Plavo-žuta boja napaćene Ukrajine služi tek kao plašt pod kojim bi se trebali sakriti svi teški promašaji i afere aktualne državne administracije. Kao tvrdoglavi borbeni poklič za mobilizaciju vlastitih birača i opaka kletva na račun političkih protivnika

Zapravo, posljednje na što bi hrvatska javnost mogla imati pravo je biti začuđena. Najveću suvremenu svjetsku krizu, pandemiju Covida-19, vladajuća stranka je iskoristila kako bi pobijedila na parlamentarnim izborima. Sa činjenicom da je nakon toga pandemija u Hrvatskoj postala veća tragedija od Domovinskog rata, vlast se bori uglavnom prilično jednostavno – praveći se da sa svim tim kaosom, propašću cijepljenja i brutalnom smrtnošću, nema, niti je ikad imala previše veze.

Stoga, čuđenju oko upornog i neustavnog soliranja Vlade oko toga da se u Hrvatskoj obučavaju ukrajinski vojnici, nema nimalo mjesta. Niti priča o obuci ukrajinskih vojnika, u krajnjoj liniji, ima bitnije veze s Ukrajinom, ratom i ruskom agresijom. Ovdje se radi prije svega o priči s dvostrukom vrijednošću za Andreja Plenkovića i njegovu Vladu.

Besramno, ali shvatljivo

Jedna je unutarnjopolitička, jer se tvrdoglavim preuzimanjem obaveza na Vijeću Europske unije, iako se one teško mogu ispuniti zbog protivljenja predsjednika Republike i oporbe, domaća politička scena pokušava podijeliti po liniji proukrajinskih i proruskih snaga. Što jest besramno – jer nema nikog u Hrvatskoj tko nije osudio rusku agresiju, ali nije potpuno neshvatljivo. Jer, koju drugu razdjelnicu bi mogao forsirati HDZ? Onu oko korupcije?

Druga vrijednost tvrdoglavog soliranja hrvatske Vlade je, jasno, vanjskopolitička. Ona, doduše, uglavnom nije opća, ali bi mogla biti pojedinačna. Ukratko, najmarljiviji sljedbenici osnovne linije transatlantske politike mogli bi svoj sadašnji trud u budućnosti “unovčiti” lijepom funkcijicom u ovim ili onim međunarodnim organizacijama.

Tko tu brani demokraciju?

Problem s obje ove vrijednosti koje hrvatska Vlada uzima u obzir gurajući se u prve redove obrane demokracije od oružane agresije autoritarnog sustava je vrlo jednostavan. Ono što rade Plenković i njegovi saučesnici iz Banskih dvora je, doslovno, agresija skoro pa autoritarnog sustava na demokratske vrijednosti ove zemlje. Točnije, na Ustav Republike Hrvatske.

Zato ova priča, zapravo, nema nikakve veze s time misli li itko da Hrvatska treba biti među 12 zemalja Europske unije koje su voljne obučavati ukrajinske vojnike na vlastitom teritoriju. Ima, međutim, svakakve veze s onim što o tome misli Zoran Milanović.

Svaki gram vlasti

Predsjednik Republike je, naime, po Ustavu RH ne samo sukreator vanjske politike, nego i čovjek bez kojeg se odluka poput ove ne može ili može vrlo teško (uz dvotrećinsku većinu u Saboru) donijeti. Normalan, ustavni slijed događaja oko obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj podrazumijevao bi stoga prethodni sastanak ili niz sastanaka Vlade i Ureda predsjednika, vjerojatno i Plenkovića i Milanovića osobno.

Ništa od toga se nije dogodilo. Plenkovićeva Vlada, u stilu kakav njeguje već šest godina, ponašala se i ovdje kao da je u njihovim rukama apsolutno svaki gram vlasti, a da je sve što ih ograničava – smetnja. Kao i kad je Stožer pod najstrožom kontrolom HDZ-a i u potpunoj tajnosti donosio odluke o ograničavanju ljudskih prava u pandemiji, kao kad se gazi po institucijama koje su bile neovisne ili kao kad se s indignacijom i zamorom odnosi prema Saboru kao prema nevažnoj i krajnje fakultativnoj gnjavaži.

Obrana demokracije gaženjem Ustava

Oni su donijeli odluku i preuzimaju obaveze u EU – pa da vidimo tko će se usuditi to blokirati. Da je Plenkoviću i njegovima doista prije svega stalo do obuke ukrajinskih vojnika, a ne do politikantskog lova u mutnom, jasno je da se ova priča ne bi tako razvijala. Barem bi se pokušao postići neki prethodni dogovor, prvo s predsjednikom Republike, pa ako ne ide, s oporbom u Saboru.

Ovako, plavo-žuta boja napaćene Ukrajine služi tek kao plašt pod kojim bi se trebali sakriti svi teški promašaji i afere aktualne državne administracije. Kao tvrdoglavi borbeni poklič za mobilizaciju vlastitih birača i opaka kletva na račun političkih protivnika. A Ustav? On je tek sasvim prihvatljiva kolateralna žrtva. U, da apsurd bude potpun, borbi za obranu demokracije.

 ** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**