OPERACIJA "UNA '95" - JEDNA OD RIJETKIH BITAKA U KOJOJ HRVATSKA VOJSKA NIJE IZVOJEVALA POBJEDU

Operacija "Una '95" bila je jedna od rijetkih bitaka u kojoj Hrvatska vojska nije izvojevala pobjedu. Oko nje se i danas pletu brojne kontroverze, upravo vezano za pripremu, tijek i način vođenja operacije, ponajprije zbog velikih gubitaka (49 poginulih u nešto više od 24 sata). Odvijala se 18/19. rujna 1995. godine i prekinuta je na zahtjev međunarodne zajednice koja nije željela dopustiti slom zapadnog dijela "Republike Srpske".

 Koliko su stavovi te "međunarodne zajednice" (prije svega SAD-a koje su vodile glavnu riječ) prema ratu u BiH bili principijelni i konzistentni, pokazuju i sljedeće činjenice:

Nekoliko dana prije nego je započela operacija "Una '95", SAD su ultimativno zahtijevale zaustavljanje operacije "Maestral" koja se odvijala na području zapadne i središnje BiH i odustajanje od planirane operacije "Burin" čime bi se oslobodili širi prostori istočne Hercegovine u dubrovačkom zaleđu;

Unatoč tomu, američki diplomat Richard Holbrook-e (zadužen za pregovore između sukobljenih strana), između 14. i 17. rujna 1995., u više je navrata tražio izravno od predsjednika dr. Franje Tuđmana hitnu vojnu intervenciju kojom bi se u koordinaciji s "Armijom BiH" zauzeli Prijedor, Sanski Most i Bosanski Novi, te Srbe konačno dotjeralo za pregovarački stol i okončao rat u BiH;

U svojoj memoarskoj knjizi ("Završiti rat", Sarajevo 1998.) sam Hoolbruke navodi dio iz jednog razgovora s dr. Tuđmanom: "Gospodine predsjedniče, tražim od vas da odete što dalje možete, ali ne uzimajte Banju Luku”;

Dakle, Amerikancima koji ni u jednom trenutku nisu intervenirali kako bi spriječili razaranje Vukovara, Sarajeva, Mostara, Siska, Petrinje, Gospića, Dubrovnika i drugih gradova u Hrvatskoj i BiH i kaznili barbarske masovne zločine srpskog agresora što ih je ovaj činio od ljeta 1991. godine, bilo je jako stalo do toga da Srbi ne dožive potpuni vojni poraz pred kojim su se tada nalazili (godinama poslije, Peter Galbraith, veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj u razdoblju od 1993-1998. godine, u medijima je izjavljivao kako je to bila jedna od velikih grešaka američke diplomacije).

U takvoj situaciji, "pritisnuta" od vodeće svjetske sile i dovedena u situaciju da u konačnici bude optužena za nekooperativnost i izbjegavanje mirovnog rješenja, Hrvatska nije imala velikog izbora.

 Osim spomenutih razloga, Hrvatska je imala i posebne motive za intervenciju, odnosno odvraćanje srpskog agresora od prakse teroriziranja hrvatskog Pounja s teritorija BiH. Poslije "Oluje", pogotovu na relaciji Hrvatska Kostajnica - Dvor na Uni, to je područje bilo izloženo stalnim topničkim udarima s njihove strane, tako da su i cestovne komunikacije uz Unu bile nesigurne za prolaz i najčešće zatvorene za promet, a stanovništvo koje se počelo vraćati u svoje kuće i dalje ugroženo. Takvo stanje bilo je na dulji rok neodrživo.

Detalj iz operacije

(Adresa slike)

 Operacija "Una '95", za razliku od svih dotadašnjih, bila je pokrenuta na brzinu, bez nužno potrebnih i neophodnih priprema koje takvi zahvati iziskuju i što je bilo naročito pogubno - planirana je na temelju pogrešnih obavještajnih procjena (u čemu su američke službe, po svemu sudeći, također igrale veliku ulogu). Osim toga, postojali su problemi u koordinaciji s "Armijom BiH" i njezina potpora je izostala. Ukupne hrvatske snage sastojale su se od oko 3.000 ljudi Zbornog područja Zagreb i Zbornog područja Bjelovar (1. i 2. gardijska brigada, 17. domobranska pukovnija - Sunja, 121. domobranska pukovnija - Nova Gradiška, 125. domobranska pukovnija - Novska, 202. brigada PZO i 303 LoB-Prs).

 Većina vojnika gardijskih brigada koje su predstavljale udarnu snagu u ovoj operaciji (1. i 2. brigada) bila je na odmoru nakon operacije "Oluja" i u roku samo 10 sati (koliko je proteklo od izdavanja zapovijedi Glavnog stožera do polaska u zonu bojevog djelovanja) se krenulo na izvršenje zadaće. U tom je razdoblju bilo nemoguće pripremiti ljude, naoružanje i tehniku i izvršiti detaljnu kontrolu i popunu svim borbenim sredstvima, što se, nažalost, ubrzo odrazilo na bojevu moć i učinkovitost oruđa i sustava korištenih u borbi. Forsiranje Une odvijalo se u krajnje nepovoljnim uvjetima - pri brzini rijeke od 4m/s. Već u prvim satima operacije, nekoliko se čamaca prevrnulo i poginulo je 5 pripadnika 1. gb ("Tigrovi").

 Mada su dijelovi nekih postrojbi uspješno prešle na drugu obalu, a Srbi već formirali kolone s nakanom napuštanja Bosanske Dubice i Bosanskog Novog, operacija je zaustavljena u ranim popodnevnim satima, 19. rujna. Naši su se vojnici povlačili sve do 21 sat navečer.

 U jednom intervjuu iz 2006. godine, general Marijan Mareković koji je koordinirao naše snage na terenu, kaže kako se operacija mogla uspješno nastaviti, ali je pod međunarodnim pritiskom donesena odluka o povlačenju, te da su se navodno američki ratni zrakoplovi u talijanskoj vojnoj bazi Aviano već zagrijavali radi polijetanja i udara na hrvatske položaje na Uni - ako se hrvatske snage ne povuku. Hrvatski obavještajci došli su do informacija kako su na banjalučki vojni aerodrom Mahovljani, iz Batajnice stigli MIG-ovi i zrakoplovi tipa Galeb G-4 koji su trebali biti upućeni radi udara na hrvatske položaje s druge (bosanske) strane Une, a neki od neprijateljskih zrakoplova su i korišteni u napadu na Hrvatsku Dubicu.

Nakon svega, bio je sankcioniran jedino general-bojnik Vinko Vrbanac koji je umjesto načelnika Glavnog stožera, generala Zvonimira Červenka odobrio pokretanje operacije. Zapovjednici postrojbi koje su izvršavale operaciju na terenu nisu snosili odgovornost za propuste i pogrešne procjene i protiv njih nisu pokretani stegovni postupci.

 

Zlatko Pinter/PDN