofa jer su se u podrumskim prostorijama nalazili teški ranjenici koje bi vatra odmah zarobila i svi bi izgorjeli u teškim mukama...".

"Policijski stožer u više navrata je neprijateljska paljba gađala iz različitih oružja. Jedanput je došlo do požara na krovištu zgrade. Požar je pogasio vrlo uspješno naš pirotehničar Miroslav Pap, eksplozivom. Da mi je to netko pričao, ne bih mu vjerovao. Kako se požar može ugasiti eksplozivom? O tom sam nešto čuo ili čitao, ali gašenje zapaljenih naftnih izvora ili klasični požar krovišta od drvene građe, to pak nije isto...".

Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, pripadnici policije pokušali su proboj iz grada u obruču, u nekoliko skupina. U jednoj manjoj grupi, zajedno s policajcem Ivicom Boškovićem, u proboj je krenuo i Miroslav. Do danas nije točno utvrđeno pod kojim su se okolnostima Ivica Bošković i Miroslav Pap odvojili od ostatka grupe s kojom su krenuli, no zarobljeni su u blizini Marinaca, odvedeni u selo, a potom mučki ubijeni te zakopani u masovnu grobnicu.

Miroslavovi posmrtni ostaci identificirani su 28. rujna 1999. na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati, Zagreb, a potom dana 9. listopada iste godine, pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. 

Miroslavova supruga Julijana, prisjetit će se: "Svome kolegi Šimi Đamiću, kod kojeg smo naše kćeri i ja bile privremeno smještene u Slavonskom Brodu, Miroslav se uspio javiti oko 5 sati ujutro 17. studenoga '91. Rekao mu je da kreće u proboj i da se uskoro vidimo. Kasnije smo dobile neprovjerene informacije da je Miroslav bio ranjen nekoliko dana prije, kad je gorjela zgrada policije, a tijekom proboja i Ivica Bošković. Jedna od priča je da ih je tijekom proboja uhvatila noć pa su se odlučili skloniti u neku vikendicu u okolici Marinaca do jutra, kad bi nastavili put prema Vinkovcima, a ostali dio grupe je krenuo dalje. Ne znamo koliko je to sve točno, a potpunu istinu vjerojatno nećemo nikada ni saznati. Za mene i kćeri uslijedile su duge godine neizvjesnosti, iščekivanja, ali i nadanja da je živ i da će doći...".

Ratni zapovjednik Specijalne jedinice policije PU brodsko-posavske Šimo Đamić, u svojoj knjizi Priče "Između četiri zida", zapisat će: "Dolazim doma, Majorova žena pita, imam li saznanja o njezinom mužu i ostalim njegovim radnim prijateljima? Što da joj kažem?... Lažem njoj i njezinoj djeci: Nemam saznanja osim da su zarobljeni i da im se ne može ništa dogoditi, jer su pod nadzorom Međunarodnih promatrača Crvenog križa i UN-a... A ona i njezina djeca i dalje dočekuju izbjegličke autobuse s nadom i u nadi...".

Julijana Pap: "Do nas su dolazile razne priče poput onih da je Miroslav viđen u Stajićevu, Sremskoj Mitrovici… Za svaki telefonski poziv i zvonjavu na vratima, nadale smo se da je on... Međutim, stvarnost je bila drugačija, tužna i okrutna... Na identifikaciji su nam pokazani predmeti koji su kod posmrtnih ostataka pronađeni, prepoznale smo ih kao njegove...  Tijekom opsade Vukovara, nekoliko puta smo se čuli telefonom... Uvijek je zvučao optimistično, nikad se nije žalio... Do zadnjeg je dana vjerovao da pomoć stiže i da će se Vukovar obraniti...".

Kada je tijekom pokušaja proboja iz grada zarobljen u blizini Marinaca, a potom nemilosrdno pogubljen, vukovarski policajac Miroslav Pap, suprug, otac, sin i brat, imao je četrdeset i dvije godine. Miroslave, nismo te zaboravili.