Razgovor o korupciji do sada neviđenih razmjera pod plaštem RH

18.03.2020. 19:25:00

Kako je moguće da je Renato Majnarić ostao bez imovine i obeštećenja

Kažu da čovjek uči dok je živ. Puno puta sam se uvjerio u tu često među hrvatskim pukom izricanu rečenicu. Ostao sam šokiran kada sam upoznao g. R. Majnarića. Riječ je o mirnom, staloženom, dobrom čovjeku kojega su „opljačkali“ Republika Hrvatska i njezini službenici. Oteta su mu zemljišta u Delnicama, Sisku, Posedarju kod Zadra. I, za čudo, nije on jedini, ima još tako prevarenih osoba kojima su oteta njihova nasljedstvom stečena zemljišna bogatstva. Kako je to moguće? Kako je moguće da nitko nije odgovoran za to otimanje? Kako je moguće da je „neka sila“ te dokumente zaustavila i da nisu završili na svjetlu dana, na sudu u Strasbourgu? Kod nas je sve moguće. Za ono što država otme nitko nije kriv niti za tako otetu imovinu možeš dobiti obeštećenje.

Gospodine Renato, recite nam nešto o sebi, o svome podrijetlu i obitelji iz koje potječete?

Moje je ime Renato Majnarić i sin sam Ivana Vlatka Vladimira Majnarića i Slavke Majnarić rođ. Brala. Rođen sam 1965. godine na Sušaku u Rijeci. Živio sam na lokacijama Delnice (Gorski kotar), Posedarje i Rijeka. Osnovnu i srednju školu završio sam u Rijeci. Bivšu vojsku (JNA) služio sam u Puli i Šibeniku 1984/1985. godine. Studirao sam na Pomorskom fakultetu u Rijeci, nakon kojega sam se zaposlio u tadašnjoj Riječkoj banci. Oženjen sam i imam dvoje djece. Bio sam dragovoljac Domovinskog rata od 1991. do 1994. godine. Do 2000. godine bio sam zaposlen u Riječkoj banci, kada sam dobio otkaz i od tada se vodim kao nezaposlena osoba. Potječem iz obitelji koje su bile vlasnici i posjednici na području gradova Delnica, Siska i Posedarja kod Zadra, dok je dio obitelji, moji djedovi i dio obitelji, živio u Austriji, Mađarskoj, Kanadi, Sloveniji i Sjedinjenim Američkim Državama

Koliko mi je poznato, vaši su roditelji bili vlasnici velikih parcela zemlje na području Katastarske općine Delnice. O kojoj površini zemlje je zapravo riječ?

Pokojni otac, Ivan Vlatko Vladimir Majnarić, svoje je vlasništvo stekao na temelju pravomoćnih rješenja o nasljeđivanju, darovanju i kupoprodaji, i sve je to bilo u redu sa zemljišno-knjižnim stanjem vlasništva upisanim u 12. (dvanaest) z.k. uložaka i registriranim posjedom na njegovo ime, za što je uredno plaćao državi porez, dok je pokojna majka svoje vlasništvo stekla zakonskim putem iza pokojnog oca Bogoljuba Brale i pokojne majke Cvite Šimurina rođene Vukoša, koji su živjeli u Posedarju, i čija je imovina bila vođena u zemljišnim knjigama koje su uništene u II. svjetskom ratu i koje naknadno nikad nisu bile obnovljene. Ukupna površina zemljišta je preko 100 hektara (1 milijun m²) na objema lokacijama, a to je zemljište danas u naravi pretežito građevinsko i šumsko zemljište.

Država vam je oduzela tu imovinu, koja nasljedstvom pripada vama. Kako su to uspjeli učiniti?

Godinama sam proučavao i uspoređivao originalne dokumente uz pomoć stručnih osoba, i to s onima koji su izradili sudovi u Delnicama, Sisku i Zadru, koji su u sprezi s Državnom geodetskom upravom i njihovim Područnim uredima za katastar u Delnicama, Sisku, Rijeci i Zadru. Na vrlo perfidan način (krivotvorenjem) napravili su prijenos na brojne fizičke i pravne osobe, bez pravnog temelja, koje i danas stoje upisane kao tzv. „stvarni vlasnici“ i „posjednici“ iako svi oni dobro znaju da nemaju pravomoćno rješenje kojim bi dokazali na koji su način stekli te nekretnine.

Hrvatska je država potpisnik međunarodne konvencije o korupciji koja je sastavljena u Strasbourgu 4. studenog 1999. godine. Glavni tajnik Vijeća Europe tu je konvenciju, pisanu na engleskom i francuskom jeziku, dostavio svim državama članicama Vijeća Europe, pa tako i Hrvatskoj. Hrvatska je proglasila „Zakon o potvrđivanju građanskopravne konvencije o korupciji“ 27. veljače 2003. godine. Pridržava li se Hrvatska te konvencije u praksi ili ne pridržava? Koje su vaše zamjerke našoj vlasti u svezi s tom konvencijom?

Taj, nazovimo ga „Zakon o potvrđivanju Građanskopravne konvencije o korupciji“ doslovno je „mrtvo slovo na papiru“ i ne poštuje se od 2003. godine, kada je ratificiran, a on je iznad svih Zakona i Ustava Republike Hrvatske. Ne poštuje ga se nimalo, a namjerno ga krše državni službenici i namještenici, i to iz više razloga, koje ću navesti:

  1. Zakon o potvrđivanju Građanskopravne konvencije o korupciji, skraćeno Konvencija, jasan je za sve, ali je očito namjerno krivo preveden i time čini daljnju štetu svim osobama koje su pretrpjele i trpe štetu zbog koruptivnih radnji državnih službenika i namještenika, koji se ne boje zakonskog progona za svoja svjesno počinjena nedjela (naručitelji tih radnji su u većini njihovi nadređeni).
  2. Prvi članak Prvog Protokola Konvencije „jamči mirno uživanje vlasništva svakom građaninu“ određene zemlje koja je Konvenciju potpisala i ratificirala, pa bi tako trebalo biti i u Republici Hrvatskoj, ali zbog krivog prijevoda na to se ne može pozvati oštećena osoba ni njezin odvjetnik koji je zastupa pred sudom.
  3. Nepostupanje institucija i činjenica da imamo zakone za koji svaki sudac daje sebi pravo tumačiti ih u sudskom sporu na svoj osobni način omogućuje sudcima da donose presude koje su same po sebi neprihvatljive i nerazumljive. Štetu trpe samo vlasnici, koji ne uživaju nikakvu zaštitu. Jednako se ne štiti ni privatno ni državno vlasništvo. Moglo bi se reći da je Državno odvjetništvo u određenom sukobu interesa u brojnim predmetima koji se odnose na imovinsko-pravne sporove slijedom kojih se  Republika Hrvatska upisala kao „vlasnik“ na privatnu imovinu građana, a onda se te iste nekretnine prodaje trećim osobama a da se vlasnika ne obeštećuje, iako je ta zaštita svakome građaninu zajamčena Ustavom Republike Hrvatske. Ovdje je upitno kamo odlazi novac od tih prodanih nekretnina.

Zamjeram svim institucijama što se ne bave ovom problematikom, koja je goruća, osim časnih izuzetaka koji dolaze iz vrha političke vlasti, koji su reagirali u mome i sličnim slučajevima. Osobno su nas primili s dokumentacijom kojom raspolažemo i nakon prijema proslijedili dopise na DORH, USKOK, Ministarstvo pravosuđa i MUP RH na nadležno postupanje s nalogom da se naši predmeti riješe u žurnom roku. Osim MUP-a Republike Hrvatske nitko nije ništa poduzeo, čak se dogodilo uništavanje i krivotvorenje dokumentacije koja je bila sastavni dio spisa uz kaznene prijave. Od 2004. godine rješenjem Vlade Republike Hrvatske sve zemljišne knjige na svim sudovima stavljene su izvan snage uporabe dok se ne završi novi premjer i ne formiraju nove zemljišne knjige. No, svi sudovi, odnosno njihove gruntovnice i dalje izdaju i naplaćuju zemljišno knjižne izvode i potvrde, što je jednako izradi falsificiranog novca. Na krivotvorenje novca sve institucije odmah reagiraju, ali ne i na krivotvorenje zemljišnih knjiga i podataka na sudovima i u katastru, o čemu je nedavno pisao u medijima gospodin Božidar Viduka.  

 

Članak 4. Konvencije govori o odgovornosti.

„ ODGOVORNOST“

1. Svaka će stranka u svome unutarnjem zakonodavstvu predvidjeti da se sljedeće pretpostavke moraju ispuniti kako bi se šteta nadoknadila:

I. da je tuženik počinio ili odobrio čin korupcije ili je propustio poduzeti razumne korake kako bi spriječio čin korupcije;

II. da je tužitelj pretrpio štetu; i

III. da postoji uzročna veza između čina korupcije i štete.“

Vi ste, g. Renato, tužitelj koji je pretrpio veliku materijalnu štetu zato što su Vam „oteta“ velika zemljišta i nekretnine u Delnicama, Sisku i Posedarju kod Zadra. Prihvaća li hrvatska država činjenicu da je vama osobno nanesena velika materijalna šteta? Ako ne prihvaća, koji razloge navode u svoju korist?

Nesporna je činjenica da sam zajedno s obitelji pretrpio ogromnu materijalnu štetu i to dobro znaju svi oni koji bi se time trebali baviti, pozvati me da se proba dogovoriti novčana nagodba koja odgovara približnoj tržišnoj vrijednosti nekretnina koje su mi otete, i to na izuzetno perfidan način – uništavanjem pravomoćnih sudskih rješenja i ostale službene dokumentacije nezakonitim radnjama brojnih službenika i namještenika. Oni koji bi se time trebali baviti, a to su Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo državne imovine i Ministarstvo pravosuđa, vrlo vješto izbjegavaju time se baviti, jer bi time priznali direktnu odgovornost.

Članak 11. spomenute i ratificirane konvencije spominje pribavljanje dokaza da je korupcija počinjena. Koje ste dokaze Vi osobo pribavili da biste dokazali korupciju s vašim zemljištem?

Sva neophodna dokumentacija koja je više puta uredno predana na DORH, USKOK, Ministarstvo pravosuđa i MUP RH  vjerno ukazuje na učine kaznenih djela korupcije, ali i kriminala – krivotvorenja zemljišnih knjiga, sudskih rješenja i ostale dokumentacije – u naravi predstavlja teška kaznena djela koje svaka pravna država mora progoniti po službenoj dužnosti, a ne ih prepustiti privatnom gonjenju. Ovako, sve se to i dalje nalazi priklopljeno uz brojne kaznene prijave zavedene pod brojevima, ali okrivljene osobe nisu nikada pozvane na glavnu raspravu, koja se temelji na dopisima Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Okrivljenici očito imaju mogućnost praviti pritisak na institucije da ne dođe do njihova kaznenog progona ni presude koja bi odgovarala težini kaznenih djela koja su zajedno svjesno počinili.

Gospodine Renato, što ste sve doživljavali tijekom dokazivanja korupcije? Kako su se odnosili prema vama u Zagrebu, a kako u Strasbourgu?

U razdoblju od 2002. godine do danas, dakle punih 18 godina, bio sam više pura pozivan kod ministara pravosuđa, DORH-a, USKOK-a, Ureda Predsjednika RH, potpredsjednika Vlade RH, saborskih zastupnika, ministara u resornim ministarstvima, njihovih državnih tajnika i pomoćnika, koji su se osobno uvjerili o čemu je riječ, doživjeli neku vrstu šoka kada su vidjeli dokumentaciju. Većina je poslala dopise institucijama da postupe po tim njihovim dopisima i uz dopise priložila dokumente koji vjerno ukazuju na nezakonite radnje od strane počinitelja. Bilo je i pokušaja da se mene proglasi ludom osobom slanjem poziva na psihijatrijsko vještačenje kojima sam se uredno odazvao i dokazao da sam sasvim normalna osoba koja samo traži da mi se vrati ono što sam stekao nasljeđivanjem i za što imam pravomoćno i ovršno rješenje, kao i rješenje Ministarstva financija da sam ja vlasnik nekretnina na kojima se i danas, fiktivno, kao vlasnici vode Republika Hrvatska i Hrvatske šume d.o.o., kao posjednici, a za to nemaju valjan dokument. U Strasbourgu, gdje su moj predmet trebali rješavati časni sudci Velikog vijeća, doživio sam prijevaru od djelatnika Hrvatskog odjela, koji su iz Hrvatske. Ti isti djelatnici, koji se potpisuju u svojstvu djelatnika, „tajnika europskog  suda“, pobrinuli su se da moju tužbu unište i da ne dođe do presude koja se temelji na hrvatskim i Međunarodnim zakonima. 

Ima li nade da uspijete dobiti naknadu štete za počinjenu krivnju „otimanja“ vašega zemljišta?

Zakonska je obveza institucija da se mene pozove u žurnom roku, što je ustavna norma, i da se konačno dogovori nagodba, kao i u nekim slučajevima koji su opisani i medijski popraćeni, jer ovo što se meni događa doista je sramotno, a nažalost događa se i drugim građanima Republike Hrvatske, koja je članica Europske unije i koja mora poštivati privatno vlasništvo građana, a ne ga oduzimati bez znanja vlasnika i prodavati kao državno.

Što mislite o onima koji ne žele prihvatiti činjenicu da za počinjenu štetu trebate ipak primiti naknadu?

Te sam osobe već upoznao, direktno i indirektno, i obavio razgovore s njima. Ako ne prihvate činjenice i dokumentaciju koju su preuzele, i koja je temelj za sklapanje nagodbe, smatram da im nije mjesto u institucijama u kojima obnašaju funkciju i da ta mjesta napokon moraju prepustiti stručnim, odgovornim i poštenim osobama koje će znati poštivati međunarodne ugovore i po njima postupati.

Kako ste doživjeli sud u Strasbourgu? Koga zapravo on štiti? Štiti li jednako sve hrvatske državljane?

Sud za ljudska prava u Strasbourgu?  Što je to? Nakon što sam iscrpio sva raspoloživa pravna sredstva u Republici Hrvatskoj, od tužbi pred općinskim sudovima koji su mi oteli imovinu do podizanja ustavne tužbe i rješenja Ustavnog suda, koje je bilo već unaprijed poznato – negativno – podnio sam zahtjeve (tužbe) pred tim sudom, koji je trebao donijeti presudu kojom bi se meni priznalo pravo na naknadu štete koju sam pretrpio, ogromne materijalne štete koju su meni i mojoj obitelji nanijeli državni službenici i namještenici. Nakon kratkog vremena dobio sam od toga istog suda odbijenicu, bez obrazloženja, koju je potpisao službenik Suda koji dolazi iz Hrvatske. To je dokaz da moj predmet nikada nije došao do Velikog vijeća sudaca nego je uništen na isti način kao i cca. 9.500 drugih predmeta koji su poslani iz Hrvatske, a odgovore su, po principu „copy – paste“, sročili djelatnici Tajništva suda u Strasbourgu, o čemu je napisana i knjiga, tj. o radu toga suda, čiji je autor Ivice Grčar. Dakle, prijevara je meni i drugim građanima koji su išli tražiti pravdu u Strasbourgu počinjena od osoba koje su za ta zlodjela morale i moraju kazneno odgovarati pred međunarodnim institucijama, ali te osobe i dalje uništavaju tužbe građana ove zemlje koji su pretrpjeli štetu koruptivnim radnjama državnih službenika, što je u suprotnosti sa Strategijskim planom borbe protiv korupcije, Planom Republike Hrvatske za razdoblje od 2015. do 2020. godine, koji se očito ne provodi.

Razgovor vodio:

Izvorni autor: Razgovor vodio: Vladimir Trkmić/PDN

Autor: