3. srpnja 1991. godine, iz smjera Beograda prema granici s Hrvatskom, zaputila se kolona od preko 60 tenkova i 40 borbenih oklopnih transportera tadašnje "JNA", duga oko 80 kilometara, s nekoliko stotina pripadnika vojske, rezervista, četnika i srpskih dragovoljaca. Istoga dana, ove su snage preko mosta na Batini prešle u Baranju, gdje su spremno dočekane od domaćih četnika koji su se već punu godinu prije spremali za rat i protjerivanje svega što nije srpsko s područja Baranje i Slavonije.

 Prije ove invazije, od ljeta 1990. godine (a pogotovu nakon što su u okolici Knina srušeni prvi balvani preko cesta i pruga), dio ekstremnih Srba u Hrvatskoj, predvođen tadašnjim SDS-om (tzv. Srpskom demokratskom strankom) i svojim vođama: Jovanom Raškovićem, Milanom Martićem, Milanom Babićem, Veljkom Džakulom, Goranom Hadžićem i ostalima, intenzivno se i planski naoružava preko SDB-a ("Služba državne bezbednosti") i KOS-a ("Kontraobavještajne službe") tadašnje "JNA" oružjem iz vojnih i policijskih skladišta, s namjerom izazivanja rata i osvajanja područja buduće "Velike Srbije" - sa zapadnim granicama Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag.

 Ove činjenice nužno je ponavljati uvijek kad se govori o ne tako davnoj prošlosti i svemu što se događalo 90-ih godina prošlog stoljeća, utoliko prije što država agresor, pa i današnji oficijelni politički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj, nastoje iskriviti istinu i krivotvoriti prošlost, prikazujući Srbe kao žrtve i optužujući hrvatski narod za rat, zločine, pa čak i etničko čišćenje. Svi raspoloživi dokazi i fakti, uključujući i kronologiju onoga što se zbivalo u kriznim područjima Republike Hrvatske u to vrijeme, jasno govore o tomu što se, kako i zašto dogodilo i tko je bio pokretač kotača mržnje, zla i zločina.

 Mi smo tu istinu dužni svjedočiti i ponavljati - zbog nevinih žrtava kojima je plaćena naša sloboda, ali i zbog naraštaja koji dolaze iza nas. Ne smijemo dopustiti da laži i krivotvorine prevladaju i da nam povijest pišu sljedbenici onih koji su je krojili od 1945. do 1990. godine, znamo kako i s kojim ciljevima, jer učinke te zloćudne, pogubne, beskrupulozne i monstruozne srpsko-komunističke propagande itekako osjećamo na vlastitoj koži i danas.

Invazija jugo-soldateske i četnika na Baranju 3. srpnja 1991. godine

(Izvor slike)

Od prvih srpskih mitinga (veljača 1989.), naoružavanja, balvana, barikada, oružanih provokacija i zločina, do agresije

 Dakle, srpska "balvan revolucija" (koja je započela 17. kolovoza 1990. godine), bila je samo pripremna faza u planovima domaćih srpskih terorista i njihovih nalogodavaca u Beogradu. Ona je uslijedila nakon serije mitinga (u Hrvatskoj se oni počinju održavati 28. veljače 1989. godine) na kojima su se Srbi homogenizirali, širili mržnju, huškali na rat, prijetili većinskom (hrvatskom) narodu i otvoreno svojatali hrvatski državni teritorij, da bi nešto kasnije započeli i s otvorenim oružanim provokacijama već tijekom zime i ranog proljeća te 1991. godine - najprije u Pakracu (1 - 3 ožujka), pa potom na Plitvicama (31. ožujka) i konačno u Borovu Selu, gdje su 2. svibnja počinili krvavi masakr nad 12 hrvatskih redarstvenika koje su uvukli u pripremljenu zasjedu.

 Tiha okupacija Hrvatske, koja je tijekom zime i proljeća 1991. godine vršena od strane "JNA" pod izlikom "stvaranja tampon zona" i "sprečavanja međunacionalnih sukoba", poslužila je tomu da se snage tadašnje "jugoslavenske" vojske i četnici rasporede na ključna mjesta i uvežu s domaćim teroristima, kako bi se lakše ostvario osvajački ratni plan. I na tomu se sve intenzivnije radilo - pogotovu nakon što je propala i posljednja mogućnost uvođenja izvanrednog stanja na sjednici "Vrhovne komande OS SFRJ", održanoj od 12. do 15. ožujka 1991. godine u Beogradu.

 Hrvatska je, nažalost, u vrijeme kad se događa invazija iz Srbije, već više od godinu dana potpuno razoružana (oružje njezine Teritorijalne obrane protupravno je oduzeto već u proljeće 1990. godine), tako da se nalazi u nezavidnoj situaciji. Izložena je stalnim provokacijama svojih ekstremnih sugrađana - Srba - koji po svaku cijenu žele izazvati oružane sukobe i proliti krv kako bi započeli rat i omogućili Srbiji i vojsci preuzimanje vlasti u cijeloj tadašnjoj SFRJ.

 Podsjetimo samo, do tada (3. srpnja 1991. godine), srpski su teroristi već ubili 16 hrvatskih mladića - policajaca, a ranili preko 30, uz desetak ranjenih civila:

• 31. ožujka na Plitvicama, ubili su redarstvenika Josipa Jovića (starog 22 godine)
• U Borovu Selu, 2. svibnja, ubili su iz zasjede 12 hrvatskih redarstvenika (među kojima je najstariji bio zapovjednik koji je imao 36 godina) a 23 ranili. Istoga dana, na brdu Štikovača kod Polače, ubili su pripadnika Specijalne policije, Franka Lisicu, mladića od 23 godine.
• U nedjelju, 9. lipnja iste (1991.) godine, na ulazu u selo Omanovac (sjeverno od Pakraca), srpski su teroristi ničim izazvani pucali iz šume u leđa 30-godišnjem hrvatskom policajcu Vladi Laučanu, koji je na cesti kontrolirao promet i pritom ga ubili.
• Ujutro, 26. lipnja, srpski su teroristi (pod vodstvom ratnog zločinca Dragana Vasiljkovića, tzv. kapetana Dragana) napali policijsku postaju u Glini i tom su prigodom ubili 20-godišnjeg pričuvnog hrvatskog policajca, Tomislava Roma i ranili domaćeg policajca iz Gline, Ivana Šanteka i još četvoricu njegovih kolega, te neutvrđeni broj civila. Zarobili su 16 hrvatskih policajaca i odveli ih u zatvor u Knin, gdje su zlostavljani i mučeni, sve do razmjene, 14 kolovoza 1991. 

Budući da unatoč žrtvama što ih Hrvatska podnosi - uz stalne grube provokacije i bezočni medijski rat koji se vodi protiv hrvatskog naroda - srpski teroristi nisu uspjeli u svojoj nakani izazivanja intervencije hrvatske policije širih razmjera koja bi im dala povoda za masovne oružane akcije i intervenciju "JNA", u Beogradu se odlučuju na otvorenu invaziju čiji su prvi cilj Baranja i istočna Slavonija.

Baranja je poslije okupacije postala koncentracijski logor na otvorenom

 Bez oružja i ikakvih sredstava za obranu, branitelji Baranje ipak čine što mogu kako bi zaustavili agresora, ali ova je regija konačno i potpuno okupirana padom Bilja (3. rujna). Nadmoć neprijatelja je bila takva da se tu objektivno nije dalo učiniti više.

 Hrvati, Mađari i svi drugi koji nisu bili Srbi a na nesreću su ostali u svojim kućama ili nisu stigli iz njih otići, došli su pod udar okupacijskog režima koji se nad njima iživljavao i tlačio ih na razne načine. Oko rukava su morali nositi bijele trake (kako bi se znalo da ne pripadaju povlaštenom - srpskom - narodu, kuće su također morali obilježiti, a srpske paravlasti su ih tjerale i na prisilni rad - u polju, u šumi itd. Uz to, ne rijetko su odvođeni na tobožnja "saslušanja" gdje su u podrumima i kućama tučeni i maltretirani na razne načine, a najgore su prolazile žene i djevojčice, od kojih su mnoge silovane i to višekratno, ponekad tjednima i mjesecima, kako bi "rodile četnike" (kako su im govorili njihovi mučitelji). I ovdje su teror nad civilima i silovanja korišteni kao sredstvo etničkog čišćenja, što se događalo i u svim drugim dijelovima okupirane Hrvatske.

 Od okupacije Baranje, do završetka mirne reintegracije (siječnja 1998. godine), u ovoj je regiji ubijeno više od 200 civila. Za te zločine do danas nije odgovarao nitko.

 Bilo je više pokušaja oslobađanja Baranje 1991. godine (kad je Samostalna uskočka satnija pokušala i minirati most kod Batine), te 1992. (kad je Hrvatska vojska već jednim dijelom ušla u okupirano područje, ali iz raznih razloga, ta je operacija odgađana.

Zločini u Karancu - nad članovima obitelji Čičak i još osam Hrvata

 Zločin što su ga srpski teroristi nakon okupacije Baranje počinili u mjestu Karanac (kod Kneževih Vinograda) bez ikakvoga povoda i razloga, nad Vinkom Čičkom (50) i trojicom njegovih sinova: Matom (23), Antom (25) i Ivanom (27) pokazuje svu bešćutnost i zločinačku narav onih koji su pokušali na hrvatskoj zemlji stvarati svoju "Veliku Srbiju" ne prezajući niti od najokrutnijih nedjela.

 Četverostruka egzekucija nad nedužnim ljudima - Vinkom i njegova tri sina - izvršena je 17. listopada 1991. godine. Zločinu je prethodilo njihovo uhićenje u obiteljskoj kući i odvođenje u "milicijsku stanicu" u Belom Manastiru, gdje su žrtve tučene bez ikakvog razloga, da bi ih se potom odvelo na ranije pripremljeno stratište - obližnju napuštenu farmu 'Sudaraš' i tamo su bez svjedoka pogubilo.

 Nakon što se muški članovi obitelji Čičak nisu vratili iz "stanice milicije", sutradan (18. listopada), supruga najstarijeg Vinkovog sina, Ivana - Jadranka, odlazi tamo i pita što je s njima, ali dobiva odgovor kako tamo nisu ni bili! Njezine tvrdnje da su ih dan prije svu četvoricu odvela dva "krajinska" policajca i dva vojnika, od onih kojima se obratila u "stanici milicije" u Belom Manastiru, dočekane su s podsmijehom. No, preživjeli članovi obitelji Čičak nisu odustajali, nego su uporno odlazili kod predstavnika okupacijskih paravlasti i postavljali iznova ista pitanja, tražeći istinu o svojim najmilijima. Konačno, 27. studenog 1991. godine (40 dana nakon zločina), tijela oca Vinka i trojice njegovih sinova vraćeni su obitelji pod uvjetom da ih se u što kraćem roku pokopa - tako je naređeno baki Anđi i dvjema njezinim snahama.

 Već sutradan, poslije pokopa muških članova i hranitelja, ostatak obitelji je morao napustiti svoju kuću i uputiti se u izbjeglištvo, u susjednu Mađarsku. Poslije devetomjesečnog izbjeglištva u Siklósu, Vinkova udovica Anđa sa snahama i unucima, vraća se u Hrvatsku. U Osijeku ih prima u mali, jednosobni stančić, tročlana obitelj, a kasnije preseljavaju u jednu garsonijeru u kojoj dočekuju i povratak u Baranju.

 Mada su hrvatske vlasti od 1992. godine znale imena onih koji su sudjelovali u zločinu nad obitelji Čičak - jer su ih preživjeli članovi obitelji o tomu obavijestili, Republika Hrvatska ništa nije poduzela, sve do 2000. godine i privatne tužbe snahe Jadranke Čičak, koja je na kraju bila primorana na ovaj korak. Do listopada 2007. godine, ona je samo jednom pozvana na svjedočenje, dok zločinci i dalje bezbrižno i slobodno žive s druge strane Dunava, u Srbiji.

 U Karancu je osim spomenutih iz obitelji Čičak, ubijeno još 8 Hrvata, među kojima i Marica Antić, na pragu svoje kuće. I što je najmonstruoznije u svemu, ti su zločini unaprijed bili planirani zbog oslobađanja njihovih kuća za Srbe koje su okupacijske vlasti planirale naseliti u ovo mjesto. Dakle, klasična metoda etničkog čišćenja, gdje se jednu populaciju fizički uklanja kako bi se naselilo drugu!?

Jalovi proces u Republici Hrvatskoj i farsa od suđenja u Srbiji - nema pravde za žrtve

 Za one koji imaju volje i živaca to sve čitati, u nastavku donosim presjek onoga što se događalo vezano za procese suđenja osumnjičenima za ratne zločine u Baranji od 2002. godine do danas.

 Evo citata iz jednog izvora:

 "Županijski sud u Osijeku Optužnica KT-136/94, od 3. travnja 2001. godine, izmijenjena 14. ožujka 2002. godine Ukidbeno rješenje Vrhovnog suda RH: I Kž-589/02, od 7. svibnja 2003. godine Kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120., st.1., OKZ RH Optuženi: Nikola Alaica, Mile Bekić, Drago Karagaća, Petar Mamula, Milan Prusac, Sreto Jovandić.

(…) 8. svibnja 2006. godine – objava presude Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku  je proglasilo presudu, kojom je nepravomoćno odbacilo optužbu protiv optuženoga Nikole Alaice, optuženoga Mile Bekića, optuženoga  Drage Karagaće, optuženoga Milana Prusca i optuženoga Srete Jovandića  zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, te kojom je osudilo optuženoga Petra Mamulu, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 10 mjeseci."

(Vidi: https://documenta.hr/wp-content/uploads/2020/10/BARANJA_izvjestaji_s_drugog_postupka.pdf)

 Ovdje su, dakle, osumnjičeni oslobođeni, iako je obitelj Čičak godinama prije ovog sudskog procesa hrvatskim tijelima vlasti dostavila sve podatke vezano za moguće počinitelje zločina.

 Kako to protumačiti?

 Od 12 imenom i prezimenom prijavljenih pripadnika srpske "teritorijalne obrane" i "milicije", u Hrvatskoj nije osuđen ni jedan.

 U lipnju 2012. godine, pred vijećem Višeg suda u Beogradu odigrala se farsa od suđenja četvorici bivših pripadnika srpskih paravojnih postrojbi koji su za zločine u Karancu osuđeni na ukupno 36,5 godina zatvora.  

 Prvooptuženi Zoran Vukšić, jedini je koji je osuđen na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora, drugooptuženi Slobodan Strigić dobio je 10 godina zatvora, trećeoptuženi Branko Hrnjak 5 godina, a četvrti optuženi, Velimir Bertić samo godinu i pol. Osuđeni su za ubojstvo najmanje šest civila (Adam Barić, Vinko Čičak i njegovi sinovi Ivan, Ante i Mate i Ivo Malek), kao i za protuzakonita zatvaranja, povredu tjelesnog integriteta, zastrašivanje, teror, mučenja i neljudske postupke prema brojnim drugim civilima. U obrazloženju presude, navedeno je kako su optuženi krivi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, kršenje međunarodnog i Ženevske konvencije. Optuženiku Velimiru Bertiću je uzeto kao olakotna okolnost to što je u vrijeme počinjenja zločina imao samo 22 godine, pa je dobio manje od minimalne kazne koja je predviđena zakonom!?

 Do ovog suđenja je došlo nakon što je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske 2008. godine ustupilo je srbijanskom državnom odvjetništvu za ratne zločine taj kazneni predmet Županijskog suda u Osijeku, na temelju sporazuma o suradnji. Tijekom sudskog postupka koji je započeo 1. studenog 2010. godine, saslušano je 67 svjedoka.

 U svibnju 2022. godine, list Glas Slavonije piše kako se nastavljaju istražne radnje vezano za počinjene zločine u Karancu. Prema izvješću Policijske uprave osječko-baranjske, dovršeno je kriminalističko istraživanje u suradnji sa Županijskim državnim odvjetništvom u Osijeku i Sigurnosno-obavještajnom agencijom u sklopu kojeg je utvrđeno da je 12 pripadnika tzv. Teritorijalne obrane Karanac i tzv. Sekretarijata unutrašnjih poslova Beli Manastir od kolovoza do kraja prosinca 1991. godine fizički zlostavljalo civile i privodilo teror nesrpskim stanovništvom u Karancu.

 Među ostalim, utvrđeno je kako su 24. studenoga 1991. godine organizirali fizičko zlostavljanje, zastrašivanje i progon više mještana Karanca, kako bi u njihove domove uselili osobe srpske nacionalnosti, uglavnom s područja zapadne Slavonije. Protiv ovih počinitelja je podnesena kaznena prijava Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, za djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, a protiv jednog od njih podnesena je i kaznena prijava zbog zapovjedne odgovornosti sukladno članku 28. stavak 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Njega se sumnjiči da kao stvarni zapovjednik nije spriječio počinitelje u činjenju kaznenih djela niti je sankcionirao njihova zlostavljanja nesrpskog stanovništva Karanca. Od 12 prijavljenih, samo dvojica se (zbog prethodno pokrenutih kaznenih postupaka) nalaze u zatvoru u Osijeku, a za ostalima su raspisane nalozi za potragu, budući da se ne nalaze na području Hrvatske. Kaznenim djelima za koja se terete osumnjičeni, oštećeno je 46 mještana Karanca.

 Dok država agresor - Srbija - koja je odgovorna za rat i njegove posljedice podiže optužnice, raspisuje tjeralice za našim braniteljima i optužuje pilote HRZ-a na temelju vlastitog nakaradnog zakona o univerzalnoj jurisdikciji, Hrvatska ne nalazi načina ishoditi izručenje ratnih zločinaca, čak ni u slučajevima kad je nepobitno dokazano da su počinili nedjela za koja su osumnjičeni. Milorad Pupovac, SDSS, SNV i srpske 'Novosti', u isto vrijeme vode protiv ove zemlje prljavu propagandu i izdaju svoje biltene u kojima stvaraju lažnu sliku o hrvatskoj krivnji za rat i sve što se dogodilo u razdoblju 1991 - 1995., a hrvatska vlast šuti i ne čini ništa kako bi se konačno dokazala istina koju svi jako dobro znamo.

 Pravda nije zadovoljen ni danas, 30 i više godina nakon najtežih zlodjela što su ih srpski krvnici smišljeno i planski, organizirano - uz pomoć subraće iz Srbije i BiH u cilju etničkog čišćenja i stvaranja "Velike Srbije" počinili nad Hrvatima, Mađarima i drugim građanima Republike Hrvatske.

 Za hrvatske žrtve rata i srpskih zločina i njihove preživjele potomke i srodnike nema pravde i pitanje je hoće li je ikad biti. 

Video: "3. srpnja 1991. - Srpske snage krenule na Baranju"

https://www.youtube.com/watch?v=5WemaRSAGqE&ab_channel=propatria

Zlatko Pinter/PDN