2. dio
Nezapamćeno nedjelo koje je počinjeno višestrukim ubojstvom i ranjavanjem hrvatskih zastupnika u tadašnjoj "Narodnoj skupštini" u Beogradu, samo je do kraja razotkrilo zločinačko lice velikosrpskog hegemonizma koji nije prezao ni od čega kako bi ostvario svoje naume. Zgražanje civiliziranog svijeta i uglednih europskih intelektualaca nad ovim barbarskim činom i mnogi prosvjedi koji su s te strane dolazili, nisu, nažalost, doveli do "smekšavanja" režima. Represija je nastavljena s još većom žestinom nego prije.
Neposredno nakon ovoga zločina, u Zagrebu se na prosvjednom skupu okupilo preko 30.000 radnika, građana i omladine, koji su tražili Republiku. Uslijedila je brutalna represija režima, pri čemu je uhićeno više od 100 prosvjednika, njih 50-ak je ranjeno i 5 ubijeno.
Svi viđeniji Hrvati koji nisu bili po volji velikosrpskom režimu, našli su se na udaru, pa i Milan pl. Šufflay (1879 – 1931.), povjesničar i albanolog svjetskog glasa, po političkom uvjerenju pravaš-starčevićanac. Napisao je brojne znanstvene radove i rasprave, a najznačajnija djela su mu: Hrvati u sredovječnom svjetskom viru, Srbi i Arbanasi, Albanski gradovi i burgovi. Dva policijska agenta, smrskala su mu lubanju čekićem, usred Zagreba (u Dalmatinskoj ulici) u predvečerje, 18. veljače 1931. godine. Zločin je organiziran, planiran, pa u neku ruku i najavljen, a dokaz za to je članak u službenim jugoslavenskim novinama Naša sloga, koje su istoga dana izašle iz tiska na Sušaku, gdje se na jednom mjestu kaže, kako će "pucati lubanje".
Nakon stravičnog umorstva Šufflaya, teror protiv hrvatskoga naroda i metode brutalnog režima kralja Aleksandra, osudili su Albert Einstein i Heinrich Mann, što je na svojoj naslovnici objavio i New York Times u svibnju iste godine. (The New York Times od 06. svibnja 1931., str. A1., "Einstein Accuses Yugoslavian Rulers")
Einstein i Mann, zatražili su od Lige za prava čovjeka u Parizu, da se zauzme za Hrvate i "prikupi svu moguću pomoć da zaštiti taj maleni, miroljubivi i civilizirani narod".
(Vidi: Philip J. Cohen, Tajni rat Srbije – Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb, 1997., str. 41.; istaknuo: Z. P.).
No, Srbi su imali moćne saveznike u zapadnoj Europi, tako da je sve ostalo na apelima i novinskim natpisima, a krvavi teror se nastavio.
Milan pl. Šufflay, platio je glavom svoju dosljednost i znanstvenu objektivnost. Upravo to je smetalo velikosrpskom režimu; njegove teorije o najstarijem narodu na Balkanu – Ilirima i njihovim potomcima – Albancima, nikako se nisu uklapale u strateške zamisli i interese koje su u tim područjima imali.
Elaborat Ante Trumbića (objavljen 03. studenoga 1932. godine, a u kojem je ovaj u 32 točke detaljno iznio svoje argumente o kršenju temeljnih prava i sloboda hrvatskoga naroda od strane velikosrpskog unitarističkog režima – na političkom, gospodarskom, financijskom i opće-društvenom polju), dočekan je od srbijanskog tiska i političkog vrha u Beogradu na nož, te je protiv njega i drugih istaknutih hrvatskih političara demokratske orijentacije – kako Hrvata, tako i Srba – nastavljena još žešća medijska hajka s teškim i uvredljivim optužbama. Smišljeno je kreirano ozračje linča.
Samo 4 dana poslije, nastala je Rezolucija Seljačko-demokratske koalicije (poznata kao Zagrebačke punktacije) koju su na sastanku od 05., 06., i 07. studenoga 1932. godine, donijeli: kao predsjednik dr. Vladko Maček iz Zagreba, dr. Dušan Bošković iz Pančeva, dr. Mile Budak iz Zagreba, prota Dušan Kecmanović iz Banja Luke, Sava N. Kosanović iz Plaškog, dr. Hinko Krizman iz Varaždina, Josip Predavec iz Dugoga Sela, dr. Juraj Šutej iz Sarajeva, dr. Ante Trumbić iz Splita, i Većeslav Vilder iz Zagreba.
Ovaj dokument u 6 točaka donosi sljedeće zaključke:
"1. Stojeći na principu demokracije, smatrano narodni suverenitet stožerom svake državne organizacije i narod sam jedinim i isključivim izvorom svakog političkog autoriteta i svake javne vlasti.
2. Budući da je seljaštvo, kao kolektivni pojam, nosilac naše narodne kulture, ekonomskog života, društvene konstrukcije i moralne vrijednosti, a sačinjava još i ogromnu većinu naroda, stoga seljaštvo ima da bude temelj organizacije našeg sveukupnog života.
3. Konstatiramo činjenicu, da srbijanska hegemonija, koja se je već od početka nametnula Hrvatskoj i svim našim zemljama uopće, s ove strane Drine, Save, Dunava, svojom nesposobnošću i pomoću nasilja i nemoralnih metoda, držeći u svojoj ruci svu državnu vlast, djeluje destruktivno, uništavajući moralne vrijednosti, sve naše napredne ustanove i tekovine, materijalnu imovinu naroda, pa i njegov duhovni mir. To je stanje postiglo vrhunac pod apsolutističkim režimom od 06. I. 1929. koji je, pojačavši tu hegemoniju sa svim njenim kobnim posljedicama, još dokinuo građanske i političke slobode.
4. Na temelju ovako teškog iskustva dolazimo do neizbježnog zaključka, da je, vraćajući se na 1918. kao ishodnu točku, prijeka potreba povesti odlučnu i što bolje organizovanu borbu protiv te hegemonije sa ciljem, da se ona odstrani iz svih naših krajeva tako, da se ukloni odovud svaka vlast i upliv te hegemonije sa svim njenim predstavnicima.
5. Na toj pretpostavci samo može se pristupiti k novom uređenju državne zajednice, koja, ne upuštajući se u ovom času u detaljno razrađivanje te osnove, imat će načelnu podlogu misao da ta zajednica, isključivši prevlast jednog ili više njenih članova nad ostalim, ima biti jedna asocijacija interesa osnovana na slobodnoj volji njenih članova tako, da svaki član u svojoj zemlji kao i svi udruženi u zajedničkom sarađivanju u poslovima općeg interesa zajednice, koji će se sporazumno utvrditi, budu mogli osigurati i posebne i skupne interese te zajamčiti napredak i procvat moralnog i materijalnog života naroda srpskog, naroda hrvatskog i naroda slovenačkog. Posebni interesi inojezičnih manjina potpuno će se zajamčiti.
6. Uzimajući ove tačke kao polazni korak svoga sadašnjeg rada, Odbor će na ovom temelju nastaviti svoju daljnju akciju.«
(Vidi: Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije: Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije, Zagreb, 1987., str. 34/35.; autor navodi u bilješci br.39., na kraju teksta kao izvor: "Almanah 'Nove riječi' za 1940, str. 24-26. Tekst Punktacije napisao je Trumbić i one umnogome nose pečat njegovih shvaćanja".)
Režimski tisak, obrušio se na ovaj dokument SDK, kao i na Trumbićev Elaborat, svom žestinom uz kvalifikacije: "ovu su rezoluciju potpisali svega nekolicina ljudi, koji bi htjeli neovlašteno da govore u tuđe ime..." i sl., uz bezuvjetnu obranu "narodne dinastije" i kralja i nevješte pokušaje pobijanja iznesenih tvrdnji. Ove napade na Rezoluciju SDK, objavio je sarajevski list Večernja pošta br. 3444, 25. XI 1932. (Vidi: isto, str. 35.)
Potpisnici ove Rezolucije bili su progonjeni od trenutka njezina objavljivanja, a na neke je izvršen i atentat. Tako je jedan od njih – Josip Predavec, član HSS-a – ubijen 14. srpnja 1933. godine u Dugom Selu. Političar i književnik, dr. Mile Budak (kasnije visoki ustaški dužnosnik), napadnut je i teško ozlijeđen ali je preživio. Iste godine (3. rujna), u svom stanu na Tuškancu (u Zagrebu) pronađen je mrtav dr. Ivo Pilar, poznati znanstvenik i povjesničar koji je pisao i govorio protiv srbijanske hegemonije i njezinih teritorijalnih aspiracija u Bosni i Hercegovini. Službena verzija bila je kako je riječ o samoubojstvu, ali se sve odigralo u krajnje sumnjivim okolnostima koje nikada nisu istražene niti razjašnjene. Progonjeni su i dr. Vladko Maček i August Košutić, kao i drugi pravaši i HSS-ovci.
Čak je i Svetozar Pribićević shvatio (možda malo kasno, ali ipak) da ovakav odnos prema Hrvatima ne može izaći na dobro. Stoga, krajem prosinca 1933. godine, on piše Pismo Srbima, u kojem među ostalim kaže i ovo:
...kao čovek slobodnog duha, i kao istinski demokrata, ja moram da izjavim, da bi Srbi morali da poštuju i da priznaju volju Hrvata i odluku čak i u tom slučaju kad bi se oni izjavili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost. Ne mogu zamisliti ni za jedan čas tu mogućnost, da Srbi ratuju sa Hrvatima zato, što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi bilo nikakvo definitivno rešenje problema, jer bi Hrvati upotrebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore. I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa prema Hrvatima mogu da učine, da im pruže beli list, da na njemu ispišu svoje zahteve. Svaki drugi put i rešenje značilo bi večite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi na kraju krajeva svršili katastrofalno za oboje.
(Vidi: Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, Zagreb, 2000., str.306.; preuzeto iz: Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina – XX stoljeće u hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., str.76 – 77; dijelove teksta istaknuo: Z. P.)
Svetozar Pribićević bio je najutjecajniji političar tog vremena kad se radilo o populaciji "prekodrinskih Srba". Lider Samostalne srpske stranke, suosnivač Hrvatsko-srpske koalicije i jedna od vodećih figura u kasnijoj Seljačko-demokratskoj koaliciji, te prvi ministar unutarnjih poslova u Državi SHS (ostao u povijesti zapažen po izjavi da će "Hrvati biti manji od makovog zrna"), u svemu je podržavao kralja Aleksandra i njegov represivni aparat, sve do 1928. godine, kad je otkazao poslušnost Beogradu, kralju, Nikoli Pašiću i Narodnoj radikalnoj stranci. Od tada nadalje bio je izložen represiji režima. Najprije je zatvoren, potom je pobjegao u inozemstvo, gdje je kao pokajnik napisao knjigu Diktatura kralja Aleksandra u kojoj osuđuje režim kojem je više od desetljeća vjerno služio, nazivajući krvavi velikosrpski režim u Jugoslaviji "najgorim zločinačkim sistemom koji postoji pod kapom nebeskom".
Ovo Pribićevićevo pismo skrivano je i prešućivano desetljećima – kako u kraljevoj, tako i u Titovoj Jugoslaviji – a kod onih kojima je bilo upućeno, ostao je bez odjeka. Da nije, bi li uopće bio moguć onako krvavi sukob dijela Srba i Hrvata od 1941. do 1945.? Srbi u Hrvatskoj su u većini slušali i slijedili Pribićevića samo dok je kao poslušnik Beograda djelovao na liniji velikosrpskog imperijalističkog centralizma – kad ga je taj režim odbacio, bio je i za njih politički mrtav.
Netrpeljivost velikosrbijanskog režima prema Hrvatima dodatno je bila potaknuta i ubojstvom srpskog diktatora i zločinca Aleksandra Karađorđevića u Marseille-u 1934. Mada je ubrzo utvrđeno kako ga je izvršila makedonska revolucionarna organizacija (VMRO), najveća krivnja je pala na ustaše i Antu Pavelića – koji su tada bili u egzilu u Italiji, pa su Hrvati!?) držani glavnim krivcima za ovaj "zločin".
Je li zločin ubiti diktatora koji je na duši imao tisuće nevinih žrtava? Žrtvu ovog atentata ne može se stavljati u istu ravan s onima koji su svoje živote gubili samo zato što su tražili pravo na slobodu.
Hrvatska seljačka stranka bila je primorana konačno nešto poduzeti, te se u srpnju 1935. godine, zbog sve jačeg terora i učestalih napada četnika na narod u Hrvatskoj formiraju 'Hrvatska seljačka zaštita – po selima, i 'Hrvatska građanska zaštita' po gradovima. Naoružani drvenim toljagama, ljudi brane kućne pragove i svoje obitelji, te uskoro dolazi do lokalnih sukoba u kojima ginu i neki od četničkih ekstremista. Međunacionalne tenzije između dijela Srba i Hrvata kulminiraju u vrijeme Drugoga svjetskog rata, a uzrokovane se svime što se događalo od 1. prosinca 1918. godine.
Velikosrpska ideja, kako se ubrzo pokazalo, preživjela je; iako privremeno u defenzivi, iz brojnih razloga. Ona je imala i više nego dovoljan broj pristaša i poklonika koji su joj osigurali kontinuitet i u razdoblju nakon 1945. godine. Ovu koncepciju su politički pokrivali tadašnji moćnici velikosrpskog usmjerenja poput Aleksandra Rankovića, Slobodana Penezića Krcuna, Milovana Đilasa i drugih, uz potporu Josipa Broza Tita.
U cjelini gledano, istina je da je velikosrpska politika bila glavni uzročnik krize i generator ratnih sukoba koji su se odvijali na prostorima nekadašnje SFRJ i u najnovije vrijeme, u razdoblju od 1990. do 2000. godine. No, slijedom logike, da svaka posljedica ima svoj uzrok, treba "zagrebati ispod površine" i pokušati rasvijetliti neke od pojava koje su u srbijanskom društvu bile prisutne desetljećima prije, te su bitno utjecale na opća društveno-politička kretanja.
Jedna od temeljnih stvari koja zacijelo zaslužuje posebnu pozornost, jest duhovno ozračje, društvena i politička klima u kojoj se nalazio srbijanski narod u desetljećima prije ovoga rata i neposredno pred sam sukob. To naslijeđe, ta kolektivna duhovna svijest – kako o vlastitoj važnosti i položaju u određenom vremenu i prostoru, tako i o poziciji drugih naroda iz bliskog okruženja – vjerojatno je jedan od nezaobilaznih čimbenika koji bitno određuje odnose među narodima i državama; a ti su odnosi, upravo, u bitnom odredili ponašanje naroda koji su se našli (iz ovih ili onih razloga) na suprotnim stranama.
Srbi su spoznaje o sebi i svijetu koji ih okružuje, u prošlosti gradili i još uvijek grade na temeljima mitološko-dogmatskih obrazaca i stereotipa (o srpskom narodu kao posebno povlaštenom, "izabranom", "nebeskom" itd.), što je već više od 150 godina unatrag sastavnicom njihove religije i kulture (dakle, kolektivne svijesti i duhovnog naslijeđa), a samim time, neizbježno i društveno-političkog diskursa. Uzmimo i analizirajmo samo njihovu mitomaniju i "svetosavlje" – posebni, militantni pravac "srpskog pravoslavlja" u kojem postoje "jedan narod, jedna religija i jedan vođa" i "srpski Bog" oličen u tzv. svetom Savi (Rastku Nemanjiću), a čijom je sastavnicom i "narodna odbrana", uz shvaćanje kako se Srbi "brane" uvijek i svugdje, na svim zemljama koje po bilo kojem osnovu svojataju.
Nesporazumi između Srba i naroda iz njihovog neposrednog okruženja, ponajprije su uzrokovani baš tom pogrešnom percepcijom srpskog naroda, koji ni danas nije u stanju objektivno i realno sagledati vlastitu poziciju u vremenu i prostoru i odnosu na druge (slično kao i u ranijim razdobljima), niti razumije položaj i potrebe drugih naroda, s kojima slijedom povijesnih okolnosti dijeli životni prostor ili ima zajedničke granice.
To je dobra podloga ne samo za nesporazume, nego i za otvorene sukobe do kojih je dolazilo i dolazi u sjeni onih što se odigravaju na svjetskoj pozornici, među velikim državama čiji nezasitni apetiti za vlašću i osvajanjem dovode i do drugog rata svjetskih razmjera.
A da ništa nije bilo slučajno kad su u pitanju velikosrpski planovi, pa i oni koji su se krojili u vrijeme komunističke Jugoslavije, dokazuje i sljedeći primjer.
Kajica Milanov, srpski intelektualac (filozof), emigrant i sveučilišni profesor, u svoje vrijeme vrlo aktivan u četničkim krugovima u Australiji i angažiran na projektu velikosrpske propagande, objavio je 1965. godine (dakle čitavih 26. godina prije rata na području SFRJ), vrlo zanimljivu knjigu u kojoj na jednom mjestu pored ostaloga kaže i ovo:
"(…) Prvo i prirodno u tome slučaju bi bilo ostaviti oslobođenje Jugoslavije od komunističke tiranije i borbu protiv komunizma sasvim po strani i pre svega sve snage usredsrediti na odmazdu nad Hrvatima za sva ustaška zverstva. To znači, kao što su oni ubijali Srbe bez obzira na političku krivicu, mi treba da njih ubijamo gde god ih stignemo i gde god možemo ubiti nekažnjeno – pa u važnijim slučajevima i uz kaznu.
Tamo gde ih ne možemo ubijati, treba da provedemo njihovo ubijanje i na taj način, da spremamo druge da ih ubijaju. Svaki sporazum pre odmazde i pune kazne treba da bude isključen. Nema sporazuma ni pregovora pre odmazde. (…) Odmazda dakle, treba da bude glavni politički cilj ispred svih ostalih.
Radi pravilnijeg i boljeg sprovođenja toga cilja trebalo bi pre svega utvrditi koliko je god moguće tačnije broj žrtava. A pošto je još za vreme rata bar delomično vršena odmazda, treba gledati da se broj žrtava dopuni tako da na kraju bude isto toliko pobijenih Hrvata, koliko već ima pobijenih Srba.
Pošto takva odmazda za sada nije moguća, treba političku taktiku tako podesiti da i mi, a i Hrvati, dopadnemo u takvu političku situaciju da odmazda bude moguća. To treba da bude naš neposredni i glavni cilj. (…) Oni koji žele odmazdu protiv Hrvata zbog prošlosti bi baš trebali da žele Jugoslaviju. Jer, jedino u jednoj zajedničkoj državi, dakle u Jugoslaviji se takva potpuna odmazda najpogodnije može izvesti. Čak i u Velikoj Srbiji bi ona bila teža, iako razume se, ne nemoguća. Jer bi se sigurno umešale strane sile ako bi se ona sprovodila u jednoj čisto nacionalnoj državi.
Dok bi se ona u Jugoslaviji lako mogla montirati, kao jedna vrsta većih političkih nereda i sledstveno tome uspostavljanje reda, s tim da Hrvati budu u nepovoljnijem položaju, recimo, bez oružja i drugih tehničkih i organizacionih sredstava. Drugi cilj u duhu te političke brazde bi posle odmazde bilo odvajanje sa izmenom stanovništva – pri čemu bi Hrvati trebali da dobiju svoje mrtve, a mi svoje žive natrag."
(Vidi: Mirko Grmek i dr., Etničko čišćenje: Povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji, 189; Izvorno preuzeto iz: MILANOV, Obračun: načela i razlozi, 116 – 117.)
Autor ovih redova, dakako, nije bio nikakav prorok. On je samo zapisao ono što su on i najveći dio tada "nacionalno svjesnih Srba" zagovarali i očekivali u budućnosti. Na nesreću, predviđanja Kajice Milanova su se obistinila: u Jugoslaviji su Srbi planski napravili "političke nerede", napali susjedne narode i prema Hrvatima poduzeli "odmazdu" (nakon što ih se prije toga razoružalo, odnosno, kao što on kaže, kad su ostali "bez oružja i drugih tehničkih i organizacionih sredstava") s nakanom "naplate duga u krvi", kako bi na kraju oni "dobili natrag svoje mrtve, a Srbi svoje žive". I ta "odmazda" se (po njemu) lakše mogla obaviti u Jugoslaviji nego "Velikoj Srbiji". Nije li upravo to razlogom da se agresor tijekom gotovo cijeloga rata krio iza Jugoslavije i tvrdio da se bori za njezino održanje? I nije li se Milanov samo vodio logikom srpskog nacionalizma kao dobar poznavatelj metoda i planova velikosrpske ideologije? Srpski filozof (prema mnogim izvorima uvršten među 100 najvećih srpskih filozofa u nacionalnoj povijesti), bio je potpuno jasan i određen. I nije govorio napamet. Ne zaboravimo, napisao je to u knjizi koja je na srpskom jeziku prvi put tiskana 1965. godine (dakle, 26 godina prije nego je počeo rat na području SFRJ). A sjetimo se na ovom mjestu i riječi srbijanske povjesničarke, dr. Latinke Perović: "Ništa se nije dogodilo što već nije bilo napisano i rečeno".
Mi Hrvati skupo i preskupo smo platili eksperiment zvan "Jugoslavija", stotinama tisuća žrtava i trpljenjem terora, kako u Prvoj tako i Drugoj i to povijesno iskustvo nam je dovoljno da se jednom zauvijek lišimo iluzija o bilo kakvom "južnoslavenskom jedinstvu" koje nam i danas pokušavaju "servirati" pojedini opsjenari zadojeni velikosrpskim i komunističkim idejama.
Od Odese, preko tiranije pod "žezlom Karađorđevića", do krvave klaonice u vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon njega, sve do 90-ih godina XX. stoljeća u kojima smo se uz velike žrtve konačno oslobodili "bratskog zagrljaja" onih koji još uvijek sanjaju svoje snove o "Velikoj Srbiji".
Sjetimo se samo tog tragičnog 18. studenog 1991. godine, dana kad je rulja srpskih krvoloka, potomaka četnika i partizana, s kokardama i petokrakama na šljemovima, s četničkom zastavom i uz pjesmu: "Slobodane pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate", ušla u do temelja razoreni Vukovar kojeg su rušili gotovo 90 dana, ubijajući njegove građane, ne samo Hrvate nego i sve druge koji su ga branili ili se našli u skloništima, pa i Srbe. To je, slikovito rečeno, ta njihova "Jugoslavija". To je njihovo "bratstvo-jedinstvo".
Ne ponovilo se.
kraj
Zlatko Pinter/PDN
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.