Na Božić 1991. hrvatske su snage oslobodile nekoliko sela na pakračkom ratištu te tako napravile jedan veliki korak prema konačnom oslobođenju pakračkog područja. Oslobođena su sela Dragović, Španovica, Kamenska, Mijači, Ožegovci i Popovac, a Bučje je ostalo u poluokruženju te je iz njega pružan žestok otpor.

Tri brigade oslobodile Bučje

Ipak, na Štefanje, 26. prosinca 1991., u poslijepodnevnim satima sastali su se u Bučju pripadnici 123. požeške brigade Hrvatske vojske, koji su došli iz pravca Kamenske i Mijača, s pripadnicima 127. virovitičke brigade, koji su došli iz pravca Grahovljana, Dragovića i Novog Sela, te pri tome oslobodili sela Donju Šumetlicu i Branešce. U oslobađanju Bučja sudjelovala je i 136. slatinska brigada, čiji su pripadnici došli iz pravca Zvečeva.

“Ništa nas ne bi moglo zaustaviti. Bili smo u zanosu i s visokim ratnim moralom. Nakon ulaska u Bučje nije bilo niti jednog logoraša. Jedan dio je neprijatelj, u paničnom bijegu, poveo sa sobom, dok je jedan dio nažalost skončao u Bučju. Oslobođenje Bučja i otvaranje ceste prema Pakracu je bio najljepši poklon građanima Požege. To je u našoj županiji jedan od najsvjetlijih dana u Domovinskom ratu”, izjavio je sudionik akcije Krešimir Pavelić.

Zatekli prazan logor

Oslobađanjem Branežaca i Bučja na današnji dan, oslobođena je cesta Pakrac – Požega. Nažalost po ulasku u Bučje, Hrvatska vojska naišla je na prazan logor jer su preostale zatočenike, koji nisu bili razmijenjeni u kolovozu i listopadu ’91., srpske postrojbe premjestile u logor Stara Gradiška. Najmlađi zatočenik logora Bučje imao je 4 godine,  još uvijek se ne zna sudbina 21 nestalog logoraša među kojima je i dr. Šreter, a do sada su pronađena i identificirana samo tri ubijena zatočenika.

Neprijatelj se isti dan povukao iz psunjskih sela Tisovac, Glavica, Prgomelje, Cikota i Rogulje, a virovitička 127. brigada oslobodila je psunjsko selo Donja Šumetlica, piše povjesničar Borna Marinić za HKM.