Jedan od događaja oko kojeg je sasvim nepotrebno stvoren misterij, a godinama poslije i neka vrsta mita ili crne legende o prvom hrvatskom predsjedniku i čovjeku koji je vodio projekt hrvatske samostalnosti, dr. Franji Tuđmanu, je sastanak od 25. ožujka 1991. godine.

 Održan je u Karađorđevu (nedaleko od Bačke Palanke u Vojvodini), gdje su se sastali tadašnji predsjednici SR Hrvatske, dr. Franjo Tuđman i SR Srbije, Slobodan Milošević. Iako su ga neki krugovi nazivali "tajnim", činjenica je kako je istoga dana o njemu izvijestio TANJUG sljedećim priopćenjem (a što su potom prenijeli svi značajniji mediji u ondašnjoj SFRJ):

"'U višečasovnom razgovoru koji se, kako je saopšteno, odnosio na ključna pitanja političke i ekonomske krize i budućih odnosa u Jugoslaviji, razmatrana su glavna pitanja sadržine predstojećeg sastanka predsjednika republika. Uprkos poznatim razlikama u fundamentalnim pitanjima koja se tiču interesa republike Srbije i Hrvatske, odnosno srpskoga i hrvatskoga naroda, a uzimajući u obzir da su odnosi između Srbije i Hrvatske, odnosno srpskog i hrvatskog naroda, od ključne važnosti za sveukupnost odnosa, pa i rješavanje državno-političke krize, razgovor je vođen u nastojanju da se eliminišu opcije koje ugrožavaju interese bilo srpskog, bilo hrvatskog naroda u cjelini i da se traže trajna rješenja, uz puno uvažavanje istorijskih interesa naroda…' ('Sastali se Milošević i Tuđman', Oslobođenje, Sarajevo, 26. 3. 1991., 1; Ivica (Ivo) Lučić, Uzroci rata – BiH od 1980. do 1992., Despot Infinitus i Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2013., 390."; preuzeto iz: https://hrvatski-vojnik.hr/manipulacije-o-dogovoru-u-karadordevu-1991/; stranica posjećena 22. 3. 2021.)

 Da u razgovorima nije bilo ničega tajnog potvrdio je i njihov sljedeći (i posljednji bilateralni) sastanak u Tikvešu (Baranja, Hrvatska) tri tjedna poslije (15. travnja 1991.). Glavne poruke iz Tikveša bile su uzdržavanje od nasilja i nužnost nastavka pregovora o krizi u SFRJ (ovo se pokušalo ostvariti nizom sastanaka republičkih lidera, od 28. ožujka iste godine nadalje - u ukupno šest susreta), a što su također objavili svi relevantni mediji u tadašnjoj SFRJ. Uskoro je oformljena i neformalna skupina (s hrvatske strane: dr. Zvonimir Lerotić, dr. Dušan Bilandžić, dr. Smiljko Sokol, Josip Šentija; sa srpske: dr. Ratko Marković, dr. Smilja Avramov, dr. Kosta Mihajlović i dr. Vladan Kutlešić) koja je trebala nastaviti razgovore sukladno zaključcima dvojice predsjednika. Održala je tri sastanka (u Osijeku, Beogradu i Zagrebu), ali dogovora nije bilo zbog isključivosti srpske strane koja nije priznavala pravo Republike Hrvatske na suverenitet, nego je inzistirala na uspostavi zapadnih granica "Velike Srbije". Milošević je i sam potvrdio zašto dogovor nije bio moguć, rekavši mjesecima kasnije kako je "Tuđman insistirao na nezavisnoj Hrvatskoj", a on je zagovarao "samoodređenje naroda na nivou Jugoslavije" - što su bila nepomirljiva stajališta.

 Iako tu nema nikakvog misterija, od dijela žutih tiskovina u Hrvatskoj i BiH, od ovih je susreta stvorena tijekom godina crna legenda. Teze o "dogovorenom ratu" i "podjeli BiH" najbolje je demantirala stvarnost.

 Hrvatska je napadana i razarana od početka ožujka 1991. i to je nastavljeno još brutalnije tijekom ljeta i jeseni iste godine - a bi li se to događalo da je dogovorena podjela BiH i da je bila riječ o dogovorenom oružanom sukobu između nje i Srbije? Znači li to kako je dr. Franjo Tuđman dogovorio i od "JNA" naručio raketiranje vlastite rezidencije (Banskih dvora) 7. listopada 1991. godine, pri čemu je ostao živ samo zahvaljujući pukoj slučajnosti? Zar bi Hrvati i Republika Hrvatska sve činili za obranu BiH, ako su na drugoj strani imali dogovor sa srpskim agresorom o podjeli ove zemlje (od slanja naoružanja, opreme, hrane i svake druge pomoći muslimanima i "Armiji BiH", do zbrinjavanja njihovih ranjenika u hrvatskim bolnicama i desetaka tisuća civila u hotelima na jadranskoj obali - čak i u vrijeme kad su muslimanske postrojbe s mudžahedinima u svojim redovima jurišale na sela u srednjoj Bosni, ubijali Hrvate, palili, pljačkali, progonili i etnički čistili njihova područja)? Kako se objašnjava to što je Republika u odlučujućoj mjeri utjecala na tamošnje Hrvate da se u za njih krajnje nepovoljnim okolnostima na referendumu opredijele za BiH kao samostalnu i cjelovitu državu - ako je na drugoj strani bila riječ o "dogovorenom ratu" i sporazumu o podjeli BiH između Srbije i Hrvatske? Ako je Hrvatska težila podjeli BiH, zašto ju je onda prva međunarodno priznala? Zar u slučaju postojanja takvih planova pragmatika i realnost ne bi nalagale sasvim drugačije ponašanje i Hrvata u BiH i Republike Hrvatske kao njihove matične domovine?

 Na kraju, sve kritičare koji zamjeraju dr. Tuđmanu što se u to vrijeme uopće sastajao s Miloševićem, trebalo bi upitati: S kime se trebao sastajati? Možda s predsjednicima Bugarske, Grčke, Mađarske ili Rumunjske? Jako se dobro znalo kako Srbija igra jednu od glavnih uloga u jugoslavenskoj krizi, da je na njezinoj strani "JNA", da postoje planovi o stvaranju "Velike Srbije", da su Hrvatska i BiH suočene s do zuba naoružanim Srbima ne samo izvana, nego i unutar svojih granica i u tim okolnostima odbijati razgovore bilo bi ne samo neproduktivno nego i suludo i nerazumno. Prvi hrvatski predsjednik je jako dobro znao što radi. Trudio se dobiti na vremenu i otupiti oštricu srpske agresije koliko god je to bilo moguće, sve dok se razoružani hrvatski narod i građani Republike Hrvatske ne pripreme za obranu - onako kako i koliko je u tim uvjetima bilo moguće. Da je postupao drugačije, možda bi Srbija, Crna Gora i "JNA" napale već u zimu ili rano proljeće 1991. godine, a ne tek u srpnju. Tih nekoliko mjeseci bilo je dragocjeno za konsolidaciju hrvatske obrane. Svaki dan kakvog-takvog mira u toj je situaciji bio zlata vrijedan. Uostalom, budući da rat nije željela, Hrvatska je sa svoje strane činila sve da se oružani sukob i ljudske žrtve izbjegnu i zato je koristila svaku, pa i najmanju prigodu ne bi li se našlo neko rješenje. Moralo se razgovarati sa svima pa i "s crnim vragom" ako treba (kako je i sam predsjednik Tuđman govorio) ne bi li se u konačnici ostvarila sloboda.

 Unatoč svim argumentima, mit još uvijek opstaje, pogotovu među najžešćim oponentima dr. Franje Tuđmana - ljevičarima, neokomunistima, "antifašistima", samozvanim "liberalima" i svima drugima koji su ratnih 90-ih bili u sjeni dr. Franje Tuđmana. To je ono što mu nikako ne mogu oprostiti i zato tako opsesivno nastoje baciti blato na njegovo djelo, zaprljati i kompromitirati to razdoblje i sve što je činio staviti pod upitnik, pa i samu narav obrambenog Domovinskog rata.

Ove konstrukcije znanstvenim metodama pobija dr. sc. Roman Domović iz Instituta za istraživanje hibridnih sukoba u Zagrebu, u svojoj doktorskoj disertaciji (vidi: http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/5917/1/Domovi%C4%87%2C%20Roman.pdf; str. 27 - 30.; stranica posjećena 22. 3. 2021.) koja je u proširenoj verziji objavljena u obliku knjige u nakladi Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra u Zagrebu (U zasjedi dezinformacija, Zagreb, 2019., str. 239.)

 Onaj tko želi znati istinu pronađe je i njemu ne trebaju nikakvi tutori i tumači.