Odvedena u jedan od srpskih logora: Svu okupljenu bol odlučila staviti na papir
Š. Č. iz okoline Nevesinja je 1992. godine bila uhićena i zajedno s članovima obitelji odvedena u jedan od srpskih logora u BiH u kojem je bila zatočena gotovo četiri godine. Svu svoju nakupljenu bol, kaže, odlučila je staviti na papir jer dalje više ne može sama.
“S ovom boli se ne mogu nositi sama jer sam bila svjedok svega. I pored toga, moji roditelji su ostali mrtvi poniženi. Zbog sve te nepravde i boli odlučila sam ovo napisati i poslati nekome kome je zaista stalo do ljudskih tragedija i sudbina. Ni od koga nisam tražila niti ordenje niti nečije sažaljenje”.
Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, Š.Č. je odvedena i puštena na slobodu, nakon čega je saznala da je jedina iz cijele obitelji preživjela, prenosi 7dnevno.
‘Bacali su me od jednog do drugog kao loptu’
Pokrenula je tužbe i sudske procese da bi ostvarila svoja prava, te tražila pravdu za ubijene članove obitelji, međutim, do pravde, prenosi Hercegovina.info tekst njezina pisma – ni do danas nije moguće doći.
“Tražila sam samo malo pravde za moje roditelje. Nikakav novac ovoga svijeta moju obitelj sve što sam prošla, ne može nadoknaditi. Pošto pravdu nisam uspjela pronaći na sudu, svoju priču sam odlučila prenijeti na papir. Ovo pišem s nadom da će mi dragi Bog opet pomoći, da dođe u prave ruke. Ako to uspijem, bit će mi dovoljno saznanje da će ovo možda netko nekada pročitati”, kaže dok čita pismo o okolnostima zatvaranja i boravka u logorima.
U spomenutom pismu navodi kako je bila žrtva ratne torture i premlaćivana više puta: “Počeli su izvoditi jedno po jedno. Nakon moga brata izveli su mene. Pošto je bila noć mogla sam im vidjeti samo sjene. Odveli su me u neku prostoriju, počeli su me bacati jedno od drugog psujući i vrijeđajući me. Onda su me bacali na pod. Ja sam samo plakala i molila ih da me ostave na miru i da ja nikome ništa nisam kriva. Osjećala sam se tako jadno, nemoćno i očajno kao da sam upala među divlje zvijeri koje za svoje žrtve nemaju milosti. Samo su se smijali i bacali me od jednog do drugog kao da sam nogometaška lopta, a ne živo biće”, napominje Š.Č, koja je tada imala 22 godine.
‘Pomisao na smrt, a tek si počeo da živiš’
Napominje da bol i sudbinu koju je imala ne bi poželjela nikada i nikome jer je izgubila sve što je imala u životu, a prije svega obitelj, kao i da joj je u logoru prošla mladost i djevojački snovi.
“Kada me ljudi pitaju koji detalj iz rata ti je najteži, ja ne znam što bih odgovorila. Svaki detalj moga života je veoma težak. Pomisao na smrt, a tek si počeo da život. Pomisao kako ti se život u jednom trenutku okrene naopačke. Postaneš nemoćan u svojoj boli”, dodaje Š.Č..
