Nastavak agresije Srbije, Crne Gore i JNA, koja se nakon okupacije dijela teritorija Republike Hrvatske proširila i na Bosnu i Hercegovinu, izazvao je u proljeće 1992. godine i reakciju same OUN, jer svi dotadašnji apeli i pozivi koji su upućivani iz brojnih institucija i međunarodnih organizacija nisu imali nikakvog učinka.

 Na 3075. sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, 15. svibnja 1992. godine usvojena je Rezolucija br. 752 kojom se od svih strana koje sudjeluju u oružanim  sukobima u BiH i drugih zainteresiranih tražilo:

• trenutačni prekid borbi i poštivanje primirja potpisanog 12. travnja iste godine;
• prestanak miješanja u ove sukobe snaga izvan BiH;
• povlačenje s teritorija BiH postrojbi JNA i elemenata Hrvatske vojske;
• razoružavanje paravojnih formacija i skupina i stavljanje pod nadzor središnje vlasti u Sarajevu;
• uspostava nadzora nad naoružanjem;
• prestanak protjerivanja osoba s područja u kojima žive i svih pokušaja promjene etničkog sastava stanovništva; 
• osiguravanje humanitarne pomoći (materijalne i financijske), uzimajući u obzir veliki broj izbjeglica i raseljenih osoba; 
• uspostavljanje uvjeta za učinkovitu i nesmetanu dostavu humanitarne pomoći, uključujući i siguran pristup zračnim lukama u Bosni i Hercegovini.

 Pored toga, Rezolucijom br. 752, od glavnog tajnika UN-a tražilo se ulaganje daljnjih napora vezano za raspoređivanje međunarodne mirovne misije u Bosni i Hercegovini (pod pokroviteljstvom UN-a).

 Budući da na terenu nije bilo nikakvog pomaka, jer agresor se u cijelosti oglušio na Rezoluciju br. 752, 15 dana poslije, donesena je Rezolucija br. 757, kojom su uvedene oštre sankcije (političke, gospodarske, diplomatske, znanstveno-tehničke, sportske) protiv Srbije i Crne Gore (odnosno "SRJ"). Dokaz u prilog tomu kako snage Hrvatske vojske koje su djelovale u nekim pograničnim područjima BiH od UN-a nisu bile tretirane kao agresorska strana, upravo je primitak Republike Hrvatske u ravnopravno članstvo OUN, a što se dogodilo 22. svibnja 1992. godine, kad je naša zemlja postala 178. po redu punopravna članica ove međunarodne organizacije (istoga dana u OUN primljene su Slovenija i BiH).

 Rezolucija br. 757 je donesena je 30. svibnja 1992. godine, na 3082. sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Nakon što je potvrdilo rezolucije 713, 721, 724 iz 1991, te 727, 740, 743, 749 i 752 iz 1992. godine, Vijeće je osudilo SRJ (Srbiju i Crnu Goru) zbog neprovođenja Rezolucije broj 752 kojom se među ostalim zahtijevalo povlačenje postrojbi JNA/VJ  iz Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće je navelo kako bi se sve države članice OUN-a trebale pridržavati sljedećih pravila (sve dok se ne primjeni Rezolucija br. 752):

(a) spriječiti uvoz svih proizvoda i roba iz Jugoslavije ili bilo koje aktivnosti njihovih državljana na promicanju takvog izvoza;

(b) spriječiti prodaju svih proizvoda i roba Jugoslaviji, osim za humanitarne potrebe;

(c) ne stavljati na raspolaganje Jugoslaviji bilo kakve komercijalne, industrijske ili javne usluge, sredstva ili financijska sredstva;

(d) uskratiti dozvolu zrakoplovima za uzlijetanje, slijetanje ili prelijetanje s njihova teritorija ako je predodređeno za slijetanje ili je stigao iz Jugoslavije, osim iz humanitarnih razloga;

(e) zabraniti održavanje ili projektiranje zrakoplova u Jugoslaviji ili kojima upravlja Jugoslavija;

(f) smanjiti razinu diplomatskog i konzularnog osoblja u Jugoslaviji;

(g) ograničiti sudjelovanje u sportskim događajima u zemlji;

(h) obustaviti znanstvene, tehničke i kulturne razmjene i posjete.

Vijeće je nadalje odlučilo da se sankcije ne trebaju primjenjivati na snage UNPROFOR-a, sudionike Konferencije o Jugoslaviji ili Misiju Europske Unije. Također je istaknuta potreba uspostave sigurnosne zone u Sarajevu i na sarajevskom aerodromu. Vijeće sigurnosti pozvalo je Odbor utemeljen Rezolucijom  br. 724 na uspostavu nadzora nad embargom na uvoz oružja, a što će provjeravati samo Vijeće sigurnosti.

(Vidi: https://bs.wikipedia.org/wiki/Rezolucija_Vije%C4%87a_sigurnosti_broj_757)

 Agresor - Srbija i Crna Gora (odnosno "SRJ") - je neovisno o donesenim rezolucijama nastavio s ratnim djelovanjima (rušenjem gradova i sela, ubijanjem i protjerivanjem civila, razaranjem infrastrukture i gospodarskih resursa, deportacijama u logore, zločinima i mučenjima zarobljenika, paljevinom, pljačkom, silovanjima, odnosno daljnjim etničkim čišćenjem prostora namijenjenog budućoj "Velikoj Srbiji"), ali već u nekoliko sljedećih mjeseci, sankcije su počele davati prve rezultate.

 "SRJ" se pretvara u "sivu zonu" u kojoj zbog nestašice uvoznih sirovina i roba (nafte, alkohola, lijekova, duhana) cvjetaju krijumčarenje i šverc i to ne samo ovih roba, nego i oružja, droge, deviza, u što su pored vodećih osoba iz kriminalnog podzemlja umiješani i mnogi iz državnog aparata (od općinskih i regionalnih do najviših razina). Najveći dio krijumčarene robe namijenjene crnom tržištu planski se dobavlja preko savezne carine i direktora Mihalja Kertesa koji je čovjek od posebnog povjerenja Slobodana Miloševića.

 Na vrhu piramide ovog mafijaškog kartela nalazi se predsjednik države Slobodan Milošević (koji se smjenjuje na vlasti kao predsjednik "SRJ" i Srbije), a slijede premijer i ministri, šefovi tajne službe (SDB-a), direktori banaka i velikih poduzeća, najistaknutiji dužnosnici i članovi vladajuće stranke (SPS), a u sve su uključeni i članovi obitelji najviših državnih dužnosnika. Režim održava i potiče bezakonje koje mu odgovara, jer se tako osiguravaju sredstva za nastavak rata - i uz sve to, obitelji i klanovi moćnih političara se preko noći enormno bogate, dok država i građani zapadaju u sve veću krizu.

 Već u prvoj polovici 1993. godine zamjetni su pogubni učinci hiperinflacije, pa se uskoro tiskaju samo novčanice od 5 i 10 milijuna dinara, a potom i one od 100, 500 milijuna pa i milijarde.

 Mnogi građani nastoje napustiti zemlju i potražiti bolje mjesto za život. Po cijelu noć, stotine njih čeka pred veleposlanstvima zapadnoeuropskih zemalja i Kanade ne bi li dobili vize i na tisuće ih u kratkom roku odlazi (uglavnom obrazovani ljudi). Samo iz Beograda, tijekom

 Već u ljeto 1993. godine, u mnogim gradovima i selima Vojvodine masovno prosvjeduju zemljoradnici koji povremeno organiziraju i blokade cesta zbog niskih cijena poljoprivrednih proizvoda i neisplate predane robe. Oni su jednostavno prevareni - jer pored toga što su primorani svoje proizvode predati državi u bescjenje, u uvjetima hiperinflacije čekaju tjednima i mjesecima na isplatu, a mnogi i ne dobivaju novac, nego se "isplaćuju" u naturi.

 Uvođenje posebnog režima prometa rijekom Dunav (sukladno Rezoluciji br. 757), onemogućilo je SRJ uvoz i izvoz roba ovim vodenim tokom, ali se plovidba u tranzitu još uvijek odvijala i strani brodovi su prolazili, što je iskorišteno za samovoljne i jednostrane blokade - uz zaustavljanje plovila i držanje posada kao taoca - što su ih provodile skupine srpskih ekstremista uz blagoslov policije i državne vlasti.

 Tako su već od 18. srpnja 1993. godine, dva udruženja za blokadu Dunava - "Bela ruža" i "Nova Vizantija" počela provoditi ove piratske aktivnosti kod Zemuna, koristeći brodove i posade "Jugoslovenskog rečnog brodarstva" i zaprečujući prolaz plovilima u tranzitu. Od kapetana i posade tražilo se iskrcavanje određene količine roba (najčešće nafte) ili novac i nije bilo nastavka puta dok se tim zahtjevima ne udovolji. Vođe ovih skupina i njihovi suradnici  bili su neka vrsta "nacionalnih junaka" jer su se opirali "nepravedno nametnutim sankcijama", a pohvalio ih je i tadašnji ministar za informacije, Milivoje Pavlović, koji je izjavljivao kako se radi o "plemenitom poduhvatu". Zaustavljani su najčešće austrijski, ukrajinski i njemački brodovi koji su prevozili sirovine, a kapetani su pored "harača" koji su plaćali morali potpisivati izjave kojima se obvezuju kako će po dolasku u svoje zemlje "obavijestiti javnost o nepravdi koja se nanosi srpskom narodu". Među brojnim političarima koji su posjetili "štab za blokadu Dunava", bila je i Biljana Plavšić, a organizatori su se hvalili kako imaju potporu SPC i blagoslov samoga patrijarha srpskog, Pavla.

 Uskoro su formirani i "štabovi za blokadu Dunava" u Banovcima i Kostolcu. Hajdučija uzima maha, pa reagira Vijeće sigurnosti UN-a koje u svome predsjedničkom priopćenju zahtijeva od Beograda trenutačno i bezuvjetno osiguravanje nesmetane plovidbe Dunavom i onemogućavanje napada na brodove (kojih je do tada bilo dvadesetak). Unatoč svemu, blokade su nastavljene, pa je početkom prosinca iste (1993.) godine zaustavljen dvjesto pedeseti konvoj.

 Ove akcije nisu dovele do popuštanja sankcija, ali su doprinijele daljnjem pogoršanju odnosa između Srbije i "SRJ" i podunavskih zemalja, ali jednako tako i s međunarodnom zajednicom u cjelini.

 Koliko su Beograd i Srbija držali do OUN-a, njezine Povelje i međunarodnog prava, govori i to što su osim razaranja Sarajeva (koje je trajalo neprekidno 44 mjeseca - od 5. travnja 1992., do 29. veljače 1996. godine) srpske snage okupirale oko 70% i etnički očistile gotovo polovicu BiH, uz brojne masovne zločine, počevši od Ravnog, Bijeljine, Briševa, Koliba, Jajca, Vlašića, Korićanskih stijena preko Doboja, Foče, Prijedora, Oboraca, do Višegrada i Srebrenice u kojoj je srpnja 1995. godine počinjen genocid.

 Usprkos svim rezolucijama OUN-a, apelima Vijeća Europe, EZ-a, OSCE-a i naporima zemalja demokratskog svijeta, Srbija i Crna Gora su nastavile s agresijom sve do vojnog poraza i potpisivanja Daytonskog sporazuma (20. studenoga 1995. godine). Velike sile predvođene SAD-om, na kraju su, nažalost, nagradile srpskog agresora s 49% teritorija BiH na kojem je uspostavljen etnički očišćeni entitet "Republika Srpska", kao trajni kamen smutnje među narodima i državama na jugoistoku Europe.

Zlatko Pinter/PDN