Bosna i Hercegovina ide iz krize u krizu. I svaka sljedeća je, kažu, “najgora od Daytona”. Skoro 16 mjeseci trebalo je proći od izbora do imenovanja novog Vijeće ministara. Za to vrijeme Parlament nije radio, jer Srbi nisu pristajali da zakonodavna vlast funkcionira bez nove izvršne vlasti. A onda je zapelo na Mlađanu Božoviću, nesuđenom ministru za ljudska prava i izbjeglice, koji je ostao izvan paketa nove izvršne vlasti BiH, pa je SDA to iskoristila da zakoči njegov izbor sveteći se SNSD-u za smjenu Senada Bratića s mjesta dopredsjednika Narodne skupštine Republike Srpske.

Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis

I taman kad se pomislilo kako će se riješiti i taj problemčić dogodi se novi tekstonski udar- presuda Ustavnog suda BiH koji je osporio Zakon o poljoprivrednom zemljištu RS, prema kojem 3,5 posto teritorija nije vlasništvo RS-a, već nadležnost BiH. Odgovor iz Republike Srpske bio je promtan- njihovi ljudi u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine opstruirat će donošenje odluka, glasajući protiv ili suzdražano sve dok se ne donese novi Zakon o Ustavnom sudu BiH, u kojem ne bi bilo stranih sudaca, koji, prema Miloradu Dodiku u talu s dvojicom bošnjačkim sudaca donose odluke na štetu RS. Da strani sudci trebaju otići slažu se i politički predstavnici Hrvata.

No, Makedonku, Moldavca i Talijana ne daju ni za živu glavu Izetbegović i bošnjačka politička elita. Insistiraju na poštivanju presuda Ustavnog suda, a njihovo je ne provođenje, kažu, “kazneno djelo, antiustavno i antidejtonsko djelovanje”. Ali samo ako se presude uklapaju u njihovu političku agendu.

U suprotnom, kao u slučaju presude u predmetu “Ljubić”, čija bi implementacija omogućila da i Hrvati mogu izabrati svih 17 izaslanika u Federalni dom naroda i svog člana Predsjedništva BiH opstrukcije su poželjne. A tipovi opstrukcija različiti; od predlaganja rješenja koje su u suprotnosti s presudom Ustavnog suda, preko potpunog prešućivanja do davanja primata presudi Europskog suda u predmetu “Sejdić- Finci” i nazivanja najviše pravosudne institucije u BiH Ustaškim sudom.

I sarajevsko osporavanje zavnobihskog, ustavnog i daytonskog temelja Bosne i Hercegovine- konstitutivnosti naroda -za Bakira Izetbegovića, Šefika Džaferovića i Željka Komšića, nije antiustavno i antidaytonsko djelovanje niti rušenje ustavnog poretka. Te kvalifikacije rezervirane su samo za Milorada Dodika i Dragana Čovića. A kada se antiustavno i antidaytonski djeluje iz Sarajeva onda je to “patriotska borba probosanskih snaga protiv onih koji ruše državu Bosnu i Hercegovinu”.

Bilo kako bilo počelo je novo “zatezanje konopca” a koliko će trajati i hoće li konopac pući prije postizanja kakvog- takvog dogovora- teško je prognozirati. Već sada je, međutim, jasno kako će novi bošnjačko-srpski sukob ponovo u drugi plan staviti pitanje izmjena Izbornog zakona, i provedbu presuda Ustavnog suda BiH, koje se odnose na Dom naroda Parlamenta FBiH, Predsjedništvo i Mostar. Što je za Hrvate pitanje njihova opstanka kao političkog naroda u BiH.

Posljedice najnovije krize koje su sada golim okom vidljive mogu se taksativno pobrojati; imamo novu vlast na državnoj razini koja će biti paralizirana, ne zna se koliko dugo. Nemamo novu vlast na Federalnoj razini, a ne zna se koliko je dugo nećemo imati, kao ni novih vlada u još dvije županije- Hercegovačko-neretvanskoj i Herceg Bosanskoj.

Paralizirano pola države, svakodnevna baražna medijska i politička vatra između Sarajeva i Banja Luke, pri čemu se ni Mostar ne zaobilazi idealni su preduvjeti za bijeg iz zemlje domicilnog i doseljavanje bliskoistočnog stanovništva.

Cinici bi rekli- najgore tek dolazi. Ne prihvate li Bošnjaci novi zakon o Ustavnom sudu BiH bez stranih sudaca, a Sarajevo odgovara “ni pod razno”, Dodik najavljuje referendum o samostalnosti Republike Srpske.- Mi ćemo odgovoriti oružjem, do zadnjeg ćemo braniti Bosnu i Hercegovinu, uzvraća mu Izetbegović.

Čudi li onda što je najčešće pitanje koje se, ponovo, ovih dana može čuti od običnih ljudi:-Hoće li biti rata? Lakonski odgovor bi glasio: Možda neće, a možda i hoće. Uz svu neimaštinu i nepravdu polovici ljudi u ovoj zemlji dodijalo je živjeti u toj neizvjesnosti, u strahu hoće li i kada ponovo puknuti, pa su spakirali stvari i- pravac Njemačka. Oni koji su ostali još se nečem nadaju, mada ni sami ne znaju čemu./R.I/HMS/