Prva civilna žrtva ratnog bezumlja na području Petrinje bila je 16-godišnja djevojka Josipa Kožić iz Gornje Budičine koju su bez ikakvoga povoda i razloga, mučki iz zasjede ubili srpski teroristi 5. srpnja 1991. godine, samo stotinjak metara od obiteljske kuće. Kobnog dana, troje mladih (Josipa, njezina sestra Snježana i zaručnik Vlado Dumbović), vraćajući se automobilom u selo, upali su u zasjedu iz koje je na njih otvorena paljba iz automatskog oružja. Josipa je ustrijeljena s 18 hitaca, a Snježana i Vlado su teško ranjeni. Na vozilo kojim su se kretali ispaljeno je ukupno 158 projektila iz automatskog oružja. Grad Petrinja ovaj je dan proglasio za Spomendan Josipe Kožić, u znak pijeteta i sjećanja na prvu civilnu žrtvu u Domovinskom ratu s petrinjskog područja. Ubojice Josipe Kožić nisu nikad pronađene niti kažnjene.

 U sljedeća dva mjeseca Banovina je postala žarište najcrnjeg velikosrpskog ekstremizma, ali sve je počelo daleko prije. Već u veljači 1990. godine, ekstremni Srbi započinju sa serijom svojih mitinga, u susjednoj regiji (na Kordunu). Prvi je održan (4. veljače) na autobusnom kolodvoru u Karlovcu, gdje je jedna od osnovnih parola bila: "Slobo, Srbine, Kordun je uz tebe" - čime su okupljeni jasno dali do znanja što im je cilj, jer potpora Slobodanu Miloševiću u to je vrijeme bila jednaka pozivu na rat. Mjesec dana poslije, uslijedio je još masovniji skup, ovoga puta na Petrovoj gori (4. ožujka 1990. godine) pod radnim nazivom "Narodni zbor bratstva i jedinstva", uz nazočnost 50 do 100 tisuća zapjenjenih ekstremista i četnika  - domaćih i onih pristiglih iz Srbije i drugih krajeva tadašnje Jugoslavije. Na ovim javnim manifestacijama izljeva mržnje prema svemu što je hrvatsko, četnici i komunisti (tzv. antifašisti), samozvani srpski liberali i monarhisti, pravoslavni klerici i ateisti rame uz rame srbuju i izvikuju: "Ubit ćemo Tuđmana", "Hoćemo oružje", "Ovo je Srbija!", "Idemo na Zagreb!" i sl. Javno se veliča četništvo i poziva na stvaranje Srbije koja će okupiti sve Srbe u svoje granice. Sve češći gosti na mitinzima su četnički vojvoda Vojislav Šešelj i njegovi fašisti - oni otvoreno zovu Srbe u borbu za "Veliku Srbiju" i nesmetano šire svoju rasističku propagandu. Ovi režirani, organizirani i iz Beograda dirigirani skupovi imaju za cilj okupiti i homogenizirati Srbe i pripremiti ih za ono što slijedi, raspiriti mržnju prema Hrvatima i stvoriti ozračje u kojem će rat za "Veliku Srbiju" biti moguć, pri čemu se ne bez razloga računalo na to da će tadašnja "JNA" stati uz najbrojniji (srpski) narod - što je, uostalom, "duhovni otac prekodrinskih Srba", Jovan Rašković nešto kasnije na svojim skupovima otvoreno najavljivao. Kolovoza iste (1990.) godine započinje "balvan-revolucija", niču srpske barikade, a enklave u kojima su Srbi većina planski se naoružavaju (preko KOS-a i SDB-a, oružjem iz vojnih i policijskih skladišta), dok se Hrvatsku i Hrvate u BiH razoružava i ukida im se legalno i zakonito, ustavno pravo samoobrane preko vlastite TO; slijede ubojstva novinara, civila i hrvatskih policajaca iz zasjeda s ciljem izazivanja tenzija i započinjanja oružanog sukoba s većinskim (hrvatskim) narodom pod krinkom "ugroženosti srpstva" i "obrane Jugoslavije", sela s hrvatskom većinom se okružuju i blokiraju, presijecaju pruge, prometnice, mostovi i vijadukti. Priprema je to za udar koji slijedi. Onog trenutka kad se "JNA" stavlja otvoreno na srpsku stranu i napada Hrvatsku s teritorija Srbije (3. srpnja 1991. godine agresijom na Baranju), domaći srpski teroristi udruženi s četnicima i dobrovoljcima iz Srbije, BiH i drugih područja tadašnje SFRJ, pod patronatom vojske i po naputku vojno-političke vrhuške iz Beograda kreću u bespoštedni rat protiv dojučerašnjih susjeda, ne birajući sredstva, uz korištenje svih raspoloživih resursa "narodne" - savezne vojske, savezne policije i kompletne infrastrukture tadašnjeg sustava ONO. Agresiju predvode Srbija i Crna Gora, ali glavna snaga u ratu za "Veliku Srbiju" je "JNA" - u to vrijeme jedna od najjačih vojnih sila u Europi.

Pad i Okupacija Petrinje

 21. rujna 1991. godine slomljena je organizirana obrana Petrinje - gospodarskog, administrativnog i kulturnog središta Banovine - i gradom je ovladao agresor (postrojbe "JNA" s rezervistima, četnicima, "teritorijalcima", dobrovoljcima iz Srbije i drugih krajeva tadašnje Jugoslavije i domicilnim teroristima iz Hrvatske - "krajišnicima"). Padom Petrinje okupiran je najveći dio Banovine, budući da je agresor već osvojio Glinu, Hrvatsku Kostajnicu, Topusko i druga mjesta, sve do rijeke Kupe.

 Borbe za Petrinju i okolna mjesta započele su mjesec dana prije i s protokom vremena postajale su sve žešće. Agresor je tukao svim raspoloživim oruđima - s kopna i iz zraka, a najjača topnička paljba dolazila je iz vojarni "JNA", "Vasilj Gaćeša" i "Šamarica". Bila je to čista destrukcija, neselektivno razaranje i ubijanje civila s nakanom nanošenja što većih žrtava stanovništvu i njegova progona s ovih prostora. I ovdje je primijenjen isti scenarij koji se odigravao na svim područjima koja se planiralo uključiti u buduću "Veliku Srbiju" - od Srijema, Slavonije, Banovine, Korduna, Like i Gorskog kotara do Dalmacije.

 U prvoj polovici rujna 1991. godine, brojčano i tehnički neusporedivo jači agresor uspio je potisnuti branitelje iz sela u okolici Petrinje (Budičina, Hrastovica, Pecki), čime se grad Petrinja koji je od konca kolovoza izložen stalnim i brutalnim napadima našao u okruženju. Pored stotina srušenih kuća, najteže štete pretrpjeli su strateški objekti i infrastruktura (industrijska postrojenja, most na Kupi), ali i bolnica, a brojni civili i branitelji su ubijeni.

 Do 21. rujna, tisuće žitelja napustilo je Petrinju i okolicu, no, bilo je, nažalost i onih koji su oklijevali; neki su se mjesecima nakon okupacije skrivali u podrumima svojih kuća ili na drugim skrovitim mjestima vjerujući kako će sve to brzo završiti, a drugi se opet nisu mogli odvojiti od ognjišta ni pod koju cijenu, tako da su u brojnim slučajevima postali žrtve zločinaca koji su zaslijepljeni mržnjom ubijali sve što nije srpsko - pa čak i svoje sunarodnjake iz mješovitih brakova ili po optužbama da su "ustaški špijuni".

 O žrtvi Petrinje u Domovinskom ratu, osim strašnih razaranja što ih je pretrpjela - pri čemu nisu pošteđeni ni domovi civila, industrijski kapaciteti, kulturno-povijesni spomenici, bolnica, pa ni crkva sv. Lovre (srušena je 23. veljače 1992. godine) - svjedoči to što je

Destrukcija na djelu: srušeni toranj petrinjske katoličke crkve sv. Lovre

(Adresa slike)

najmanje 524 njezinih građana (civila i branitelja), uglavnom Hrvata ubijeno u agresiji (najmlađoj žrtvi bilo je samo 8 godina, a najstarijoj 99).

 Prema popisu sačinjenom ubrzo nakon okupacije Petrinje, ovaj je grad napustilo ukupno 10.535 građana (od čega 9.352 Hrvata, 215 muslimana, 790 Srba i 178 ostalih). U vrijeme borbi za grad i neposredno nakon okupacije, Petrinja je pretrpjela goleme štete na gospodarskim i sakralnim objektima, stambenom fondu i infrastrukturi. Teško je oštećeno ili uništeno više od 3.350 stambenih objekata (od čega je potpuno porušeno  ili spaljeno 1.579 stanova i kuća), tako da je većina prognanika ostala bez ikakve imovine. U samoj Petrinji ubijeno je preko 300 civila, Hrvata. Bile su to uglavnom starije osobe ili obitelji s djecom koje su ostale u uvjerenju da im se nikakvo zlo ne može dogoditi, jer sami nisu nikomu ništa nažao učinili. Petrinjcima koji su preživjeli taj pakao, ni danas nije jasno kako su sva ta zla i ubojstva u Petrinji svojim očima mogli gledati njihovi susjedi Srbi (a ostalo ih je tamo i nakon njihova progonstva više od osam tisuća), a da nitko od njih ne digne glas i ne ustane u zaštitu onih s kojima su do jučer mirno živjeli i odlazili na zajednička okupljanja i slavlja tijekom brojnih društvenih i športskih događanja, pa i vjerskih blagdana - kako pravoslavnih, tako muslimanskih i katoličkih. Štoviše, mnogi od njih su s oružjem u rukama mirno gledali kako u plamenu nestaju kuće njihovih susjeda koje se ubija i odvodi. Žrtve domicilnih hrvatskih branitelja iz općine Petrinja bile su 224 poginulih i nestalih.

 Spomenimo i to da je na području Banovine, odnosno današnje Sisačke biskupije, 25 katoličkih crkava oštećeno ili potpuno razoreno, kao i više od 55 malih crkava i kapelica, a velika oštećenja su pretrpjele i zgrade i molitveni domovi drugih vjerskih zajednica. Posebno su na meti bile katoličke crkve i sakralni objekti - agresor nije čak niti krio svoju patološku mržnju prema svemu što je hrvatsko i katoličko. Mnoga od ovih nedjela dokumentima i snimkama zabilježili su sami počinitelji zločina, tako da nema dileme oko toga da je sve učinjeno smišljeno i planski. Slično je bilo i sa spomeničkom i kulturnom baštinom koja je teško devastirana već 1991. godine, što se nastavilo sve do kraja rata (kolovoza 1995.). Oko 50 % od ukupnih ratnih šteta na području Sisačko-moslavačke županije otpada na gradove Petrinju i Sisak, što dovoljno govori o razmjerima njihovih stradanja.

 U okupiranoj Petrinji i okolnim selima, postrojbe agresora (pripadnici "JNA", četnici, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije), činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima i pripadnicima drugih naroda koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila koji ih nisu podržavali ili su im iz bilo kojih razloga bili sumnjivi. Najveći broj zločina nad preostalim civilima na ovom području izvršen je u razdoblju od rujna do prosinca 1991., pa sve do lipnja 1992. godine. Tako su u samom gradu Petrinji ubijane ili netragom nestajale čitave obitelji (bračni parovi ili parovi s djecom), a počinjene su i brojne pojedinačne egzekucije zarobljenih hrvatskih branitelja, s velikim brojem nestalih - onih čija je sudbina i danas nepoznata.

 Ubojstva civila koji nisu stigli na vrijeme napustiti svoje domove, ne rijetko i grupna, počinjena su i u selima u okolici Petrinje: Prnjavor Čuntićki, Sibić, Strašnik, Cepeliš, Kraljevčani, Križ Hrastovački, Nova Drenčina, Novo Selište, Pecki, Taborište, Donja Budičina, Glinska Poljana, Gora, Graberje, Hrastovica i Župić i tu je riječ o brojci od oko stotinu žrtava. Mora se naglasiti kako je riječ o zločinima izvršenim bez ikakvoga povoda i razloga, iz čiste mržnje i s nakanom etničkog čišćenja. Ljudi su strijeljani, paljeni, masakrirani (mnogi prije likvidacije vezivani žicom i teško pretučeni), komadani ili zaklani - i sve se to događalo uglavnom u njihovim domovima ili dvorištima, na ulicama ili u skloništima (podrumima) u koje su se pokušali skloniti i spasiti glave.

U nastavku će biti navedeni samo neki slučajevi ubojstava civila i zarobljenih hrvatskih branitelja na području Petrinje, kao svjedočanstvo o surovosti krvnika koji nisu birali sredstva kako bi proveli svoj bolesni naum osvajanja ovog dijela Banovine. Osim Hrvata ubijani su i pripadnici drugih nacija, pa i Srbi koji su odbili lojalnost agresoru ili su bili optuženi za "špijunažu", a neki su lišeni života samo zbog toga što su živjeli u mješovitim (hrvatsko-srpskim) brakovima.

Okrutni, ničim izazvani zločini nad nevinima: strijeljanja, spaljivanja žrtava, sakaćenja, otmice - nisu bili pošteđeni ni žene, djeca i starci

• 16. rujna 1991. - na području Vila "Gavrilović" / Nova Bolnica strijeljano je 17 zarobljenih hrvatskih branitelja, pripadnika ZNG (Zbora narodne garde) i policije. Branitelji su najprije teško pretučeni, a potom pobijeni hicima iz vatrenog oružja. Kod Vile "Gavrilović", među ostalima ubijeni su Petrinjci: Nevenko Muškić, Marijan Pečirko, Mišo Svoboda, Ivan Žugaj, Ivan Caban, Zdenko Grgec, Vlado Žugaj, a kod Nove bolnice Dejan Gregec. Ivan Kovačević i Ivan Pleša koji su također bili u istoj skupini, nestali su i njihova je sudbina nepoznata. O događaju su svjedočila dva preživjela očevidca (D. C. i S. R.);

• 16. rujna 1991. – ubijeni su bračni par Pirker i A. Štajcar (Petrinja, Malinova ulica). Mihajlo Pirker (76), njegova supruga Ana (66) i Antun Štajcar (65) usmrćeni su u obiteljskoj kući hicima iz vatrenog oružja; 

• 16. rujna 1991. - nestao je bračni par Sukalić (Petrinja, ulica Mile Wood). Valentin Sukalić (56) i supruga Blaža Sukalić (59) posljednji su put viđeni u Petrinji tog 16. rujna 1991. i od tada im se gubi svaki trag. Umrlima su proglašeni 31.12.1991.;

• 16. rujna 1991. - nakon što je skupina srpskih terorista ušla u prostor tvornice "Gavrilović", Jugoslav Vidić izdvojio je iz skupine radnika tehnologa Stjepana Komesa (1939.) i mesarskim nožem mu odsjekao desnu ruku u predjelu lakta. Žrtva je iskrvarila i podlegla jer joj nije pružena liječnička skrb;

• 19. rujna 1991.  – ubijen je bračni par Hrnić (Petrinja, Malinova ulica). Adem Hrnić (61) i njegova supruga Munifa (61) lišeni su života nakon što su odbili učlaniti se u SDS (Srpsku demokratsku stranku). Odvedeni su iz svoje obiteljske kuće u susjednu ulicu i usmrćeni hicima iz vatrenog oružja;

• 21. rujna 1991. - ubijen je bračni par Crnolatac (Petrinja, Slatina). Josip Crnolatac (71) i njegova supruga Kata Crnolatac (72) ubijeni su u obiteljskoj kući. Posmrtni ostaci Josipa Crnolatca ekshumirani su 1995. godine iz masovne grobnice "Marinka", a Katino tijelo još nije pronađeno;

• 23. rujna 1991. – ubijena je tročlana obitelj Iskrić (Petrinja, Vinogradi). Josip Iskrić (55), supruga Terezija (55) i njihova kći Ankica udana Vujanović (34), usmrćeni su rafalima iz automatskog oružja ispred obiteljske kuće koju je neposredno prije toga pogodila tenkovska granata. Bili su pokopani u masovnoj grobnici "Marinka", poslije rata su ekshumirani i sahranjeni na groblju Sv. Benedikt u Petrinji;  

• 25. rujna 1991. – ubijen je bračni par Mikšić (Petrinja, ulica Radićeva). Pavao Mikšić (73) i njegova supruga Katarina (83) usmrćeni su ispred svoje kuće hicima iz vatrenog oružja i pokopani u masovnoj grobnici "Marinka" u Petrinji;

• 26. rujna 1991. - ubijena je Ana (Ankica) Konjuh (67). Pogubljena je u dvorištu svoje kuće, vatrenim oružjem, a potom (prema nekim navodima) i zapaljena kako bi se zločin prikrio. Slučaj ubojstva ove starice - Hrvatice - tijekom rata je bezočno eksploatiran od srpske propagande (pogotovu Klare Mandić iz beogradskog "Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva") koja je tvrdila kako je riječ o "Jevrejki" koju su ubile "ustaše" prigodom povlačenja iz Petrinje. Hrvate je u svijetu trebalo optužiti za "antisemitizam", pa je tako ova nesretna hrvatska žrtva posthumno prikazana kao "jevrejska", ali je u samo nekoliko mjeseci istina izašla na vidjelo, pa je reagirao i Savez jevrejskih opština Srbije sa zahtjevom da se ova lažna propaganda prekine;

• rujan/prosinac 1991 – ubijeni su Josipa Lončarević i Selim Muharemay (Petrinja, ulica Ivana Trnskog 44). Josipa Lončarević (59), zapaljena je u svojoj kući u Petrinji krajem 1991. godine (njezini posmrtni ostaci pronađeni su na zgarištu kuće). Selim Muharemay (52) koji je živio s njom u zajednici ubijen je nakon pada Petrinje (vjerojatno u rujnu 1991. godine), ali se još uvijek vodi kao nestala osoba jer posmrtni ostaci nisu pronađeni;

• prosinac 1991 – ubijen je bračni par Barberić (Petrinja, ulica Radićeva). Emilija Barberić (57) i njezin suprug Mato Barberić (59) usmrćeni su na nasipu kraj Petrinjčice u Petrinji hicima iz vatrenog oružja. Odvedeni su na stratište iz kuće svojih rođaka gdje su se privremeno smjestili nakon što su izbjegli iz obližnjeg Taborišta;

• 4. studenoga 1991.  – ubijena je četveročlana obitelj Kozbašić (Petrinja, ulica Meštrovićeva). Milan Kozbašić (38), njegova supruga Gordana (35) i njihovo dvoje malodobne djece, Tamara (13) i Alen (9). Usmrćeni su u obiteljskoj kući hicima iz vatrenog oružja, a pokopani na mjesnom groblju u Gornjoj Sanici, općina Ključ (BiH). Milan Kozbašić je neposredno prije tragičnog događaja odbio prihvatiti poziv za mobilizaciju koji mu je uputila okupacijska lokalna vlast u Petrinji;

• 29. studenoga 1991.  – ubijeni su Ana i Mirko Krnjaić (Petrinja, ulica Sisačka). Ana Krnjaić (58) i njezin sin Mirko Krnjaić (36) lišeni su života u predgrađu Petrinje. Prema izjavama svjedoka, nakon smrti, tijela su im osakaćena;

• 22. prosinca 1991. – ubijena je tročlana obitelj Križević (Petrinja, ulica Vlahovićeva). Ivan Križević (55), supruga Ana (46) i njihov sin Damir (8) usmrćeni su u svome domu hicima iz automatskog vatrenog oružja. Pokopani su na groblju Sv. Benedikt u Petrinji u zajedničku grobnicu, ali prigodom ekshumacije pronađeni su samo posmrtni ostaci 8-godišnjeg Damira Križevića;

• 6. siječnja 1992.  - ubijen je bračni par Cindrić. Paula Cindrić (48) i njezin suprug Stjepan Cindrić (43) oboje poznati i ugledni stomatolozi, odvedeni su iz Petrinje u selo Joševicu kod Gline, gdje su usmrćeni hicima iz vatrenog oružja;

• 27. siječnja 1992. - ubijeni su bračni par Malinac i Lucija Vojnović (Petrinja, Radićeva ulica). Ivan Malinac (62), supruga Marija (61) i njezina majka Lucija Vojnović (88), usmrćeni su u svojoj obiteljskoj kući hicima iz vatrenog oružja;

• 2. lipnja 1992. - ubijen je bračni par Štromar (Petrinja, Duga ulica). Eduard Štromar (50) i njegova supruga Dragica Štromar (55) oboje usmrćeni hicima iz vatrenog oružja u svojoj kući u Petrinji. Pokopani su u masovnu grobnicu na groblju Sv. Benedikt u Petrinji;

• 16. srpnja 1993., ubijena je djevojka Zrinka Gmaz (19), a njezini tada maloljetni brat Domagoj Gmaz (17) i bratić Igor Karaula (16) teško ranjeni, dok su se kupali i sunčali na obali Kupe, u vrijeme primirja. Na mlade civile rafalnom su paljbom iz automatskog oružja pucali pripadnici agresorske postrojbe s druge strane rijeke.

 Knjiga Petrinjski žrtvoslovni leksikon Domovinskog rata (autori Ivan Horvatić i Vladimir Krpan, Petrinja 2013., str. 480) donosi nam vjerodostojne i dokumentirane podatke o žrtvama na području grada Petrinje tijekom Domovinskog rata - među ostalim popise do tada

Dragocjeni dokument vremena i vječni spomen žrtvama - knjiga Petrinjski žrtvoslovni leksikon Domovinskog rata

(Adresa slike)

pronađenih masovnih grobnica (Vila "Gavrilović" - s tijelima 17 hrvatskih branitelja; Nova bolnica - s tijelima 6 hrvatskih branitelja; područje "Marinka" - vojarna pukovnik Predrag Matanović s tijelima 22 hrvatska branitelja i civila; groblje Sv. Benedikt s tijelima 70 hrvatskih branitelja i civila; Taborište - s 8 tijela žrtava) i popis s ukupno 571. žrtvom civila i branitelja ubijenih od agresora na petrinjskom području tijekom Domovinskog rata (1991. - 1995.). Poimenični popis s fotografijama, osobnim podacima i kratkim životopisima uz kratki opis stradavanja za svaku žrtvu, dragocjen je dokument vremena i svjedočanstvo o svemu što  su Hrvati i svi drugi građani ovoga kraja koji su Hrvatsku smatrali svojom domovinom podnijeli u jednom ničim izazvanom, krvavom, nametnutom ratu. 

Petrinjske žrtve još uvijek čekaju pravdu

 Glavnom akteru razaranja i okupacije Petrinje, ratnom zločincu i zapovjedniku petrinjskog garnizona "JNA", potpukovniku Slobodanu Tarbuku, suđeno je, nažalost, kao i većini srpskih zločinaca, u odsutnosti. On je presudom Okružnog suda u Sisku (od 7. srpnja 1992.) proglašen krivim što je 2., 16. i 21. rujna 1991. godine, bez ikakvog stvarnog razloga i povoda naredio topničke udare na grad, a nakon što je ovaj napad započeo, zapovjedio je da iz vojarni "Vasilj Gaćeša" i "Šamarica" izađu tenkovi i također otvore vatru po Petrinji. Već u prvim satima tih napada, ubijeno je dvoje građana, nekoliko njih je ranjeno, a razoreno je i uništeno više stambenih, komunalnih, poslovnih i sakralnih objekata. Zločincu Slobodanu Tarbuku izrečena je kazna od 20 godina zatvora. Uložio je žalbu koja je 28. listopada 1992. odbačena kao neutemeljena, čime je potvrđena prvostupanjska presuda. Krvnik Tarbuk za svoje ratne zasluge promaknut je u čin generala, tijekom rata bio je zapovjednik 39 banijskog korpusa "Srpske vojske Krajine", a na svoj zahtjev je umirovljen 16. svibnja 1996. godine. I danas živi u Beogradu, slobodan je građanin, a većina Srba ga doživljava kao nacionalnog junaka - čak je angažiran i u "Humanitarnoj organizaciji" zvučnog naziva: "Una Serbica" koja nastavlja odgajati srpski narod u duhu velikosrpstva;

 U odsutnosti je suđeno i Draganu Sanaderu, Slavku Drobnjaku i Milanu Drobnjaku, zbog masovnog ratnog zločina nad zarobljenim hrvatskim braniteljima kod Vile "Gavrilović" (pripadnicima ZNG i Policijske uprave Sisak i Petrinja). Sva trojica su presudom Županijskog suda u Sisku od 3. ožujka 1999. godine proglašeni krivima za zločin počinjen 16. rujna 1991. u Petrinji. Nakon što su se u blizini zgrade Vila "Gavrilović" predali, Dragan Sanader je kao vođa srpske paravojne formacije naredio Miletu Sanaderu, Milanu Drobnjaku i Slavku Drobnjaku da ubiju zarobljene i razoružane pripadnike hrvatskih postrojbi, nakon čega im se i sam pridružio u strijeljanju. Lišili su života četrnaestoricu i teško ranili četvoricu zarobljenika. Svakom optuženiku izrečena je kazna zatvora u trajanju od 20 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske, 6. rujna 2000. godine, nakon žalbe optuženog Slavka Drobnjaka, ukinuo je presudu u dijelu koji se odnosi na njega i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

 Početkom 2018. godine, bivši pripadnik srpskih paravojnih formacija Slobodan Mutić, kao jedan od osumnjičenih za ubojstvo bračnog para Cindrić (Stjepana i Paule), izručen je iz SAD-a Republici Hrvatskoj. Protiv njega i Dragana Perenčevića, nekadašnjeg pripadnika tzv. krajinske milicije, Državno odvjetništvo RH podiglo je optužnicu kojom ih se tereti da su 6. siječnja 1992. upali u kuću obitelji Cindrić u Petrinji, uhitili ih, a potom odveli u selo Joševicu i strijeljali. Hrvatskom pravosuđu nedostupni prvooptuženi Perenčević optužen je i za sudjelovanje u ubojstvu tročlane obitelji Križević (majka Ana, otac Ivan i sin Damir). Zločin je počinjen 22. prosinca 1991. godine u tada okupiranoj Petrinji, a žrtve su usmrćene iz neposredne blizine, u svome domu, iz vatrenog oružja. Dana 16. prosinca 2019. godine,  Vijeće Županijskog suda u Zagrebu izreklo je presudu za ratni zločin u ovom kaznenom predmetu: prisutni Slobodan Mutić oslobođen je krivnje, dok je prvooptuženik Dragan Perenčević u odsutnosti osuđen na 15 godina zatvora. Očekuje se presuda Vrhovnog suda RH.

 Dragan Čavić zvani Rambo (također nedostupan hrvatskom pravosuđu), bivši pripadnik izviđačko-diverzantske grupe 31. petrinjske brigade (tzv. Srpske vojske Krajine), optužen je za ubojstvo 19-godišnje djevojke, Zrinke Gmaz i teško ranjavanje njezina brata i bratića. Međutim, 10. veljače 2020. godine oslobođen je zbog nedostatka dokaza, budući da nije nedvojbeno utvrđeno kako je on osobno pucao u njih tog 16. srpnja 1993. godine - iako je u to vrijeme bio na ovom prostoru i prema izjavama svjedoka javno se hvalio kako je počinio taj zločin.

 Županijski sud u Sisku osudio je 1998. godine (u odsutnosti) ubojicu Stjepana Komesa, Jugoslava Vidića, na dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu, što je potvrđeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. svibnja 1999. godine. Postupak protiv ovog zločinca vođen je za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

 Evo kratkog citata iz presude:

"Presudom Županijskog suda u Sisku K-39/1994 od 4. prosinca 1998. opt. Jugoslav Vidić proglašen je krivim što je u Petrinji u krugu Mesne industrije "Gavrilović" u Sisačkoj ulici, kao pripadnik paravojnih formacija tzv. SAO Krajine, sa većim brojem neidentificiranih osoba sudjelovao u fizičkom i psihičkom zlostavljanju djelatnika navedene tvornice, a zatim iz grupe djelatnika izdvojio Stjepana Komesa, kivan na ovoga jer se rukovao s predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom kad je ovaj bio u posjetu Petrinji, te mu oštrim željeznim predmetom odsjekao desnu ruku u predjelu lakta, zbog koje povrede i nepružanja odgovarajuće medicinske pomoći je Stjepan Komes ubrzo nakon toga preminuo."

(Izvor)

 U siječnju 2023. godine, Jugoslav Vidić uhićen je u SAD-u pod optužbom da je imigracijskoj službi 1999. godine dao lažne podatke o svome djelovanju tijekom rata na području bivše SFRJ (1991. - 1995.) i prešutio počinjene zločine. Priznao je krivnju i u prosincu iste godine osuđen na 3 godine zatvora, nakon čega će biti deportiran iz ove zemlje. Hoće li i kad biti izručen Hrvatskoj, ne zna se.

 Jedino što je izvjesno, sastoji se u tragičnoj činjenici, kako pravde za žrtve u Petrinji i na Banovini još uvijek nema.

 I sjetimo se još jednom, da se nikad ne zaboravi: bile su to nevine žrtve koje nijednom svojom gestom niti postupkom nisu izazvale ili potaknule krvnike na zlo. Zato, nema opravdanja za počinjena nedjela, kao ni za nekažnjavanje onih koji su smišljeno, planski i vođeni bolesnom mržnjom počinili strašne, monstruozne zločine nad nedužnima. Ne samo da je to golema i neoprostiva nepravda prema žrtvama i njihovim preživjelim srodnicima i potomcima, nego i klica mogućih novih nesporazuma i nepovjerenja između onih koji su u ime svoga naroda činili ove zločine i svih drugih na bilo koji način pogođenih svim onim što se događalo tih tmurnih i mračnih 90-ih godina XX. stoljeća.

 Srpski narod u cjelini, pa i Srbi koji žive u današnjoj u Hrvatskoj, moraju shvatiti kako je distanciranje od zločina i osuda zla koje se činilo u njihovo ime jedini put ka izgradnji povjerenja i suživota s većinskim hrvatskim narodom, pa i svim drugim manjinama. Samo tako se može skinuti kolektivna stigma - a nikako prešućivanjem istine, prikrivanjem nedjela svojih sunarodnjaka ili čak odobravanjem zločina koji su se činili "u ime srpstva". Dok se i dalje, gotovo tri desetljeća po svršetku rata kriju podaci o žrtvama čija je sudbina nepoznata (na dan 24. veljače 2024. godine nepoznata je sudbina još 1797 građana Republike Hrvatske koji se još uvijek vode kao "nestali"), a najveći zločinci slave kao nacionalni junaci, dok u pretežitom dijelu srpskog nacionalnog korpusa nema ni naznaka odricanja od velikosrpske ideologije i njezinih ciljeva, dok se pokušava krivotvoriti povijest ratova na tlu bivše SFRJ s nakanom amnestiranja vlastitih zločinaca i izjednačavanja krivnje, dok se a priori ne želi priznati objektivna i prava istina o karakteru ratnog sukoba i agresije, nema temeljnih uvjeta niti za međunacionalno povjerenje između Srba i Hrvata, niti za skladan suživot u miru i međusobnom uvažavanju.

(Video): Petrinja napad jna i četnika 03. 09. 1991.;

AUTOR: Zlatko Pinter/PDN