Kolonu izmučenih Lovaščana predvodili su dvojica stražara, sumještani Milan Rendulić i Ilija Kresojević, velik broj pripadnika paravojne jedinice ‘Dušan Silni’ i vod rezervista jugoslavenske vojske.

Na putu do minskoga polja koje su postavili pripadnici JNA ubijen je Boško Bođanac koji nije mogao hodati zbog povreda zadobivenih mučenjem i uboda nožem.

Kad je kolona dovedena do minskoga polja postavljenoga na polju djeteline, na izlazu iz sela prema Tovarniku, stražari su svojim uznicima naredili da uđu u polje, uhvate se za ruke i nogama ‘kose’ djetelinu dok su oni,  s cijelom vojnom pratnjom, stajali na odgovarajućoj udaljenosti prijeteći im oružjem.

Mine su bile postavljene serijski, u nekoliko redova. Prvu minu aktivirao je Ivan Kraljević i smrtno stradao. Njega je na minu gurnuo jedan od četnika, koji je i sam tom prilikom ranjen. Kada bi se aktivirala jedna mina, aktivirao bi se istovremeno cijeli red. U minskome je polju bilo i nagaznih mina. Postavljali su ga stručnjaci iz redova jugoslavenske vojske.

Kako za postavljanje minskoga polja nije bilo nikakva vojnoga opravdanja, može se zaključiti da je bilo postavljeno s ciljem ubijanja i ranjavanja Hrvata.

‘Košnja’ djeteline nogama dovodila je do aktiviranja mina i niza eksplozija, dok su u isto vrijeme četnici i pripadnici jugoslavenske vojske pucali u leđa preživjelima.

U takvim je okolnostima bilo vrlo teško utvrditi koliko je ljudi poginulo od ranjavanja minama, a koliko u pucnjavi. Dok se to odvijalo, cestom je naišao potpukovnik jugoslavenske vojske, kojega su zvali Rašo. On je zaustavio krvavu egzekuciju na koju je naišao. U tom je okrutnom zločinu ubijena 21 osoba iz Lovasa, a 14 osoba je ranjeno.

Nakon ranjavanja na minskome polju preživjeli Lovaščani odvezeni su kamionom pokojnoga Josipa Jovanovića, koji je vozio srpski dobrovoljac iz Lovasa – Milan Vorkapić Trnda, pod oružanom pratnjom dvojice četnika, u Dom zdravlja u Šidu.

Četnici iz pratnje oduzeli su im u čekaonici ambulante osobne dokumente. Naredili su im potom da operu pod po kojem se slijevala krv iz njihovih rana. Liječnici koji su im previli rane usput su ih, s ostalim medicinskim osobljem, vrijeđali.

Josip Turkalj tu je i umro od posljedica ranjavanja. U Lovas su odvezeni istim kamionom, zakriljeni ceradom, s mrtvim Turkaljem.

U Lovasu su bili smješteni na podu mjesne ambulante, dok je tijelo pokojnoga Josipa Turkalja ostalo u kamionu. Pomoć je ranjenima pružao dr. Kačar, a sutradan ujutro su Ivana Mujića, Stanislava Franjkovića, Zlatka Tomu i Stjepana Peulića odvezli u Šid, gdje je Ivan Mujić dobio infuziju, a zatim su sva četvorica odvezeni u bolnicu u Srijemskoj Mitrovici.

Ali  ‘danak u krvi’ toga kobnog 18. listopada 1991. još uvijek nije završio: istoga su dana ubijene još 23 osobe – 19 iz Lovasa, jedna osoba iz Opatovca i jedna iz Sotina te dvije iz Tovarnika.

Podsjećanje na jedan od najokrutnijih zločina u Domovinskom ratu

- knjiga koja progovara istinu i čuva uspomenu na nedužne žrtve 

(Adresa slike)

 Citat je ovo iz knjige Željka Cirbe, Krvava istina, koji opisuje detalje sadističkog masakra nad žiteljima Lovasa, 18. listopada 1991. godine. Okrutni masovni zločin počinili su četnici i jugovojska, a u mnogim slučajevima mučitelji, pomagači ili egzekutori bili su susjedi i poznanici žrtava. I to, nažalost, nisu svi zločini što ih je počinio srpski agresor u ovom selu, jer ubijanje Lovašana na kućnim pragovima, ulicama, u dvorištima i u atarima oko sela (pa čak i u kapelici na groblju) trajalo je te jeseni punih osam dana (od 10. do 18. listopada), a nastavljeno pred sam Božić kad su se oni najgori među zločincima (četnici i dobrovoljci) vratili u selo. Među žrtvama su bili i pojedini Hrvati iz Sotina i Opatovca koji su nakon okupacije svojih sela spas potražili u Lovasu.

 Četnici i pripadnici "JNA", nakon pokolja su na mjesnom groblju bagerom iskopali rov duljine oko 25 metara i širok 1 metar u koji su pobacana tijela većine žrtava. Preživjeli su primorani ukopavati mrtve članove obitelji, rođake, prijatelje i suseljane u ovu zajedničku masovnu grobnicu. Mnoga mrtva tijela ležala su u kućama, dvorištima, na ulicama ili u minskom polju nekoliko dana, jer agresor nije dopuštao da im se itko od žitelja sela približi, a kamo li da ih se dostojno pokopa.

 Barbarski masovni zločin čija je kulminacija uslijedila nakon što su nesretni bespomoćni civili u skupinama natjerani u minsko polje - kroz koje su morali hodati pred puščanim cijevima uperenim u leđa - spada u najokrutnija nedjela što ih je srpski agresor počinio u ratu protiv Hrvatske i njezina naroda 90-ih godina XX. stoljeća i svjedoči o patološkoj naravi i otrovnoj mržnji zločinaca čiji je cilj bio istrebljenje svega što nije srpsko.

 Poslije završenog procesa mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, 21. ožujka 1998. godine, iz tri masovne grobnice ekshumirano je i konačno dostojno pokopano ukupno 67 posmrtnih ostataka žrtava.

 Prema službenim izvješćima UN-a, u napadima na Lovas i zločinima nad tamošnjim civilima, osim postrojbi "JNA", sudjelovali su i četnički paravojni odredi "Beli orlovi" i "Dušan Silni". Bila je to uobičajena suradnja između četnika i "narodne" vojske u operacijama razaranja, osvajanja i etničkog čišćenja nakon kojih su slijedila ubojstva, pljačka, palež, silovanja i teror i nad onima koji nisu uspjeli na vrijeme napustiti svoje domove. U tom nizu zločina agresora, Lovas je, nažalost, bio samo jedna usputna krvava epizoda, jedna kockica u mozaiku općeg plana etničkog čišćenja, prema kojem je s prostora zamišljene "Velike Srbije" trebalo ukloniti sve one koji bi ovoj budućoj "svesrpskoj" državi mogli predstavljati smetnju - prije svega Hrvate, potom Mađare, Čehe, Slovake, Ukrajince, Albance i sve druge ne-srpske narode, a po potrebi i "nelojalne" Srbe.

Planirani ničim izazvani okrutni zločini nad nedužnima 

 Predstavnici stanovnika Lovasa bili su najprije pozvani u Šid na pregovore s "JNA", 27. rujna te 1991. godine. Vojska je ultimativno tražila predaju cjelokupnog naoružanja koje su posjedovali - budući da su se i pored svih teškoća s kojima su bili suočeni mještani ovog sela nastojali pripremiti za obranu svojih domova i obitelji, pogotovu nakon što su neka okolna mjesta već bila okupirana, u njima počinjeni masovni zločini, a stanovništvo protjerano. Pet dana ranije (22. rujna) obližnji Tovarnik je razoren i zauzet od četnika i "narodne" vojske pri čemu je ubijeno 68 njegovih žitelja - uz zvjerske masakre i mučenja mnogih žrtava, srušeno je 75 % kuća, gospodarskih zgrada i drugih objekata uključujući i katoličku crkvu, Vukovar je u to vrijeme više od mjesec dana u okruženju i trpi velika razaranja iz zraka, s kopna i Dunava, 15 dana ranije (12. rujna) započeli su žestoki topnički udari na Vinkovce, Osijek je od 13. rujna nadalje proživljavao pakao i zasipan je tisućama projektila iz dana u dan, Ilok je blokiran i odsječen od ostatka Hrvatske (kao i cijeli taj dio "zapadnog" Srijema sve do Vukovara i Borova), tako da je strah Lovašana bio sasvim razumljiv i opravdan. Uostalom, već su srpske barikade i masakr nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu (2. svibnja 1991.) najavili što se Hrvatima u Srijemu i Slavoniji sprema. Znajući dobro kako će oružje koje predaju završiti u rukama četnika, te u konačnici poslužiti agresoru za ostvarenje njegovih ciljeva, mještani Lovasa nisu se usudili predati sve, ali su se za uzvrat obvezali da neće napadati postrojbe "JNA" i zadržali pravo obrane od srpske paravojske (dobrovoljaca i četnika). U naivnom uvjerenju kako će se i "JNA" držati dogovorenog i uzdajući se u to da im i skromna količina oružja koju su zadržali jamči kakvu-takvu sigurnost, Hrvati iz Lovasa (koji su 1991. godine tamo činili apsolutnu većinu stanovništva od preko 85 %) nadali su se kako ih ono najgore ipak može zaobići. No, usprkos dogovoru koji je postignut, "JNA" napada Lovas 30. rujna iz svih raspoloživih oruđa, a napadi traju i sljedeća dva dana, pri čemu su među ostalim oštećeni katolička crkva i silos. Kao izgovor za ove ničim izazvane atake na selo u kojem nije bilo organiziranih hrvatskih snaga niti je predstavljalo ikakvu prijetnju za bilo koga, iskorištena je laž kako "u Lovasu ima između 300 i 400 pripadnika ZNG-a" (Zbora Narodne Garde). I to je bilo pokriće za barbarske udare topništva i oklopa, nakon čega su uslijedili i kombinirani tenkovsko-pješački napadi.

I katoličku crkvu sv. Mihaela Arkanđela u Lovasu snašla je ista sudbina kao

i većinu naših bogomolja diljem prostora izloženih barbarskoj srpskoj agresiji - razrušena je do temelja

(Adresa slike)

 U koordiniranim operacijama, 10. listopada, "JNA" je napala selo s juga, a srpske paravojne formacije sa sjevera i Lovas je ubrzo okupiran. Prve žrtve bili su: Antun Sabljak (ubijen u svome osobnom automobilu na periferiji sela); Danijel Badanjak i njegova supruga Cecilija; umirovljenik Vid Krizmanić (ubijen u dvorištu svoje kuće); Antun Jovanović i

njegova supruga Anka; umirovljenik Ivan Ostrun (odveden u seosku kavanu i strijeljan). Neke su žrtve nasilno izvučene iz podruma u kojima su se skrivale i potom smaknute. Tog 10. listopada ubijeno je ukupno 23 osobe.

 Selo je ponovno napadnuto 17. listopada, a među ubijenim mještanima bili su: Jozefina Pavošević i njezina 18-godišnja kći Marijana, te svekrva Slavica; Josip Rendulić star 75 godina najprije je pretučen a potom strijeljan. Po ulasku agresorskih postrojbi u selo istoga dana, svi muškarci u životnoj dobi od 18 do 55 godina (ukupno njih 70-ak), pozvani su na navodni "sastanak" s predstavnicima agresorskih snaga. Nakon što su se u većini odazvali pozivu, ostali su u jednoj radionici cijelu noć, gdje su sjedili i čekali u neizvjesnosti ne znajući kakva im je daljnja sudbina. Sutradan ujutro (18. listopada), njih 15-ak odabrano je, izvedeno iz radionice, pretučeno i potom zaklano noževima, dok je preostalih 50-ak potjerano izvan sela, u polja. Rečeno im je kako idu "u berbu grožđa". Na putu do stratišta, zločinci su ubili dvojicu muškaraca: Boška Bođanca i Stjepana Luketića.

 Prema dokazima koje su prikupili istražiteljski timovi međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava Amnesty International i haaškog Tribunala (ICTY), 18. listopada 1991. godine, na području Lovasa, pripadnici srpske paravojske natjerali su skupinu od oko 50 Hrvata (kasnije je utvrđeno kako je taj broj 51) u minsko polje i to tako što su ih pod prijetnjom smrti primorali da hodaju ravno po njivi držeći se za ruke. Tek kod prve eksplozije koja je pokrenula lančanu detonaciju više mina, žrtve su shvatile kako se nalaze okružene ubojitim nagaznim eksplozivnim napravama koje su bile postavljene na tom prostoru isključivo radi njih i sa svrhom da ubiju - jer nikakvog drugog razloga za to nije bilo, budući da Lovas nije predstavljao vojni cilj, niti prijetnju agresoru. Jedan od preživjelih, Ivan Mujić, ovako je opisao taj mučni i tragični događaj:

 Nismo znali gdje idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

(Izvor: "Stravični masakr u Lovasu")

 Iako teško ranjen, Mujić je ostao živi svjedok masakra i u godinama nakon zločina, svoja svjedočanstva u brojnim je slučajevima potvrdio i pred kamerama.

U trenutku kad je prva eksplozija izazvala detonaciju drugih mina, zločinci su otvorili vatru iz automatskog oružja na žrtve. Na ovom polju, nakon svega, ostalo je ležati 35 ljudi (21 osoba bila je mrtva, a 14 ih je ranjeno). Ranjeni su odneseni s mjesta zločina, a tijela ubijenih ostala su na polju do sutradan, kad su pobacana u zajedničku masovnu grobnicu. Zahvaljujući jednom časniku iz redova "JNA", spriječen je još veći masakr; on je, naime, zapovjedio da se 11 ranjenih odveze u Šid, kako bi im se pružila nužna liječnička pomoć i zaustavilo krvarenje. Ranjenicima je potom pružena samo najnužnija pomoć, jer zdravstveno osoblje u Šidu imalo je krajnje odbojan stav prema njima. 

Nakon okupacije Lovasa, Hrvati - ili točnije svi koji nisu bili Srbi - su (kao i u mnogim drugim mjestima zauzetim od srpskog agresora) morali nositi bijele vrpce na nadlakticama, a

Odavanje počasti stradalima u Lovasu.

U pozadini se vidi polje u kojem su 1991. bile mine i u koje je natjeran 51. civil

(Adresa slike)

na kućama izvjesiti bijele plahte, kako bi progonitelji znali koga mogu nesmetano tlačiti. Postali su građani trećeg reda, bez ikakvih prava, izloženi svakodnevnom teroru i progonu, mnogi primorani na prisilni rad i mučeni na krajnje ponižavajući, neljudski način.

Posljedice krvavog pira

 Srpska paravojska napustila je selo 20. listopada i tada je život za preživjele (pod vlašću "JNA") postao nešto podnošljiviji, ali ostale su strašne posljedice koje su trajno izmijenile živote mnogih Lovašana, mirnih i radinih ljudi koji nikad nikomu nisu nanijeli kakvo zlo ili nepravdu. Samo te jeseni ubijeno je između 70 i 85 mještana (bilo je i onih iz drugih sela i osoba čija se sudbina nije znala, pa brojevi ne rijetko variraju), a uz srušenu crkvu i silos, uništeno je i 260 kuća, te brojne gospodarske zgrade. Neke od kuća poslužile su okupatoru kao zatvori, pa se u njima tuklo i mučilo - od rezanja noževima po tijelu do elektrošokova i batinanja drvenim palicama, električnim kablovima, kundacima. Selo je temeljito opljačkano, a sve što je podsjećalo na Hrvate i katolike razoreno je spaljeno ili odneseno. Crkva sv. Arkanđela Mihaela (iz 1700. godine) najprije je raketirana i minirana te teško oštećena (do temelja je uništena 1993. godine), oskvrnuta i spaljena, po selu su počupani i uništeni svi križevi i raspela, zločinci su ubijali ljude i u kapelici sv. Florijana na mjesnom groblju. Među ubijenima je bilo puno mladih i sredovječnih ljudi, ali i staraca, djece i 11 žena. Žrtve su lišavane života okrutno i bezdušno - klanjem, strijeljanjem ili udarcima tupim predmetima. Masovna grobnica i 10 pojedinačnih grobišta govore o razmjerima ovog krvavog masakra.

 Uništeno, opljačkano i etnički očišćeno selo, 87 mrtvih, deseci ranjenih i civili protjerani iz svojih domova iz čiste nacionalne i vjerske mržnje (Lovas je 1991. godine imao  1.681 stanovnika od čega 85,72 % Hrvata i samo 7,91 % Srba) - to je krvava bilanca križnog puta koji su te jeseni i zime 1991. godine prošli Hrvati iz Lovasa, ali i oni koji su izbjegli iz susjednih mjesta i kod njih potražili spas.

 Dva mjeseca poslije (pred sam katolički Božić), srpski četnički i dobrovoljački odredi vratili su se u selo i ponovno započeli s terorom nad mještanima. Tada su iz sela pobjegli i preostali Hrvati, ostavljajući svoje domove i sve što su imali, sretni da su izvukli žive glave. Evo dijela svjedočenja Mate Mađarevića koji je pukom slučajnošću preživio teror u Lovasu (njegov 67-godišnji otac nije bio te sreće):

 Kad su nam najavili krvavi Badnjak 22. 12. zaista su održali riječ. Priveden sam i punih pet dana brutalno batinan i mučen. Lomili su mi kosti, udarali gdje god su stigli. U krvava usta usipali mi šalice soli, na ruci mi gasili čikove. Vratili su me doma jer su računali da neću preživjeti.

(Izvor: 24sata)

 I to je samo još jedna u nizu priča o krvavoj ratnoj jeseni 1991. godine u ovom do tada mirnom srijemskom selu i neshvatljivoj okrutnosti onih kojima je mržnja pomutila razum.

 Kad je u pitanju broj žrtava koje je Lovas podnio tijekom Domovinskog rata, nailazimo na različite podatke, no, najvjerodostojniji su oni iz primarnog izvora - od mještana koji su ih poimenično popisali. U Lovaskom listu br. 94. iz travnja 2108., naveden je popis od 89 mrtvih i jedna nestala žrtva (Vidi: https://www.lovas.hr/fileadmin/2019/Doc/Lovaski_list_94.pdf).

Ispraćene od nekoliko tisuća ljudi, nevine žrtve Lovasa dostojno su pokopane tek 21. ožujka 1998. godine na katoličkom groblju u ovom mjestu, uz suze, jecaje i molitve

(Adresa slike)

Hrvatska nije učila ništa na progonu zločinaca, a srbijansko pravosuđe narugalo se i žrtvama i preživjelima

 Budući da je Republika Hrvatska protivno svakoj logici, zdravom razumu pa i vlastitim legalnim i legitimnim odlukama priznala jurisdikciju srbijanskog pravosuđa za zločine počinjene na njezinu području - i najvećim dijelom od domicilnih hrvatskih državljana srpske nacionalnosti (iako je pravni sustav SFRJ odbačen je na sjednici Sabora Republike Hrvatske 8. listopada 1991. godine, a u odluci se izričito kaže kako hrvatska države ne priznaje njezine zakone, niti zakone koje bi u njezino ime donijelo bilo koje drugo tijelo), u Beogradu je gotovo punih 17 godina nakon počinjenih zlodjela u Lovasu (17. travnja 2008. godine) započela farsa od suđenja koje se zahvaljujući žalbenom postupku i proceduralnim makinacijama odvjetnika optuženih (uz blagonaklonost sudova na svim razinama) rasteglo sljedećih 13 godina, pri čemu se broj žrtava ali i optuženika sukcesivno smanjivao, tako da je na kraju suđeno petorici optuženih za ubojstvo 28 mještana! Naime, 2019. godine, neki su optuženici oslobođeni, nekima su smanjene prvotno izrečene kazne, ili su im kazne zatvora zamijenjene uvjetnim. Bio je to dio strategije srbijanskog pravosuđa koje je planski u sustavno "razvodnjavalo" procese i zavlačilo ih u nedogled, kako bi na koncu vrijeme učinilo svoje i potom se sve relativiziralo do te mjere da je najveći broj krivaca ostao nekažnjen, a oni kojima su izrečene pravomoćne presude dobili su sramotno male, simbolične kazne koje su u posvemašnjem raskoraku s težinom počinjenih zločina protiv čovječnosti.

 Prvostupanjskom presudom iz 2012. godine, utvrđena je odgovornost 14 optuženika za smrt 41 civila i njima je izrečeno sramotnih 128 godina zatvora (tek nešto više od 3 godine po žrtvi). Ova je presuda potom poništena od Žalbenog suda 2013. godine (više od 4 godine je trebalo tijelu Prvog stupnja za izricanje presude, a nepuna godina Drugostupanjskom za njezino poništenje!?) i predmet je vraćen na ponovni postupak. Optužnica je potom izmijenjena pri čemu je broj civilnih žrtava u Lovasu smanjen na 32 (zbog smrti petorice optuženih i "nedostatka dokaza" - što je formulacija koju su najčešće koristili srbijanski sudovi kako bi se otklonila ili umanjila odgovornost potencijalnih zločinaca. Sama činjenica kako je s prvotnih 69 civilnih žrtava njihov broj u nekoliko godina više nego prepolovljen, govori sama za sebe o kakvoj se vrsti "pravde" ovdje radilo.

 U siječnju 2021. godine, Prizivni sud u Beogradu u ponovljenom postupku za slučaj ratnog zločina počinjenog 1991. godine u Lovasu, preinačio je presudu Višeg suda u Beogradu tako što je oslobodio optužene Željka Krnjajića i Milana Devčića, a ostalima smanjio kazne (Saši Stojanoviću na 6 godina, Darku Periću i Radovanu Vlajkoviću na po 4 godine, te Radisavu Josipoviću, Jovanu Dimitrijeviću i Zoranu Kosijeru na po 3 godine), što je sa stanovišta prava i pravde, ali i odnosa prema nevinim žrtvama sramotno i ponižavajuće.

Podsjetimo: 26. lipnja 2012.godine, Sudsko vijeće Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu osudilo je prvooptuženog Ljubana Devetaka na 20 godina zatvora, a preostalih trinaestoro na kazne od 4 do 14 godina zatvora za ratni zločin u Lovasu u listopadu 1991. Tada je suđeno četrnaestorici za koje je postojala osnovana sumnja da su sudjelovali u zločinu (dužnosnicima okupacijske lokalne vlasti u Lovasu - Ljubanu Devetaku, Milanu Devčiću, Milanu Radojčiću i Željku Krnjajiću; pripadnicima bivše "JNA" - Miodragu Dimitrijeviću, Darku Periću, Radovanu Vlajkoviću i Radisavu Josipoviću, te pripadnicima paravojne četničke postrojbe "Dušan Silni" Jovanu Dimitrijeviću, Saši Stojanoviću, Draganu Bačiću, Zoranu Kosijeru, Petroniju Stevanoviću i Aleksandru Nikolaidisu. Devetak je kao "komandant" srpske "Teritorijalne odbrane" na tom području i okupatorski zapovjednik mjesta osuđen na maksimalnu kaznu zatvora od 20 godina, Devčić na 10 godina, Radojčić na 13 godina, Krnjajić i Dimitrijević na po 10 godina, Darko Perić i Radovan Vlajković na po 5 godina i Radisav Josipović na 4 godine, Dimitrijević i Stojanović dobili su po 8 godina, Dragan Bačić i Aleksandar Nikolaidis po 6 godina, Zoran Kosijer dobio je 9 godina, dok je Petronije Stevanović (prema izjavama svjedoka tijekom suđenja često navođen kao jedan od najbrutalnijih ubojica) dobio 14 godina zatvora.

 Nakon obrazloženja presude, Zamjenik tužitelja za ratne zločine i glasnogovornik Tužiteljstva, Bruno Vekarić, izrazio je zadovoljstvo presudama izrečenim "za ovaj užasan zločin za koji bi se moglo reći da je jedan od najvećih zločina koji su se dogodili devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije".

 Devet godina poslije, popis žrtava je drastično reduciran, a većina zločinaca ostala je nekažnjena. Tako 68 ekshumiranih žrtava niti njihovi preživjeli srodnici nisu ni poslije 30 godina dočekali pravdu, a svjedoci koji su iz Hrvatske godinama odlazili na ove sudske procese, umjesto kakve-takve zadovoljštine,  bili su izloženi traumama, poniženjima i novoj viktimizaciji.

.

Spomen-područje u Lovasu - križ koji se proteže poljem na kojem su Lovašani

morali gaziti preko mina i lampioni za sjećanje i u znak pijeteta prema žrtvama

(Adresa slike)

  U listopadu 2017. godine, u Zagrebu je održana premijera potresnog dokumentarnog filma "Krvava berba grožđa", autora Silvija Mirošničenka. Film je dragocjeno svjedočanstvo o jednom turobnom vremenu, užasu zločina i okrutnosti prema nedužnim ljudima čija se "krivnja" sastojala samo u tomu što nisu pripadali povlaštenoj, "izabranoj" naciji, a spletom nesretnih okolnosti, našli su se na putu onih koji su svim silama, metodama genocida i etničkog čišćenja nastojali ostvariti svoj bolesni cilj: "Veliku Srbiju".

 Ostaviti takve krvnike nekažnjenima, ravno je novom zločinu.

 (Video): Krvava berba grožđa TRAILER;

Zlatko Pinter/PDN