PRIJE 105. GODINA ROĐEN JE VELIKI HRVATSKI SIN, SLUGA BOŽJI, SVEĆENIK, NADBISKUP I KARDINAL dr. FRANJO KUHARIĆ

Dr. Franjo Kuharić zaređen je za svećenika 15. srpnja 1945. godine od tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca koji je tom prigodom izgovorio onu dobro poznatu rečenicu: "Šaljem vas u krvavu kupelj". I to jest, nažalost, bila krvava kupelj, kako za hrvatski narod, tako i za njegovo svećenstvo. Komunistička vlast nije imala nikakvih obzira ni skrupula prema katolicima koje je kolektivno smatrala "klasnim neprijateljima", pri čemu su, razumljivo, svećenici - uključujući i biskupe pa i samog nadbiskupa - bili izloženi nesmiljenoj kampanji i progonima, od ubojstava, premlaćivanja i zlostavljanja do osuda na dugogodišnje robije. Tako je nakon vrlo teškog i sumornog razdoblja vladavine nacizma i fašizma, za Hrvate i njihovu Crkvu nastupilo jednako teško vrijeme terora i bezakonja u kojem je gotovo svaki komunist ili partizan uzimao pravdu u svoje ruke i po slobodnoj procjeni i volji kažnjavao "neprijatelje" i "saradnike ustaškog režima". Naime, katoličko svećenstvo je odreda bilo proglašeno ili "ustašama" ili njihovim "saradnicima i jatacima", što je u to vrijeme imalo snagu najzloćudnije optužbe koja se mogla izreći. "Pastirsko pismo" kojeg su 20. rujna 1945. godine obnarodovali biskupi tadašnje Jugoslavije bio je vapaj katoličkih velikodostojnika s ciljem zaštite naroda i svećenstva od režima koji se predstavljao "narodnim", a provodio je ništa manji teror nego okupacijske vlasti i prvi njegov potpisnik u nizu drugih, bio je nadbiskup zagrebački i predsjednik biskupskih konferencija, Alojzije Stepinac. Uslijedio je novi val terora, kao odgovor na molbe obespravljenih i ugnjetenih. U takvom ozračju mržnje, isključivosti i nasilja čija su glavna meta bili katolici, katolički svećenici su podnosili najveći teret, a među njima se svojom ustrajnošću, živom vjerom, predanom pastirskom službom i uzoritom pobožnošću isticao upravo velečasni Franjo Kuharić  

 Kardinal Kuharić rođen je 15. travnja 1919. godine u selu Gornji Pribić (filijala župe Pribić) kod Jastrebarskog, kao trinaesto i najmlađe dijete oca Ivana i majke Ane rođene Blažić. Kao pitomac Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa, maturirao je 10. lipnja 1939. godine, u samo predvečerje novoga svjetskog ratnog sukoba. Potom je upisao studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1945. i već u srpnju iste godine zaređen za svećenika. Uvijek je s ponosom isticao upravo to što je zaređen od nadbiskupa (kasnije kardinala i danas blaženika), prečasnog Alojzija Stepinca, što je smatrao dragocjenim i držao kako ga to čini još snažnijim, ali i posebno odgovornim kao čovjeka i svećenika.

Čovjek vjere, nade, mira i ljubavi: uvijek s narodom i uz narod,

s posebnim osjećajem za djecu i mlade  

(Adresa slike)

 Kao svećenik najprije je službovao u Hrvatskom zagorju, u župi Radoboj, a potom ga je nadbiskup Stepinac dekretom imenovao upraviteljem župe Rakov Potom i Pavučnjak. Tamo dolazi na službu upravo u vrijeme najžešćih progona katoličkog svećenstva (rujna 1946. godine), gdje je primoran ne rijetko spavati u privatnim kućama kako bi sačuvao živu glavu i izbjegao napade, sve dok se za stalno nije naselio kod obitelji Razum, gdje ostaje sve do 1955. godine.

 1957. godine, iz župe sv. Martina pod Okićem, premješten je u Samobor, najprije na dužnost supsidijara i upravitelja župe Rude, potom je imenovan župnikom i tu ostaje sve do imenovanja za pomoćnog biskupa zagrebačkog (3. svibnja 1964. godine), kad ga je posvetio nadbiskup zagrebački, Franjo Šeper, s pomoćnim biskupom zagrebačkim, Josipom Lachom i porečko-pulskim biskupom, Dragutinom Nežićem.

 Poslije odlaska kardinala Šepera u Rim (20. kolovoza 1969. godine), dr. Kuharić je imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a 16. lipnja 1970. godine, bulom pape Pavla IV. i zagrebačkim nadbiskupom. O jeseni iste (1970.) godine predsjednik je Biskupske konferencije Jugoslavije, što je bilo veliko priznanje braće biskupa i još jedna potvrda njegove vrijednosti i potpune predanosti pozivu i Crkvi. Papa Ivan Pavao Drugi, imenovao ga je kardinalom na konzistoriju 2. veljače 1983. godine.

 Vjerni Kristov sljedbenik i sluga Božji, Franjo Kuharić, bio je izuzetno skroman, ponizan i jednostavan čovjek, blage naravi, miran i tih, ali itekako oštar i nepopustljiv kad se radilo o obrani temelja vjere i dostojanstva čovjeka - svakog čovjeka neovisno o njegovu podrijetlu, rasi, vjeri ili uvjerenju. Ostaju zauvijek zapisane i upamćene riječi što ih je izgovorio u prvim mjesecima hrvatskog obrambenog rata, 10. kolovoza 1991. godine na ruševinama crkve Sv. Lovre u Petrinji: 

"Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci, jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja! Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro i vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira, a ne rata!"

 Kad jedan prvak Crkve čiji je puk izvrgnut istrebljenju, na razvalinama bogomolje koju su srušile mržnja i jarost upravo onih koji su nijekali Hrvatima i katolicima pravo na postojanje, ubijali ih i progonili, palili, razarali i pljačkali njihova sela i gradove, silovali i zatvarali u logore i trudili se izbrisati svaki trag onih drugih i drugačijih šalje svome narodu ovakvu poruku, onda se tu nema više što dodati. Poruka kardinala Kuharića bila je upravo izraz Božje ljubavi i Kristova oprosta - i molba svome narodu i vjerničkom puku da ne posrne i ne prihvati mržnju kao odgovor na zlo s kojim je suočen.

Jedan od brojnih susreta kardinala Kuharića i Svetog Oca -

drugi pastoralni posjet Ivana Pavla Drugog Hrvatskoj, 1998. godine 

(Adresa slike)

 Proglašenje Alojzija Stepinca blaženikom, 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici, bio je svakako poseban događaj u životu kardinala Kuharića. Euharistijsko slavlje u svetištu Majke Božje Bistričke, pred oko pola milijuna vjernika, predvodio je papa Ivan Pavao Drugi. Svetoga Oca dočekao je dva puta u Hrvatskoj - prvi put kao službeni predstavnik Crkve u Hrvatskoj u vrijeme rata 1994. i te 1998. godine kad se ostvarilo ono na čemu je i sam vrijedno radio dugi niz godina, kao zagrebački nadbiskup u miru.

 Kardinal i prvak Crkve u Hrvata, dr. Franjo Kuharić, preminuo je blago u Gospodinu 11. ožujka 2002. godine u Zagrebu. Na posljednjem oproštaju od prvaka Crkve i velikoga sina hrvatskoga naroda okupilo se oko 700 biskupa i svećenika, uz cijeli državni vrh i mnoštvo vjernika. Pokopan je u kripti Zagrebačke katedrale gdje počivaju Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Eugen Kvaternik, kardinal Franjo Šeper i brojni drugi znameniti hrvatski sinovi.     

 O njegovu svećeničkom djelovanju, najbolje govore riječi pape Ivana Pavla Drugog, što ih je napisao u brzojavu sućuti povodom smrti kardinala i nadbiskupa dr. Franje Kuharića 11. ožujka 2002. godine:

 "On se, kako tijekom komunističkog režima tako i nedavnog razdoblja nacionalne povijesti označenog stradanjima, svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, ujedinjujući blagu ljubav sa čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado

Kao čovjek koji je bio potpuno posvećen evanđeoskoj zadaći (…) neumorno ulijevajući pouzdanje i hrabrost vjernicima u tijeku teških kušnji kojima je bila izložena hrvatska zemlja".

 I danas je upamćena propovijed što ju je kardinal Kuharić izrekao za Stepinčevo 1981. godine (u vrijeme dok je komunistički režim još uvijek vladao svojom čvrstom rukom), kad je među ostalim poručio okupljenom puku i cjelokupnoj javnosti:

 "Mi se nikome za volju ne odričemo svoje Crkve, i to onakve kakva ona jest u svom najdubljem misteriju i zajedništvu. To je Crkva kroz vjekove identična, koju danas predvodi Ivan Pavao II., a u onim teškim poratnim godinama, uz tolike biskupe i svećenike, kao i vjernike, za tu je Crkvu kroz zatvore i poniženja svjedočilo šest kardinala: Josip Slipyj iz Lavova, Stefan Wyszynski iz Warszawe, Josip Beran i Stjepan Trochta iz Praga, Jozsef Mindszenty iz Esztergoma, Alojzije Stepinac iz Zagreba. Nipošto se ne smatramo zaostalima ako ta svjedočanstva poštujemo i ako tu Crkvu ljubimo. Ne glumimo nikakvu glumu, nego vršimo svoju dužnost i ostajemo vjerni Bogu, Crkvi Božjoj i svojoj savjesti."

Hrvatska se uz suze, ali s ponosom i dostojanstveno oprostila sa svojim svećenikom,

nadbiskupom, kardinalom i duhovnim autoritetom dr. Franjom Kuharićem

 (Adresa slike)

 Blagopokojni kardinal Kuharić ostaje nam kao trajni znamen i putokaz na putu borbe za kršćanske ideale, ali i nadahnuće za ljubav prema povijesnoj istini i vlastitom narodu na koji je (kako je sam rekao jednom prigodom) "bačeno toliko blata kao na malo koji narod u svijetu"…

 U 57 godina svećeničkog poziva i gotovo 32 godine službe na mjestu zagrebačkog nadbiskupa, u desetljećima teških iskušenja i nepogoda koje su pratile Crkvu u Hrvata i hrvatski narod, kardinal Kuharić bio je istinski duhovni oslonac vjerničkom puku i svome narodu, ali njegov ugled se širio i daleko izvan hrvatskih granica, zahvaljujući tomu što se uvijek, bez ostatka držao izvornog Kristovog nauka, Evanđelja s kojim je živio iz dana u dan i hrabro ga propovijedao i zastupao u svakoj prigodi. Postupak za njegovo proglašenje svetim, pokrenut je 2012. godine na 10. obljetnicu smrti.

 Na kraju, sjetimo se i toga što je kardinal Kuharić govorio o ljubavi prema svome narodu i Domovini u vrijeme rata koji je Hrvatska vodila za svoju slobodu:

"Ja volim svoj narod, ja ga ne mogu ne voljeti kao što ne mogu ne voljeti svoju obitelj. Jer sam jednostavno član i baštinik njegove povijesti, kulture, jezika, patnji i nada. Ja volim svoj narod. Želim mu dobro, slobodu, mir, želim mu svaki moralni i materijalni napredak. Ali ne isključujem te želje i drugom narodu. Zato sam znao reći, ono što kao Hrvat želim hrvatskom narodu, želim i onom narodu koji nas napada, da živi u miru, slobodi, sigurnosti, svaki svoj na svome. To je rodoljublje koje isključuje svaku mržnju, svaki egoizam u odnosu prema drugima."

 Video: Sjećanje na kardinala Franju Kuharića - zagrebačkog nadbiskupa;

 

 

 Zlatko Pinter/PDN